Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 4.19

ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


četrti period.
XIX. Srbi pod austriskom vlašću.

1. Austriska dvoličnost prema Srbima. — 2. Srbi prema Rakocijevu ustanku. — 3. Srpska crkva u austriskoj državi. — 4. Vojnički i verski režim Austrije u Srbiji. — 5. Srbi se obrću prema Rusiji. — 6. Ruski neposredni uticaji među Srbima. — 7. Pera Segedinac.


Dobivši pod svoju vlast severnu Srbiju, Austrija je od god. 1718. imala pred sobom krupno pitanje: kako da podesi svoju politiku prema tim svojim novim srpskim podanicima, s obzirom na one Srbe koje je već imala u svojim granicama. Srbi, koji se behu preselili u Ugarsku sa patrijarhom Arsenijem, nisu bili zadovoljni austriskim postupanjem. Dok su Dvor i vojni zapovednici vodili izvesnog računa o njima, naročito u vremenima kad je trebalo računati sa njihovim ljudskim materijalom za vojsku, dotle su sveštena lica radi vere, a plemstvo radi prihoda od srpske radne snage na njihovoj zemlji i iz načelnih razloga, što su bili uopšte protivnici naseljavanja Srba na njihove ili među njihove posede, ustajali u dosta prilika protiv srpskih doseljenika i pravili im smetnje svake vrste. Za Mađare je položaj Srba u njihovoj zemlji vredeo, istina, kao privilegovan, ali ne i kao legalan. Lokalne vlasti, osobito one u službi staleža, kinjile su ih na više načina. Loš rad tih organa u provinciji i uopšte nepredusretljivost novog susedstva osećali su naši ljudi neposredno na svakom koraku, i to ih je ogorčavalo u velikoj meri. Kod samih Srba bilo je i inače dosta smućenosti i mučnog osećanja neizvesnosti u tuđoj sredini. Šta će biti sa njima? Hoće li se moći vratiti u otadžbinu, i kada? Zbog te neizvesnosti oni su čitavom svom životu dali spočetka obeležje privremenosti i izgledali stoga ljudima među koje su došli kao elemenat više nestabilan i nepouzdan nego što bi se to moglo činiti u drugoj prilici. Da taj elemenat nije uvek mogao ostati mnogo disciplinovan i moralan, učinili su svoje dugogodišnji rat, izbeglištvo, nestalnost u novoj postojbini i opšta beda koja je neizbežna u svima zemljama kroz koje prolaze tolike vojske. Jeromonah Mihailo Račanin god. 1695. pisao je sa bolom, ne kazujući samo svoja osećanja i misli, kako žive »u velikom utesnenju«; »lišeni svojih domova i manastira i svakog dobra, a ovde nikakvo dobro ne priobreli«; provode godine »po zlu dobra čekajući, i ne dočekasmo!« »Uvi rodu hristijanskomu«!

Te teškoće nije osećao samo prosti puk, prema kojem su svi manje više bili bezobzirni, nego i sami prvosveštenici. Već god. 1698. tužio se patrijarh Arsenije pretstavniku cara Petra Velikoga u Beču na zlo stanje Srba i nasrtanja katoličke jerarhije na pravoslavlje. Zla sudbina Đorđa Brankovića, kome nikako austriski dvor nije hteo da vrati slobodu i posle završenoga rata sa Turcima, počela je da interesuje sve širi krug srpskih ljudi. U njemu se stao gledati prvi politički mučenik srpskoga naroda, stradalnik samo stoga što pripada staroj kući Brankovića i što je zaželeo da, u zajednici sa carskim ljudima i radeći čak u interesu Austrije, povrati stara prava svoja i srpska. Ljudi nisu mnogo razbirali ko je baš taj njihov nesuđeni despot, nego su, sudeći po tome što ga Austrijanci ne puštaju, mada nad njim nije izrečena nikakva kazna, i mada se za nj zauzimao mnogi svet, patrijarh, podvojvoda, vladike, narodni zborovi, i na kraju sam ruski car, — sudeći, dakle, po tome, oni su sticali uverenje da je taj čovek doista neobično krupna ličnost i da je obnova srpskoga despotstva tako opasna po carsku državu.

