Zmaj ognjeni i troglav Arapin

* * *


Zmaj ognjeni i troglav Arapin

Pošetalo trides't đevojaka,
Među njima Janja materina,
Ispred grada ispred Biograda,
Pošetaše gradu na kapiju,
A s kapije niz polje široko, 5
Pak odoše Savi vodi hladnoj,
Ponesoše sjajno ogledalo
I ostalo što im je trebalo:
Behar kite i sitno cvijeće,
Bosijoka i drugo cvijeće, 10
Šeničice i sitne ružice,
Čim đevojke b'jelo kite lice,
Kad dođoše Savi vodi hladnoj,
Ukraj Save umivaše lice,
Na srčali staklu ogledaše, 15
Pad kod vode kolo uhvatiše,
Kolovođa Janja materina,
Sve je kolo glavom nathvatila,
A krasotom lice začinila,
Sve okreće kolo naokolo, 20
A otpjeva pjesme đevojačke,
Što god ljepše znade i umije,
Glas se pjesam' do oblaka čuje,
To gledaju iz oblaka vile,
I zmajevi ognjeni junaci, 25
I njima je vrlo milo bilo,
To kod vode đevojačko kolo.
Malko vreme za dugo ne stalo,
Vrag nanese i nesreća crna,
Vrag nanese troglav Arapina, 30
Pokraj Save pokraj vode hladne,
Na kobili mrkoj bedeviji,
A za njime troje Arapčadi,
Sa golijem sabljam u rukama,
Kad viđeše kolo đevojaka, 35
Opkoliše, pa ih pohvataše,
Sve đevojke u arapske ruke,
Stade piska trides't đevojaka,
Sve đevojke ljuto cvilikuju,
A niz lice suze proljevaju, 40
Po najgore Janja materina,
Janja viče: »jaoh moja majko«!
Al' joj majka pomoći ne može,
Niti drugi sjem Boga jednoga,
Otkidaju sitne ogrlice, 45
I s prsiju biserli đerdane,
Pak sve daju Arapinu crnu,
Ne bi l' svoje otkupile lice,
Al' ga jadne otkupit' ne mogu.
Sad da vidiš crna Arapina, 50
On uhvati Janju materinu,
Izvuče je za se na kobilu,
A uhvati troje Arapčadi,
Po najljepše tri kitne đevojke,
Pa kobile svoje povratiše, 55
Oćeraše pokraj vode Save,
Stoji piska Janje materine,
Ona kuka kano kukavica,
A prevrće kajno lastavica,
Al' zaludu fajde ne imade, 60
Tu Arapi vodu prebrodiše,
Uz planinu njihe odnesoše,
Kad bidoše na gornje planine,
Esabljaše crni Arapine,
Esabljaše, niko ne gledaše, 65
Đe odnese kićene đevojke,
Đe odnese u zemlju arapsku,
Al' gledaju iz oblaka vile,
I na to se ljuto ražalile,
Zmajovitu momku govorile: 70
»Momče, zmajče, ognjeni junače«
Jesi l' junak, ko te ljudi hvale?
Ako s' junak ko te ljudi hvale,
Razvi krila na četiri strane,
Pak poleti na više planine, 75
Pred Turčina crna Arapina
Što odnese četiri đevojke,
I lijepu Janju materinu;
Ljuto plaču, jadno cvilikuju,
Ne bi l' Bog d'o sreća donijela, 80
Ne bi li ti njega pogubio,
Arapina su tri glave crne,
I vratio kićene đevojke,
Ako bi ti njihe povratio,
Dok ih Arap nije obljubio, 85
To bi tvoje ostalo junaštvo
Na spomenu u ovom svijetu,
Ko 'čelica na mednu cvijetu«.
Kad to začu momče zmajovito,
Hitro skoči i razavi krila, 90
Bojna krila kajno gorska vila,
Razavi ih na četiri strane,
Kajno jablan kad razvije grane,
Pak poleće strmo niz planinu,
Pred Arapa pade na planinu, 95
Na planinu na jelovu granu,
Pak tu čeka Arapina crna,
Sve mislio, na jedno smislio:
»Sad kako ću dočekat Arapa?
Lasno bi ja n>ega dočekao, 100
A još lakše njega pogubio,
Al' ne mogu ukazati krila,
Žao mi je da mi vide krila,
Što će mene Arap i viđeti,
Više nikog on neće viđeti, 105
Svoje majke ni dobre đevojke,
Ali evo sad višega čuda,
Viđeće me četiri đevojke,
I kićena Janja materina,
Kad se vrate svojoj miloj majci, 110
Pak će mene prikazati majci«.
