Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 2.11
| ←<< | ISTORIJA JUGOSLAVIJE Pisac: Vladimir Ćorović |
>>→ |
1. Mađarski spor oko prestola. — 2. Šubići i Karlo Robert, kandidat za mađarski presto napuljskog dvora. — 3. Šubići u Bosni.
Metežima koji su nastali u Mađarskoj posle pogibije kralja Ladislava i stranačkim sukobima koji se razviše za vreme borbe raznih pretendenata koristilo se ponajviše ugledno plemstvo, i mađarsko i hrvatsko. Kralj Andrija, da bi dobio u plemstvu više oslonca, daje god. 1291. nova prava svoj vlasteli, maloj i velikoj, i obećava redovno godišnje održavanje sabora u Stonom Beogradu, gde će veća kompetencija plemića doći do punijeg izraza. I on, kao i Anžujci, ne štedi na poklonima, darovnicama i obećanjima pojedincima, samo da ih dobije na svoju stranu ili da ih čvršće veže uza se. Izvesne hrvatske plemićske kuće ovih vremena dostižu vrhunac svoje moći. Frankopani tada dobijaju gatačku župu, a od god. 1302. postaju senjski knezovi, dok su ranije u tom gradu bili samo izabrani načelnici. Vodički knezovi Babonići, banovi slavonski, bilo stvarno bilo po imenu, pretstavljaju u Slavoniji prvo bratstvo i kao takvo je s obe strane traženo za saradnju. Prvorođeni sin slavonskog bana Stevana dobio je za ženu god. 1287. kćer bosanskoga bana, Prijezde I, i sa njom zemljeničku župu u Bosni, pa se ojačao još više. U proleće god. 1291. Dujmo Frankopan i Radoslav II Babonić odlaze u Napulj, prilazeći tim otvoreno anžujskoj strani. Ali, Radoslav I, stric ovoga drugoga, nezadovoljan što se njemu ne obraća dovoljna pažnja, prilazi, međutim, privremeno kralju Andriji. Tako rade i mnogi drugi plemići, nevođeni u svojim odlukama nekim načelom, nego čisto ličnim interesima. Oni nijednoj strani ne prilaze bez rezervi, pregovaraju ponekad sa obe, drže po dva gvožđa u vatri, i opredeljuju se samo po momentanim izgledima na uspeh. Taj sistem je očevidno kvario ljude; uništavao stari moral vere i reči. Uostalom, teško je bilo i tražiti neki načelni stav u ovakvim prilikama. Šta je Hrvatima moglo biti stalo do toga hoće li se na mađarskom prestolu održati kralj iz Mletaka ili iz Napulja? Ni za jednog ih nisu vezale nikakve tešnje veze. Na vaspostavljanje svoje hrvatske države nije pomišljao nijedan; tradicija o njoj bila je toliko iščezla da sa njenim vaskrsavanjem nije više računao niko. Ostalo je onda kao jedino da svak gleda svoju korist; to je, uostalom, načelo srednjevekovnog feudalnog plemstva, koje se privodilo u život i u čisto narodnim državama i pri još svežoj svesti o državnim tradicijama jedne moćne i autoritativne celine.
Kako su kraljevi malo pazili šta daju i obećavaju i kakvo je bilo plemstvo ovog vremena pokazuju lepo ovakvi slučajevi: u februaru god. 1292. poklonio je kralj Andrija Stevanu Baboniću drežničku županiju, a u avgustu iste te godine isto područje, sa nešto širim granicama, darovao je i porodici Šubića. Za moral izvesnih ljudi rečit je ovaj primer: četiri brata Babonića pokorila su se kralju Andriji i on im je 1. avgusta god. 1299. potvrdio imanja; 7. septembra te godine kralj Karlo prima iste ljude kao pokajnike, pošto su pre nepuna dva meseca otpali od njega.
