Istorija srednjeg veka I 29

ISTORIJA SREDNjEG VEKA I
U redakciji: A. D. Udaljcova, J. A. Kosminskog i O. L. Vajnštajna


GLAVA XXIX
POLjSKA OD X DO XV VEKA

Proces feudalizacije. Već u doba prvih poljskih kneževa (Mješka i Boleslava Hrabrog, vidi gl. VII) proces feudalizacije postiže u Poljskoj značajne uspehe. Rodovska aristokratija, nobiles, počinje da igra sve veću ulogu. Ma da se pređašnje patrijarhalno ropstvo donekle sačuvalo, u većini slučajeva robovi su naseljavani na zemlju. Robove su uglavnom činili ratni zarobljenici. Drugi izvori robova bili su kupovina, dugovi i »dobrovoljno« predavanje u ropstvo iz nužde. Glavnu masu seljaštva činili su kmetovi, koji su imali ličnu slobodu, ali su bili obavezni da knezu plaćaju danak i da vrše druge obaveze. Sem dažbina, koje su uglavnom isplaćivane u naturi, morali su da knezu i njegovoj pratnji, kada bi putovali po zemlji, daju prevozna sredstva i hranu: poljski knez, kao varvarski vladari uopšte, nije imao stalne rezidencije. Kmetovi su morali da rade na građenju utvrđenja, drumova i mostova i da vrše niz drugih obaveza, da plaćaju carine za korišćenje tržišta, skela itd. Knez je delio sveštenstvu i ljudima u svojoj službi zemlje, naseljene kmetovima, koji su se tako pretvarali u ljude zavisne od duhovnih i svetovnih feudalaca. Knez je, sem toga, prisvajao sebi svu neobrađenu zemlju, od koje je delio poklone duhovnim i svetovnim velikodostojnicima.

Još pod prvim kneževima bila je organizovana centralna i lokalna uprava. U centru su stvorene dužnosti vojvoda, kancelara, skrbnika (državnih blagajnika), komornika (upravnika kneževskih poseda), sudije. Lokalni organi kneza bili su posebni načelnici, koji su posle dobili naziv kaštelana, po latinskoj reči castellum, tj. utvrđenje, zamak. Ti su se zamkovi na poljskom zvali grodi. Po grodima su bili postavljeni kraljevski kaštelani, oni su imali vojnu i sudsku vlast u oblastima koje su bile dodeljene gradu, ubirali su kraljevske prihode i upravljali kraljevskim posedima.

Politička organizacija Poljske sve više se udaljavala od rodovske demokratije. Knez se sada savetovao samo sa svojom družinom, velikodostojnicima i višim sveštenstvom. Što se tiče narodne skupštine, veća, koja je postojala kod pojedinih poljskih plemena, ona se više nije sakupljala; bačena je u drugi plan i opštenarodna vojska.

U vojsci su glavnu ulogu igrali članovi kneževe družine, čiji se broj za Boleslava popeo na 20 hiljada.

Članovi družine, ili voji, počeli su da dobijaju zemljišne poklone, kao što su bile zapadne beneficije, a oni su nastojali da ih pretvore u svoje nasledne posede.

Usled delatnosti kneževa, proces feudalizacije je u XI v. ubrzan. Seljaštvo se pretvara u kmetove kako usled raspadanja rodovskog uređenja i jačanja vlasti rodovskih starešina tako i usled obrazovanja vojničkog staleža. Pored rodovske aristokratije, nobiles, obrazuje se i vojna, milites. Oba ta sloja postepeno su se približila i slila jedan s drugim.

Ustanak seljaka. Posle smrti Boleslava Hrabrog, njegova država, koja je bila dosta površno ujedinjena, počela se raspadati u borbi između njegovih naslednika. Poljska je izgubila veći deo teritorija koje su stečene u doba njegovog kneževanja. Deset godina posle smrti Boleslava Hrabrog došlo je do opšteg ustanka kmetova i robova. Taj je ustanak bio istovremeno usmeren protiv ritera i protiv sveštenstva, a isto tako i protiv kaštelana i drugih kraljevskih agenata. Seljaci su na juriš zauzimali gradove (grodi), pljačkali crkve i obnavljali staru, prehrišćansku religiju.

Car Henrih III pomogao je poljskom knezu Kazimiru da uguši taj ustanak. Kazimir je obnovio crkvenu i činovničku jerarhiju, ponovo podigao gradove i kaštele, a robove i kmetove primorao da snose ranije obaveze.

Raspad Poljske na udeone kneževine. Vlast aristokratije. Posle smrti Kazimirovog praunuka, Boleslava Krivoustog, 1138 g., nastupio je period cepanja na udeone kneževine. Zemlja se raspala na nekoliko samostalnih kneževina. Ma da je na čelu države formalno stajao jedan od pretstavnika kraljevskog roda Pjastovića, time političko jedinstvo zemlje nije bilo obezbeđeno. Doduše, u prvo vreme su priznavali vlast velikog kneza, najstarijeg u rodu Pjastovića, koji je sedeo u Krakovu, ali je uskoro taj red napušten i vlast velikog kneza svela se samo na titulu. Neki delovi Poljske raspali su se na sićušne udeone oblasti. Kneževi su se neprekidno između sebe borili.

