Glava šesnaesta


Glava šesnaesta


U njoj je izneto šta je u hadži-Zamfirovoj kući porodični savet ili komarila, sastavljena iz tetaka, strina i ujni, rešila odnosno pronesenih glasova; kako, to jest, da se najzgodnije

demantuju svi ti lažni glasovi koji su se pojavili ili će se pojaviti, i oni po čaršiji i oni po štampi, ako ih bude bilo.


Naravno da hadži Zamfir nije smeo ništa čuti od svega toga i stoga ga je sa zebnjom očekivala Tašana kad se vratio od gospodina načelnika, i krišom ga posmatrala neće li pročitati što na licu

njegovom: zna li ili ne zna za sve te glasove od kojih je njoj bučala glava ne samo od tetka-Taskinih referata nego i od sviju drugih strina, ujni i tetaka koje se posle Taskine pohode izređaše i

napuniše joj glavu, da već više ni jedna jota valjda ne bi mogla stati. Posmatrala ga je i dahnula je dušom jer joj se učinilo da joj domaćin još ništa ne zna. Bio je, istina, ljut, ali on je

obično uvek ljut i kad ide na čifluk i kad se s čifluka vraća. (Za ovo drugo su mu komšijske žene verovale, ali za ono prvo nisu, nego su tvrdile da se stari lisac samo pretvara, samo da bi se

pokazao pred Tašanom kako nerado ostavlja kuću. A tako isto mu nisu verovale ni za ono da će prodati čifluk.) Ta noć je, dakle, mirno prošla, ali je Tašanina radost ipak kratkog veka bila. jer

sutra na podne, kad je stari Zamfir došao iz čaršije, bio je ljut kao ris. Čuo je sve. Kako je grmio po kući, kako se sve razbeglo od praske i gneva njegova! Svi su povukli, a Tašana i Zona

najviše. Da je to samo pust glas i lažna kleveta bila, nije Zamfir ni sumnjao; ali zašto i toliko da se pojavi, — to ga je besomučnim pravilo!... I Zamfir pokaza Zoni onu lipu pred kapijom u

avliji. Samo dotle, reče joj, sme ići; ni na avlijska vrata ne sme više sama, bez nekog od starijih, izići! Svima je preseo ručak; Zamfir nije ni seo, a drugi niko nije onda ni smeo. Sve je

vraćeno natrag u kujnu, nedirnuto, onako kao što je i doneseno. I pokućar Koce, šta će, nego zadrži na ručak i pudara Provira, da bude toga dana njegov gost. Priseli su za bogatu sofru, za one

mnoge gospodske đakonije na onoj velikoj siniji, i kao davno što nisu, jeli su i slagali u se polako i natenane čitav podrug sahata. Nukali jedan drugog, prestajali, pa se opet naklapali,

otirali svoje debele seljačke brke, pili i nazdravljali jedan drugom, baš kao da se ništa u toj kući nije ni desilo...


Tako se nije smelo više trpeti niti je moglo ostati, mišljaše Tašana. Glasovi su se bestraga raširili, zahvatali sve veće razmere i postajali sve verovatniji, — tako su je izveštavale silne

rođake koje su joj neprestano dolazile i referisale, i odlazile, da se opet skorim s novim glasovima vrate. Toga drugoga dana uveče skupio se čitaocima poznati porodični savet da pretrese sve,

da se posavetuje i da reši šta da se radi. Prestale su da istražuju ko je proturio taj glas, a više ih je zanimalo otkuda toliki tako uporno tvrde da su sve to videli što se sad priča. Otkud

gotove pripovetke kad ni trunke istine nema?! To im nikako nije išlo u glavu i bilo im je zagonetno. Eto, i sam Manča se odriče toga: kaže da je u to vreme igrao tombolu u Trgovačkoj kasini, i

poziva se na svedoke koji su ga videli. I on sam kaže da je to laž i kleveta; ako je ko kriv, — kriv će biti Manulać: ako je gde odvedena, to je, veli, odvedena Manulaćevoj kući, pa i ako je

laž, ali bar izgleda, veli, verovatnija, jer je i prilika da čorbadžijska ćerka beži u čorbadžijsku kuću. I tako se ponegde i tumačilo. Ali time je samo još veća zabuna načinjena i uneta u javno

mnenje koje se time podelilo, pa jedni tvrdili da je Mane, a drugi da je Manulać odveo Zonu, a to nijedno ne valja! Stoga je porodični savet rešio, na predlog tetka-Taske, da će najbolje biti, i

najlakše će se zapušiti usta laži i kleveti, ako se devojka provede, i svet je tako vidi u krugu njenih tolikih anđela hranitelja, među kojima, doista, ne može pokliznuti i vrdnuti sa staze

vrlina ni sam crni đavo, a kamoli jedna čedna i bezazlena devojčica u pupoljku svoga mlađana žića!...

Ugovoriše da sutra pre podne cela rodbina ide u amam, gde i tako nisu odavno bili. I Zona će moći, jer joj je danas već mnogo lakše. Tu utvrdiše tačno i poimence kojim će je sve ulicama

odvesti u amam, a kojim će je, drugim ulicama, vratiti iz amama. Tako će se, govorahu, jedared za zvagda zapušiti usta svakoj laži i kleveti...

Tada se sve raziđoše zadovoljne, samo Zona ostade tužna i ne mogaše zadugo oka sklopiti. Oplakala je dan, lila suze, klela svet, ali i sebe, jer je u duši osećala da je sama dala povoda onim

svojim držanjem i uvredljivim rečima kojima je uvredila jednu iskrenu i njoj tako predanu dušu čoveka koji joj sada opet u mašti iziđe pred njene umne oči i mio, divniji i miliji nego ikada

dotle...


Što su rešile, to su učinile. Sutradan se iskupila sva mnogobrojna rodbina i krenula se, sa Zonom u sredini, u amam. jednim su je ulicama odveli, a drugim su se ulicama posle svi vratili. Tako

je svetu javljeno bilo da Zona nije nikud bila odvedena, nego da je kod roditelja, i tako da ništa od svega onoga što se kojegde priča nije bilo. Svet se okretao i blenuo za njima, izvirivao kroz

prozore, istrčavao na avlijska vrata i radoznalo ih gledao, i kada su išli tamo i kad su se vraćali amo; kad su išli u amam, on se čudio, a kad su se vraćali iz amama, — on se smešio.

Sa ćepenka i levo i desno čaršijom ispružili majstori i trgovci šije, pa gledaju za njima.
— Mičo, mori, — zapišta svojim tankim glasom, udevajući konac u iglu, terzijica Vače Šatorče, i zapita svoga prvog komšiju, Miče Šebinče, kubedžiju, — ću te, ete, pitujem za ništo! — pa podiže

glas da bi ga čula tetka Taska, koja je baš u taj par sa Zonom i ostalima prolazila tuda. — Ću te pitujem, ako, demek, znaš da mi kažeš ništo... Eli se, Mičo, devojke vode predi svadbu u amam,

eli posle svadbu?...

— Pre svadbu, — odgovara Miče Šebinče — ja si tol’ko znam i pantim... U naš varoš, — taj si je adet...
— Pitujem, — veli Vače Šatorče — zašto, znaš... Eto, zab’ravija sam zar onaj stari adet, pa iskam da znam. Zašto sag iskočija niki nov adet pa niki sag vode i posle...