5
Kako je činio, onako je i prošao
Vojsku kupi od Pazara Mujo,
Vojsku kupi — ide na Kotare,
Poblje robi i siječe glave:
Posiječe bana Zadranina,
I jadnoga od Kotara Janka,
I Jankovo sve osam sinova,
I zarobi osam nevjestica
I Jankovu ojađelu ljubu,
I Maricu lijepu đevojku;
Pa s' otole Turčin podignuo.
Al' da vidiš Jankovu ljubovcu,
Sakrila se mostu za ćupriju
Dokle 'no su prolazili Turci,
Pa se vrati nazad u Kotare
Na njezinu prebijelu kulu;
Al' joj bješe pusta opaljena!
Pa je kulu nešto popravila,
A nosaše čedo pod pojasom:
Dok brijeme na brijeme dođe,
Maleno je čedo porodila,
Malo čedo, al' je muška glava,
Krstila ga Jankova ljubovca
I divno mu ime nađenula,
Divno ime: Janković Nenade;
Ranila ga medom i šećerom.
Viši Nenad od dvije godine
Nego drugi od sedam godina;
Veći Nenad od sedam godina,
Nego drugi od petn'es' godina.
Kad mu bješe petnaest godina
Sjetio se konja i oružja:
Pripasuje svijetlo oružje,
Pa se đogu baca u ramena
I otiđe niz pjane mehane
Sa serdarim' piti 'ladno vino.
Vino pio sedam osam dana,
A o svačem govorili ljudi,
Ponajviše o dobru junaštvu:
Ko je više posjekao glava,
Ko li više dobio megdana.
Go'ri nešto Janković Nenade;
Al' govore kotarski serdari:
„Muči, djete Janković Nenade!
Nego traži mila baba svoga,
Baba svoga i osam ti brata,
I do osam svojih milih snaja
I Maricu sestru od matere,
Što joj Turci ljube lišce b'jelo.“
Muči Nenad, ništa ne govori,
No poskoči na noge lagane,
I okroči dobra konja svoga,
Pa evo ga dvoru bijelome
I srdito majci progovara:
„O, starice, moja mila majko!
Ko pogubi mila baba moga,
Baba moga i osam mi brata?
Ko zarobi osam mojih snaja?
Ko zarobi Maricu sestricu?“
Plačući mu majka kazivaše,
Sve mu kaza što je i kako je.
Kad to čuo Janković Nenade,
Izvadio iz torbe bukliju
I napi se žežene rakije,
Pa starici majci besjedio:
„O starice, mila moja majko!
Idem truran malo počinuti,
A kad prvi p'jevci zapjevaju,
Probudi me, ako Boga znaleš,
Da osvetim mila baba svoga.
Baba svoga i osam mi brata,
I milijeh svojih osam snaja
I Maricu milenu sestricu.“
To izreče, ode u dušeke.
Spava Nenad tri četiri sata;
A kad p'jevci tice zapjevaše,
Probudi ga ostarjela majka.
Skoči Nenad na noge lagane,
Umio se i Bogu molio,
Pa opravi sebe i đogina,
Đoginu se baci u ramena,
Pa on reče: „Ostaj zbogom, majko!“
Ona njemu: „Ajde zbogom, sinko!“
Ode Nenad gorom pjevajući,
Osta jadna majka kukajući.
Jezdi junak Janković Nenade,
Jezdi junak preko ravna polja,
Kao zv'jezda preko vedra neba,
Doklen ladnu vodu naodio
I na vodi osam bjelanica,
Đe bijele platna bijeloga;
Pa im 'vako Nenad besjedio:
„Bog na pomoć, osam bjelanica!“
A one mu bolje prifatile:
„Da si zdravo, neznana delijo!“
Opet Nenad 'vako besjedio:
„Boga vama osam bjelanica!
Dajte meni malo vode ladne,
Da napojim sebe i đogina.“
Progovara osam bjelanica:
„Boga nama, neznana delijo!
