Zima
Jezdim. Snijeg pršti. Iz domaje svoje
U dolinu sela gladni vuk se krade.
Sve su šume kao mramorne arkade -
Stabla kô srebrni podupornji stoje.
Negdje čujem udar sjekire po panju,
I sve jele dršću... Sama žena neka,
Pod bremenom drva, na raskršću čeka -
Odmara se. Gavran s grma gleda na nju...
I vremena žrvanj, k'o vreteno prelje,
Okreće se naglo, i hukti i melje,
I prah studen pada sve brže i brže...
Gori huji. Pusto. Vuk se gladni krade,
I svud vidim samo mramorne arkade,
I stubovi srebra krov nebeski drže.