Taj se period poljske istorije često naziva periodom možnovladstva, tj. vlasti aristokratije. Znatno je ojačan politički uticaj feudalaca; među njima su najvažnije mesto imali raniji kneževski velikodostojnici — vojvode, sudije i kaštelani — koji su od kneževskih činovnika postali feudalni gospodari.

U to vreme zapretila je Poljskoj strašna opasnost spolja. Početkom XIII v. mazovski knez Konrad u borbi s Prusima pozvao je Tevtonski red i poklonio mu zemlje. Red je tokom XIII v. postepeno zauzeo Prusku, ujedinio se s redom Mačonosaca i tako pripojio svojim posedima istočni Pribaltik (vidi gl. XXIV). Svojom kratkovidom politikom Poljska je sebi navukla opasnog neprijatelja.

Nove su udarce zadali pocepanoj Poljskoj 1241 g. Tatari, koji su upravo pre toga opustošili Rusiju. Porušili su Krakov, Vroclav (Breslav) i celu zemlju strašno opustošili. Poljska nije ostala pod tatarskom vlašću, ali su Tatari povremeno pustošili zemlju, osobito južnu Poljsku, palili sela i gradove, odvodili stoku i uzimali mase zarobljenika da ih prodaju u ropstvo.

Plemstvo i crkva. U isto vreme Poljska se i dalje feudalno raspadala. Kneževi su bili potpuno zavisni od krupnih zemljoposednika, od panova (velmoža, barona) i od višeg sveštenstva. Ti su se krupni feudalci okružavali mnoštvom ritera koji su od njih zavisili. Izbor kneza zavisio je od prelata i panova. Oni su činili kneževska veće, bez koga knez nije mogao doneti nikakvu važnu odluku. Feudalna klasa u Poljskoj delila se na dve osnovne grupe, na panove ili velmože (možnovladci) i na ritere ili šljahtu. Šljahta je bila vezana za svoje panove, od njih je potpuno zavisila, dobijala od njih zemlju i činila njihovu vojnu pratnju. U odnosima između panova i šljahte često su se sačuvale stare rodovske veze: šljahtići su nosili prezime i grb svog pana. Osiromašeni šljahtići hranili su se na dvorovima velikih panova, vršeći kod njih razne dužnosti.

Zajedno s tim šljahtićima panovi su vodili česte ratove, vršili pljačke. Ta feudalna samovolja, poznata iz istorije Zapada, ispoljila je u Poljskoj sve negativne crte koje su joj svojstvene. Panovi su obrazovali privilegovan zemljoposednički stalež, oni su na svojim zemljama imali kneževsko pravo (»ius ducale«), koje im je na njihovim posedima stvaralo položaj malih vladara.

Da bi na svoju stranu privukli sveštenstvo i panove, kneževi su morali da im dele svoje zemlje i samim tim su slabili svoj politički uticaj. Crkva je imala ogromne posede. Arhiepiskopi i episkopi imali su čitave kneževine i kneževska prava prema stanovništvu tih zemalja.

Seljaštvo. U XIII v. još se više pogoršao položaj seljaka, jer je proces njihovog porobljavanja neprekidno tekao. Sačuvao se samo beznačajan sloj takozvanih slobodnih kmetova, tj. seljaka koji su davali dažbine i ispunjavali obaveze, ali su imali slobodu kretanja. Sada su slobodni kmetovi ostali bez ikakve zaštite od strane kneževa. Pošto su krupni zemljoposednici dobili na svojim feudalnim posedima vrhovna prava, ti su seljaci pali pod jurisdikciju svojih gospodara i tako su otpale sve prepreke da se oni potpuno potčine. Imunitetnim poveljama panovi su dobijali pravo da sude svojim »seljacima i slugama«, »da ih pogubljuju, vešaju, muče vatrom« itd. Veći deo seljaka prelazi u položaj zavisnih kmetova, slivajući se s robovima naseljenim na zemlji.

Krajem XIII v. bilo je uvedeno pravilo da zemljoposednik može da hvata odbegle seljake; uhvaćeni seljak pretvaran je u roba koji se mogao prodati. Kmet, koji je ranije bio nasledni posednik svoje deonice, izgubio je na nju pravo, pa se mogao oterati i prebaciti na gori komad zemlje, ako je njegov gospodar to smatrao za nužno.

Tako period vlasti aristokratije pretstavlja i period jačeg porobljavanja narodnih masa.

Gradovi. U istoriskom razvitku Poljske treba istaći jednu osobenost, koja je udarila svoj pečat na sudbinu poljske države — to je bila slabost poljskih gradova. Ti »grodi«, o kojima je ranije govoreno, pretstavljali su utvrđena mesta, zamkove. Gradovi kao zanatski i trgovački centri počeli su da niču u XII i XIII v., uglavnom u procesu nemačke kolonizacije. Poljski kneževi, slično češkim kraljevima, vodili su politiku naseljavanja nemačkih kolonista, računajući da će odatle izvući materijalne koristi. Uporedo s nicanjem nemačkih gradova obrazovane su i nemačke seoske opštine, gmine (od nemačkog Gemeinde — opština). Kneževi su pozivali nemačke koloniste na neobrađenu zemlju, davali im razne olakšice, oslobađali ih dažbina i podeljivali im prava samouprave. Samoupravu po »nemačkom pravu« dobijala su ponekad i poljska sela, osnovana na novim ili zapuštenim zemljištima.