Posle Karlovačkoga mira, kada je granica između Austrije i Turske postala Sava i Dunav, i kada je za Srbe bilo jasno da se bez opasnosti ne mogu vratiti na svoja ognjišta, trebalo je što bolje osigurati srpski svet koji ostaje pod habzburškom vlašću. Na molbu patrijarhovu izdao je car Leopold 11./21. juna god. 1699. svoj patent svima Srbima, svojim podanicima, kojim ih uzima pod svoju zaštitu, obećavajući im održanje svih ranijih povlastica. Ali, te privilegije ipak su, i pored carske reči, često puta ili otvoreno gažene ili izigravane raznim sofističkim tumačenjima, jer se u Beču prema Srbima nije imalo punog poverenja. Srbi su bili pravoslavni, »šizmatici« po shvatanju rimske crkve, i kao takvi odvojeni od unificirajućeg procesa katoličkoga klira, koji se gotovo sav stavio u službu habzburške dinastije. Ako nisu više sumnjičeni, kao ranije, da bi mogli ući ponovo u veze sa Turcima ili se čak vratiti na njihovo područje, nastala su sad nova sumnjičenja radi veza sa Rusijom. »Iskustvo nas dovoljno uči (pisao je tada katolički ugarski primas, grof L. Kolonić) šta je sve razlika u veri po Ugarskoj počinila u nedavno prošla vremena, a istorija nam kazuje šta se sve događalo zbog toga i po drugim krajevima sveta. Stoga valja nastojati, ali bez velike galame i vređanja, da se taj ilirski ili raški narod pomalo ujedini sa rimskom crkvom«. Pri potvrdi raznih privilegija Srbima i nekatolicima uopšte, savetuje Kolonić dalje, »ako se te privilegije već ne mogu izmenuti ili skratiti, to neka se bar od reči do reči potvrde ili takovim tamnim izrazima i dvosmislenim rečima izlože koje bi se, u razna vremena, mogle sad ovako, a sad onako razumeti i tumačiti; uz to bi valjalo sve to samo privremeno i sa izvesnim klauzulama potvrditi, kako bi kasnije, u zgodno vreme, ti šizmatici, kao i ostali akatolici, kad im više ne budu smetale slične privilegije rimske crkve, sa crkvom katoličkom, i protiv volje njihove, lakše se spojiti mogli«. Toga programa držao se bečki dvor u punoj meri; taj plan je, uostalom, i nastao tako što je dotadanje ponašanje austriskih vlasti prema Srbima bilo dobrim delom rukovođeno tim motivima i dalo osnovu za primenu u širem opsegu i sa još više sistema.

Kad je god. 1703. izbio u Mađarskoj novi ustanak Franje II Rakocija, u kojem su glavna lica bili mađarski kalvini, pobojao se bečki dvor da bi kalvinska agitacija mogla naći odjeka i među Srbima, ogorčenim na katolike, i stoga je preduzeo nekoliko raznih mera. Đorđa Brankovića kao čoveka sa kojim su Srbi održavali veze i koji je, nezadovoljan dosadanjim austriskim ponašanjem prema sebi, mogao uticati na njih i upućivati ih na veze sa mađarskim buntovnicima ili sa Rusima, premestili su god. 1703. u daleki Heb. Taj austriski strah nije bio bez osnove. Rakoci je, doista, pozivao Srbe da mu se pridruže, i njegova agitacija imala je kod izvesnih ljudi nešto uspeha. Sam Branković lično simpatisao je Rakociju. Ali, stari patrijarh Arsenije ostao je veran Dvoru, svakako u nadi da će se to priznati i njemu i njegovim Srbima. Njegovom uticaju imalo se zahvaliti što je srpski narod u ogromnoj većini ne samo odbio saradnju u Rakocijevu ustanku, nego još i pomagao da se on uguši. Nova potvrda privilegija, god. 1706., sa izrečenom zahvalnošću za lojalno držanje, koju je dao naslednik cara Leopolda, njegov stariji sin Josif I, bila je neka vrsta nagrade za to. Očevu i bratovu diplomu Srbima potvrdio je i novi car Karlo, god. 1713.

Od Srba je ponajviše, tokom god. 1702.—1703., obrazovana i nova Potisko-pomoriška vojna granica, koja je došla pod vlast Vrhovnog vojnog saveta. Kao i u Hrvatskoj i u Slavoniji, Srbi su i tu bili izloženi kao neka vrsta živog bedema prema Turcima. Svoje privilegije oni su mogli da održavaju samo tim stalnim izlaganjem sebe na granicama, gde se njihova vrednost morala videti i ceniti i o kojoj su vojni krugovi, nemajući nikog drugog da ih bolje zameni, morali voditi računa. Radi toga će, samo dok bude potrebe, Srbi ostati, kako se u Beču govorilo, »tolerirana nacija«. Njihova vrednost na tome mestu videće se naročito za vreme rata god. 1716. —1718.

