Konja rani Jakšić Dimitrije

* * *


Konja rani Jakšić Dimitrije

Konja rani Jakšić Dimitrije.
Ne rani ga, čim se konji rane,
Već ga rani medom i šećerom.
Nit’ ga poji, čim se konji poje,
Već ga poji vinom i rakijom; 5
Zob mu daje ušćunsku šenicu
Pa je Mitar konju govorio:
„Moj konjicu, vele dobro moje,
Smijem li se pouzdati u te,
Da preplivaš Savu i Dunavo, 10
Pak da odem Šamu bijelome,
Da ja vidim šamskog paše seku?“
Konjic njemu njiskom odgovara:
„Gospodaru Jakšić Dimitrije,
Slobodno se ti pouzdaj u me; 15
Preplivaću Savu i Dunavo,
Odn’jeću te Šamu bijelome.“
Kad to čuo Jakšić Dimitrije,
On otrča na gornje čardake,
I obuče najlepše aljine, 20
Pa se baci konju na ramena,
Ode pravo Šamu bijelome.
Kad je doš’o Šamu bijelome,
On ne ide šamskog paše dvoru,
Već on ide u zelenu bašču, 25
U ružici konak učinio.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Baščena se otvoriše vrata,
Pošetalo dvanaest robinja,
Među njima šamskog paše seka — 30
Jedne nose skute i rukave
A Kumrija od zlata maštrafu.
Kad dođoše na vodu studenu,
Da s’ umiju i vode napiju,
Tada uze šamskog paše seka, 35
Ona uze od zlata maštrafu,
Zapljuskuje Kumriju robinju.
Govorila Kumrija robinja:
„Gospojice, ti se pomamila,
Polio te Jakšić Dimitrije 40
Rujnim vinom na bijelu krilu!“
Odgovara šamskog paše seka:
„Šut', Kumrijo, ujela te guja!
Ne zadaji mome srcu jada,
Sad će meni živoj srce pući!" 45
Kad to čuo Jakšić Dimitrije,
On doziva šamskog paše seku:
„Oj djevojko, živ ti bratac bio,
Daj mi malo studene vodice.“
Djevojki je mio bratac bio, 50
Donese mu studene vodice.
Momak vode ni gledati ne šće,
Već djevojku za bijelu ruku,
Pa je baci na konjica za se,
Odvede je svom bijelom dvoru, 55
Pokrsti je i vjenča je za se.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Napomena

  • Danica, VI, 20. IX 1865, 26, 614.
  • Narodne pesme, br. 1, sakupio jerom. T. Petranović.

Reference

Izvor

  • Karanović, Zoja, Narodne pesme u Danici, Novi Sad: Matica srpska; Beograd: Institut za književnost i umetnost, 1990., str. 147-148.