Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 5.15

ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


peti period.
XV. Hrvatsko-mađarska nagodba.

1. Položaj Hrvatske posle god. 1848. — 2. Dvor uz Mađare. — 3. Hrvatsko-mađarska nagodba.

Hrvatski sabor od god. 1861. beše doneo važnu odluku: da su, usled događaja od god. 1848., prekinute sve veze između Hrvatske i Mađarske. Priznavali su vezu još samo u aktu krunisanja, nalazeći da ono može biti zajedničko za obe zemlje, praveći tim više usluge politici dinastije nego sebi, jer je ovo priznanje, ipak, ograničavalo donekle gornju odluku. Ali, praveći taj ustupak dinastiji, Hrvati nisu hteli da se potpuno vežu uz bečku politiku. Naprotiv; solidarišući se i preko volje sa Mađarima, energično su odbili da uđu u centralistički bečki parlamenat. Radeći tako Hrvati su se zamerili i Beču i Pešti; Beču su odbijali centralizam, a Pešti odrekli stare veze. Tako se dogodilo da su se i Beč i Pešta mogli pogađati na njihov račun, pravdajući se izgovorom da im politika Zagreba nije dovoljno pouzdana. Jedna grupa hrvatskih patriota, na čelu sa Mažuranićem i Kukuljevićem, htela je da to popravi i beše pokušala da na novom hrvatskom saboru, sazvanom god. 1865., stvori većinu za vezu Hrvatske sa Austrijom. Taj pokušaj završio se neuspehom i izazvao je Mažuranićevo povlačenje sa položaja hrvatskoga kancelara. Većinu je dobila Narodna stranka. Posle je, zbog mađarske nepopustljivosti, došlo ipak, tokom rada god. 1866., do saradnje između njih, a protiv mađarona koji behu spremni na znatne ustupke. Kada se, po kraljevoj želji, donosila odluka za rešavanje budućih odnosa Hrvatske prema Mađarskoj i celoj Habzburškoj Monarhiji i kada su davana uputstva za pregovore jednoj komisiji od dvanaest članova, pobedilo je njihovo gledište protiv mađaronskoga: da Hrvatska stupa u pregovore sa Mađarskom samo kao ravnopravni član, ne priznajući drugoj strani nikakvo izuzetno pravo. Kao glava hrvatske regnikolarne deputacije beše izabran Štrosmajer. Ali, početi pregovori nisu doveli ni do kakva rezultata i 5./17. juna god. 1866. morali su biti konačno prekinuti. Mađari su ostali uporni prema Hrvatskoj, ne hoteći da je smatraju ravnopravnom, a nisu, isto tako, popuštali ni u pitanjima Rijeke i Međumurja. Mađari su naglašavali pravnu i istorisku osnovu njihove veze sa Hrvatskom, i govorili su da je prekid veza god. 1848. izvršen de facto, ali ne i de jure. Hrvatska ni posle god. 1848. nije postala posebna država pod Habzburzima, kao što nije bila ni pre te godine, i kao što, po mađarskoj želji, ne bi imalo da bude ni u budućnosti.

Mađari su u to vreme videli dobro kako je Austrija došla u sukob sa Pruskom formalno tobož usled nedavno osvojenoga Šlezviga i Holštajna, a ustvari zbog stare pruske težnje da Austriju istisne iz Nemačke i da sama preuzme glavnu ulogu u radu na nemačkom ujedinjenju. Mađari su znali dobro da će Austrija zbog te borbe morati da im popušta i da će Hrvatska, pre ili posle, biti žrtvovana, da se oni smire n zadovolje.

