Komnen barjaktar i Krajinić Mujo

Vino pije Ivan kapetane
Usred Senja grada bijeloga
A na svoju od ćemera kulu,
Do Ivana Toša buljubaša,
A okolo trideset Senjana,
Udno sovre Komnen barjaktare.
Svi Senjani rujno vino piju,
Al’ ne pije Komnen barjaktare;
Šuti Komnen, ništa ne besjedi.
Pitaju ga Senjani junaci:
"O Komnene, senski barjaktare,
"Ko je tebe žao učinio,
"Te ne piješ lozovinu vino?"
Onda Komnen riječ besjedio:
"Braćo moja, trideset Senjana!
"Dosadi mi Ivan kapetane
"I sa njime Toša buljubaša,
"Dosadiše jutrom i večerom,
"Često kore, ovako govore:
""Ni si junak, ni si od junaka,
""Kad ne ode u tursku Udbinu,
"" Ne dovede roba od Turaka,
""Niti mrtve od Turčina glave.""
Pa ustade na noge lagane,
Kapu skida, do zemlje se svija,
I moli se Ivan-kapetanu:
"Daj mi, Ivo, nekolika druga,
"Oću ići u tursku Udbinu,
"Ne bi li mi Bog i sreća dala,
"Da dovedem roba ja robinju,
"Ali dobru od Turčina glavu."
A kad začu Ivan kapetane,
Onda Ivan besjedi Komnenu:
"O Komnene, senski barjaktaru!
"Vi’š, junače, da te luda nađo!
"Da ti dadem nekoliko druga,
"Da otideš u tursku Udbinu,
"Ne bi došo, ni donio glavu,
"Ni doveo druga đavoljega,
"A kamo li roba il’ robinju."
Razljuti se Komnen barjaktaru,
Pa srdito otide niz kulu,
Pravo ide udno od čaršije
Do dućana kujundžije Pavla,
Pa je Pavlu Komnen besjedio:
"Sakuj meni jedne toke zlatne,
"A u njima dva turska imena,
"Jedno Fata a drugo Mustafa,
"I sakuj mi dva zećir-prstena,
"A u njima dva turska imena,
"Dok otidem na bijelu kulu
"Da opremim sebe i đogina."
Ode Komnen kuli i avliji.
Kako dođe, povika na sluge
Da opreme viteza đogina.
Nama sluge đoga opremiše,
Izvedoše u mermer-avliju.
A kakav je đogo od megdana,
Baš bi reko i bi se zakleo
Na njemu su sokolova krila,
Sav u srmi i u čistu zlatu.
Opremi se Komnen barjaktaru:
Na se udri dibu i kadifu,
Pa po čohi i srmu i zlato,
Okiti se što bolje mogaše,
A za pojas dvije zlatke male,
Ni kovate ni čekičovate,
No u zlatan kalup izljevate,
Same vrede hiljadu dukata;
A pripasa sablju demiskiju,
Pa eto ga niz ćemarli-kulu
Do đogata konja od megdana,
Pa za dizgin uvati đogata;
Komnen oda, a đogata voda.
Dokle dođe kujundžiji Pavlu,
Dotle Pavle toke satopio,
Satopio toke i prstenje,
A u njima dva turska imena,
Jedno Fata a drugo Mustafa.
Uze Komnen toke i prstenje,
Pak pomenu Boga istinoga,
A posjede viteza đogina,
Pa otide zemljom po ćenaru.
On prijeđe polja i planine,
Pak se spusti polju udbinskomu
Do Čatrnje do vode studene
I do kule Rudan-Amet-age
I njegova brata Sali-age.
Dockan Komnen bješe zadocnio,
Neko doba noći preminulo,
Pak kod kule odsjednu đogina,
I turi mu dizgin na jabuku,
Ode Komnen uvoditi kulu.
Nešto mu se dade pogledati
Na čardake navrh b’jele kule,
Tamo viđe da neko imade.
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa se natrag Komnen povratio
Do prvoga drvlja zelenoga,
Pa poteže sablju demiskiju,
A os’ječe rozgu čaporastu,
Na njoj ima mlogo čaporaka;
Donese je na rame junačko,
Pa prisloni uz bijelu kulu,
Te se rozgi penje u vrove,
Dok iziđe na tanka čardaka,
I pogleda u šikli odaju.
