Život (1904)
M. M. Rakiću
Ne daj mi, oče, zemne preći pute
Dok plod smrti budem i da živim
Da pošlje smrti budem i da živim
U drugom žiću i vjerujem u te.
Ko nikad nije gorio na ognju
Rođenog srca i grijao druge,
Ko nije poznô moć ljubavi duge
I čuo kako blagosilja bog nju;
Ko nikada nije jedan život dao
Izvorom živim krvi bogom dane,
Kô zdravo stablo plodove i grane, -
Taj je s prokletstvom iz utrobe pao.
On nije bio sjeme svete njive,
Ni atom tijela što drži i spaja;
On je izdajnik ljudskih naraštaja -
Ubica onih što u njemu žive.
Sva blaga zemna milosti beskrajne
Prezrô je srcem i dušom nemarnom,
Niti se grijô svjetlošću oltarnom
I bio žarcem vječne misli sjajne.
I kad dokonča i, bez jedne suze,
Kad zaspu zemljom vrh lešine mrtve,
Doli, u mraku, pogrebne žrtve,
Prokleće oca što im dušu uze.
Pa zato, oče, ne daj mi da pute
Dovršim zemne dok plod ne odnjivim,
Da pošlje smrti budem i da živim
U drugom žiću i vjerujem u te.