Zastarjelost u crkvenom kaznenom pravu (E. N. Milaš)

Zastarjelost u crkvenom kaznenom pravu Pisac: Episkop Nikodim Milaš

»Zastarjelost u crkvenom kaznenom pravu« episkopa Nikodima Milaša je knjižica izdata u Zadru 1910. godine.

Jedan gospodin iz Srbije obratio mi se prošlih dana molbom da bi mu kazao, koji prijestupi i poslije koliko vremena zastarijevaju po učenju crkvenoga prava. Ovo mi je pitanje stavio taj gospodin povodom novoga projekta zakona o crkvenim vlastima u Srbiji. Na to pitanje ja sam odgovorio. A pošto, kako mi se čini, nije se načisto sa učenjem crkvenoga prava o zastarjelosti ne samo u oblasti srpske crkve, nego ni u drugim pomjesnim crkvama, a samo pitanje vrlo je važno, to odnosni moj odgovor na pomenuto pitanje evo sada predajem javnosti.

U svjetovnom kaznenom pravu između načina, na koje može da prestane istraga za jedan izvršeni prijestup ili zločin, isto i pravo na kažnjenje, priznaje se zastarjelost, praescriptio temporis, ili prosto praescriptio, tako da kad prođe određeno, zakonom propisano vrijeme, krivica se već sudom ne istražuje, niti se krivac podvrgava kazni, te i sama krivica ostaje bez pravnih posljedica. Samo djelo po sebi ipak ostaje, niti ono može ikada zastarjeti, jer, kao što dobro opaža List u svojem »Kaznenom Pravu«, samo se djelo ne može smaknuti sa svijeta (Njemačko izdanje 1905. str. 292). Različna su mišljenja postojala o zastarjelosti u svjetovnom kaznenom pravu, pa kao da ni danas još nije se u tome načisto, kao što pokazuje istorijska bilješka u pomenutoj Listovoj knjizi (str. 292-293), a što se vidi i iz najnovije radnje doktora R. Leninga o zastarjelosti (Vergleichende Darstellung des Strafrechts. Allgem. Teil. I, 379-471). Svakako u svima današnjim svjetovnim Kaznenim Zakonicima spominje se zastarjelost, kao jedan od načina, kojim može da prestane istraga i kažnjenje jednog izvršenog prijestupa ili zločina, i kao najveći rok za zastarenje uzimlje se uopće 20 godina.

Priznaje zastarjelost u krivičnim djelima i grčko-rimsko zakonodavstvo, i to nakon 20, ili pak nakon 5 godina. Za vrijeme careva za krivičnu zastarjelost važilo je opće pravilo od 20 godina za sve krivice. Izuzetak od toga pravila sastavljao je peculatus, pronevjera javnoga novca (Dig. XLVIII 13, 7), pronevjera carine (Cod. IV 61, 2) i povrijeda testamenta (Dig. XXIX 5, 13). Za ove prijestupe nastupala je zastarjelost poslije 5 godina. Samo za tri prijestupa nije se priznavala nikakva krivična zastarjelost: a) Apostasia, prevjera. Apostatarum sacrilegum nomen, singuloram vox continua accusatione incesset, nullis temporibus hujuscemodi criminis arceatur indago, propisuje zakon cara Arkadija (Cod. I. 7, 4). b) Ragricidium, ko ubije svog oca. Parricidae semper accusantur: hoc est accusatio eorum perpetua est, neque ullo tempore finitur (Dig. XLVIII9,10). e) Suppositus partus, zlonamjerno pobacivanje djeteta. Accusatio suppositi partus non excluditur temporis praescriptione, et nihil interest, supersit ea, quae supposuisse dicitur, aut defuncta sit (Dig. XLVIII 10, 1). Odredbe ove ušle su sve u Bazilike, i važile su u vizantijskoj carevini za sve vrijeme njenoga postojanja.