Posle smrti patrijarha Arsenija III († 26. oktobra god. 1706.) srpska crkva u južnoj Ugarskoj spala je na mitropoliju, a srpska patrijaršija ostala je u Peći, gde je, po zahtevu turskih vlasti, još za života Arsenijeva bio ustoličen novi patrijarh. Za naslednika Arsenijeva bi izabran god. 1708. njegov saradnik Isaija Đaković, a za sedište mitropolije određen manastir Krušedol, gde su održavani i prvi narodni sabori. Ali, već od god. 1708. mitropoliti stanuju pretežno u Karlovcima, koji su imali Dunavom mnogo pogodniju saobraćajnu vezu nego fruškim vencem (takozvanim Banskim Stolom) odeljeni Krušedol. Karlovačka ili krušedolska mitropolija obrazovana je god. 1708. »ne kao avtokefalna, već samo kao avtonomna crkvena oblast u sastavu pećske Patrijaršije«. Prvi srpski sabor u Krušedolu, god. 1708., birajući novoga mitropolita, naglasio je, protiv izrične naredbe bečkih vlasti, da se taj mora pokoravati pećskoj crkvi i »u duhovnoj nadležnosti od njega se do veka ne odlučivati«, što će reći: prvo, da su hteli ostati u opštoj srpskoj zajednici, koju je pretstavljala pećska Patrijaršija; i drugo, da su se tim hteli unapred osigurati od unije i priznavanja vrhovne crkvene vlasti Rima, što se, na primer, već tražilo od srpske crkve u Hrvatskoj. Održavanje veza sa pećskom Patrijaršijom, sem iz tih načelnih razloga, nastavljali su naši ljudi i po još svežoj i neposrednoj tradiciji. Glavna lica srpske crkve toga vremena sva su iz južnih krajeva nekadanje Srbije: sremski mitropolit Stevan Metohijac, mitropolit Stevan Podgoričanin, Vićentije Popović Janjevac; Mojsije Petrović bio je rodom iz Beograda, a zakaluđerio se u Peći.

Kada je god. 1725. umro mitropolit Vićentije Popović, koji beše došao na svoj položaj god. 1713., pre Požarevačkoga mira, nametnulo se odmah pitanje: hoće li biti pokušaja da se spajanjem beogradske i sremske mitropolije izvrši ujedinjenje srpske crkve na području koje se nalazilo pod austriskom vlašću. Srpski klir mislio je da se to treba ostvariti odmah kao sama po sebi razumljiva stvar; ali, protiv toga bili su austriski merodavni činioci. Pod uticajem katoličkog sveštenstva, car Karlo je, još pre zaključenja mira, bio poslao u Srbiju njihove misionare, da rade na uniji. Državni organi dobili su naredbu da u samoj Srbiji pomažu katoličku veru koje tamo nije gotovo ni bilo, a pravoslavlje samo da trpe sužavajući, pri svakoj zgodnoj prilici, prava njegovih pripadnika i crkve. Godine 1726. bi u Smederevu ustanovljena katolička biskupija za Srbiju, a kanonikati u Šapcu, Jagodini, Rudniku, Smederevu i Paraćinu. Iste godine otvorena je u Beogradu i prva latinska škola, kao gimnazija, sa jezuitskim nastavnicima. Pri takvoj verskoj politici austriske uprave u Srbiji nije se moglo očekivati da će ona ma što učiniti ili dozvoliti što bi moglo doprineti jačanju pravoslavlja.

Sa tim shvatanjima išlo je zajedno i jedno drugo njihovo programsko načelo u politici prema Srbima. Otkad su Srbi počeli da traže svoj poseban teritorij i stali sve više naglašavati svoju versku i nacionalno-političku odvojenost od ostalog stanovništva austriskoga područja, u Beču su prema njima iz dana u dan pokazivali sve više nepoverenja. Ako se Srbi ujedine pod jednim verskim poglavicom i udvostruče svoje snage, u njih će se brzo iza verskog pitanja moći postaviti i političko. I stoga je u Beču za dugo vremena održavana odluka da se ne dozvoli spajanje beogradske i karlovačke mitropolije. Popustilo se tek pred odlučnim stavom srpskoga naroda, koji je iza Vićentijeve smrti kao svoga vrhovnoga verskoga poglavara neotstupno tražio mitropolita Mojsija Petrovića. Ista borba ponovila se i posle Mojsijeve smrti († god. 1730.), pri izboru mitropolita Vićentija Jovanovića.