Poljski kneževi su naročito forsirali osnivanje gradova s nemačkim zanatlijama i trgovcima. Tim su gradovima davali sve moguće privilegije, pored ostalih i pravo samouprave, koje je pretstavljalo kopiju magdeburškog gradskog prava. Ti nemački gradovi ostajali su izolovani od Poljske; oni su mnogo više bili povezani, sa svojom nemačkom otadžbinom nego s Poljskom. Za rešavanje svih spornih pitanja uprave oni se nisu obraćali poljskim kneževima ni lokalnim vlastima, već magdeburškim gradskim vlastima. Nemci su uporno čuvali svoju nacionalnost, svoj jezik i svoje običaje i tuđili se od Poljaka.

Među gradskim stanovništvom može se od samog početka razlikovati nekoliko slojeva. Na čelu grada bio je patricijat iz redova trgovačkih porodica, koje su često imale rodbinske veze s patricijima nemačkih, čeških i ugarskih gradova, ispod njih su bili zanatliski esnafi, sastavljeni delom od Nemaca, delom od Poljaka, i masa van esnafa, pospoljstvo, koja je potpuno uklonjena od vršenja uticaja na gradske poslove. Gradovi su zadovoljavali prvenstveno lokalno tržište. Ali su trgovci nekoliko većih gradova, kao Krakova i Lavova, trgovali sa inostranstvom i izvlačili velike koristi od tranzitne trgovine, koja je išla preko Poljske.

Nisu samo kneževi već i panovi nastojali da povećaju svoje prihode osnivanjem gradova i dovlačenjem nemačkih kolonista.

U poljskim gradovima pojavio se još jedan nov nacionalni elemenat — Jevreji. Jevreji su počeli da se preseljavaju u Poljsku zbog progona kojima su bili izloženi na Zapadu. Useljavali su se u gradove, gde su dobijali pravo samouprave i obrazovali svoje posebne opštine. Jevrejske su opštine plaćale povećane dažbine, ali su za to uživale zaštitu kneževa, koji su na njih gledali kao na unosan izvor prihoda. Dozvoljena im je bila sloboda veroispovesti.

Nemačko-jevrejski gradovi stajali su po strani u Poljskoj, relativno malo menjajući njen privredni lik, koji je u osnovi ostajao seoski.

Tako je u Poljskoj ustanovljen čisto feudalni poredak. Isti oni uzroci koji su izazvali zbijanje pocepanog feudalnog društva u Zapadnoj Evropi i doveli do stvaranja velikih centralizovanih država, počeli su se donekle javljati i u Poljskoj.

Početak ujedinjenja Poljske. Već u XIV v., za vreme Vladislava I Lokjeteka, počelo je političko ujedinjavanje Poljske. Vladislav je uspeo da u svojim rukama sakupi veći deo, poljskih zemalja. 1320 g.. dobio je od pape kraljevsku titulu. Doduše, Poljska je u to doba pretrpela ozbiljan gubitak — bio joj je zatvoren izlaz na Baltičko More, pošto je Tevtonski red zauzeo Gdansk i zapadnu Prusku, ali je upravo borba s tim redom bila jedan od momenata koji je primorao poljske feudalce da se ujedine. Kraj vlade Vladislava I protekao je u žestokoj borbi protiv Tevtonskog reda. Pritom je Poljska bila izložena strahovitom pustošenju.

Ujedinjenju Poljske doprineo je još jedan bitni momenat. Početak XIV v. je vreme izvesnog privrednog oživljavanja u Poljskoj: Poljska je počela da izvozi na Zapad proizvode svojih sirovina. Trgovački putevi, koji su prolazili preko Poljske i koji su je vezivali i sa Istokom i sa Zapadom počeli su da igraju važniju ulogu u ekonomici Poljske. Izvoz sirovina na Zapad ponešto je oživeo poljoprivredu, kojom je marljivo počela da se bavi šljahta, sitno i srednje plemstvo. Za to joj je bilo potrebno da sačuva unutrašnji mir i ojača centralnu vlast.

Kazimir III. Oslanjajući se na interese šljahte, pošlo je kraljevima za rukom, naročito Kazimiru III (1333—1370 g.), da do izvesne mere vaspostave političko jedinstvo feudalno razbijene zemlje. Ipak Kazimir nije uspeo da potčini neke udeone kneževine: na čelu Mazovije i nekoliko drugih udeonih kneževina i dalje su ostali domaći kneževi.

Proces političkog ujedinjenja, koji vidimo u Zapadnoj Evropi, u Poljskoj je protekao u oslabljenom obliku. Da bi se to objasnilo, treba najpre obratiti pažnju na već ukazani slab razvitak gradova, po čemu se Poljska razlikovala od zapadnoevropskih zemalja.

