Zločin u selu Liplju
Da vam pričam, mila braćo, sada,
Selo Liplje što dopade jada,
Što je tužan narod doživio
Kad Pavelić u Zagreb je sio.
Ustašama Ante zapovijeda 5
Neka Srbe pobiju od reda.
U decembru u to zimsko doba
Svud za narod iskopaše groba.
Tada poče prva ofenziva.
Evo što se sa narodom zbiva: 10
Čim krenuše od Karlovca grada,
Selo Liplje napali su tada;
Selo Liplje pokraj Kupe vode,
Dvesta ljudi u grobnicu ode.
Sa svih strana selo opkoliše, 15
Opkoliše, ljude povataše,
Naređenja ovakova daše:
Neka idu u Skakavac tužni;
Ljudi kreću, to je danak ružni;
Kroz lugove banda ih otprati. 20
’Oće l’ neko živ da se povrati?
Teško j’, druže, i slušati jade
Što fašisti od naroda rade;
Oni priče razne izmisliše:
Od zločina sprdnju načiniše, 25
Svaki cirkus tu su počinjali
I lažne im riječi govorili
Da ih vode u Zagorje preko,
Đe će biti preseljenje neko,
Da će tamo svima dobro biti, 30
Od države svega će dobiti.
Neki bandit smije se i kaže:
Svega biće samo neće glave!
Dva dana ih držali k’o roblje
Dok veliko iskopali groblje; 35
Cigani su te jame kopali,
Da j’ i za nji’, možda nisu znali;
Kopa jedan i za sebe groba,
Tako bješe u ustaško doba.
Kad je jama bila iskopata, 40
Naređenja ustašama data,
Dovezoše teške kamione,
Vežu ljude i u smrt ih gone.
Jadni ljudi sad su dobro znali
S obe noge da su u grob stali. 45
Kamioni prepuni im biše,
Po narodu nogama gaziše
K’o da slažu u kamion vreće;
Tako tovar do grobnice kreće.
Što ne moglo ni ovako stati, 50
To su stali sa žicom vezati
Pa kamion na žici ih vuče,
A zlotvor ih sa kundakom tuče.
Klika Đuru tako privezaše
I još koji u kola ne staše. 55
Al’ da vidiš Vukmanović Đuke,
On na časak zaboravi muke;
Škrinu zubi, mršti se u licu,
Pa zubima pregrizao žicu,
S kamiona kao srna skače, 60
U tri skoka on u lug zamače.
Tu za njime pucati počeše,
Al’ ga noge živoga izniješe.
On kasnije pogibe u boju,
Al’ osveti mnogu braću svoju; 65
Steče slavu, vesela mu mati,
Povjest će ga naša pominjati.
Ali narod povezani drugi
Podlegao i strahu i tugi;
Sve dva i dva u jamu su vukli, 70
Cjepanicom i maljem ga tukli,
Čekićima lupali im glave;
A od vriska, jauka i strave
I same su gore zaplakale;
U gori se zvijeri začudiše, 75
Takvog čuda one ne vidješe:
Tu ponekog živa zakopali,
Pa cigane na njih pobacali,
Onda zemlje malo nabacali.
Još dva dana čuli su se živi 80
I nestaše nikom ništa krivi.
Ali, braćo, ovo ne bi dosta:
Cijela zemlja klaonica posta,
Ljudskim mesom svud se jame pune
Da Hitleru ispune račune. 85
A iz sela ko je živ ostao,
Za svojijem suze proljevao.
U tom došlo i proljetno doba,
Tužan narod ne smije do groba,
Neg se vuče u ponoćno doba, 90
Ide kradom da obiđe groba.
Ne čuju se bugaranje glasi,
Već plač tihi i teški uzdasi.
Svako misli lakše će da s’ skrasi
Kad grob milih suzama pokvasi, 95
Jer im krvnik ni to nije dao:
Kog vidio sve je ubijao.
Smrzla zemlja poče da se kravi
A iz jame potoci krvavi;
Ti izvori napraviše rijeku: 100
Krvav spomen fašističkom v’jeku.
Al’ je narod junačkoga roda,
Iz te krvi zasija sloboda,
Pa se Kordun poklati ne dade
Nego listom u borbu ustade! 105
Pod Titova slavnoga barjaka,
Nek zakuka fašistička majka!
Oživješe gore i gudure
I sinuše puške i kubure,
Podiže se kuka i motika 110
I fašizam vidje što je muka.
To je narod junačkoga roda
Koj’ ne pita što košta sloboda;
Vjekovima za njom je žudio,
Nikome se nije pokorio. 115
Sad Partija narod u boj kreće,
Fašistima oprostiti neće;
Osvetiće te krvave jame —
Taj spomenik fašističke tame!
Ove pjesme sada više nemam, 120
Drugu pjesmu pisati se spremam.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