Ništa nije tokom XVIII veka doprinelo više razjedinjavanju pripadnika pravoslavne i katoličke vere koliko taj suviše revnosni rad katoličkih misionara da dođe do sjedinjenja crkava. Naši ljudi prve polovine toga stoleća na svojim saborima ne govore gotovo ni o čem drugom toliko koliko o gaženju narodnih privilegija i nasrtanju na pravoslavlje. Pravoslavne nateruju da silom praznuju katoličke praznike, a njihove im ili nikako ili jedva priznaju; pravoslavne sveštenike, pa čak i episkope, mame, silom ili milom, na svoju stranu, u uniju, ili im, kad neće da pređu u nju, prave raznovrsne neprilike; otimaju se pravoslavne crkve; od Srba se traži desetina za katoličke biskupe; zabranjuje se pravoslavno bogosluženje. Čak je sumnjiva i smrt trojice srpskih mitropolita u kratkom roku od četiri godine (Isaije Đakovića, Stevana Metohijca i Sofronija Podgoričanina), kada se, kako to ističe R. Grujić, »zna za tajnu informaciju kardinala Kolonića caru Leopoldu I 29. septembra god. 1706.: da posle smrti patrijarhove ne bi, uopšte, trebalo postavljati drugoga, te onda ne bi bilo koga da posvećuje nove pravoslavne episkope na mesto onih episkopa koji prime uniju sa rimskom crkvom«. Unijatske vladike, nasrtljive, grabeći svaku priliku da se uvuku među pravoslavne, behu se jedno vreme smestile u arhipravoslavnom Hopovu. U varaždinskome đeneralatu došlo je god. 1718. do prave bune, kad je unijatski vladika na vratima manastira Marče dao ubiti njegova nepopustljivoga pravoslavnoga igumana i silom počeo nagoniti svet u uniju. Ne preterujemo nimalo kad kažemo da katolički misionari i austriske vlasti sa njima, u svojoj verskoj bezobzirnosti, nisu ništa izostajali iza Turaka i da su, šta više, Turci, u verskome pogledu, dok Srbi nisu počeli ustajati protiv njih, bili ponekad liberalniji. U Turskoj XVI veka Srbi su podigli nekoliko svojih štamparija, dok austriske vlasti još u prvoj polovini XVIII veka neće ni da čuju što o otvaranju srpske ćirilske štamparije i to nijedne, nego upućuju Srbe na jezuitsku štampariju u Trnovi! Kada je, najzad, god. 1751. dana dozvola za podizanje jedne štamparije, vlasti su, na zahtev katoličkoga episkopata, vezale tu odluku za uslov da se u toj štampariji mogu štampati i unijatske knjige.

Pritisak crkvenih vlasti pratio je jedno vreme i pritisak vojničkih. Nemački garnizoni u novoosvojenim oblastima stojali su na raspolaganju crkvenim vlastima i navlačili su već tim dobar deo mržnje naroda na sebe; a svojim ličnim grabežom i bezobzirnošću postali su prosto napast za narod. »Mi smo se zdravo u svojoj nadi i očekivanju prevarili (tužio se mitropolit Vićentije Jovanović) jer ne vidimo ništa da se radi korisno za naš narod i otadžbinu. Umesto očekivane zaštite, nismo drugo videli i dočekali nego na nebo vapijući greh, kog su od reda svi činili. Gde su nam porobljene crkve i manastiri? Gde je naše imanje iz opustošenih sela? Mi smo prosto plen i izloženi kinjenju nemačkog naroda ... Kakva su čuda i pokore počinili austriski generali Valis i Najpert i ostali generali, zapovednici, pa i sami vojnici, to nije u stanju čovečji jezik ispričati, i to kako po kućama i ostalim imanjima, tako isto i po crkvama, šta više nisu ostavili na miru ni same mrtvace, nego su ih iskopavali iz grobova, i sa njih skidali što su od vrednosti našli«. Ispitivanja d-r Dragoljuba Pavlovića u bečkim arhivama o administrativnoj politici Austrije u Srbiji potvrđuju navode ove teške optužbe u potpunoj meri. Vrhovni šef uprave, hrabri ali piću odani, svojevoljni, prezaduženi i grabljivi princ Aleksandar Virtemberški, koji se nalazio na tom položaju od god. 1720. —1733., davao je sam najgori primer. Pored ličnog šefova grabeža i činovničkih iznuđavanja, narod su pritiskivale još i velike dažbine svake vrste. Došlo se dotle da su ljudi napuštali svoje kuće i sela i bežali čak Turcima; i to su činili ne samo težaci, nego i stanovnici Beograda. »Emigracija je tako jaka da se stanovništvo u Srbiji, prema prošloj konskripciji, za polovinu smanjilo« tužila se jedna srpska deputacija u Beču god. 1735. To se da utvrditi i brojkama. God. 1721. bile su u okupiranoj Srbiji 6023 sesije, dok ih je god. 1724. ostalo samo 4146. U paraćinskom, pograničnom, okrugu nalazila se god. 1721. 341, a god. 1735. samo 238 sesija.