Kao što je poznato, crkveno kazneno pravo usvojilo je sve one odredbe svjetovnoga kaznenoga prava, koje su bile u hrišćanskom duhu i koje su odgovarale kanonskim odredbama o dotičnom predmetu; osobito pak usvojilo je ono gotovo sve odredbe disciplinarnoga karaktera, koje su važile u grčko-rimskom pravu, i po istima je zatijem uređena bila ona disciplinarna sistema, koja je u osnovi svojoj na snazi i danas u pravoslavnoj crkvi. Ali u pogledu pitanja o prestajanju kazne i istraživanja krivice crkveno pravo nije usvojilo sve odnosne grčko-rimske zakonske odredbe. Za ovo se u grčko-rimskom, isto kao i u današnjem svjetovnom kaznenom pravu priznaje: izdržana kazna od strane krivca, pomilovanje krivca, smrt njegova i zastarjelost, preskripcija. Crkveno pravo ima svoje sasvijem samostalno učenje o tome, kada prestaje kazna i istraga odnosne krivice.

Po učenju toga prava kazna, koja je od nadležnog crkvenog suda naložena dotičnom krivcu, mora biti potpuno izdržana. Ko se usprotivi presudi, koja glasi na odnosnu kaznu za učinjenu krivicu, taj prestaje pripadati crkvi. Ovo propisuje 28. ap. kanon, isto i 4. kanon antiohijskoga sabora, kako za članove klira, tako isto i za prijestupne svjetovnjake. Kazna prestaje samo u takvom slučaju, kad je ona potpuno izdržana od strane krivca. Razlika je samo u tome, kakav je bio karakter same kazne, da li je ona korektivnoga karaktera, ili karaktera vindikativnoga. Kazna prve vrste prestaje, kad isteče vrijeme, za koje je ona presuđena bila, te dotično lice, koje je kaznu izdržalo, može bez posredovanja suda zauzeti opet svoju pređašnju, ili sličnu joj službu u crkvi. Između kazni druge vrste, vindikatlvnih, blaže prestaju također kad su ih dotični izdržali, ali zauzeti opet službu u crkvi mogu oni samo posredovanjem suda, naime, sud mora da odlučili, da li da se dotičnome licu povrate prava, i kolika prava, kojih je ono bilo lišeno; teže pak, ali ne sve, između tih vindikativnih kazni, prestaju sa smrću kažnjenoga lica.

Priznaje uostalom crkveno pravo i za jednu i za drugu vrstu pomenutih kazni i osobite neke uzroke, radi kojih može kazna da prestane i dakle da sami prijestup ostane bez pravnih posljedica, i to uzroci pravni i uzroci faktički. Prvi su: a) oproštenje, remissio, absolutio, koje može da dade ono lice, koje je kaznu presudilo, bez svakog novog sudskog isljeđenja, i tek samo u nekim određenim slučajevima, poslije takvog isljeđenja, i b) pomilovanje, gratia, venia, koje može da izreče episkop, ili u osobitim slučajevima zemaljski vladalac. Faktičkim uzrokom za prestajanje kazne crkveno pravo priznaje, i to samo u relativnom smislu, opasnost smrti i bolest. Kažemo u relativnom smislu, jer ako mine ta opasnost smrti, i dotični ozdravi i povrati se u pređašnje normalno fizičko stanje, on mora tada da produži izdržavanje naložene mu kazne sve dotle, dok je potpuno ne izvrši, naravno osim slučaja, ako mu to bude oprošteno, ili ako bude pomilovan.

Za fizičku smrt osuđenoga, koju svjetovno kazneno pravo priznaje kao uzrok prestajanja kazne i dosljedno istraživanja prijestupa, učenje crkvenog kaznenoga prava drukčije je. Za neke teške krivice ovo pravo ne priznaje ni smrt dotičnoga lica da bi ga mogla osloboditi od kazne za učinjenu za života krivicu, i da bi imala prestati istraga te krivice. Tako na primjer za episkopa, koji ostavi poslije smrti svoje imovinu svoju inovjercima, 81. kanon kartagenskoga sabora naređuje, da crkva mora izreći anatemu protivu takvog episkopa i poslije smrti njegove, i da se ime njegovo ne smije više nikada spominjati u crkvi. U aktima petog vaseljenskog sabora ima svjedočanstvo o procesu i osudi dotičnih lica poslije smrti njihove. Na tome se saboru raspravljalo o trojici episkopa, koji su odavna već bili umrli: Todoru mopsuestskom, Teodoritu kirskom i Ivi edeskom, koji su okrivljeni bili i optuženi pred saborom radi nestorijanske jeresi. Proces je bio vođen po svima zakonom propisanim formalnostima, i izrečena je bila osuda odnosnih spisa sve trojice, a prvi između njih, Todor mopsuestski, bio je lično anatemisan, i to 125 godina poslije njegove smrti. Isto tako za preko 40 godina poslije smrti rimskoga pape Honorija, šesti vaseljenski sabor anatemisao je ovoga papu radi monotelitske jeresi.

