Kako se sv. Sava zakaluđerio
(Iz Bosne)
Zaprosio care Simeune,
Zaprosio Đurđinku đevojku
Za svog sina Savu Nemanića,
Car je prosi, a Sava je ne će,
Na silu mu curu isprosio, 5
Na silu mu svate pokupio,
Na silu mu curu dovodio,
A na silu svadbu učinio,
Svadba bila tri četiri dana,
Tu se velik narod iskupio: 10
Tri velike bjehu patrijare
I dvanaest srpsvijeh vladika
I trideset mladih kaluđera
I šezdeset mladijeh popova,
Sve to gleda u cara veselje. 15
Kad su bila tri četiri dana,
Dok rekoše mladi sveštenici:
„Od šta vakat, od tog i vrnjeme,
„Da vjenčamo Savu i Đurđinku."
Onda care dvije sluge sprema: 20
„Zovite mi Savu na vjenčanje."
Dvije sluge na noge skočiše,
Pa eto ih Savi u odaju;
„Hajde Savo, stani na vjenčanje!
„Da vjenčaju tebe n 'Burđinku, 25
„Car te zove i svi sveštenici.“
A Sava im smjerno odgovara:
„A za Boga jednoga vas molim!
„Prođ’te me se, dvije carske sluge
„Ne ću vama stati na vjenčanje; 30
„Ta ja volim danas umrijeti
„Nego vama stati na vjenčanje,
„Jer ću ići Filindaru crkvi
„I onđe se pokaluđeriti,
„Namastiru slavnom privjenčat’ se 35
„Za ovoga i onog’ svijega."
Sluge caru po istini kažu,
To je caru vrlo mučno bilo.
To slušaju šezdeset popova,
Svi po redu Savi dolaziše, 40
Svakom Sava po istini kaže,
Svakom kaže, svakom ruku ljubi:
„Boga mi se nikad ženit’ ne ću,
„Već ću ići Filendaru crkvi
„I onđe se pokaluđeriti." 45
Sve još kaza što je namislio.
Kad popovi riječ razumjeli,
Svi se natrag mladi povragiše,
A to sluša tridest kalu!)era,
Svi po redu Savu zazivaše: 50
„Hajde, Savo, stani na vjenčanje!"
Svakom Sava po istini kaže:
„Ne ću bogme, tridest kaluđera!
„Već ću ići Filindaru crkvi,
„Onđe ću se pokaluđeriti." 55
Sve im kaza što je namislio.
Kad to čulo tridest kaluđera,
Svi se patrag mladi povratiše.
To začulo dvanaest vladika,
Svi su Savi redom dolazili,60
Svi su Savu redom zazivali,
Svakom Sava b’jelu ljubi ruku,
Svakom Sava smjerno govoraše:
„O gospodo, dvaiaest vladika!
„Ja se caru pikad ženit’ ne ću, 65
,Već ću ići Filendaru crkvi
„I onđe se pokaluđeriti."
Sve još kaza što je namislio.
Kad to čulo dvanaest vladika,
Svi se mladi natrag povratiše. 70
Začudi se sveti patrijare,
Sva trojica Savi dolazile:
„Hajde Savo, stani na vjenčanje!"
A Sava im smjerno govoraše:
„Ja ću ići Filen,daru crkvi 75
„I onđe se pokaluđeriti."
Sve im kaza što je namislio,
Svoj trojici b’jelu ljubi ruku.
Kad to čule sve tri patrijare,
I oni se natrag povratiše, 80
Što im reče, caru kazivaše.
Kad to začu care gospodare,
Žestoko se naljutio care,
Pa otvara knjige psaltijere,
Ljuto kune svoga Savu sina, 85
Pa prihvati časno vanđelije,
Na vanđelju još ga žešće kune,
U tome se žešće naljutio,
Od zemlje je na noge skočio,
Da pogubi svog mlađanog sina. 90
Ode care Savi u odaju,
Ugleda ga lijepa Đurđinka,
Pred svoga je svekra izlazila,
Svija mu se preko desne ruke,
Ljubeć’ svekra u bijelu ruku, 95
Ovako je njemu govorila:
„Da moj svekar, care Simeune!
„Nemoj posjeć’ svoga snna Savu,
„Od Boga je velika grehota,
„Od naroda zazor i sramota, 100
„A ja idem zovnut’ tvoga sina.“
Kad je care riječ razumio,
To se care natrag povratio:
Ode cura mlada u odaju,
Ljeno sjedi Sava Nemaniću, 105
Kada mlada do odaje dođe,
Od odaje otvorila vrata,
Odaja se listom razasjala,
Svu odaju k’o da grije sunce.