Ovakvo postupanje prema Srbima, koji su, eto, isto kao i Hrvati u Krajini propištali od bezobzirnosti nemačke soldateske, otuđivalo je sve više naše ljude od Austrije. Kod njih je sve više počela uzimati maha težnja da nađu oslonca u pravoslavnoj slovenskoj Rusiji, čiji je car, Petar Veliki, od početka XVIII veka postao važan činilac u politici istočne Evrope. God. 1704. prešao je u Rusiju, u Moskvu, sa namerom da tu i ostane, titelski kapetan Panta Božić, tužeći se kako u Austriji gone Srbe zbog pravoslavlja. On je izjavljivao da nije došao sam kao pustolov, nego da govori u ime mnogih srpskih vođa, tražeći da ih car primi za svoje podanike. I Srbi pod turskom i mletačkom vlašću misle na to da postanu podanici Rusije; pod inovercima dodijao im je svima život. »Ako Njegovo Veličanstvo ostavi nas, tada ćemo propasti svi pravoslavni«. Ostavši u Rusiji, Božić je postao »stalni pretstavnik i izvestilac cara Petra Aleksijevića za srpske poslove«. Dobio je za to i punomoć srpskog krušedolskog sabora od god. 1708. i postao tako kod njega »akreditovan«. Kad je car Petar god. 1707. nudio bečkom dvoru svoju pomoć protiv mađarskih ustanika, odbili su to carevi savetnici iz bojazni da ne bi tom prilikom došlo do tešnje saradnje između Srba i Rusa. God. 1710. nudio je u Moskvi izaslanik srpskih oficira iz Austrije, kapetan Bogdan Popović, njihove usluge caru Petru za pretstojeću borbu protiv Turaka, i dobio je od cara, za svoje drugove, 4 portreta »almazna« i 53 zlatna, sa carskom porukom da budu spremni. God. 1711. krenuli su carevi izaslanici Crnogorce na ustanak protiv Turaka. Kad je god. 1710. počeo rusko-turski rat, zapisao je jedan pisar u Karlovcima ovaj srdačni poklič i molitvu: »Posobi, gospode, caru našemu!« misleći na Petra. U manastiru Lepavini, kome je car poklonio neke crkvene knjige, naziva se on u jednom zapisu iz god. 1701. »veliki gospodar, car i veliki knez Petar Aleksijević, svoj Rusiji samodržac i mnogih gospodarstava gospodar i obladatelj«. Veoma je popularna bila jedna umetnička pesma, koja je zabeležena u više pesmarica na području karlovačke Mitropolije u XVIII veku, i koju je, posle, u narodu nalazilo više ljudi, na raznim stranama, u Crnoj Gori, Hercegovini, i u manastiru Rmnju u Bosni. U njoj su klikovali ovakvim stihovima:


Pomozi nam, mili Bože,

Bez tebe se to ne može,

Popušti nam tija vjetra

Pošalji nam cara Petra!


O carevim borbama i pobedama govori se sa zadovoljstvom i interesom u više maših letopisa i zapisa.

Veze srpskih crkvenih lica sa Rusijom bile su, kako smo videli, mnogo starije i, ako se može reći, srdačnije. Svi srpski prvosveštenici u Austriji znali su za njih, a mnogi su ih održavali čitavo vreme i pre i posle Seobe. Patrijarh Arsenije III obraćao se ruskom dvoru i pre prelaska u Austriju, moleći zaštitu, a posle Seobe njemu se posredno tužio na nevolje koje podnosi u Austriji. »Govorio je sa suzama (kaže izveštaj ruskog poslanika za nj) o razorenju crkava svetih i gonjenju pravoslavnih hrišćana od rimskih biskupa, čak više od muslomana«. Pečujski episkop Jevrem Janković, koga su unijati oterali s episkopije, išao je takođe god. 1703. u Rusiju, da se tuži caru i moli pomoć za svoju eparhiju, koja je veoma postradala za Rakocijeva ustanka. Mitropolit Stevan Metohijac nosio je god. 1696. patrijarhovo pismo caru u Moskvu, a carev poslanik u Beču Prokopije Bogdanović Voznicin zalazio je među Srbe za vreme Karlovačkoga kongresa, da se bliže obavesti o njihovu stanju. Krušedolski kaluđeri snabdevali su ga mnogim stvarima i hranom iz usrdnosti prema »gospodinu našemu«; oni u njemu gledaju pretstavnika »presvetloga i blagočastivoga cara Petra svega istoka samodršca, drugoga Konstantina koji na istoku veoma sija u pravoslavlju«. Srbi su ponekad posebnim poslanstvima notifikovali caru Petru izbor pojedinih mitropolita; tako se kao sigurno zna za notifikaciju izbora Isaije Đakovića i Sofronija Podgoričanina god. 1708. i 1711. Svi važniji srpski manastiri toga vremena, kao Mileševo, Studenica, Papraća, Cetinjski, Krka, Rakovac, Krušedol i dr., iz celog područja na kojem su Srbi stanovali, nabavljali su i tražili bogoslužbene knjige iz Rusije, jer je starih srpskih štampanih knjiga nestajalo, a za rukopise je sve manje bilo dobrih prepisivača. Tako je počeo, na izričnu naredbu cara Petra, dobijati knjige iz Rusije i patrijarh Arsenije.