Kao što se vidi, crkveno pravo priznaje i fizičku smrt krivca samo u relativnom smislu za uzrok prestajanje kazne. A zastarjelost isto pravo ne priznaje za takav uzrok u apsolutnom smislu; niti o zastarjelosti kazne i istrage odnosne krivice ima igdje spomena u crkveno-pravnim izvorima, i to ne samo istočne crkve, nego ni zapadne.

Svjetovno kazneno pravo priznaje zastarjelost za kaznu i za istragu prijestupa, ali ni ono, kao što smo vidjeli, ne priznaje zastarjelost za sami prijestup; a ne može to da prizna, jer samo djelo ostaje uvijek, i po sebi i u pamćenju ljudi, ma koliko vremena prošlo poslije nego što je bilo izvršeno, i ma da mu zastarjelošću i mogu da prestanu pravne posljedice. Ovo se tiče objektivne strane prijestupa, koju, kao što je prirodno, uvažava i crkveno pravo. Ali ovo pravo osvrće se također i na subjektivnu stranu prijestupa, koja je za to pravo pretežnija od objektivne; a pretežnija je zato, što isto pravo, pored jurističkog karaktera kazne, ima u svakoj kaznenoj svojoj presudi uvijek etičku svrhu. Kad crkva nalaže kaznu dotičnom licu za učinjeni prijestup, ona tijem izvršuje postulat prava, ali tijem ujedno ona teži i da bi se prestupnik popravio. I u ovome se sastoji razlika vindikativne kazne u crkvenom pravu i u pravu svjetovnom. Pravilo rimskoga prava da »in maleficiis voluntas spectatur, non exitum«, važi u crkvenom kaznenom pravu, kao jedno od temeljnih pravila; i prema tome, ako je samo ta voluntas za odnosni prijestup dokazana, ona ne smije ostati nekažnjena. U ovome crkveno kazneno pravo daje stvarnog izraza jednom od općih pravila hrišćanske etike, da nikakav grijeh ne smije ostati bez duhovne kazne, i samo iskrenim kajanjem i odnosnom epitimijom može grijeh biti izglađen. A isto bi pravilo postalo iluzornim, kad bi crkveno pravo dopustilo da ostane bez kazne jedan notorni prijestup s toga, što je duže vremena prošlo poslije njegovog izvršenja.