To mislio, na jedno smislio,
Pak on skoči sa tanke jelike,
Te poleće niz jelovo granje,
Te uhvati lava ognjevita, 115
I sa njime dvije 'tice mlade,
Dvije 'tice, dvije nojevice,
Odreza im sva četiri krila,
Od krila im sedlo napravio,
Dok osedla lava žestokoga, 120
Pak uhvati dvije tanke guje,
Te oplete uzdu zmijovitu,
Kad je njome konja zauzdao,
Hitro siđe do vode jezera,
Te uhvati ribu šestokrilu, 125
Odreza joj do ramena krila,
Od krila joj sablju napravio,
Sjeći more i goru i travu,
I po zemlji studeno kamenje,
Ni o njeg se otupiti neće: 130
Pak uhvati mrku međedinu,
Manu sabljom o'sječe mu glavu,
Pak napravi balčak od jelike,
Na nj' natuče od međeda glavu.
Od glave mu topuz napravio, 135
Vire zubi iz međeđe glave,
Kajno čavli iz teška topuza,
Kad se tako zmaje opremio,
Niz bedricu sablju objesio,
A na lava topuz navalio, 140
Pak za dizgin lava prihvatio,
Te se njemu na srijedu baci,
Silno lavče ljuto i pomamno,
Stade mu se lavče propinjati,
Sve preskače klade omarove, 145
I zelene pod granama jele,
Kajno golub kad preskače skele,
Po njemu se zmajče položilo;
A izguli debelu omaru,
Od omare đidu napravio, 150
Pak izleće drumu na širinu,
Tu pričeka crna Arapina,
Dok evo ti crna Arapina,
Za leđim mu Janja materina,
A na krilu sedefli tambura, 155
Uz tamburu sitno kucukaše,
Sitno kuca, jasno popijeva:
»Srce, dušo, Janjo materina,
Kad te svedem mojoj tankoj kuli,
Onđe ću ti obljubiti lice«. 160
Ljuto pišti Janja materina,
Ljuto kuka kajno kukavica,
A prevrće kajno lastavica:
»Crn gavrane, troglav Arapine,
Da je sretna 'tica labudica, 165
Pod gavrana ne bi dopanula;
Da je sretna Janja materina,
Arapin je ne bi obljubio.
Daje bog d'o, sreća donijela,
Da me vidi iz oblaka vila, 170
Jal' zmajevi sa više planine,
Mogli biše mene izbaviti,
A drugi me izbavit ne more.«
A to zmajče i sluša i gleda,
Kad on začu tak'e lakrdije, 175
U njem' živo srce zaigralo,
A na prsim' toke pozveknule,
A o bedri sablja zaigrala,
A zmajče je rukam' prihvatilo,
Svojoj britkoj sablji govorilo: 180
»Stani malo moja britka đordo,
Danas sam te jako sakovao,
Al' nijesam jošte okalio,
Okalio nit' te okušao,
Danas ću te, sabljo, okušati 185
U crnome arapskome vratu,
U arapskoj krvi okaliti.«
Kad zmaj reče take lakrdije,
Dok evo ti Arapina crna,
A za njime troje Arapčadi, 190
Onda zmajče lakrdiju reče:
»Tur' tamburu, Arapine crni,
Dosta si se veće napjevao
Ako li se ti napjevo nčsi,
Viš' se nikad ni napjevat nećeš, 195
Tambura ti ni trebati neće,
Ja kamo li Janja materina.«
Kad to viđe crni Arapine,
Kad opazi konja i junaka,
Koga nije tak'og ni slušao, 200
Ja kamoli očima vidio,
Na junaka oči iskolači,
Pak ovako njemu govori le:
»More, Vlaše, ukloni se s puta!