Potpuno u toj tradiciji radio je i beogradski mitropolit Mojsije Petrović, koji je zamolio od cara Petra obilatu pomoć za crkvu, ali ne samo u bogoslužbenim knjigama i odeždama nego i da dobije sredstava i pogodnih učitelja za srpske škole, koje je nameravao otvoriti. »Ne prosim telesne nego duševne pomoći«, poručivao je on caru, kad na prvu molbu nije dobio odgovora. Car Petar, u koga su se Srbi mnogo uzdali i čijim su se uspesima, kao uspesima »cara pravoslavnoga«, veoma radovali, znao je za ta srpska raspoloženja i odazivao se njihovim molbama. Tako je učinio i ovaj put. Srbi su dobili od cara i ruskog sinoda komplete crkvenih knjiga za 12 crkava, zatim 400 bukvareva, 70 gramatika Meletija Smotrickog i 10 trojezičnih rečnika Polikarpova, i za učitelja Maksima Suvorova, sinodskoga prevodioca. Suvorov je stigao u Karlovce u leto god. 1726., i već je te jeseni sa sedam đaka počeo svoju »slavjansku školu«. Po traženju mitropolitovu, prešao je početkom god. 1727. odatle u Beograd i počeo i tu sa vaspitavanjem đaka, da ga ponovo nastavi u Karlovcima i posle u Segedinu. Primeru mitropolita Mojsija sledovali su naskoro i drugi srpski prvosveštenici. Aradski episkop Vićentije Jovanović osnovao je u Aradu god. 1729. rusko-slovensku osnovnu školu i doveo je u nju za učitelja Suvorovljeva brata Petra. Čak se u Majdanpeku god. 1735. pominje jedan »mešter Rusin, koji ima i dece, učenika svojih, za dvadeset«.

Kad je postao mitropolit, Vićentije Jovanović je živo pregao da razvije škole kod Srba i stvori što više obrazovanog sveštenstva. Glavno školsko središte postadoše Karlovci, pošto je Beograd god. 1739. pao ponovo pod vlast Turaka. Tridesetih godina XVIII veka u Karlovcima postoje, pored osnovne, i gramatička škola slovenska i početna latinska škola. Da pojača broj njihovih nastavnika, mitropolit dovodi u Karlovce nove Ruse učitelje. Po svoj prilici on je bio onaj koji je i za propovednika beogradske crkve doveo maloruskog jeromonaha Sinesija Zaluckoga, a ne, kako kazuje Jovan Rajić, mitropolit Mojsije. Sinesija je god. 1733. Vićentije postavio za upravitelja srpskih škola. Iste godine poslao je kijevski arhiepiskop, na molbu svoga karlovačkoga sabrata, pet novih učitelja za Srbe, iza kojih naskoro dođoše i drugi. Od ovih učitelja samo neki ostaju u Karlovcima, a drugi odlaze u Beograd, Požarevac, Vukovar, Severin i druga mesta. Od svih tih učitelja najaktivniji bio je i sa najviše ljubavi radio je Emanuilo Kozačinski, čovek književnog duha, koji je pevao pohvalne ode, držao toržestvena slova, i razumevao da oduševljava svoje đake. On je prvi među Srbima na toj strani organizovao i pozorišne pretstave sa svojim đacima i napisao za njih Tragediju o smrti cara Uroša.

Ti ruski učitelji, kijevski pitomci, pojačali su među svojim srpskim đacima i sveštenstvom podozrenje prema katoličkoj propagandi, koju su, u svojoj otadžbini, dobro poznavali i morali da suzbijaju. Dok je pre toga bilo čak i nekoliko srpskih episkopa, koje su želja za vlašću ili novac »prelastili« i preveli na uniju, od druge polovine XVIII veka ti su slučajevi mnogo ređi. Srbi postaju čvršći, verujući da u velikoj Rusiji imaju zaklon i moralnu potporu. Mladi srpski ljudi, koji hoće da se posvete crkvi, idu ponajviše u Kijev, u tamošnju Duhovnu akademiju, gde dobijaju strogo pravoslavno vaspitanje i dosta latinofobije. Prvi je tu školu od Srba svršio docniji budimski vladika Dionisije Novaković već god. 1737. Sem toga pojačavanja pravoslavskih uverenja, ti ruski učitelji razvili su kod Srba već postojeći kult Rusije u velikoj meri. U srpskom društvu postale su popularne pesme u čast ruskih vladara, u slavu ruskoga orla (»Raduj sja, rosijski orle«) i Rusije; veličaju se ruske pobede. Duhovna i politička orijentacija Srba prema Rusiji bila je krajem tridesetih godina XVIII veka već potpuno izvršena. Identifikovalo se pravoslavlje i Rusija i, prema tome, čak donekle i srpstvo sa Rusijom.

Koliko je ruski uticaj vidno jačao u srpskome narodu vidi se najbolje po tadanjem našem književnom jeziku. Do kraja XVII veka pisali su naši prepisivači, uglavnom, još u tradiciji stare srpsko-slovenske književne škole, mada se nalazilo već nešto začetaka ruskog uticaja kod nekih kaluđera koji su putovali u Rusiju; od XVIII veka, a naročito posle delovanja ovih ruskih učitelja, u našu pismenost ulazi toliko ruskih elemenata, ne samo u rečniku nego i u morfologiji i fonetici, da naš jezik postaje potpuna rusko-srpska mešavina. Taj smešani jezik, zvan obično u rusiziranom obliku »slavjano-serbski«, uzima toliko maha da sav naš obrazovani svet, naročito sveštenički, kad je hteo da piše visoko, »književno« i učeno, pisao je samo tom mešavinom. Neki naši pisci XVIII i još na početku XIX veka pišu jezikom u kojem je gotovo više ruskog nego srpskog elementa i postaju zbog toga potpuno nedostupni narodu. Kad se posle javila reakcija na to, izvesni ljudi ostajali su uporno pri toj mešavini, naglašavajući da nas to mešanje približava Rusima i da ga već zbog toga treba zadržati.