Ova voda nije dobra ođe
Za umorna konja i junaka,
Nego pođi malo naprijeda,
Pa ćeš naći drugu vodu ladnu,
A na vodi Maricu đevojku,
Đe bijeli platna bijeloga,
Pa zaišti u nje vode ladne
I napoji sebe i đogina.“
Kad to začu Janković Nenade,
Metnu ruku u džep od dolame,
Pa izvadi do osam dukata,
Te darova osam bjelanica
I 'vako im bio besjedio:
„Na to vama, osam bjelanica,
Da kupite za platno sapuna,
Da vas ne bi bula ukorila
Koliko ste sarčile sapuna.“
Otole se Nenad podignuo.
Malo vr'jeme za tim postajalo,
Doklen nađe drugu vodu ladnu,
A na vodi Maricu đevojku,
Đe bijeli platna bijeloga,
„Bog na pomoć' pa joj nazivaše;
Đevojka mu bolje prifatila:
„Zdravo bio, neznana delijo!"
Opet veli Janković Nenade:
„Boga tebi, lijepa đevojko,
Daj ti meni malo vode ladne,
Da napojim sebe i đogina.“
Kad to čula Marica đevojka,
Podavila skute i rukavce,
Pa Nenadu vode zaitila;
A kada se nenad napojio.
Napojio sebe i đogina,
Đevojku je Bogom sestrimio:
„Bogom sestro, lijepa đevojko!
Kaži pravo, tako bila zdravo,
Đe su dvori od Pazara Muja,
Je li Mujo na bijeloj kuli,
I je li se junak oženio,
I ima li od srca poroda?“
Progovara Marica đevojka:
„Kad me pitaš, neznana delijo,
Kad me pitaš, da ti pravo kažem
Đe su dvori od Pazara Muja,
Je li Mujo na bijeloj kuli,
I je li se junak oženio,
I ima li od srca poroda -
Ona kula, što je ponajviša,
Oko kule velika avlija,
Sva je, pusta, glavam' okićena:
Jedna glava mila baba moga,
Mila baba i osam mi brata, —
Ono j' kula od Pazara Muja:
I on nije na bijeloj kuli,
No je poš'o dolje niz mehane,
Da s Turcima pije 'ladno vino;
I jeste se oženio Mujo,
I on ima dva blizanca sina“.
Kad to čuo Janković Nenade,
Metnu ruku u džep od dolame
I izvadi dva cekina žuta,
Pa darova Maricu đevojku:
„Na to tebi, lijepa đevojko,
Da ti kupiš za platno sapuna,
Da te ne bi bula ukorila
Koliko si sarčila sapuna.“
Otole se Nenad podignuo,
Evo ti ga pravo u Pazare
Na bijelu Mujagovu kulu,
Tu naodi bulu Mujagovu
Đe mu šika dva blizanca sina.
Al' da vidiš Janković-Nenada —
Uzimlje joj dva blizanca sina,
Pa i' kolje kao janjad malu,
Pa po kuli pokupio blago:
Zarobio bulu Mujagovu,
Pa otide niz pjane mehane,
Po mehanam pije ladno vino,
A nagoni bulu Mujagovu,
Da sa njime pije ladno vino.
To se čudo na daleko čulo,
To začuli od Pazara Turci,
Pa govore od Pazara Muju:
„Pđo jedna od Pazara Mujo!
Ti li piješ po Pazaru vino,
A ne znadeš u z'o čas popio —
Dođe tebi Janković Nenade,
Dođe tebi na bijelu kulu
I zakla ti dva blizanca sina,
Pa po kuli pokupio blago,
I još ti je bulu zarobio,
Š njome pije u mehani vino.“
Kad to čuo od Pazara Mujo,
On poskoči na noge lagane,
Pa okroči suru bedeviju,
Evo ti ga do pjane mehane,
Đe 'no sjedi Janković Nenade.
A zavika iza svega glasa:
„Kurvo jedna, Janković-Nenade!
Čije li si poklao sinove?!
Čije li si pokupio blago?!
Čiju li si zarobio ljubu?!
No, Nenade, ako žena n'jesi,
Iziđi mi na mejdan junački!"