Marks ovako govori o političkoj ulozi gradova u Poljskoj:

»...Nemci su sprečili da se u Poljskoj izgrade poljski gradovi i poljska buržoazija. Svojim posebnim jezikom, svojom otuđenošću od poljskog stanovništva, sa hiljadu svojih različitih privilegija i gradskih statuta — oni su otežavali da se ostvari centralizacija, to najmoćnije političko sredstvo za brz razvitak svake zemlje. Gotovo je svaki grad imao svoje posebno pravo; štaviše, u svakom gradu s mešovitim stanovništvom postojalo je, a često još i danas postoji, različito pravo za Nemce, Poljake i Jevreje.«[1]

Zbog toga kraljevska vlast nije bila u stanju da u Poljskoj ostvari takvo političko jedinstvo kakvo vidimo u zapadnoevropskim državama. Političko ujedinjenje Poljske imalo je pod sobom užu bazu — samo šljahtu. Kralj nije imao dovoljnog oslonca u gradovima da stvori protivtežu političkim težnjama šljahte. To na kraju krajeva nije dovelo do jačanja kraljevske vlasti već do jačanja šljahte.

Kazimir III se bez uspeha borio protiv samovolje panova. Poljska je u XIV v. pružala žalostan prizor svojevolje i nasilja nezavisnih feudalaca, u njoj su ponovljeni najgori primeri zapadnoevropskih feudalnih meteža iz X i XI v.

Kazimir III je pokušavao da uvede zajedničko zakonodavstvo za celu zemlju, kodifikujući stare sudske običaje (»zemsko pravo«) i izdajući nove zakone koji su imali-za cilj da ojačaju kraljevsku vlast. Ta je kodifikacija izvršena uz pomoć pravnika koji su stekli obrazovanje na bolonjskom i drugim univerzitetima Zapadne Evrope. U Poljskoj je počeo da nastaje onaj sloj legista koji nam je poznat iz istorije Zapada. Kazimir III otvorio je 1364 g. univerzitet u Krakovu specijalno s ciljem da sprema učene pravnike za kraljevsku upravu i sudove.

Učinjeni su pokušaji da se dâ izvesna pravna garantija kmetovima. Seljacima je bilo dozvoljeno da odlaze od panova u slučaju da ovi vrše nad njima očita nasilja. Bila su ograničena prava panova da vraćaju natrag odbegle kmetove. Sve su te mere naišle na otpor krupnih zemljoposednika. Velikopoljski panovi sklopili su protiv Kazimira savez (»konfederaciju«) (1352 g.), ali je kralj umirio opozicionare, a njihovog vođu, vojvodu Berkovića, umorio glađu u tamnici. Ozlojeđeni panovi nazivali su Kazimira »seljačkim kraljem« (Król chopkow).

Pokušaj Kazimira III da zakonodavnim putem poboljša stanje seljaka stajao je u vezi s izvesnim promenama koje su se desile u položaju zavionog seljaštva u Poljskoj počev od XIV v. Deo seljaka bio je uvlačen u trgovačke veze s gradovima. Usled toga naturalne forme rente počele su da se delom pretvaraju u novčane, a to je slabilo zavisnost onog dela seljaštva koji je u ma kom vidu bio povezan s tržištem, tj. pre svega gornjeg seljačkog sloja. U isto vreme, razvitak tržišta i novčane rente u Poljskoj, kao i svuda, dovodio je do jačanja diferencijacije seljaštva. Kazimirova politika pretstavlja pokušaj kraljevske vlasti da nađe oslonca u gornjem sloju seljaka. Izvestan uticaj na poboljšanje položaja seljaka vršile su one olakšice koje su davane nemačkim doseljenicima; videli smo da su ponekad i poljskim selima davana »nemačka prava«.

Kraljevska vlast je provela i vojne reforme, koje su ojačale moć Poljske kao države, gradila je zamkove, pozivala u vojnu službu sve zemljoposednike — ne samo šljahtu već i duhovna lica, koja su morala da sa svojih zemalja pošalju određen broj vojnika. U vojnu službu pozivani su i imućni seljaci. Broj slatih vojnika morao je odgovarati razmerama poseda. Ovi su se odredi morali javiti kad god ih kralj pozove, kad god bi se objavilo pospolite rušenije, tj. opšta mobilizacija.

U vezi sa usponom trgovine, koja je postala jedan od prihoda kraljevske vlasti, počeli su se popravljati drumovi, graditi mostovi, priređivati sajmovi, a poljski trgovci počeli su da dobijaju olakšice u inostranstvu. Od tranzitne trgovine, koja je preko Poljske išla u Nemačku, Flandriju, Ugarsku, Italiju i na Istok, u Rusiju i italijanske kolonije na Crnom Moru, kraljevska vlast je nastojala da izvuče koristi za poljsku trgovinu primoravajući trgovce koji su prolazili preko Poljske da izvestan deo robe prodaju Poljacima. Porast trgovine povećavao je kraljevske prihode od trgovačkih carina.

U težnji da poveća svoje prihode Kazimir III je pribegao sredstvu kojim su se služili njegovi prethodnici, tj. dovođenju nemačkih kolonista i osnivanju gradova. Ali je Kazimir nastojao da raskine veze nemačkih gradova u Poljskoj s Nemačkom: zabranio je nemačkim gradovima da se za rešavanje svojih sporova obraćaju na Magdeburg i u Krakovu je ustanovio posebni sud za gradove nemačkog prava.

