Knez od Semberije/7
VII
IVO, BOJA, PREĐAŠNjI
KNEZ IVO (Izlazi iz kuće noseći tri kese, za njim Boja koja ostaje na stepenicama kod vrata kućnih): Evo, sve blago i sve bogatstvo moje, Kuline. Babo mi je ovo stekao sa onom staricom tamo (pokazuje Boju). Evo ti prva kesa, (baca kesu na ćurak) evo i još jedna, beže, (baca) evo i pošljednja, beže, (baca i treću kasu). Evo, dadoh što imadoh; dadoh sve, što mi je još babo i djed stekao, u kući mi nije ni mangura preostala. A preko toga eto dvaestak rušpija i nešto groša sirotinjskog novca, što su moji kmetovi položili. Je l’ ti dosta, beže?
KULIN: Znaš li, bolan ne bio, kakvo roblje ja vodim sobom. To nije kljasto ni bogaljasto, nije staro i onemoćalo, već sve zdravo i mlado. Znaš kako je što Jadar rodi, a Drina zapoji; prodaću ja to kako nisam skoro. Tu ne ima ni hiljadu rušpija? Ta, da vidiš, Ivo, samo onu djevojku, što je iz Dobrića vodim, svaki harem dao bi za nju, koliko za sve druge. Hoćeš li da ti dovedem roblje, da ga pregledaš?
KNEZ IVO: Ne, neću; ja ga ne kupujem, već ga otkupljujem.
KULIN (Svome panduru): Idi dovedi onu djevojku! (Pandur ode).
KNEZ IVO: Ja ti, beže, dadoh što imadoh, u mojoj kući više nije ni para zaostala, a da je, i nju bih ti dao, ne bih požalio.
BOJA (Silazi niz stepenice): Zaostala je, sine, evo ovdje, (Vadi iz njedara) i osam niza rušpija; njima sam se nekada kitila. (Baci nize na ćurak). Davno leže na dnu sanduka, a čuvala sam ih da snahu moju njima okitim.
KNEZ IVO: Hvala ti, majko! Zar ti nije dosta, beže?
KULIN: Malo je, Ivo; gdje su tri tisuća, a gdje ovo što leži.
KNEZ IVO (Bori se i domišlja): Beže, ti znaš one moje dvije njive međaškinje u Dvorovima?
KULIN: Znam ih, dobre su.
KNEZ IVO: I one leže tamo na ćurku.
PRVI KMET: Ejvala ti; kneže, al’ šta ćeš ti zatim?
KNEZ IVO: A šta će ona sirotinja?
|