Iz ustaškog logora u Bosni
Petstoljetni okov ropstva
Srb se diže, da raskine;
Hercegovci započeli,
Bošnjaci se odmah digli:
Biju, turke, kuće pale,
Pa ni svoje ništ' ne žale;
Tur ki zulum dodijao —
Ni glave im nije žao. —
Pod zakletvu svak je stao
Boriti se dok ne pao;
Slavan život il' smrt gorka
Jedno da Srb dobit' mora.
Tera raja zulumһare
A trećine viš' ne daje.
Nit korana veće sluša,
Na sve strane puška puca.
Đeca vrište, kuće plamte -
Eto zime, što je gore?
A zb'jegovi po planini —
Kako raja sad da živi?
Svuda bjeda, svud nevolja,
Da ne može biti gora.
Sad ko može, nek pomože,
Čovječanstvo nek pokaže.
Starci, đeca, pa i žene
U susjedne zemlje bježe;
A ustaši sa oružjem
Pod vedrijem nebom leže.
Zima steže, srce puca,
A talambas turski kuca;
Ustašima smrzle ruke
Oko puške - eto muke!
Više gladni nego siti,
Svakom patnjom obasuti,
Kad pušaka, kad Fišeka,
Svakada im nešto manjka.
Al' radije i to snose
Neg da Turkom porez nose;
U snijegu, po klancima,
Dočekuju Turke svuda.
Pak se s njima biju, kolju.
Očekujuć' pomoć bolju
Od Srbije, Crne Gore,
Od Rusije jošte bolje;
Al' Srbija nije spremna,
Crna gora k'o i ona,
A Rusija jest daleka,
Ali ipak zgodu čeka.
Sporo pomoć od svud ide,
Al' najkašnje dobro stiže,
Na noge se Srbin diže,
I pod noge Turke vrže.
Sad Slavenstvo kliče, pjeva,
Alkorana više nema,
I gospodstva imat' ne će
U Evropi Turčin veće.
A Slaven һe da se kreće
I Carigrad da posjedne,
U Aziju Muslomana
Za na vjeki da proćera.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