U odaji niko ne bijaše
Samo jedna ljepota đevojka,
A Fatija šinula je guja,
Sjedi mlada, đerđev preturila.
Kada viđe Komnen barjaktare,
U junaku srce zaigralo,
Na prsima toke pozvektaše,
Pak se javi na demirli pendžer:
"Dušo Fato, otvori mi vrata."
A đevojka na noge đipila,
Primače se na demirli pendžer.
Kad sagleda Komnen-barjaktara,
Onda Fata besjedi Komnenu:
"Bre odlazi, Komnen-barjaktare,
"Koje su te donijele vile,
"O Komnene, u tursku Udbinu?!
"A tako mi dina i amana!
"Ako viknem braću moju milu,
"Ti da imaš sokolova krila,
"Ne b’ ti perje unijelo mesa,
"A kamo li da bi utekao."
Tad Komnene poče besjediti:
"O Fatijo, dušo moja draga!
"Ne krsti me, ti se pokrstila!
"Ja nijesam Komnen barjaktaru,
"Nego Turčin od turske Krajine,
"A na ime Krajiniću Mujo.
"Zar ti nisi upamtila, Fato,
"Kad sam tebe isprosio mladu,
"Još malenu od sedam godina?
"Znaš li, Fato, jadi te ne znali!
"Kad me tvoja braća darovaše?
"Dadoše mi dva zećir-prstena,
"A i toke od suvoga zlata,
"I u njima dva turska imena,
"Jedno Fata a drugo Mustafa.
"Ako li mi ne vjeruješ, Fato,
"Evo toka na prsima Muju,
"A prstenja na desnici ruci."
Onda Fata besjedi Komnenu:
"Kad nijesi Komnen barjaktaru,
"No se kažeš Krajiniću Mujo,
"Proturi mi toke i prstenje.
"Kunem ti se, a vjeru ti dajem,
"Ako budeš Komnen barjaktaru,
"Opet ću ti toke proturiti,
"Pak ti bježi niz bijelu kulu;
"Ako budeš Krajiniću Mujo,
"Zaista ću otvoriti vrata."
Komnen uze toke i prstenje,
Pa proturi kroz demirli pendžer.
Uze Fata toke i prstenje,
A Fatija turski naučila,
I dobro je knjigu izučila,
Pa prouči dva turska imena,
Viđe Fata da j’ odista Mujo.
Ode Fata da otvori vrata,
Ode Komnen rozgi niz čaporke,
Sastaše se u mermer-avliju,
Uzeše se za bijele ruke,
Pa odoše na ćemerli kulu.
Ljubi Komnen Fatimu đevojku,
Dokle noćca pola preturila,
Onda Komnen Fati besjedio:
"Dušo Fato, srce iz njedara,
"Pričuvaj mi više glave stražu,
"Oću leći sanak boraviti.
"Dok pitome tice zapjevaju,
"Probudi me, srce iz njedara,
"Mene valja ići u Krajinu;
"Čuvamo se Senja krvavoga,
"Bojimo se Ivan-kapetana,
"I Komnena mlada barjaktara."
Zaspa Komnen na krilo đevojci.
A Fatija naslonila glavu
Na Komnena mlada barjaktara,
Tu zaspalo jedno kod drugoga.
Kad se prenu Komnen barjaktaru,
A svanulo i sunce granulo.
Prepade se Komnen barjaktaru,
Pa đevojci besjedi Komnene:
"Zašto, Fato, šinula te guja!
"Što ne čuva više glave stražu,
"Zar ne vidiš da sam poginuo?"
A đevojka besjedi Komnenu:
"A ne boj se, Krajiniću Mujo!
"Krila bih te čitav mjesec dana,
"A kamo li jedan danak bijel."
Onda Komnen srdito joj reče:
"Zar se mene danas tako steče?
"Lako bi me sakrivala mlada,
"A kako ćeš sakriti đogina,
"Koji stoji u mermer-avliju,
"Kud li rozgu uz bijelu kulu?
"No ako ćeš mene poslušati,
"Ajde sa mnom niz bijelu kulu,
"Da bježimo u našu Krajinu.
"Ako sa mnom na đogata pođeš,
"Voljeću te nego oči crne;
"Ostaneš li na bijelu kulu,
"Kunem ti se mojom vjerom tvrdom,
"Ja se nikad povratiti neću
"Da te uzmem za vjerenu ljubu."
Onda Fata na jedno smislila.
