Kobna tajna/22

ČIN IV

Prva pojava

ČIN IV

PRVA POJAVA

Soba sa dvojim vratima; treća su maskirana Jelica. Docnije Ana.

JELICA:
Bog me kazni što po preporuci
Dobrog starca smotrena ne bijah.
Iz svakoga moga dobrog djela
Otrovna me udarila str’jela.
Cvjetko natrag vratio se s pismom,
Ne našavši brata mi na domu.
Al to ništa ne pomaže kada
Zna Mucijo da obvezu dadoh.
ANA (ulazi):
Čujete li tutnjavu topova?
To je pozdrav odlazećeg broda
Koji nosi Perišu i Cvjetka
U Indiju.
JELICA:
Bog na tome putu
Neka bude s njima, i prosti jim
Zlo veliko što mi učiniše.
ANA:
Na nj su bili hitro navedeni.
Kajući se odoše, a Cvjetko
Do nekle je zlo i popravio.
Sinoć Dinka našo je kod starca;
Al naučen od njih to zataja
Vojevodi, i pismo mu vrati.
A po njemu vama poručiše
Da obveza čim zavodu bude
Izručena sutra, sam duhovnik
S priznanicom k vojvodi će doći.
JELICA:
Tako li je? sad odahnuh malo.
Oh! s obvezom budimo na čisto,
Pa ć’ ostalo izravnat se lakše.
ANA:
Kad bih i ja odaknuti mogla!
Al’ na protiv...
JELICA:
Šta je?
ANA:
Ne bih htjela
Zaplašit vas, al govorit moram;
Vojvoda je odpravio jutros
Jedne sluge na šipanski ljetnjak,
A na župski druge; dom je ovaj
Pust gotovo.
JELICA:
Zašto to?
ANA:
Pa jošte
Strog je nalog izdao da vrata
Nikomu se danas ne otvore;
A ako bi ipak ko ušao,
Tomu valja reći
Da na Šipan svi odosmo zorom.
JELICA:
To je meni nepojimno!
ANA:
Ali
Kad duhovnik dođe, vrata ću mu
Otvoriti, ma glavu me stalo.
JELICA:
Leonora gdje je?
ANA:
Hitno spravlja
Što njoj za put i vojvodi treba.
JELICA:
Avaj! to se spremaju da bježe;
Samu će me, Ano, ostaviti.
ANA:
Gorega se bojim.
JELICA:
Može l' štogod
Gore biti?
ANA:
Crkvicu je dao
Crnom svilom zastrijet iznutra,
Ko da će se žalosno op’jelo
Držat u njoj, pa je zaključao.
JELICA:
O moj Bože! na što sve to ide?
ANA:
Ja od straha umr’jeh, a tim više
Što ti strogo nalaže po meni
Da iz tvojih ne izlaziš soba.
JELICA:
Ano, valjda nikakva se sa mnom
Zla namjera potajno ne goji?
Cijeniš li da bi dojsta mogo
Mucijo mi kakva zla nan’jeti?
Je li, Ano, da to nije možno?
Ja sam sasvim nevina, a on je
Pored svega gnjeva, kojim na me
Nalijeće, dobar i plemenit.
ANA:
Biće tako; al njegovo lice,
Njegov pogled, njegov glas, sve danas
Iz njega me strahom ispunjava.
Gospo moja budi na oprezu.
JELICA:
Oh! ako je tako, onda nek mi
Bog milostiv u pomoći bude,
Jer ja tužna nikog drugog nemam.
Idem odmah u ložnicu moju
I da njega poslušam, i nebu
Da molitvom preporučim dušu.
(pođe pa stane)
Ma da mi je čista sav’jest, ipak
Strah me jači no i sinoć hvata.
Odavdje se ne udaljuj, molim;
Ako bi te on šiljao kudgod
S kakvim poslom, taj izvrši brzo,
Pa se vrati. (Ode)
ANA:
Ne brini se, gospo,
O nebeska kraljice, ti danas
Sačuvaj nas od nesreće kakve.
Sakriću se u sobicu sl’jepu,
Da me niko ne uzmože naći,
Ni udaljit kakvim izgovorom.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.