Najdoslednije se u svem tom vrtlogu držalo pleme Šubića, koje se, uostalom, najviše i podiglo. Njihov glavni pretstavnik bio je ban Pavao I, čovek mudar i preduzetan. On je od god. 1274. primorski ban, koji je postepeno postao gospodar cele oblasti od Nina do Omiša. Kralj Karlo zove ga »dragim i vernim rođakom« i upućuje god. 1295. svoga sina da mu doživotno ustupi »bansku čast u delovima hrvatskim i dalmatinskim«. Napuljskom dvoru je u ovom nadmetanju za krunu priličio pomagalo to 1pto su se za njegova kandidata zalagale pape Celestin V i Bonifacije VIII, i što sam kralj Andrija nije bio čovek veće vrednosti. Stoga su Šubići sa mnogo energije mogli da rade protiv zakonitog kralja, šireći sve više i krug svojih pristalica i svoje područje. Kad je god. 1295. umro Karlo Martel, oni su kao novog pretendenta primili drugog napuljskog kandidata, Martelova sina, Karla Roberta, i radili su i za nj sa istom predanošću. U vreme od god. 1290.—1300., pošto je već imao u svojoj vlasti veći deo Dalmacije i jedan deo Hrvatske, Pavle Šubić širi svoju vlast i u zapadnoj Bosni. U oskudici izvora mi danas ne znamo na osnovu kojeg prava je Pavle došao do titule »gospodara Bosne«, sa kojom se prvi put javlja 7. aprila god. 1299. Najverovatnije će biti da je on osvojio neki njen kraj, pa se prozvao po tome; a možda je ta titula došla i kao izraz težnje za tom oblašću. Karakteristično je da o Bosni nema pomena u povelji od 4. avgusta god. 1299., kojom Karlo Napuljski potvrđuje sva prava i oblasti Šubića. Dokle je dopirala Šubićeva vlast u Bosni u ovo vreme ne može se tačno reći; ali, ni u kom slučaju nije prelazila preko Plive i dalje od Rame. Jer je središnu Bosnu držao Stevan I Kotroman i imao potporu u tastu kralju Dragutinu.
Nema mnogo pouzdanijih vesti o tome kako se prema ovim mađarskim smutnjama držao u prvo vreme kralj Dragutin. Njegove veze sa Anžujcima, i porodične i političke, bile su dosta srdačne, i ne bi bilo čudo da se kralj Dragutin opredelio za njihovu stranu. Njegov sin Vladislav dobio je doista od napuljskog dvora 19. avgusta god. 1292. vojvodstvo cele Slavonije sem oblasti koje su držali vodički knezovi i Frankopani. (Slavonija se, treba znati, delila na dve nejednake polovine; u gornjoj Slavoniji nalazilo se pet županija: varaždinska, zagorska, zagrebačka, križevačka i virovitička; a u donjoj četiri: dubička, sanska, glaška i vrbaška.) Ali, brzo posle toga Vladislav je, zajedno sa ocem, došao u bliži dodir sa kraljem Andrijom; bar se, u jesen god. 1293., venčao sa njegovom srodnicom Konstancom iz porodice Morozini. To je svakako u vezi sa odlukom kralja Andrije iz te iste godine, kojom je svojoj majci Tomazini Morozini dao na upravu Slavoniju. Da je kralj Dragutin, i pored te veze, — uostalom, kako smo videli, uobičajene u to vreme — uspeo očuvati poverenje napuljskog dvora kazuje činjenica što su otud toplo preporučivali Dragutinu i njegovoj ženi da pomognu Karlu Robertu, koji se početkom god. 1300. spremao da pređe na dalmatinsku obalu.
God. 1300., avgusta meseca, doista, knez Đuro Šubić, brat bana Pavla, preveo je Karla Roberta u Split. Tamo je god. 1297. papa Bonifacije poslao za nadbiskupa kapelana napuljske kraljice, a god. 1298. osnovao je šibeničku biskupiju, samo da pojača anžujsku stranku u primorskim gradovima. Ali, glavni činilac u celom preduzeću bio je srčani Pavle Šubić. Njemu kralj Karlo i poverava svog unuka, moleći ga da ga pazi i štiti. Ta avantura bila je opasna, ali ona je najbolje merilo snage i samopouzdanja braće Šubića. Stvari su nenadnom smrću kralja Andrije (14. januara god. 1301.) ispale bolje nego što je moglo biti, ali su se Anžujci, prirodno, i tako osećali obaveznim prema Šubićima i bili spremni na velika priznanja. »Ban je Pavao u ono vrijeme (piše V. Klajić u svojoj knjizi o Bribirskim Knezovima) bio kao kakva krunjena glava, kao pravi suveren ... Kao kućni starješina određuje ban Pavao braći i sinovima ne samo zemlje i posjede, ne samo časti i dohotke, nego i zadatke i poslove koje moraju vršiti. Dok mu braća vrše vlast u primorju i u dalmatinskim gradovima, to je sinovima namijenio najnoviju tečevinu svoju, te ih je imenovao knezovima Triju Polja, Hlivna i Cetinske župe«. Po preporuci bana Pavla, Karlo Napuljski potvrđuje njegovu srodniku knezu Hrvatinu i njegovoj braći i sinovima posed bosanske oblasti Donjih Krajeva. Upravu nad pojedinim oblastima dodelio je ban Pavao među svoju braću i sinove. Mlađem bratu Mladenu dao je na upravu svoj deo Bosne već god. 1301.; sin mu Mladen, zvan inače Mladen II, spominje se kao knez Triju Polja i »čitave zemlje hlivanjske«; dok su drugi sinovi Pavlovi postali knezovi dalmatinskih gradova.