Ona njemu dobro jutro viče, 110
A u Save sitno jevanđelje,
I on njojzi zdravlje prihvatio.
Đevojka mu tiho besjedila:
„Ustan’ Savo, stani oa vjenčanje
A Sava joj onda odgovara: 115
„Ne ću bogme, lijepa Đurđinko!
„Ta ja volim danas umrijeti,
„Nego vama stati na vjenčanje,
„Jer ću ići Filindaru crkvi
„I onđe se pokaluđeriti, 120
„Namastiru slavnom privjenčati
„Za ovoga i onoga sv’jeta.“
Tri puta ga zaziva đevojka.
Sva tri puta Sava jedno kaže.
Kad to viđe lijeia 'Burđinka, 125
Onda Savn cura govorila:
„Hajde Savo, stani na vjenčanje!
„Dok vjenčaju i mene i tebe;
„Kad budemo noći u ložnici,
„Onda ćemo na noge skočiti, 130
„Istinome Bogu nomolit’ se,
„Pomoliti, pa se pobratitn,
„Ca tn hajde Filendaru crkvi,
„Ti se moreš pokaluđerigi,
„Ja ću ostat’ na bijeloj kuli 135
„Izmet’ činit’ tvome caru babi
„Za života i moga i tvoga."
Kad je Sava riječ razumio,
On posluša 'Bur1)inku 1)vvojku,
I on ode stade na vjenčanje. 140
Tu dođoše mladn sveštenici,
Privjenčaše Savu i 'Burđinku,
A to caru vrlo milo bilo.
Kad iukoše na gradu tonovi:
Sedamdeset jedan za drugijem, 145
Careva se svadba rasturila,
Vr’jeme dođe u ložnicu sići,
U ložnicu Savn i gBur1)Inci.
Kad je bilo noći ired po noći,
Zagrli se Sava i Đurđinka 150
K’o rođeni bratac i sestrica,
Zagrliše, te se poljubiše,
Poljubiše, pa se pobratiše,
Onda Sava sjetova Đurđinku:
„A Đurđinko, mila seko moja! 155
„Ne rođena, kao i rođena!
„Čini izmet mome caru babi
„Za punijeh devet godinica,
„Kad nastane deseta godina,
„Poći ćete rodu i plemenu 160
„Kraj bijele Filindara crkve,
„Tu ćeš naći mene kaluđera,
„Ti se svrni da s’ očim' vidimo."
Kad to reče, ode iz odaje,
Osta sama Đurđinka đevojka. 165
Kad u jutru jutro osvanulo,
Sa istoka sunce ogranulo,
Uranio care Simeune
Da obiđe sina i Đurđinku,
A kad care uđe u odaju, 170
Sama sjedi lijepa Đurđinka,
U ruci joj zlatna knjiga bješe,
Uči cura knjigu jevanđel>e,
A car njojzi dobro jutro viče,
Odmah care za svog sina pita, 175
Đurđinka mu po istini kaže.
Otalen se care povratio,
U dvoru mu ostade Đurđinka,
Čineć’ izmet za devet godina;
Kad nastade deseta godina, 180
Podiže se care sa Đurđinkom,
Te pođoše rodu i plemenu,
Prolaziše kroz zelenu goru
Kraj bijele Filindara crkve,
Tu se moli lijepa Đurđinka: 185
„Gospodare, da moj care babo!
„Svrnimo se Fidindaru crkvi,
„Vidc sina, ja ću pobratima.“
To nevjestu care poslušao,
Te se tude na konake svrnu, 190
Dobro Sava dočekao baba
I Đurđinku svoju posestrimu,
U subotu u oči neđelje,
Pa odoše onda u odaju,
Zagrliše, te se irestaviše. 195
Kad u jutru osvanu neđelja,
Uranili mladi sveštenici,
Oni služe časnu liturđiju,
Tu im nema Save kaluđera,
Ljuto kunu cara Simeuna: 200
„Simeune, od Boga ti teško!
„Kud dovede svoju snahu mladu?
„Te nam nema Save kaluđera,
„Da nam služi časnu liturđiju."
To je caru vrlo mučno bnlo, 205
Pa iziđe iz bijele crkve,
Prihvatio krivu posjeklicu,
Da nogubi Savu i Ljurđinku;
Al’ kad care u odaju dođe,
I kad viđe Savu i Tzurđinku, 210
Naioredo đe su preminuli,
Tu se care čudu začudio:
„Mili Bože, na svemu ti hvala!"