Kad to čuo dijete Nenade,
Ovako mu riječ besjedio:
„Bre ne viči, od Pazara Mujo,
No se prođi kavge i megdana,
Pa odjaši, da pijemo vina.“
Srdito mu Mujo progovara:
„Kurvo jedna, Janković-Nenade!
Izađi mi na megdan junački,
Da ti vlašku osiječem glavu."
Kad to čuo Janković Nenade
U junaku srce zaigralo,
Pa poskoči na noge lagane
I okroči svojega đogina,
Pa izađe Muju u sretanje,
Udriše se sabljam okovanim.
Ma da vidiš, mili pobratime,
Nije Nenad dva put' zamanuo,
A sa Muja nestanulo glave.
To začuo Osman od Pazara,
Pa okroči pomamna vrančića,
Evo ti ga pred pjanu mehanu,
A zavika iza svega glasa:
„Kaurine, Janković-Nenade!
Izađi mi na megdan junački,
Da ti vlašku osiječem glavu,
„Da osvetim mila brata moga,
Mila brata od Pazara Muja
I njegova dva blizanca sina.“
Kad to čuo Janković Nenade,
U junaku srce zaigralo,
Pa ošinu svojega đorina
I Osmanu ode u sretanje
Obje im se sablje salomiše.
Jedan drugom rane ne zadade
Pa okrške u travu baciše:
Dobre svoje konje odsjedoše,
Vatiše se za grla bijela,
Nosiše se tamo i ovamo,
Nosiše se ljetni dan do podne;
Iz Osmana b'jele pjene skaču.
Iz Nenada b'jele i krvave
(Pojači se Turčin nalazaše. —
Turčinu je trideset godina,
Nenad nema punijeh šesnaes').
Progovara Janković Nenade:
„Čuješ mene, bulo Mujagova!
Ja l' pomozi meni, ja l' Turčinu.
Ako mlada pomožeš Osmanu,
Ti ćeš vazda biti prijekorna,
Da si samnom u mehani bila
I da sam ti obljubio lice:
Da pomožeš Janković-Nenadu,
Ne ćeš biti nikad prijekorna,
Vodiću te samnom u Kotare,
Paziću te kao svoju majku.“
Kad to čula ljuba Mujagova,
Ovaku mu riječ besjedila:
„Bolan bio, Janković-Nenade,
Izu ti se sa noge štivala.“
Kad to čuo Janković-Nenade,
Sjetio se šta mu bula kaza,
Pa iz čizme izvadio noža
I Osmana u srce udrio,
Ni živa ga zemlja ne dočeka;
Pa uzimlje dvije turske glave,
Pa ih meće u konjsku zobnicu.
Otole se junak podignuo,
Sobom vodi bulu Mujagovu.
Kad je doš'o na vodu studenu,
Đe 'no bješe Marica đevojka,
Božju joj je pomoć nazivao:
„Božja pomoć, lijepa đevojko!
Ajde, seko, doma da idemo.
Evo tebi bule Mujagove;
Do sad ti je za gospođe bila,
A od sad će, seko, za robinje.“
Kad to čula Marica đevojka,
Ljubi bratu ruke i koljena.
Otolen se oni podigoše.
Progovara Marica đevojka:
„Mili brate, Janković-Nenade!
Ti prifati osam svojih snaja,
Pa ih vodi sobom u Kotare,
Te im kupi hiljadu ovaca,
Nek čuvaju prebijele ovce.“
U riječi u kojoj su bili,
Na drugu su vodu dolazili.
Đe 'no bjehu osam bjelanica,
Pa im Nenad riječ besjedio:
„Ajte, snaje, doma da idemo,
Da idemo u Kotare ravne, —
Dosta vam je bula dodijala,
Dosta ste joj bile za robinje.“
Otolen se Nenad podignuo
I okrenu pravo u Kotare
Sa svojijeh osam nevjestica
I s Maricom, miljenom sestricom,
I s Turkinjom, bulom Mujagovom.
Zdravo dođe u ravne Kotare,
A na svoju prebijelu kulu.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