Sa napuštanjem srpsko-slovenskoga jezika u pismenosti išlo je i njegovo napuštanje u crkvi. Naše crkve, koje su toliko stradale tokom XVI—XVII veka i u kojima su se ranije knjige dugom upotrebom iskvarile, oštetile i oveštale, nemajući dovoljno dobre radne snage da ih zanove, tražile su nove knjige isključivo iz Rusije. Samo su tamošnjim knjigama potpuno verovali, dok su u svima drugim zazirali od prokrijumčarenih unijatskih tekstova. Propisujući god. 1732. crkvene knjige koje svaki hram mora imati, mitropolit Vićentije naglašavao je da one smeju biti samo »čiste moskovske štampe ili kijevo-pečerske«. Unošenjem ruskih knjiga u naše crkve unosio se, sasvim prirodno, ako ne ruski izgovor, koji se uvek nije pouzdano znao, a ono ruski oblik reči. Postepeno se došlo dotle da su ruski tekstovi potpuno potisli stare srpske i da danas niko više u našoj crkvi ne upotrebljava srpsko-slovenskog jezika. Crkvene knjige, koje su u XIX veku preštampavane u Beogradu i Karlovcima, zadržale su potpuno rusku redakciju: u našoj crkvi čak nam, još i sada, i narodno ime glasi po ruskom Serbi.

Ovako potpuna orijentacija Srba prema Rusiji izazvala je u Austriji veliko podozrenje prema njima. Uniju su državne vlasti pomagale ne samo zbog interesa katoličke crkve, nego i radi toga da njom odvoje Srbe od Rusije. Od XVIII veka, posle pobeda nad Turcima, Austrija se nosi mišlju da, potisnuvši azijatskoga osvajača, proširi svoju vlast na Balkanu doklegod to bude išlo. Bečki dvor je nastavljao, u svojim planovima, ambicioznu tradiciju stare mađarske države, čiji je kralj u svojoj tituli obuhvatio i Bosnu, i Srbiju, i Bugaroku. Cara Leopolda su čak uljuljkivali nadama da bi mogao, možda već i on sam, postati gospodar Carigrada. Toj balkanskoj politici bečkoga dvora smetala je Rusija, koja se od Petra Velikoga počinje dublje i sa više državničkoga plana baviti balkanskim pitanjima. Pravoslavna i slovenska Rusija nalaziće svakako više odziva kod svih balkanskih hrišćanskih naroda nego katolička i od Nemaca vođena Austrija. To se u Beču počelo uviđati već tada. I stoga su tamo bile loše gledane sve veze naših ljudi sa Rusijom, i trudilo se na sve načine da se osujete. Otežavan je prelaz na granici, zabranjivan je uvoz ruskih knjiga i proterivani su ruski ambulantni prodavci knjiga, u narodu mnogo traženi Moskalji; i kada sve to nije pomagalo, došlo se, najzad, na misao da se za Srbe osnuje posebna štamparija u samoj Austriji, samo da ne bi i dalje tražili ruske knjige i ikone i tako opštili sa Rusima. Tako je god. 1770. bečki univerzitetski štampar Josif Kurcbek dobio koncesiju za otvaranje ćirilske štamparije, namenjene prvenstveno Srbima. Pojačana aktivnost državnih i katoličkih organa protiv Srba dovela je naskoro do nekoliko teških sukoba, koji će najbolje pokazati koliko su bečki dvorski krugovi insistirali na tome da Srbe ukalupe prema svojim državnim potrebama i da ih rastave od njihovih verskih tradicija i veza sa Rusijom.

Ovo orijentisanje Srba prema Rusiji i zaziranje od svih veza i poteza sa katoličke strane nije moglo nasporiti približavanje Srba Hrvatima. Hrvati plemići u Srbima su dugo vremena gledali samo došljake na svojoj zemlji, koje Beč pomaže, da bi oslabio njihov položaj u borbi protiv nivelirajućih carskih težnja; široki hrvatski puk tuđio se od njih kao od ljudi druge vere, koja im je pretstavljana kao da nije potpuno čista. Srbi su opet pristupali svima tuđincima sa nepoverenjem; plemić je tražio da ih ukmeti, a sveštenik da ih pounijati. Koliko je nepoverenje ušlo u srpske duše prema svemu što je dolazilo sa zapadne strane, od »Latina«, pokazivala je najbolje ona velika opozicija protiv Vuka Karadžića, još u XIX veku, kada se govorilo za nj da je, možda, agenat unije, koji hoće da preveri i prevari Srbe, unoseći u njihovu azbuku »podozritelno« slovo j iz latinice. Koliko je XVI i donekle XVII vek naše istorije imao izvesne širine u svojim koncepcijama odnosa između pravoslavnih i katolika, Srba i Hrvata i Slovenaca, toliko XVIII vek znači reakciju, vraćanje na uža shvatanja, otuđivanje zbog verskih i suviše i namerno podvlačenih razlika. Austrija ne trpi i ne dozvoljava ni ideologiju ranijeg sveslovenstva, jer to sveslovenstvo može da označava i gravitaciju prema Rusiji. A samo se u tome znaku, u ono doba, mogla nastavljati tradicija Dubrovčana i vršiti, bar donekle, trajnije zbližavanje između rasutih slovenskih plemena.