Koristeći se time što je izumro galicisko-ruski kneževski rod, Kazimir III je prisajedinio Poljskoj Galiciju i zapadni deo Volinije. Veliki posedi u tim oblastima podeljeni su poljskim panovima. Tamo su razaslati ksendzi, dominikanci i franjevci da uvedu katoličanstvo, u kome je kralj video jedan od najvažnijih svojih oslonaca.

Jačanje kraljevske vlasti za vreme Kazimira III imalo je prolazan karakter, pošto je sama baza na koju se ta vlast oslanjala bila vrlo nesigurna. Uz to, Kazimir je sve svoje političke mere mogao. sprovoditi samo u saglasnosti s panovima ili baronima, duhovnim i svetovnim. Doduše, opozicija magnata slabila je zbog stalnih razdora u njenim redovima.

Kraj dinastije Pjastovića. Privilegije panova i šljahte. Smrt Kazimira III (1370 g.) značila je kraj dinastije Pjastovića, koja je držala poljski presto otkako je nastala poljska država. U vezi s pitanjem o prestolonasleđu panovi su počeli da iznuđuju od kraljevske vlasti niz privilegija. Kada je za kralja izabran pretstavnik anžujske dinastije Lajoš Ugarski, on je podelio takozvanu Košičku privilegiju 1374 g., oslobodivši panove i šljahtu svih državnih obaveza, sem vojne obaveze u samoj zemlji i male novčane dažbine. On je pretvorio beneficije poljskog plemstva u nasledne posede. Sem toga, kralj se tom privilegijom obavezao da će na položaje po oblastima postavljati samo pretstavnike domaće aristokratije.

Košička privilegija pretstavlja prvu privilegiju koja je data šljskom plemstvu — panovima i šljahti — kao staležu. Do tog vremena se sretamo s privilegijama tipa imuniteta, koje su davane pojedinim licima. Doba vladavine ugarskog kralja obeleženo je krajnjom svojevoljom šljahte, pljačkama, razbojništvima i drugim manifestacijama feudalne anarhije, e kojom se borio, doduše, ne uvek uspešno, Kazimir III.

Košička privilegija svela je plaćanje dažbina od strane šljahte i panova na prostu formalnost, i samim tim je znatno smanjila stalne kraljeve prihode i državne finansije učinila zavisnima od panova i šljahte. Za odobravanje novih dažbina šljahta je počela da se sakuplja na lokalne skupštine — sejmike, koji su ubrzo postali lokalni organi vlasti šljahte.

Unija s Litvanijom. Posle smrti Lajoša Ugarskog nastale su godine međuvlašća (1382—1384 g.). Tih je godina vođena vrlo žestoka borba među pojedinim feudalnim grupama, koje su težile da uzmu sudbinu prestola u svoje ruke. Najzad, 1384 g., na presto je dovedena kći Lajoša Ugarskog — Jadviga. Panovi su primorali Jadvigu da se uda za litvanskog kneza Jagela 1386 g. Zahvaljujući tom braku, Poljska i Litvanija bile su ujedinjene personalnom unijom. Ta je unija bila dosta slaba: Litvanija je težila da sačuva svoju samostalnost. Ali je ipak unija Litvanije i Poljske dovela do znatnog jačanja poljske države.

Glavni cilj unije bio je borba s redom koji je pretstavljao podjednaku opasnost za obe države. Osim toga, litvanski su se panovi nadali da će ojačati svoj politički uticaj pomoću unije s možnovladskom Poljskom. Poljske panove privlačila je perspektiva kolonijalnog osvajanja prostrane ukrajinske teritorije, koja je ulazila u sastav litvanske države.

Kada je Jagelo postao poljski kralj pod imenom Vladislava II (1386— 1434 g.), počeo je svoju vladavinu potvrđujući sve slobode panovima i šljahti i deleći im niz novih privilegija.

1399 g. vojska litvanskog velikog kneza Vitovta pretrpela je strahovit poraz od Tatara na Vorskli, a posle toga Poljska i Litvanija bile su izložene stalnim tatarskim upadima. Tatari su strašno opustošili Galiciju, ili Crvenu Rusiju. To je bio povod za panove da pojačaju svoju kolonizaciju. Tamo su počeli da kreću poljski panovi i da stvaraju sebi feudalne posede. Oni su imali da posluže kao vojna zaštita Poljske od tatarskih provala. Veliki posedi panova postepeno su se širili sve dalje na Istok.

Kolonizacija panova uzela je pravac prema ukrajinskim zemljama — Podoliji i Voliniji, koje su u to doba ulazile u sastav litvansko-ruske države. Zahvativši ovde ogromne zemljišne posede, poljski panovi su težili da Podoliju i Voliniju direktno priključe Poljskoj. To je dovelo do ratnih sukoba između Litvanije i Poljske, koji su završeni time što je Poljska zauzela Podoliju (1430 g.).