Uzeše se za bijele ruke,
Pa odoše niz bijelu kulu
Do đogata konja u avliju.
Al’ se Fata prepanula ljuto,
A besjedi Komnen barjaktare:
"A ne boj se, Fatija đevojko!
"Dok uzjašem s tobom na đogina,
"Što ne leti i ne nosi krila,
"Ni đogata stiže ni prestiže!"
Pa đogata konja posjedoše.
A da vidiš Komnen-barjaktara!
Pusti Komnen viteza đogata
Preko ravna polja udbinskoga
Do Kunare visoke planine.
A kad Komnen na Kunaru dođe,
Đeno jesu mloge raskrsnice,
(Đe je sreća tu je i nesreća)
Tu susrete dobroga junaka
Na đogatu konju od megdana,
A na ime Krajinića Muja.
Kako srete, turski selam viče,
A Turčin mu bolje privatio:
"Da si zdravo, Komnen-barjaktaru!"
Srdito mu Komnen govoraše:
"A Turčine, Krajiniću Mujo!
"Đe si bio, đe si prolazio,
"Čiju li si porušio kulu,
"Čiju li si obljubio seju?"
Turčin laže, a kune se krivo:
"Ja sam bio Senju kaurskome
"Do bijele Komnenove kule;
"Komnenovu porušio kulu,
"Komnenovu sestru obljubio."
Onda Mujo govori Komnenu:
"Kaurinu, Komnen-barjaktaru!
"Đe si bio polju udbinskomu,
"Je si l’ čiju zacrnio kulu,
"Je si l’ čiju sestru obljubio?"
A Komnen mu po istini kaza
Da je bio polju udbinskomu
Do bijele Rudanove kule,
Rudanovu ocrnio kulu,
Rudanovu obljubio sestru:
"Njinu sestru, tvoju zaručnicu.
"Ako mi se, Ture, ne vjeruješ,
"A evo je za me na đogata."
Okrenu se s desna na lijevo,
Usturi joj duvak i marame,
Ukaza se đevojčino lice,
Sinu lice kako jarko sunce,
A groce kako mjesečina.
Kada viđe Krajiniću Mujo,
U Turčinu srce zaigralo,
Na prsima toke zatreptaše.
Dva đogata konja naćeraše,
Pak se konji prsim’ udariše,
A junaci oštrijem sabljama.
Od dobrije konja odsjedoše,
Za b’jela se grla ufatiše,
Pak se nose po zelenoj travi.
Tu Komnenu dobra sreća bila,
Obori ga na zemljicu crnu,
Pak mu veže ruke naopako,
Zavede ga ukraj druma puta,
Pa ga veže za jelu zelenu,
Pak se natrag do đevojke vrati.
Taman dođe đogu i đevojci,
Al eto ti Rudan-Sali-age
Na zekanu ka na gorsku vilu.
Grlom viče, grlo ga boljelo!
"Stani, kurvo, Komnen-barjaktaru"
"Nije Fata soja orjackoga
"Da je vodiš noću po mjesecu
"Bez svatova i enđija bula.
"Da s’, kaure, juče pobjegnuo,
"Danas bi te stigo na zekanu."
A Komnen mu ne kte ni bježati,
No gotova zasjede đogata,
Pak susrete Rudan-Sali-agu.
Tu se konji prsim’ udariše,
A junaci oštrijem sabljama.
Od dobrije konja odsjedoše,
Za b’jela se grla ufatiše,
Pak se nose po zelenoj travi.
Turčinu se noge izmakoše,
Pritisne ga Komnen-barjaktaru,
Pa mu b’jele zavezuje ruke,
Zavede ga u jelovo granje,
A sveza ga za jelu zelenu,
A vrati se drumu i đogatu.
A eto vi Rudan-Amet-age,
Na njegovu atu četvrtaku,
I on grlom bijelijem viče:
"Stani, kurvo, Komnen-barjaktaru!
"Nije Fata soja orjackoga
"Da je noći vodiš po mjesecu
"Bez svatova i enđija bula.
"Ti da imaš sokolova krila,
"Ne b’ ti perje mesa unijelo,
"A kamo li da bi pobjegao."
Odma Komnen zasjede đogata,
I tu dobre konje naćeraše,
Te se konji prsim’ udariše,
A junaci oštrijem sabljama.