Ovo učenje pravoslavnog crkvenog prava o zastarjelosti uzimlje se drukčije danas u nekim novijim disciplinarnim pravilima za sveštenstvo dotičnih pomjesnih crkava, i priznaje se zastarjelost pojedinih prijestupa, tako da lica, koja učine te prijestupe, pošto prijeđe određeno vrijeme, ne mogu biti više pozivana na sud, niti progonjena za svoje te prijestupe. Za primjer privodimo Disciplinarni Pravilnik za sveštenstvo Sibinjske avtokefalne mitropolije. U tome Pravilniku §. 12. kaže: »Prijestupi, koji su navedeni u §. 2. zastare za tri mjeseca, od kada su učinjeni, odnosno, od časa kad je doznao za njih nadležni sud«, a §. 13. opet kaže: »Disciplinarne krivice, koje su predviđene u §. 3, zastare i ne mogu više biti progonjene poslije tri godine, od kada su učinjene bile, odnosno, od časa kad je za njih saznao nadležni sud, ako za to vrijeme krivac nije učinio drugu novu disciplinarnu krivicu.« Ti prijestupi, koji su navedeni u spomenutom 2. §, ovo su: 1) nemarnost i neposlušnost u vršenju propisanih dužnosti, 2) neispravnost u zvaničnim poslovima, 3) omanje povrijede poretka i pristojnosti, 4) izazivanje raspri i poticanje nesuglasica, 5) izlivi i nepristojni izrazi protivu starješina, i crkvenih vlasti i 6) vršenje prije odobrenja onih zaključaka, koje ima da prethodno odobri starija vlast. A disciplinarne krivice (delicte disciplinare), koje su navedene u spomenutom 3. §, ovo su: 1) nevjernost prema crkvi, 2) neuvaženje i beščašćenje nauke, kanona, zakona, naredaba i običaja crkvenih, 3) postupci protivni zakonima, kanonima, propisima i naredbama, koje su na snazi, 4) postupci protivni javnom moralu, 5) privatni život protivan javnom moralu i crkvenom učenju, 6) uporno neizvršivanje zvaničnih dužnosti i potpuno zanemarivanje zvanja, 7) svojevoljno i neopravdano napuštanje zvanja, 8) prestupanje zvaničnih dužnosti i zloupotrebljavanje zvanja potkupljivanjem ili podmićivanjem, 9) uporna neposlušnost i nepristojno ponašanje prema vlastima, 10) neispravno upravljanje ili otuđivanje crkvenih, školskih i zakladnih dobara, 11) ogovaranje i klevetanje poglavica i starješina crkvenih, kao i crkvenih zadruga, ustanova i organa, 12) zavjera i ortačenje protivu crkvene cjelokupnosti i uređenja, 13) povrijeda zvanične tajne, 14) nemoralno i sablažnjivo vladanje, koje je kadro da ponizi zvanični karakter krivca, 15) duševna i tjelesna nesposobnost za vršenje zvanja i 16) krivična osuda za krivice ili sramne prestupke na građanskim ili vojničkim sudovima, poslije konačne presude. Kad bi se uzeli u obzir samo oni prijestupi, koji su navedeni u 2. §. ovog Disciplinarnog Pravilnika, i kad bi se baš i htjela priznati, kao što kaže §.12. Pravilnika, zastarjelost za te prijestupe poslije tri mjeseca od kako su bili učinjeni, moguće bi možda bilo dopustiti izuzetak od općeg pravila crkvenoga prava, koje ne poznaje zastarjelost u prijestupima, i dakle uvažiti odredbu toga paragrafa. Ali kad se obrati pažnja na to, da se u §. 3. navode najteži i najveći crkveni i moralni prijestupi, kao nevjernost prema crkvi, beščašćenje nauke crkvene i crkvenih zakona, zavjera protivu jedinstva i uređenja crkvenog, čini protivu javnoga morala itd, kad se na ovakvu vrstu prijestupa obrati pažnja i kad se vidi, da se i za takve velike prijestupe priznaje zakonom da mogu za tri godine zastarjeti, i dakle da krivac ostaje bez svake kazne crkvene, kad minu tri godine od kako su učinjeni bili, tada treba kazati, da je prosto neznanje pravoslavnog crkvenog prava moglo biti uzrokom da se onaj 13. §. unio u pomenuti Pravilnik. Kad bi se uvažile ovakve odredbe istog Pravilnika, pokazalo bi se na djelu to, da jedan sveštenik može javno da je apostasirao od vjere, ili da je javno psovao vjerske dogmate pravoslavne crkve, ili da je učinio nešto protivu javnoga morala, pa ipak dosta je da prođe tri godine, a da ga sud nije pozvao na odgovornost, i takav sveštenik, bez potrebe da se pokaje za učinjeni prijestup, ostaje ne samo nekažnjen, nego kao očito nedostojnome dopušta mu se da služi u crkvi i da javno profanira svetinju!

Iz svega što je sada rečeno jasno se pokazuje ne samo to, da crkveno pravo ne poznaje nikakve zastarjelosti u kaznama za izvršene prijestupe, nego ujedno i to, da isto pravo, po duhu svome i obzirom na svrhu, radi koje uopće crkva određuje krivcima odnosne kazne, ne može tu zastarjelost priznati, jer priznavajući istu, ono bi tijem protivurječilo sebi samom i načelima hrišćanske etike.