Ivo i Jelica i majka im budimska kraljica
Kada Turci Budim porobiše,
Od Budima kralja pogubiše,
I dvoje mu djece zarobiše,
Sinka Iva i kćercu Jelicu,
Ivana su caru darovali, 5
A Jelicu carici gospođi.
Za t’jem malo postojalo br'jeme,
Malo br’jeme devet godin’ dana,
Ne viđe se bratac ni sestrica.
Bratac sestri tanke knjige piše: 10
„A ti sele, draga moja sestro!
Ja sam ti se bolkom pobolio,
Bog ti znade, hoću li preboljeti.
Nu se moli carici gospođi,
Da te pošlje nad Ivana bona, 15
Da te vidim za života moga!"
Kad Jelica knjigu razumjela,
Knjigu lega, suze prolijeva,
Pitala je carica gosdođa:
„A ti Jele, drago d’jete moje! 20
Nerodjeno kako i rodjeno,
Otkud knjiga, od koga li grada,
Ter toliko suze prolijevaš?"
„Ne pitaj me, mila majko moja!
Ovo je knjiga draga braca moga, 25
Ovo mi se bolkom pobolio,
Bog ti znade pribolje li veće;
Pošlji mene nad Ivana bolna,
Da ga vidim za života moga.“
Molila se i umolila se, 30
A carica svjetovala Jelu:
„A Jedice, drago d’jete moje!
Kad ti budeš niz to polje ravao,
Digni čohu konju do kopita,
Da ti konjic čohe ne izgnusi; 35
Kada budeš nad tvoga braca bolna,
Ne ron’ suze niz tvoje b’jelo lišce,
Da ti suze lišce ne ogrube.
Za to Jele ništa ne hajaše,
Neg’ veselo konja jezdijaše. 40
Kad svomu bracu dojezdila,
Proli suze niz bijelo lišce;
Ali jom je bratac govorio:
„A Jelice, draga sestro moja!
Ne ron’ suze niz bijelo lišce, 45
N’jesam ti se bolkom pobolio,
Nego sam se, sele, pobolio,
Od glavice ali naFadice,
Za vidjeti tebe, sele moja!
Ti mi kradi blago u carice, 50
Ja ću dobre konje iz ahara,
Da bjegnemo od grada do grada,
Dok nađemo pusta Budim grada,
I u njemu našu staru majku."
Što rekoše tako učiniše, 55
Jele krade blago u carice,
Ivo krade konje iz ahara,
Oni idu od grada do grada,
I dođoše k pustu Budim gradu,
A prid Budim budimska kraljica, 60
Ona sjede ter u sunce glede,
Žarkomu je suvcu govorila:
„Sjajmi bolje, žarko sunce moje! .
Ogrij mene Jelu i Ivana."
U ta doba dvoja roblja mlada! 65
Božju jom su pomoć nazivali:
„Božja pomoć, budimska kraljice!"
Ona njima bolje odgovara:
„Bogda dobro, dvoja roblja mlada!
Otkle mi ste od koga li grada? 70
Znate li mi Jelu i Ivana?"
Odgovara dvoja roblja mlada:
„Mi nijesmo od Stambula grada,
Ne znademo Jele ni Ivana,
Neg’ nam dani nojcu prenoćiti, 75
Za zdravice Jele i Ivana."
Kad to čula kraljica gospođa,
Rano im je večerati dala.
Kadara je na večeri bilo,
Naslanja se Jele va Ivana. 80
Govori im kraljica gospođa:
„U Bogu vam, dvoja robja mlada!
Ali ste mi bratac i sestrica?
Ali ste mi đever i nevjesta?"
Ali Jele odgovara majci: 85
„Mi ti n’jesmo bratac ni sestrica.
Nego jesmo đever i nevjesta."
Tada majka odgovara Jeli:
„Nasloni se, nevo, na djevera,
Neće moja Jele na Ivana.“ 90
Kada Jele razumjela majku,
Ona srcu odoljet’ nemože,
Poče ljubit’ milu svoju majku:
„Ovo nije đever ni nevjesta,
Nego je ovo bratac i sestrica!" 95
Kad je majka kćercu razumjeda,
U njoj mi se srce raspuknulo,
Od veselja Jele i Ivana.
Ali je Ivo sebi govorio:
„Koliko ti moje govorenje, 100
Da se svojom ne povjedaš majci,
Er je majka srca milostiva."
Oni svoju ukopaše majku,
I ostaše u Budimu gradu.