Doke svoje sablje oblomiše,
Od dobrije konja odsjedoše,
Za junačke prsi ufatiše,
Još se nose po zelenoj travi.
U to doba sustigoše Turci,
Sustiže im trides i četiri,
I sa njima četrdes,
Pa Komnenu savezaše ruke.
Onda Amet besjedi Fatiji:
"Sestro Fato, šinula te guja!
"Pogibe li brate Sali-aga,
"Je l’ mu vlaše glavu pogubilo?"
A Fata mu istinu kaza.
Onda Turci puštiše kerove,
Pa nađoše Muja i Salija
Svezanije ruku naopako,
Pak im b’jele oprostiše ruke,
Izidoše na druma široka,
Pa sjedoše te se odmoriše,
A Komnena za jelu svezaše.
Onda usta Krajiniću Mujo,
Pa dovati pletenu kamdžiju,
A udara Komnen-barjaktara:
"Ti si mene, vlaše, prevario,
"Te si moje zavezao ruke."
A govori Rudan-Amet-aga:
"Sjed’, Turčine, Krajiniću Mujo!
"Znaš li, Mujo, nije davno bilo,
"Kad sam tebe sestru poklonio,
"Onda si se zatekao, Mujo,
"Da ti sretneš Komnen-barjaktara,
"On s oružjem, a ti bez oružja,
"Da bi njemu savezao ruke,
"Pa te danas desi u Kunaru,
"Kod oružja i đogata tvoga
"Saveza ti ruke naopako,
"A sveza te za jelu zelenu."
Turčin laže, a kune se krivo:
"Prevari me Komnen-barjaktaru,
"Pak mi sveza ruke naopako."
Onda Turci makul napraviše,
Da porvu Muja i Komnena.
Što rekoše, to su učinili,
Tu pustiše Komnen-barjaktara,
Porvaše Muja i Komnena,
Naokolo stražu postaviše,
A da ne bi Komnen pobjegao.
Uzeše se dva dobra junaka,
Pa se nose po zelenoj travi.
Viđe Komnen da će poginuti,
Nešto mu se dade pogledati,
Pogledati s obadvije strane,
Blizu sebe viđe Amet-agu.
Sjedi Turčin, noge prekrstio,
Preko krila sablju preturio,
A Komnen je srcu odoljeo,
Pa visoko Muja podigao,
Udri sa njim Rudan-Amet-agu.
Mujo pade, preturi Ameta,
Ametova sablja ispanula,
Ugrabi je Komnen-barjaktaru,
Obojici posiječe glave.
Kada Turci to čudo viđeše,
Od straha se mnogi prepadoše.
A da vidiš srpska barjaktara
Nije šala ko je za barjaka!
Komnen sinu kao munja živa,
Nekolike posiječe glave,
Ono drugo u goru pobježe,
Sam ostade Rudan-Sali-aga.
Ne bi njemu glava ostanula,
No ga sestra Fata odmolila:
"Ne, za Boga, Komnen-barjaktaru,
"Ne ostavi sestru bez zakletve!"
Tu joj Komnen brata poklonio,
Dade njemu ruo i oružje,
I na molbu Ametovu glavu,
Pak ga posla dvoru bijelome.
Uze Komnen Mustafinu glavu,
Pa je turi đogu u zobnicu.
I Mujova ufati đogata,
Pa ga daje Fatiji đevojci,
A đevojka besjedi Komnenu:
"O Komnene, srce iz njedara,
"Baš i da je u životu Mujo,
"Voljela bi tebe barjaktara.
"No Turčina Krajinića Muja.
"Ajd’, Komnene, Senju da idemo,
"Kad si taki junak za megdana."
Pa viteze konje posjedoše,
I odoše Senju bijelome
Na bijelu Komnenovu kulu.
To začuo Ivan kapetanu,
I začuše Senjani junaci,
Pa veliki plotun opališe,
Čestitaju Komnen-barjaktaru.
Odvedoše u crkvu đevojku,
Pokrstiše i znamenovaše
Agapijom ime izđenuše,
A Ružica mlada gospođica.
To je bilo, ne znam je li bilo,
Već velimo da se veselimo.

           [Upor. III⁴, 18.]

Reference

Izvor

• Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne pjesme, knj. sedma, u kojoj su pjesme junačke srednjijeh vremena, str. 1-14, (državno izdanje), Štamparija Kraljevine Srbije, Biograd, 1900.