Ko to kaže da nijesmo Srbi
| Ko to kaže da nijesmo Srbi Pisac: Slavko Perošević |
Ko to kaže da nijesmo Srbi
Neka ova pjesma zasija ko’ luča
U ovome moru, bezumnijeh laži
Neka svjetlost njena mome srpskom rodu
Umorne mišice napaja i snaži.
Danas kad nas svjetske napadaju Ale
I kada nas mnogi vrijeđa i blati
Stihovima njenim, bez bojazni ja ću
U odbranu pravde i istine stati.
Odgovor ću sa njom svim onijem’ dati
Što u teškoj laži, žive I grijehu
I u svom neznanju, besramno što tvrde
Stari Crnogorci, Srbi da ne bjehu.
Ko’ orlovsko jato polomljenih krila
S’ ranama iz svetog kosovskoga boja
U krvavom zbjegu, Lazareva vojska
U tebe je došla, Crna Goro moja.
Od štitova svojih, umrljanih krvlju
Ponovo su digli, slobodarske šance
I gnijezda nova, mukotrpno svili
U tvoje visoke i surove klance.
Od tih davnih dana za Kosovom svetim
I za božjom pravdom naša duša vapi
Šest vjekova dugih , obrub crne boje
I crveno polje na našoj su kapi.
Crveno je polje, simbol svete krvi
A obrub je crni, simbol vječne žali
Za sve one hrabre vitezove srpske
Koji su u boju kosovskome pali.
Otad mnogo puta, ko Hristova vojska
Kretali smo u rat, protiv vražjih trupa
Sanjajući novo Dušanovo carstvo
U kom’ će svi Srbi, opet živjet skupa.
Na bojišta mnoga, đe sablje sijeku
I đe vreli meci, smrt stravičnu seju
Živote su svoje naši slavni preci
Davali za ovu svijetlu ideju.
Crnogorski krši u to su vrijeme
Iznjedrili mnoge viteške gromade
Al’ srpstvo su sveto nosili u srcu
I Miljanov Marko i Vladika Rade.
Kada strašnih bitki, stajala je huka
I kad narod naš je u lancima stenjo
Srbi su bili i Jole i Luka
Srbin je bio i Janković Kenjo.
I Miljan I Mina u zemanu svome
Barjak srpskog roda dizaše visoko
Nemanjina djeca bili su i Šujo
Ćetko, Redža, Jevto i Vojvoda Noko.
Tamo đe Obilić u svakome živi
I gusala jeka, uvjek dje se čula
Srpkinja je majka zadojila mlijekom
Pivljanina Baja i Adžića Vula.
Đe u ognju ratna kovala se slava
Đe se život davo za vjeru i Hrista
Džefardar je srpski u rukama puco
Džakovića Tripka i Bošković Rista.
I nad Bojnom Njivom u Božićnoj noći
Kad je jek plotuna hladni vazduh para
Vitesko je srce Orlovića Pavla
U grudima tuklo Vukotić Serdara.
Rodoljubljem srpskim, ponešen u duši
I Nikola Prvi s cetinjskog je trona
Ispjevo himnu o Kosovu svetom
„ONAMO, NAMO ZA BRDA ONA“!
Sanjao je sebe na bijelom konju
Đe stiže pred svete Dušanove dvore
I zborio uvjek da je srpske krvi
On koji je bio vladar Crne Gore.
Pa zbog toga često, u zadnje vrijeme
Iz oči se mojih gorka suza sliva
Slušajući kako, pod Lovćenskim visom
Odliježe poklič EVIVA E’ VIVA.
Ali ja znam dobro, tvrđavo nebeska
Pred kojom je klekno čak i Bonaparta
I ako te sada zovu Montenegro
Da u duši ipak, ti si Srpska Sparta!
(oktobar 2019.)