Poraz Tevtonskog reda. Najvažniji zadatak koji se postavljao pred Poljsku i Litvaniju bila je borba s redom koja je obnovljena već prvih godina Jagelove vladavine. Red je izvršio nekoliko napada na poljske zemlje, stvarajući pritom strahovitu pustoš. 1410 g. došlo je do odlučne bitke između vojske reda i ujedinjenih snaga Poljske i Litvanije kod Grinvalda. Redu su pritekli u pomoć riteri iz Nemačke i iz još nekoliko drugih zemalja. U poljsko-litvanskoj vojsci učestvovali su smolenski pukovi, bio je tu i češki odred pod voćstvom čuvenog Jana Žiške. Učestvovao je i pomoćni tatarski odred. Ta je odlučna bitka dobijena zahvaljujući smolenskim pukovima. Završila se potpunim porazom reda; znatan deo ritera bio je pobijen; među njima je poginuo i veliki majstor reda Ulrih Jiningen; sve zastave reda zaplenili su pobednici. Ali, sukobi koji su zatim nastali između Poljaka i Litvanaca onemogućili su da se pobeda dovede do kraja.

1411 g. bio je sklopljen mir koji je za red bio vrlo težak. Red je morao da učini niz teritorijalnih ustupaka i da plati kontribuciju. Dok je u svoje vreme pobeda novgorodskog kneza Aleksandra Nevskog na Čudskom Jezeru zadržala prodiranje reda na istok, u ruske zemlje, sada je pobeda, kod Grinvalda, koja je uglavnom odneta zahvaljujući ruskim pukovima, zadala redu i njegovom političkom uticaju uništavajući udarac, od koga se on više nije oporavio. U isto vreme ta je pobeda vanredno podigla politički i međunarodni značaj Poljske i Litvanije. Jan Hus je čestitao Jagelu pobedu nad Nemcima. Husiti su u Češkoj posle smrti Vaclava isticali kao kandidata na češki presto Jagela.

Unija Poljske i Litvanije praćena je porastom krupnih feudalaca u obema državama. Poljski magnati sticali su sve nova i nova prava. Edlinska privilegija 1430 g. zajedno s potvrdom svih ranijih prava i privilegija panova i šljahte takođe je utvrdila da nijedan plemić u Poljskoj ne sme biti uhapšen bez odluke suda: »Mi nećemo nikoga baciti u zatvor ako mu krivica ne bude utvrđena po zakonu.«

Kazimir IV. Jačanje šljahte. Već je Kazimir III pokušao da se osloni na šljahtu, ali je u to vreme taj oslonac još bio slab. Šljahta je još zavisila od velmoža. Ali, Kazimir IV Jagelonac (1447—1492 g.) već se mogao čvrsto osloniti na šljahtu u svojoj borbi protiv krupnih feudalaca. Dok je do tog vremena šljahta bila uglavnom zavisna od panova i podržavala ih u težnjama da dobiju ove ili one privilegije, sada su se interesi panova i šljahte počeli da razilaze. Panovi su često ugnjetavali šljahtu. Šljahtići su bili pomagači panova u njihovim političkim nedelima, ali su i sami često stradali od njihovih nedela. Šljahtić, čiji je zemljišni posed često bio vrlo neznatan, nije imao snage da se s panom parniči na sudu koji je bio u rukama magnata.

Međutim, u XIV i XV v. dolazi do ekonomskog uspona šljahte usled razvitka izvoza poljoprivrednih sirovina i žita iz Poljske na Zapad» Trgovina sa Zapadom počela je da igra sve veću ulogu u ekonomici Poljske, osobito kada su Turci osvojili italijanske kolonije na Krimu.

Ujedno s tim počeo je da se menja karakter šljahte. Od vojnika-ritera šljahtić sve više postaje poljoprivrednik. Tome je dosta pripomogla okolnost što je u XV v. glavnu ulogu počela da igra najamnička vojska, prvenstveno pešadija, tako da je riterska služba šljahte počela da gubi pređašnji značaj. Šljahtić se više nije zadovoljavao ranijim prihodima s feudalnog poseda. Njegove su potrebe u to doba porasle, on je počeo da teži raskoši. Inostrano tržište otvaralo mu je put za povećanje prihoda. Dok je ranije šljahtić eksploatisao seljake prvenstveno pomoću obroka, sada je on počeo da zavodi vlastelinsko gazdinstvo — folvarke — iskorišćavajući za to pustare i opštinsku zemlju.

U to vreme počeo je u mnogim oblastima Poljske porast gazdinstva na bazi kuluka. U vezi s tim i dalje je pojačavana eksploatacija seljaštva. Da bi se iz seljaka iscedila što je moguće veća količina viška rada, šljahti je bila potrebna pomoć centralne vlasti. Tako je šljahta u to vreme podržavala kraljevsku vlast i da bi obuzdala nasilje panova nad nižim plemstvom i da bi zaštitila svoje trgovačke interese i, najzad, da bi sačuvala svoju socijalnu prevlast nad seljaštvom. Ali, jačajući centralnu vlast, šljahta je u isto vreme težila da je potčini svojoj kontroli.

