◄   Трећа појава Četvrta pojava Пета појава   ►

ČETVRTA POJAVA

Jelica na tlima. Ana iz sobice.

ANA:
Strnhovito!... Gospo, jadna gospo!
Čim da snagu povratim joj? Ovdje
Ništa nema... Idem da potražim...
Ah, nesretnik, zabravio nas je. —
Ko to lupi sa vratima bašte?
Van odlazi!.. Kud onako ide
Hitnim krokom?... Penje se uz Danče.
(vraća se s prozora Jelici.)
Već dolazi k sebi. Dok s’ on vrati
Ne bi li smo mi pobjeći mogle?
Ja sam ovdje, ne plaši se, gospo.
JELICA:
A on gdje je?
ANA:
Put Danača ode.
JELICA:
I do četvrt sata vratiće se;...
A ja dotle moram mrtva biti!
ANA:
Mrtva? ja ću da te spasem. Bježmo;
Zaključo je vrata, al su snažne
Moje ruke, pa ću jih prolomit;
To li ne uzmogu?
Nastaviću platna, pa po njima
Spustimo se niz prozor u baštu,
I tražimo zaštitu kod v’jeća.
JELICA:
Ja zaštitu protiv njega? lele!
Poginuti volim.
ANA:
I misliš ga
Dočekati ovdje? oh za Boga!
JELICA:
Nije l’ tako naložio? uv’jek
Poslušna mu bijah, biću i sad.
ANA:
A onda ću baciti bar grozna
Ta oruđa smrti.
JELICA:
Ne nipošto,
U njih sada dirati ne valja.
Nek sve nađe kalko j’ ostavio.
Meni samo naš duhovnik treba;
Oh! daj mi «a, duhovnika daj mi,
Pa si m’ onda spasla.
ANA:
Ali kako?
Da oborim vrata ne dopuštaš. —
Doviknuću koga sa prozora…
Nema nikog u toj pustoj bašti.
Jedna s’ ipak pomalja od onud
Živa duša... Avaj, Leonora!
JELICA:
Zovni m’ i nju, zovni; snaja sam joj,
A u krajnoj b’jedi; toga će se
Sjetit valjda; zovni mi je, Ano,
Al dolazi sama; pusti mene.
Ovo mi je još jedina pomoć;
Sad ako mi milostiva bude
Sve usrdno sve ću joj oprostit.
ANA:
Evo ti je pod prozorom.
JELICA:
Dobra
Leonoro, oj! tako ti naše
Nekadašnje ljubavi sestrinske,
Tako t’ sreće vremene i vječne,
Ako znadeš šta j’ očajnost krajnja,
Šta su smrtne muke,
Pošlji odmah po mog duhovnika.
ANA:
(Gle kamena srca, zv’jerske duše!
Porugljivo gleda je i šuti.)
JELICA:
Vjeruj, mila sestro, tim ćeš spasti
I žalosnog Mucija i mene,
A i sama bićeš utješena.
ANA:
Sm’ješeći se leđa j’ okrenula.
JELICA:
I posljednji nade zrak ugašen!
Odbačena, prezrena od svakog!
(Spušta se do prozora na tle i jeca. Pa ustaje.)
Moram kr’jepka biti. Sva je sada
Nada moja u jednoga Boga,
Pa njegovoj odajem se volji.
Oh! Anice, sve sam preboljela,
Al ne mogu jedno: ma da čista,
Mrem pod crnim bremenom sramote.
ANA:
Niko neće vjerovati, gospo,
Da sramota mogla se je tebe
I dotaći samo.
JELICA:
Hoće, Ano,
Jer će takih o meni strahota
Svud pričati, i dokazom takim
Tvrditi jih, da će vjerovanje
Prodrijeti u svačiju dušu.
Al’ u tvoju jel’ da neće, Ano?
ANA:
Ja bih prije vjerovati mogla
Da hram božji nije sveto mjesto.
JELICA:
Ti si, je li, sasvim uvjerena
Da se ne bi ni za šta na sv’jetu
Naš duhovnik lažu ogr’ješio?
ANA:
Vjerujem mu ko vjestniku neba.
JELICA:
Upitaj ga kad me već ne bude,
Pa što rekne, to svakomu kazuj.
Ali gdje je pamet moja? Ano,
Reći ćeš mu da ja pred smrt samu
Njegovim ga svetim činom zakleh
Da nevinost moju svud objasni,
Da ne pusti da s’ na moje ime
Žig sramote udari za svagda,
Da se baca na moj grob prezrenje
I proklestvo. Hoćeš li mi, Ano,
Ispuniti tu potonju želju?
ANA:
Hoću, hoću.
JELICA:
Ne, plakati nemoj.
Lakše mi je sada kad ti ovo
Sve iskazah.
Leonori i Muciju reci
Da jim ranu moju smrt opraštam,
I da ću se moliti tam gore
Za njihovu sreću. O, znam dobro
Kakova će zaraziti žalost
Mucijevu dušu kad za kobnu
Moju tajnu on doznao bude.
Nek' duhovnik milosno ga tješi
Da podlego nebi očajanju;...
Pa i drugog neka tješi, drugog,
Komu mati ostavljaše moja
Svoj posljedni blagosov na smrti.
A i moju preporučujem mu
Tužnu dušu, koja se nespremna
Odseliti morala u vječnost.
Ništa nemoj zaboravit, Ano,
Od ovoga što ti rekoh.
ANA:
Stani;
U bravu je neko ključ uvuko…
On će biti...
JELICA:
Bježi u tu sobu.
(Ana jurne u sobu, a Jelica povlači se na stranu.)


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.