(Il' se šališ? il' zbilja govoriš?) 205
Dok ti nije polećela glava,
Ko što će ti danas polećeti.«
A zmajče mu stade besjediti:
»Arapine, gavran 'tice crna,
Koja lica ni obraza nemaš, 210
Već se svakom na sramotu spremaš,
I junaka na mejdan zazivaš,
Evo tebi za boja junaka,
Dobar sam ti ručak sastavio:
O mom konju tešku topuzinu, 215
O bedrici sablju zakovanu,
Topuz će ti rebra napuniti,
Sablja moja vincem napojiti,
Već oturaj sa konja đevojku,
Dok junačku sreću okušamo, 220
Ako bude za tebe đevojka,
Imaćeš je kada obljubiti,
Ak' ne bude ni ljubit je nećeš.«
Kad to začu crni Arapine,
On razjaha u travu đevojku, 225
Pak naćera mrku bedeviju,
A poteže džidu zakovanu,
Pak on gađa konja i junaka,
A zmajče mu stade na biljezi,
Arap gleda po svilenu pasu, 230
Kad od sebe koplje otisnuo,
A lavče se hitro dogodilo,
Izvija se nebu pod oblake,
Ispod njega koplje prolećelo,
Kad to viđe crni Arapine, 235
Kako momče u visinu skače,
Nimalo mu milo ne bijaše,
Pak on zmaju stade na biljezi,
Zmaj poteže koplje omarovo,
Te on gleda crna Arapina, 240
Iz ruke je koplje otisnuo,
U rukama koplje iskršio,
Komadi mu u travu padoše,
To Arapu vrlo milo bješe,
Pak na njega vjetar otisnuo, 245
Ne bi li ga s konja ukinuo,
Al' za vjetar lavče-ne hajaše,
Samo što mu grivu zavraćaše,
Ko travicu kad no sjever puše,
Kad Arapu vjetar izdušio, 250
Na njeg brže plamen otisnuo,
Da oprži konja, jal' junaka,
Ali zmaju plamen ne uđaše,
Jer on vrući od vatre bijaše,
Kad arapsko izduši junaštvo, 255
Za topuz se rukom prihvatio,
Potegoše teške topuzine,
Naćeraše jedan na drugoga,
Po jednom se njima udariše,
Zmaj se šali, a Arap udara, 260
Onda zmajče lakrdiju reče:
»Crn gavrane, troglav Arapine,
Ne šali se, već udaraj često,
Al' me žališ, al' bolje ne moreš?
Kad ja stanem tebe udarati, 265
S crnom ću te zemljom sastavljati.«
Al' Arapče više ne mogaše,
Zmaj poteže svoga buzdovana,
Pak Arapa ljuto udario,
Iza vrata u pleći junačke, 270
Obje mu je plećke salomio,
Po crnoj ga zemlji položio,
Što se nikad ni dignuti neće,
Pak poturi tešku topuzinu,
A povadi sablju zakovanu, 275
Te mu sve tri posiječe glave,
U vratu mu sablju okušao,
U arapskoj krvi okalio.
Onda britkoj sablji govorio:
»Britka moja u rukama ćordo, 280
Dosad si mi bila nekaljena,
A sad si mi jako okaljena,
I još ću ti sreću okušati,
Oćeš li mi sad oštrija biti.«
Pak pod soOom lava povratio 285
Da pogubi troje Arapčadi,
Kad to viđe troje Arapčadi
Zmajovita, žestoka junaka,
Đe pogubi troglav Arapina,
Bedevije natrag povratiše, 290
Britke sablje u travu baciše,
A đevojke sve tri ostaviše,
Širokijem poljem pobjegoše.
Kad to viđe momče zmajovito,
Pod sobom je lava dohvatio, 295
I lavu je konju besjedio:
»A moj lave, moj krilati orle,
Danas ću ti sreću okušati,
Al' s' ti brži, ali bedevije.«
Kad pod sobom lava dohvatio, 300
Pak poleće poljem širokijem,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Da je oro rasklopio krila,
Pak za njima poljem otisnuo,
Ne bi njega mogo ni gledati, 305
Ja kamoli njega dostignuti,
Il' brzinom preda nj' ugrabiti,
Đe viđeše troje Arapčadi,
Đe viđeše, tu ih i stigoše,
Đe god koje prije dostizaše, 310
Tu ga britkom sabljom udaraše,
Na dvije ih pole prestavljaše,
Prestavljaše konje i junake,
U zemljici sablju ustavljaše,
Kad pogubi troje Arapčadi, 315
Onda vrati lava uz planinu,
Pak se vrati drumu na širinu,
Đeno sjedi Janja materina,
A oko n>e tri kitne đevojke,
Njima zmajče božju pomoć viče, 320
A đevojke na noge skočile,
Od očiju suze protočile,
Od njega se ljuto prepa'nule,
Kako ga se prepa'nuti neće,
Kad ne znadu ko je i kako je, 325
Strašan junak lice namračio,
Krvava mu sablja do balčaka,
I desnica do ramena ruka,
Vučki gleda, krvavo pogleda,
A pod njime zvjerka strahovita, 330
Koje nikad nisu ni slušale,
Ja kamoli očima viđele,
Tadaj reče momče zmajovito:
»Đevojčice, b'jele golubice,
Nemojte se mene prepadati, 335
Neću vama ništa učiniti,
Kolik' svojoj sestri od matere,
Vi ste moje seke nerođene
Nerođene kajno i rođene.«
A veli mu Janja materina: 340
»Gospodine, junak iz planine,
Stid je mene i gledati u te,
Ja kamoli s tobom besjediti,
Ako plačem i suze proljevam,
Ako plačem, za nevolju mi je, 345
Jer je mene Arap zarobio,
Pokraj Save ispod Biograda,
Pak su naše ostanule majke,
I ostala naša porodica.«
A kad začu zmajče iz planine, 350
Ovako je njima govorio:
»Đevojčice, pitome ružice!