I nisu se prevarili. U ratu sa Pruskom austriska vojska pretrpela je kod Kenigreca, 21. jula god. 1866., nepopravljiv poraz. Mada je pobedila Talijane kod Kustoce na kopnu i kod Visa pa moru, Austrija je bila ipak prisiljena da otstupi izvesna svoja područja (tada je izgubila mletačku oblast) i da traži mir. Štrosmajer se nadao da će ovo istiskivanje Austrije iz nemačkog saveza dovesti u Beču do nove i prirodne orijentacije u slovenskom pravcu. Mađari su, međutim, računali pravilnije. Austriski dvor bio je i ostao nemački i dvorska okolina isto tako. U vojsci i birokratiji vladao je nemački duh. Da Nemci neće lako upustiti svoj dotle neobično povlašćeni položaj moglo se unapred očekivati, a i ukoliko budu silom prilika nagnani na to, oni će gledati da ustupke svedu na što manju meru. Tako se i dogodilo. Kada se u Beču videlo da se najzad mora popuštati, njegovi su se vladajući krugovi rešili da to popuštanje izvedu tako kako će se stvaranjem dualizma u Austriji obezbediti vlast Nemcima, dok će se Mađarima ostaviti slobodne ruke na području krune Sv. Stevana. Novo državno uređenje Austrije, izvedeno god. 1867., kojim se ona pretvorila u dvojnu monarhiju, Austro-Ugarsku, izvršeno je na račun Slovena i u jednom i u drugom delu države. »Volim biti pruski narednik nego slovenski car« rekao je prezrivo car Franc Josif, kada mu je Štrosmajer savetovao federalizam i naslanjanje na njegove slovenske podanike. U Beču se tada iskonstruisala teorija o dve »vodeće nacije« — jedna su Nemci, a druga Mađari; Sloveni su, naravno, bili oni koje je trebalo voditi, ili, vulgarno ali pravo rečeno, koje je trebalo pojahati.

Pri jednoj audijenciji, u aprilu god. 1867., Franc Josif je otvoreno zatražio od Štrosmajera da ili brani mađarski program ili da ne ulazi u sabor; postupi li drukčije, on se neće ustručavati da prema njemu upotrebi i prisilne mere. Štrosmajer je posle toga napustio Hrvatsku i za izvesno vreme otišao u Francusku i Rim. Nije hteo da dolazi u otvoren sukob sa Dvorom, mada je video kako se ceo hrvatski nacionalni program, osnovan delimično pod nesumnjivim bečkim sugestijama, cepa kao list hartije. Dalmaciju je zadržala Austrija, a Hrvatska i Slavonija su predane Ugarskoj, prosto na milost. Hrvatski sabor je tražio da pregovara neposredno sa carem o odnosu Hrvatske prema celoj monarhiji, nadajući se da će tako pokazati dobru volju prema Dvoru i obezbediti njegovu pomoć. Nu, Dvor je pretpostavio sporazum sa Mađarima nagađanju sa Hrvatima. Franjo Deak i grof Julije Andraši manevrisali su bolje od zagrebačkih političara, i značili su, moramo iskreno priznati, i politički više od njih. Novi bečki kancelar, Saksonac grof Bajst opomenuo je izrično bana Šokčevića da u Hrvatskoj moraju prestati sva maštanja o izdvajanju trojedne kraljevine iz zajednice sa Mađarskom. Car se solidarisao sa tim i poručivao je u Zagreb da Hrvatskoj i Slavoniji može zajemčiti poštovanje istoriskih tradicija i održanje autonomije, ali da ne može pristati da se cepa integritet područja ugarske krune. Pozivao je u isto vreme Hrvate da pošalju svoje pretstavnike u mađarski parlamenat i da sudeluju pri svečanostima krunisanja. Kad hrvatski sabor to odbi, tražeći prethodni sporazum između Mađarske i trojedne kraljevine, kao odgovor na to dođe 13. (25.) juna 1867. raspuštanje hrvatskoga sabora. Videći da Hrvati ne otstupaju od svoga gledišta, car se nagodio sa samim Mađarima. Hrvati nisu hteli prisustvovati njegovom krunisanju; to je bilo jedino što su mogli učiniti u znak protesta. Ban Šokčević podnese odmah potom, 15. juna, svoju ostavku. Da pokažu u isto vreme sa kakvom oni načelnošću rešavaju svoja unutarnja pitanja i da za buduću zajedničku borbu dobiju u Srbima bratskoga saveznika, hrvatski sabor je u sednici od 29. aprila god. 1867. doneo zaključak »da Trojedna Kraljevina priznaje narod srpski koji u njoj stanuje kao narod sa hrvatskim narodom istovjetan i ravnopravan«. Poluslužbeni beogradski Vidovdan doneo je povodom toga rešenja članak u kojem je razvijao misao da je jedino što bi moglo da nam svima obezbedi čestit, slobodan i samostalan opstanak »samo ideja narodna, koju dosad zamenjivaše ideja plemenska«. Rešenje zagrebačkoga sabora o srpskohrvatskoj ravnopravnosti jeste »zornjača narodne ideje, u kojoj naravno ima mesta i za ideju plemensku, a koja će jedina južnim Slovenima pribaviti položaj koji im kao velikom narodu pripada«.

