Zločini u Duvnu

Masakri nad kojima će se zgražavati čovečanstvo

Jula 1942. godine u Krajini »krvavoj haljini«, kako se već bila pročula po stravičnim masakrima, nad kojima će se čovječanstvo zgražavati, dešavale su se strašne stvari. Evo jednog zapisa očevica tih strahova, iz »Dnevnika« Vladimira Dedijera:

»Išao sam običnim, seoskim putem (selo Urija, negdje kod Duvna — prim. prir.) običnog ljetnog jutra, nešto vedrijeg zbog kišice, koja je preko noći rosila. Bilo mi je teško i htio sam da zaplačem, jer mi iz pameti nijesu izlazili divni drugovi, koji su izginuli u jučerašnjim okršajima s ustašama, tu, negdje, preda mnom, na bujnim njivama i livadama. Ali ono što sam vidio toga jutra, a o čemu sam toliko puta čitao, slušao, i što sam vjerovao — tako me je zapanjilo svojim užasom, da je zbrisalo svaki bol za milim drugovima... da, ipak je sve to izgledalo drukčije nego kad se čita...

Najprije sam kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, naišao na dva seljaka. Ležali su na travi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju kosači. Ubijeni su u potiljak, kuršumi su izašli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je kroz njih iscurio mozak, tu, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose, mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka sklonio je neko od ono malo preživjelih.

Dalje, s obje strane živice od ljeskovog pruća i paprati, na sred puta, ne sjećam se već tačno broja, deset, dvanaest leševa.

Čini mi se samo dva srednjovječna čovjeka, ostalo — žene, djeca, djevojke, dječaci. Na tri-četiri koraka od ove gomile, kolijevka prazna — bez pelena, bez djeteta, sa slamom uvoštanom dječjom mokraćom, a dijete je ležalo u gomili leševa, glave zdrobljene, bez tjemena, bez kapi krvi u praznoj lobanji. Mozak — da li tog djeteta? — upravo malo guste, bijele kaše, ležalo je pored njegove glave, pomiješano s komadićima mesa.

Čime je ubijeno ovo dijete? Možda kuršumom, možda kundakom, možda kamom, a možda je i klincima potkovane ustaške čizme bila dovoljno meka dječja glavica. Ležalo je lica okrenutog nebu, ručica skupljenih uza se, grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je trbuščić...

I ostali leševi bili su unakaženi. Lice jednog desetogodišnjaka bilo je izranavljeno po čelu i jagodicama ubodima noža. Neki dječak, isto tako prazne lobanje, ležao je zgrčen oko žbuna kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih, mršavih ruku. Da nije bio tako unakažen, reklo bi se da spava u hladu...

Krenuo sam dalje. Na raskršću, na pomolu prema gradu, dvadeset i pet do trideset leševa. Gomila ljudskih, ženskih leševa, dječjih tjelašaca, udova, glava. Mrka ženska vitica, prepletena pri vrhu crvenom trakom, izmiješala se s tužno obješenim brkovima starijeg čovjeka... Među njima bjehu i dvije majke s dojenčadima. Ako se ranije nije moglo prepoznati ko su majke one djece, ovdje se to vidjelo. Jedna od njih, mlada, crnomanjasta, držala je u naručje svoje dijete, i kako je ničice pala, skoro ga je pritisla svojim tijelom, kao da je htjela da ga zaštiti. Dijete se uhvatilo rukama za majčine grudi. Druga je ležala na leđima, pokraj nje, zgrčeno, dijete, ispušteno, zarozane košuljice uz grudi...

Povratio sam se i sreo dva seljaka. Pedesetogodišnjak bez kape, pokazuje krvavu oteklinu na desnoj vilici. Priča: Sklonili smo se od pucnjave u kuću. Pokupiše nas. Sve, i djecu. Pitaju, jesu li bili partizani. Mi im potvrđujemo. A što ih nijeste pobili? — Odakle u Srbina puška? — velim ja. Počeše me tući, te ja preko vrzine. Pucaše, ali, eto, ostadoh. A žena i dvoje djece, ne znam...«

Drugi seljak u šubari, prosijed, govori: »Mi se sklonili od pucnjave u magazu. Dvije familije. On ubaci bombu, i prije no što puče, ja niz njivu. Bacio je još jednu, a poslije puškom. Dva sina i snaha — ne znam gdje su. Ubiše moju staru...«

Mala magaza, kamenih zidova. Kreč i krv, krv visoko na zidu, a tamo u polutami — gomila iskidanih tijela, izlomljenih udova, ruke tanke a rane tako velike, veće od širine ruke... Tako svuda od kuće do kuće — sve pobijeno, uništeno, opljačkano...

Živih nema da sahrane mrtve!«