Zla svekrva

Nekakoga cara sin šetajući se jednom naide na jedno mjesto, đe se bijahu đevojke skupile na igru, te se onđe malo zaustavi da gleda đevojke i igru. Sve đevojke koje onđe bijahu, pristajahu u igru osim tri mnogo lijepe, koje pa strani sjeđahu i kao stidno igru gledahu. Carev sin kad ih opazi, pristupi k njima i upita ih, bili se udale i za koga bi koja najradija. Jedna odgovori, da bi za mlinara, jer on ima dosta kruha; druga za čobana, jer ima dosta mlijeka; a treća uzdahnuvši reče: "Ah, da carev sin zna šta bih mu ja rodila, sjutra bi me vjenčao." "Šta?" upita je carev siv, a ona mu odgovori: "Dva sina zlatnijeh ruka i šćer sa zlatnom zvijezdom na čelu od prve ujedno." Carev sin kad to čuje, on odmah šnjome, te doma, pa u crkvu, vjenča se i do malo vremena ona ostane đetinja. Ovi carev sin nije imao oca nego majku preko mjere zlu ženu, koja je mrzjela sina svojega osobito sad što je s reda đevojku vjenčao, i stane svojoj snasi a njegovoj ženi o glavi raditi. Oni isti dan kad je mlada parica šćela roditi, pođe joj muž u lov, i u tome ona rodi dva sina zlatnijeh ruka i treću đevojku zlatne zvijezde na čelu. A kad joj svekrva to vidi, podstavi troje mačadi, a ono troje đece zatvori u jedan sanduk, pak naredi sluzi, da ga baci u najbližu rijeku. U veče u samu mrklicu kad se carev sin doma vrati, istrči mu mater i javi, da mu je žena rodila troje mačadi. On odmah zapovjedi, da je u isti čas ponesu nasred onoga careva grada, i da kažu svakome koje pored nje prođe, šta je rodila, i da je car zapovjedio da svako na nju pljune, a ko ne pljune, odmah da ga pogube. Sluge ovako učine, i jadna carica koje od stida koje od bolesti i od zime do malo dana umre. Oni sandučić s ono troje đečice ploveći rijekom nanese ga sreća ispred jednoga velikoga dvora i džardina nekakoga prebogatoga čoeka, koji baš sjeđaše pokraj rijeke pred svojijem domom odmora radi. Kad ugleda sandučić, on brže zapovjedi slugama, te ga uhvate i donesu mu ga. Otvorivši ga i viđevši ovo troje đečice u njemu, obraduje se i začudi, dobavi dojilju i pohrani ih do oružja braću a sestru do udaje. Jedan dan dozove ovi čoek cara na objed, i po objedu izidu gledati građevine i džardine, da take ljepote i darila Božjega nije bilo ni u jednoga cara ili kralja. Car se začudi ovo gledajući, a osobito onoj đeci, ali ih ne poznavaše, koliko ni oni njega, pa reče: "Hvala Bogu ljepote! ništa ne manka ođe do samo tri stvari: Tica što zbori, drvo što pjeva i voda zelena." Ovo bi žao jednome od ova dva brata i reče: "Odoh tražiti ove tri stvari, da baš ništa ne manka." I tako krene. Putujući nađe blizu nekaka jezera usred planine jednoga starca, đe sjedi vas sijed kao ovca, koji ga upita, đe ide, a on mu sve kaže. Tada mu starac reče: "Ja ću ti kazati, đe ćeš sve ovo naći. Hajde onamo, đe se ja bacim ovom balotom gvozdenom, onđe ćeš sve tri stvari naći, nego znadi: kad uzideš: onamo, stanuće vika i graja okolo tebe velika od hiljadu ljudi, a nikoga ne ćeš viđeti, i niko te ne će ni prstom taknuti, a kamo li ubiti, ali nemoj da se obazreš za sobom bez svoga čuda, jer ćeš se na ono mjesto okameniti." Kad to ču ovi mladić, otrča put onoga mjesta, đe mu je starac balotu bacio, dok na jedan put rekao bi pade nebo na zemlju, zavikaše s hiljadu strana, on se obrne da vidi ko je, kad ne vidi nikoga, pa se prepade i okameni se. Sjutri dan brat mu ne videći brata da se vrće, pođe i on za njim, srete starca, i starac mu reče kao i prvome. On mu zahvali i trčke otide onamo, kad nasred puta vidi brata okamenjena, te počne plakati i ljubiti ga, a u toliko začu onu uku i vrisku od hiljadu različitijeh glasova, pak se prepade i poče da natrag bježi, ali teke se obrnu, okameni se i on blizu brata. Sestra njihova ne videći ih natrag, sjutradan u samu zoru ustane te tragom za njima, pogodi na onoga istog starca, i on joj sve kaže, kako je i što je, i stane je odvraćati da onamo ne ide "jer se niko odonuda", reče, "nije vratio, pa kad se ljudi oružani prepanu, kako ne će đevojka kao što si ti?" Ali ona ni najmanje za to, nego ubere nekake trave te dobro uši zatisne i ručicama suviše, pa reče starcu: "Baci ti meni balotu, da onamo idem đe ona pane, samo mi kaži, hoću li naći sve tri stvari kako sam ti kazala, i hoću li naći braću okamenjenu." Starac joj odgovori: "Hoćeš", pa u toliko odbaci balotu, a ona poteci onamo što je najbrže mogla. Došavši do oba brata okamenjena, pozna ih i stade da ih plače, jer joj živo srce puče; i u to vrijeme začu nekoliko, ma ne baš onoliko uke, nego ona potkrijepi sebe, te onamo đe je pala balota. Kad dođe, upazi jednu veliku pećinu i u njoj vidi ticu, koja joj u oni isti čas doleće na desno rame, i reče: "Hvala da je Bogu! koliko ima vremena da te čekam", i reče joj suviše: "Hajde u ono jezero onamo, zacrepni vode zelene, i od onoga drveta što pjeva grančicu očebrsni, i kad dođemo do tvoje braće, namaži ih da ožive." Ona to učini, pak krenuvši natrag kad dođe do braće, namaže ih, i u oni isti čas ožive, te svi doma. Kad dođu, obraduje im se oni gospodar, a još više kad vidi one tri stvari, koje je rekao car da ih nema, pak odmah učini veliki objed i dozove cara. Onda reče ova tica: "Kad bude na trpezu, gospodaru, nemoj iznositi ni ožice ni pantarula ni noža, nego onako neka car jede rukama." Posluša je ovi čoek, i kad dođe car, kaže mu, kako je dobavio one tri stvari, i tako da već ništa ne manka, pa otolen za trpezu gotovu. Car kad vidi da na trpezi nema ožice ni noža ni pantarula, reče ijetko: "Šta je ovo? kako će se ovo jesti?" "Lijepo" odgovori tica, "s mukom kao što su se do sada mučili ova tvoja dva sina i šćer, i pokaj se, što si na veliku Božju pravdu smakao svoju ženu a njihovu mater: ovo su tvoja đeca, a na mjesto njih tvoja prokleta mater, podmetnula troje mačadi." Car se obraduje, pritrči k đeci, a oni k njemu, tu se ižljube i izgrle, pa otolen doma, i u oni isti čas smakne mater, a oba sina oženi i šćer uda u jedan isti dan.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 229–232.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.