Ak 'oćete mene poslušati,
Što vam rečem i kako vam kažem,
Sjutra ćete viđet svoje majke.« 355
Kad to začu Janja materina,
I njezine tri kitne đevojke,
Od zemljice na noge skočiše,
I junačku ruku poljubiše,
Pak se onda natrag istupiše, 360
Zmajče sjede u travu zelenu,
A dvore ga kićene đevojke,
Ovako im zmajče govoraše:
»Kad doveče crni akšam pa'ne,
Povadite srmajli jagluke, 365
Pak vi crne oči zavežite,
Turiću vas za se na paripa,
Časom ćemo pregazit' planinu,
Do po noći Savi vodi sipi,
Onđe ću vas mlade ostaviti. 370
Kada svane i sunce ograne,
Lako ćete Biogradu poći.«
Kad to reče zmajče momče mlado,
Đevojke se pred njim pokloniše,
I pred njime crnu zemlju ljube: 375
»Bog ti dao, neznani junače,
Bog ti dao i ko te rodio!«
Kada sunce za goricu zađe,
I kad akšam na zemljicu pade,
Zmajče konja opremati stade, 380
A đevojke oči zavezaše,
Da ne vide sile i brzine,
Da ne pa'nu, da se ne prepa'nu,
Zmajče lavu na ramena sjede,
Sve đevojke za njim posjedoše, 385
Silno lavče za to i ne čuje,
A zmajče ih opasuje pasom,
Tri puta ih opasao pasom,
I četvrti od sablje kajasom,
Pak se zmajče na lavu potače, 390
Kad se miče sve u lava tiče,
Kad poleće lavče kroz planinu,
Čudila se i gora i trava,
I pernate 'tice iz gorice,
Kako drumom širokijem skače, 395
Sve jelike pod granam preskače,
Ko da na njem niđe ništa nema,
Kud gođ ide, Savi vodi siđe,
Do po noći Savi vodi dođe,
Preko vode hitro prebrodiše, 400
A, kada se suha dobaviše,
Oklen same mogu putovati,
Oklen ih je Arap prihvatio,
Dotlen ih je i zmaj dopratio,
Pak je onđe njihe ostavio, 405
Od radosti mlade zaplakaše,
Sve skidaju zlatne ogrlice,
I s prsiju biserli đerdane,
Te plaćaju rođenom junaku,
Koji im je lice izbavio, 410
Od prokleta crna Arapina,
A zmajče se na to osmjehnulo,
Te ovako njima govorilo:
»Hvala vama, kićene đevojke,
Ta šta bi ja vaske okitio? 415
Ja kamoli kite ukidao?
Ja vam neću pare ni dinara,
Ja ne hranim za blago junaštvo,
Već rad Boga i junaštva svoga,
Ja imadem dosta svakog blaga.« 420
Kad to čuše lijepe đevojke,
Tadaj njemu poljubiše ruku,
Poljubiše, pak se rastadoše,
Zmaj odleće u više planine,
I odvede lava ognjevita; 425
A đevojke Biogradu stojnu,
Nek se mile obraduju majke,
Kada vide rođene đevojke,
Neljubljene i nemilovane,
Tako im je sreća donijela, 430
Jer je sreća slavna i bogata,
Ko se rado milu Bogu moli,
U Boga je nestati ne može,
Već svakome Bog pomoći može,
U žalosti kajno u radosti, 435
Usred noći, kajno usred dana,
U Boga je slava izabrana.


Izvor

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 30-40.