[Zasp’o Karakan na Karakanovom brdu]
Zasp’o Karakan na Karakanovom brdu,
malo zasp’o čudan san usnio:
otud idu trista opasanih
i pred njih trista pripasanih,
a pred njima Toma gospodine, 5
te tonota vile i vještice,
kroz petonožne nogavice,
da ih spušta u Tonošnu rijeku.
Tonošna je rijeka mutna i krvava.
One njega staše preklinjati: 10
- Ne, zaboga, Toma gospodine,
mi ćemo ti biti od pomoći,
od pomoći od potopna vremena.
Na to, Toma njima odgovara:
Id’ odatle, božja prokletnice, 15
nit' ću vas, ni vaše pomoći;
no ću ići pod najviši grad,
da potražim brata Tonotliju,
i sestricu Sevetliju,
i majčicu Devetliju. 20
Da mi donesu luka krekelja,
omana, doljana, petoprsne đeteline,
da se mažem od vila i vještica.
Kad prebrojale:
na nebo zvijezde, 25
u more pijesak,
na pijesak kaplje,
na psu dlake,
na gori grane,
na grane lišće, 30
na lišće rosu,
i pod rosom svakoj živinici kosu;
onda mene naudile.
(56, s. 127)