Već 1454 g. šljahta je uspela da, pomoću pretnje da će napustiti započeti ratni pohod protiv reda i da će se razići kućama, dobije niz privilegija, koje su je u izvesnoj meri zaštićivale od nasilja panova. To su takozvani Nješavski statuti iz 1454 g. kojima je ograničen niz prava krupnih feudalaca u korist šljahte. Krupnim feudalcima je oduzeta mogućnost da se dočepaju sudskih i finansiskih položaja u unutrašnjosti. Šljahta je dobila pravo da podnosi žalbe na zloupotrebe lokalnih vlasti neposredno kralju. Ali se najglavnija naredba Nješavskih statuta sastojala u tome što se nijedan zakon nije mogao izdati, nijedan rat početi bez saglasnosti šljahte na »opštoj skupštini«. Tako je šljahta dobila novi politički značaj. Politički uticaj panova bio je ograničen, i kralj je imao mogućnost da uz pomoć šljahte savlada otpor panova.

Kakav je opštepolitički organ imala šljahta?

Politička organizacija šljahte. Krajem XIV v. feudalci su počeli da izgrađuju svoj posebni politički organ kojim bi uticali na kraljevsku vlast i učestvovali u upravi. To su upravo bili skupovi panova i šljahte kako u čitavoj kraljevini, tako i u pojedinim oblastima Poljske. Ti skupovi u prvo vreme nisu bili redovni i sazivani su ili po pitanju prestolonasledstva ili velikih ratnih poduhvata za koja je bila potrebna saglasnost feudalaca. Sama kompetencija pa ni sastav tih skupova nisu bili tačno određeni. Na njih su dolazili uglavnom krupni feudalci, baroni, panovi i prelati. Na njima su se pojavljivali i viši kraljevski činovnici. Iz redova šljahte dolazio je ko je hteo i ko je mogao, obično iz krajeva koji nisu bili daleko od mesta u kome se sazivao taj skup. Na skupovima su dominirali panovi i prelati. Uloga šljahte bila je mahom pasivna. Ali se stanje počelo da menja u XV v., kada je šljahta istupila protiv velmoža kao samostalna snaga.

Po pojedinim oblastima Poljske, po vojvodstvima, skupljali su se takozvani »sejmiki«. Ti sejmiki su pretstavljali skupove lokalne šljahte, na kome je ona rešavala o svim pitanjima koja su se nje ticala, pre svega o novim porezima. U početku je sam kralj obilazio te sejmike, a zatim, pošto su ti obilasci bili vrlo nepodesni, on je počeo da poziva pretstavnike nekoliko sejmika na neko određeno mesto. Najzad, ponekad su na zahtev kralja opunomoćenici šljahte dolazili na opšti skup. Tako se zametao zajednički sejm za celu Poljsku. Taj sistem sejmika postao je osnovno uporište vlasti šljahte. Kazimir IV, pošto su mu bila potrebna velika sredstva za ratove s redom, morao je da se stalno obraća sejmikima i da tako učvršćuje njihov politički značaj.

Iz skupova velmoža i sistema sejmika početkom XVI v. konačno je organizovan takozvani valjni sejm (sejmy walne), tj. opšti sejm za celu zemlju. Taj se sejm delio na dva doma: gornji dom: senat, ili krunsku radu, u kome su zasedali velikaši, prelati i velikodostojnici Poljske države, i drugi dom — poslaničku izbu, u kojoj su zasedali izaslanici šljahte izabrani na sejmikima. Sejmiki su dobili još veći značaj: oni su ne samo birali izaslanike, već su za njih sastavljali i obavezna uputstva. U opštem sejmu poslanici nisu istupali u svoje ime, već kao pretstavnici sejmika.

Pokorenje Tevtonskog reda. Uz pomoć šljahte Kazimir IV je priveo kraju rat s redom. Tome je dosta doprinela okolnost što su gradovi i plemstvo na zemljama reda vodili borbu s redom i tražili oslonac u Poljskoj.

1466 g. red je na osnovu Torunskog mira bio prinuđen da prizna vazalnu zavisnost od Poljske. Veliki majstor reda obavezao se da će polagati zakletvu poljskom kralju i izgubio prava da samostalno sklapa saveze i objavljuje rat. Gdansk i zapadna Pruska bili su direktno prisajedinjeni Poljskoj. To je bio veliki događaj koji je Poljskoj otvorio izlaz na Baltičko More, doprineo da oživi poljski izvoz i samim tim podigao značaj šljahte kao liferanta sirovina na Zapad.

Jačanje kraljevske vlasti. Sada je Poljska postala velika politička sila. Sin Kazimira IV Vladislav najpre je izabran za kralja Češke a zatim i Ugarske ujedinivši tako u svojim rukama te dve susedne kraljevine. Koristeći se jačanjem svoje moći i velikim izvorima prihoda koje je pružao razvitak trgovine, a uglavnom oslanjajući se na podršku šljahte, kralj je uzeo dominantan položaj u kraljevini prema magnatima. Kazimir je iskoristio i crkveni rascep, da bi ojačao svoju vlast nad crkvom. On je dobio pravo da popunjava najviše crkvene položaje uprkos opoziciji jednog dela višeg sveštenstva.