U novi hrvatski sabor trebalo je pošto poto uvesti mađaronsku većinu, da svojim votumom utvrdi carski sporazum. Levin Rauh, zamenik bana Šokčevića, imao je na svaki način da izvede taj posao. Novi, nasiljem i korupcijom izabrani sabor i njegova regnikolarna deputacija dođoše potom lako do sporazuma sa Maćarima. U unutarnjim stvarima, u pitanjima uprave, prosvete i pravde, Hrvatima bi priznata potpuna autonomija, isto kao što je priznato da Hrvatska i Slavonija, mada u zajednici s Ugarskom, ipak pretstavljaju posebno političko i administrativno područje. Mađari su načelno pristajali da se Hrvatskoj i Slavoniji pridruži Dalmacija i Vojna Granica; ali, bečka vlada, sve do sloma Monarhije, nije ispunila narodnih želja u pogledu Dalmacije. Ipak, novom nagodbom Hrvatska nije obeležena kao kraljevina sasvim ravnopravna Mađarskoj. Hrvati nisu mogli niukoliko uticati na izbor pretsednika mađarske vlade, a na izbor njihova bana Mađari su uticali i posredno i neposredno. Hrvatski ban je postavljan stvarno samo na predlog mađarskoga ministra pretsednika, i on je, na žalost, često i zavisio prvenstveno od njega. U mađarskoj vladi uvedeno je posebno ministarstvo za Hrvatsku, a ukinuta je bečka Hrvatska kancelarija. Srbi, koji su se za vreme borbe između Beča i Budima držali uglavnom ovoga puta uz Mađare, poučeni iskustvom god. 1848.—1849., pokušavali su sa svoje strane da posreduju i za izmirenje Mađara i Hrvata, nalazeći da Mađari, ipak, traže ustavnost i slobodu, dok Beč pretpostavlja, ukoliko god može, apsolutizam i reakciju. U tome pogledu svi potsticaji i iz Novoga Sada i iz Beograda nisu imali kod Štrosmajera nikakva uspeha. Hrvatsko-mađarska nagodba primljena je u hrvatskome saboru sa mađaronskom većinom 12./24. septembra god. 1868. kao gotovo delo, Kod Hrvata nagodba je često osuđivana, ali je, ipak, u mnogim stvarima značila napredak prema stanju od pre god. 1848. U jezičnom pitanju, na primer, primljeno je hrvatsko gledište. U zajedničkom saboru njihovi delegati (čiji je broj od god. 1881. iznosio 40) mogli su se služiti svojim narodnim jezikom.

Jedino pitanje koje beše ostalo nerešeno između Mađara i Hrvata za vreme ovog pogađanja beše riječko. Mađari u njemu nisu hteli nikako da popuste, mada je bilo očevidno da pravo nije na njihovoj strani. Branili su se stalno tim da je za njih potrebna jedna potpuno njihova velika luka na Jadranu. Rešavajući to pitanje, oni su dotadanjoj nepravdi dodali i jednu sramnu podvalu. Podnoseći svome parlamentu nagodbu na odobrenje, oni su u tekst uneli i rečenicu: da Rijeka pripada Ugarskoj, mada to nije bilo zaključeno i mada to hrvatski tekst nagodbe nije sadržavao. Francu Josifu bi stavljen ultimatum: ili da primi mađarski zahtev kako ga je usvojio njihov parlamenat, ili Mađari neće ozakoniti ceo sklopljeni sporazum. Car popusti, mada je već pre toga bio sankcionisao nagodbu primljenu u hrvatskome saboru. Da se to nekako »ispravi« zalepljen je prosto na već potpisani hrvatski tekst novi mađarski dodatak. Hrvatski sabor bio je naknadno obavešten o toj »zakrpi« na nagodbi, odnosno o čistoj prevari. Ali, šta je mogao da čini? Da demantuje vladara? U Hrvatskoj toga vremena malo je bilo ljudi koji bi se na to usudili. Izuzetak je mogao učiniti samo čovek Štrosmajerove moralne snage i njegova položaja. A Štrosmajer je u februaru god. 1869. pisao sa ogorčenjem kako ne misli doći u Zagreb prilikom skoroga careva dolaska tamo. »U Zagrebu se želi sad pečat udariti na najveću sramotu i štetu našega naroda. Svijest mi ne dopušta da ja pri tomu budem«. Ali, njegova apstinencija nije mogla više ništa da izmeni i pretstavljala je, mada za hrvatske prilike priličnu hrabrost, samo pasivan protest.