U Mađarskoj je bila jaka stranka protiv dovedenog anžujskog kandidata. Na njenom čelu nalazio se kaločki nadbiskup. Ta stranka proglasi i krunisa za novoga kralja sina češkoga kralja Vaclava II, koji je po ženskoj lozi poticao od Arpadovića. Ovaj se, krunisan 27. avgusta god. 1301., prozva Ladislav V. Razljućeni papa pozva zbog toga kaločkog nadbiskupa u Rim, na odgovornost, pošto se očevidno suprotstavio njegovoj volji i njegovim jasnim porukama. Trebalo je stoga sad izmisliti nešto što bi moglo umiriti papu, skrenuti njegovu pažnju na druga pitanja i prikazati neposlušni mađarski episkopat kao solidne stubove vere. U tome duhu bi rešeno da se uputi u Bosnu jedna vojnička ekspedicija u borbu protiv jeretika. Ništa, možda, za procenu odnosa između Bosne i Mađarske i za bosansko »jeretištvo« nije karakterističnije od te odluke. Bosna je imala da bude ventil za napeto stanje u Mađarskoj. U njoj treba prosuti krv u ime tobožnjih interesa prave vere, da bi se u stvari izgladila trvenja nastala na drugoj strani i zbog drugih pitanja. Nije stoga nikakvo čudo što su Bosanci u pretstavnicima rimokatoličke vere, donošene toliko puta na maču, isukanom bez razloga ili sa razlozima perfidnim ili izmišljenim, gledali samo svoje protivnike i zbijali svoje redove na otpor. Do borbe je u Bosni doista došlo. Ne znamo samo koji su sve motivi prevladali da se u tu borbu umešaju i da je u glavnom vode ponajviše Šubići. Ban Mladen potisnuo je Stevana Kotromana god. 1302. na istok sve do područja Drine. U junu god. 1304. Mladen je poginuo od »nevernih jeretika«. Ali, borba je nastavljena. God. 1305. Pavle se naziva »gospodarem čitave Bosne«, koju predaje sinu Mladenu. Gospodar čitave Bosne Pavle je postao u smislu tadanjih starih granica Bosne, t. j. Bez Soli i Usore na istoku, u kojima je i dalje ostao da vlada kralj Dragutin. Ne znamo ništa pobliže kako se za vreme ovih borbi u Bosni držao Dragutin, odnosno u kojoj se meri zauzimao za svoga zeta i na koji ga je način branio od Šubića. Možda ga je u aktivnijoj pomoći sprečavalo opšte pomućeno stanje u celom susedstvu; sem ovog rata u Bosni bilo je ratno stanje i između Dubrovnika i njegova brata, kralja Milutina, god. 1301./2. Milutin je imao i nekih računa sa Pavlom Šubićem i sastajao se sa njim na srpsko-hrvatskoj granici u predelu Vrulje kod Makarske (god. 1303./4.). Kako odnosi između Dragutina i Milutina behu zategnuti (govori se nejasno čak o nekom ratu koji se među njima vodio negde u to vreme), svakako je i to u mnogom vezalo ruke sremskom kralju. Nu, gotovo je van sumnje da se ipak zalagao za svoga zeta. Njegovi ohladneli odnosi prema Karlu Robertu došli su kao posledica njegove i zetovljeve borbe sa Šubićima, uz koje se Karlo tada držao nepokolebivo. Ili je možda, što je još verovatnije, napad Šubića u Bosni bio odraz sukoba između Dragutina i Karla Roberta, kad je Dragutin, u vezi sa erdeljskim vojvodom Aporom, istakao kandidaturu svoga sina Vladislava na mađarski presto? Rezultat svega bio je taj da je Dragutinova vojska bila pobeđena u Sremu, i da su Šubići znatno ojačali i proširili svoju vlast u Bosni.