Pritom je krupnu ideološku ulogu odigrao Krakovski univerzitet. Krakovski pravnici razvijali su učenje rimskog prava o neograničenoj vladarevoj vlasti. Razume se, teza o neograničenoj vlasti kralja u Poljskoj bila je čak i u vreme Kazimira IV preterano smela, ali je važno da je ta ideja već isticana. U raspravi velikog političkog mislioca Poljske tog vremena Jana Ostroroga razvija se teorija kraljevskog apsolutizma i potčinjavanja crkve kraljevim interesima.

Gradovi i šljahta u drugoj polovini XV v. No uza sve to socijalna baza na kojoj je stajala ojačana kraljevska vlast ostala je, kao i ranije, uzana. To je bila šljahta. XV vek se smatra vremenom najvećeg procvata poljskih gradova, ali je njihov politički uticaj i dalje bio beznačajan. U XV v. gradovi su proširivali samoupravna prava, ali, težeći samo da povećaju svoje privilegije, oni su se gotovo potpuno odvojili od opšte-političkog života; Pretstavnici gradova retko su se pojavljivali na sejmikima. Samo je Krakov ponekad slao poslanike u sejm. Između gradova i šljahte vođena je ekonomska borba, a njen ishod je rešen političkom prevagom šljahte.

Šljahta je dobila važne privilegije na račun gradova. Već u XV v. regulisanje cena proizvoda prelazi u ruke vojvoda. Šljahta stiče pravo da bez carina dobija robu sa obližnjih trgova. Naročito je važan Petrokovski statut iz 1496 g. kojim je šljahta dobila pravo da slobodno plovi Vislom preko granice, tj. pravo da bez plaćanja carine izvozi svoje proizvode. To je pravo bilo dato samo šljahti, gradski ga trgovci nisu uživali. Šljahta je dobila i pravo da bez carina uvozi robu iz inostranstva i tako je posredništvo gradskih trgovaca postalo nepotrebno. Građanima je bilo zabranjeno da stiču zemlju šljahte. Najzad, šljahti je bilo podeljeno pravo propinacije, tj. isključivo pravo da proizvodi i prodaje alkoholna pića. Sve te privilegije omogućile su šljahti da znatno poveća svoje prihode i podrivale osnove daljeg ekonomskog uspona gradskog staleža. Po tom statutu mogli su se samo ljudi iz redova šljahte postavljati na više crkvene dužnosti — episkopa i kanonika. Građani su bili lišeni prava da zauzimaju te dužnosti.

Petrokovski statut, opet u korist šljahte, proveo je dalje sužavanje seljačkih prava. Bila su uvedena nova ograničenja za odlazak seljaka: zavedena je potera za odbeglim seljacima, bez ikakvog ograničenja roka. Seljak je imao pravo da se obraća sudu samo preko svog vlastelina, a tim je mogućnost žalbe protiv gospodara bila uklonjena.

Šljahta je dobila mogućnost da sve više pritiskuje seljake. To je dovelo do opšteg porasta kuluka. Najranije i najviše kuluk je rastao na imanjima koja su ležala u neposrednoj blizini Visle i njenih pritoka, tj. na glavnom putu za izvoz u inostranstvo.

Šljahta je u prvo vreme podržavala kraljevsku vlast, pošto joj je ona bila potrebna da učvrsti svoje privilegije, da ograniči isključivi politički uticaj panova, da se bori s gradovima i da pritisne seljaštvo. Ali, kraljevska vlast, nemajući dovoljno široku bazu, nije u Poljskoj zauzela onaj dominantan položaj kakav je u to doba dobila u drugim zemljama Zapadne Evrope. Apsolutna monarhija kakvu vidimo na Zapadu u Poljskoj nije ustanovljena. U njoj je učvršćena prevlast šljahte. Ta prevlast šljahte, zasnovana na ugnjetavanju seljaštva, pripremila je onaj politički haos u budućnosti, zbog koga je Poljska u XVIII v. postala lak plen moćnih susednih država.


LITERATURA

I. Klasici marksizma. Marks, Hronološki izvodi, t. I (»Arhiv Marksa n Engelsa«, t. V, str. 74, 77, 95—97, 104—105, 345—348) i t. II (»Arhiv Marksa i Engelsa«, t. VI, str. 129, 196—200, 246—247, 376, 393). — Marks i Engels, Diskusija o poljskom pitanju u Frankfurtu, Dela, t. VI.

II. Izvori. Hrestomatija za istoriju Srednjeg veka, u red. Gracijanskog i Skaskina, t. II, deo I, 1938, str. 200—214.

III. Studije. Priručnici. Lavis i Rambo, Opšta istorija od IV veka, 189.7, t. II, str. 679—709,. t. III, str. 768—788. — Ljubavski, Istorija Zapadnih Slovena, Moskva 1918. — Marhljevski, Pregled poljske istorije, Dela, t. VI, 1931. — Bobržinski, Pregled poljske istorije, t. I, Petrograd 1888. — Grabenjski, Istorija poljskog naroda, Petrograd 1910. — Kutšeba, Pregled istorije društveno-državnog uređenja Poljske, Petrograd 1907. — Baljcer, Prilog istoriji društveno-državnog uređenja Poljske, Petrograd 1908. — Čitanka za istoriju Srednjeg veka, u red. Vinogradova, razna izdanja, t. III. § 66—68.


  1. Marks i Engels, Dela, t. VI, str. 370.