Dugo vremena bio je preduzimljivi, rusofilski i pravoslavlju odani mitropolit Vićentije Jovanović prikazivan kao podmukli vlastoljubivi arivist, koji je hteo da prevede u uniju svoj narod i tobož izdao carskim vlastima divnoga junaka Peru Segedinca, vođa jednog narodnog ustanka protiv Beča i ćesara. Ko se ne seća one odvratne figure mitropolitove u snažnoj Kostićevoj tragediji Pera Segedinac? Novija istoririska ispitivanja utvrdila su, međutim, nesumnjivo da je Vićentije Jovanović bio srpski arhijerej od istinske vrednosti, a ustanak Pere Segedinca da nije bio čisto srpski, ni pravoslavni, niti je mitropolit u njemu imao onu ružnu ulogu koja mu se pripisuje. Taj ustanak Pere Segedinca, o kojem se u nas mnogo pisalo i govorilo, tekao je u bitnosti ovako. God. 1733. uplele su se Rusija i Austrija u poljske poslove, hoteći da na upražnjeni tamošnji presto dovedu njihova kandidata, Avgusta III. Protivnik Avgustov, Stanislav Lešćinski, pomagan od Francuza, razvio je agitaciju među Mađarima, da bi njihovim ustankom zabavio Austriju kod kuće. Povlačenje vojske iz oblasti srednje i južne Ugarske na šlesku granicu ohrabri izvesne ljude u Mađarskoj da doista dignu bunu. Oživi ponovo ime Franje Rakocija, koji se zadržavao u prognanstvu, u Turskoj, i tamo umro aprila meseca god. 1735. Ustanak je izbio u leto god. 1734., najpre u vojničkim krugovima. U njemu je, istina, bilo i nešto Srba; ali, glavnu reč i akciju vodili su Mađari. Pobunjenici su u segedinskom kraju, u prvi mah, odbijali da idu u vojsku, a tek je kasnije ustanak, šireći se među seljacima čongradske, bekeške i zarandske županije, dobio unekoliko i agrarni karakter. Ljudi su se tužili na teške »porcije« i skupu so. Ime »kuruca« za ustanike, poznato otpre dva veka, došlo je i opet u promet. Srbi bi imali svakako dobrih razloga da se bune; Beč im je, malo pre toga, 16. februara god. 1732., jednim carskim reskriptom znatno suzio povlastice i povredio obećane i zajemčene privilegije. Uzbuđenje je stoga među njima bilo veliko i oni ga nisu krili; aprila god. 1734. princ Evgen, kao pretsednik Dvorskoga ratnoga saveta, imao je prilike da se od jedne srpske deputacije i lično uveri o tom. Ali, Srbi se ipak ne pridružiše mađarskom pokretu. Izuzetak je učinio samo stari pečanski kapetan Pera Segedinac, ali se ni on sam nije rešio na to iz vlastite inicijative, nego je bio više povučen od drugih. Glavna akcija izbi u proleće god. 1735. Njene devize behu sada već širega značaja; mnogi ustanici znali su dobro da se ide čak protiv cara i »da se isteraju Nemci«. Među njima se širio glas da će im doći u pomoć Rakoci i Turci. Pera Segedinac je spočetka mislio da samo zadrži Mađare od napada na Srbe, ali je posle išao i dublje u stvar. Nu, pokret bi brzo ugušen. Pera sam je već na početku ovog prolećnog ustanka bio savladan i zatvoren u Aradu. Ostali ugledniji Srbi ne samo da nisu pristali uza nj, nego su čak svojim energičnim napadom u borbi kod Erdeheđa najviše doprineli da kuruci budu razbijeni i sasvim savladani. Oni su se posle branili da su vesti o učešću Srba u ustanku širili Mađari »od zavisti«, »da Race pokvaru«, a da njih u pokretu uopšte nije nikako bilo, — što nije potpuna istina. Važno je ipak da su se svi narodni ljudi, sa mitropolitom zajedno, zalagali za »siromaha kapitana« Peru da ga spasu od smrtne kazne; ali, u tome nisu uspeli. Njegovo pogubljenje ostavilo je stoga loš trag među našim ljudima.