Život i običaji naroda srpskoga/3

←Običaji o najznatnijim ljudskijem događajima

ŽIVOT I OBIČAJI NARODA SRPSKOGA
Pisac: Vuk Stefanović Karadžić
Vjerovanje stvari kojijeh nema

VILA.

Vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko vode. Vila je svaka mlada, lijepa, u bijelu tanku haljinu obučena, i dugačke, niz leđa i prsi raspuštene kose. Vile nikom ne će zla učiniti dokle ih ko ne uvrijedi (nagazivši na njihovo kolo ili na večeru ili drukčije kako), a kad ih ko uvriedi, onda ga različno nakaze: ustrijele ga u nogu ili u ruku, u obje noge ili u obje ruke, ili u srce, te odmah umre.

VJEŠTICA.

Vještica se zove žena koja (po pripovijetkama narodnijem) ima u sebi nekakav đavoljski duh, koji u snu iz nje iziđe i stvori se u lepira, u kokoš ili u ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a osobito malu djecu; kad nađe čovjeka gdje spava, a ona ga udari nekakvom šipkom preko lijeve sise te mu se otvore prsi dok izvadi srce i izjede , pa se onda prsi opet srastu. Neki tako izjedeni ljudi odma umru, a neki žive više vremena; koliko je ona odsudila kad je srce jela; i onakovom strti umru, na kakovu ona bude namijenila. Vještice ne jedu bijeloga luka, i za to se mnogi o bijelim i božitnjim pokladama namažu bijelim lukom po prsima, po tabanima i ispod pazuha, jer kažu da one na poklade najviše jedu ljude. — Ni jednoj mladoj i lijepoj ženi ne kažu da je vještica, nego sve babama. Kad se vještica jedan put ispovjedi i oda, onda više ne može jesti ljudi, nego postane ljekarica, i daje travu izjedenima. Kad vještica leti noću ona se sija kao vatra. Najviše se skupljaju na gumnu; za to kažu da ona, kad hoće da poleti od kuće, namaže se nekakvom masti ispod pazuha pa reče: „ni o trn ni o grm, već na pometno gumno.“ Pripovijeda se da je nekaka žena, koja nije bila vještica, namazavši se onom masti, mjesto ni o trn ni o grm, nehotice rekla: i o trn i o grm, i poletjevši sva se isprebijala koje o šta. U Srijemu se pripovijeda da se onamo vještice najviše skupljaju više sela Molovina na nekakome orahu, a u Hrvatskoj se opet pripovijeda da se onamo skupljaju na Kleku više Ogulina. Pripovijeda se u Srijemu kako je nekakav čovjek vidjevši iz postelje kako mu je iz kuće vještica odletjela, našao njezin lonac s masti, pak se njome namazao i rekavši onako kao i ona, prometnuo se i on u nešto i odletio za njom i doletjevši na orah više Molovina našao ondje mnogo vještica gdje se časte za zlatnijem stolom i piju iz zlatnijeh čaša. Kad ih sve sagleda i mnoge među njima pozna, onda se kao od čuda prekrsti govoreći: „anate vas mate bilo!“ U onaj isti mah one sve prsnu kud koja, a on spadne pod orah čovjek kao i prije što je bio. Zlatna stola nestane kao i vještica, a njihove zlatne čaše pretvore se sve u papke kojekakijeh strvina. Žena koja je vještica, kad iz nje iziđe onaj duh, leži kao mrtva, i da joj čovjek okrene glavu gdje su joj noge bile, ne bi se više ni probudila. Kad vide u veče kakoga lepira gdje leti po kući, ponajviše misle da je vještica, pa ako se može, uhvate ga, te ga malo napale na svijeći ili na vatri, pa ga puste govoreći: .,dođi sjutra da ti dam soli“. Ako bi se dogodilo da sjutra dan dođe kaka žena da ište soli ili kakijem drugijem poslom, pa još ako bude gdje nagorjela, onda se za cijelo misli, da je ono ona sinoć bila. Kad u kakvom selu pomre mnogo djece ili ljudi, i kad svi poviču na koju ženu da je vještica, i da ih je ona pojela, onda je vežu i bace u vodu da vide može li potonuti (jer kažu da vještica ne može potonuti); ako žena potone, a oni je izvuku na polje, i puste, ako li ne mogbude potonuti, a oni je ubiju, jer je vještica. Ovako su istraživali vještice i za Karađorđijeva vremena u Srbiji. Gdjekoji na bijele poklade izvrću verige naopako od vještica. Gdjekoji u popret metnu kakav rog, jer kažu da vještica osobito bježi od smrada ovoga. Gdjekoji mrve jajinje ljuske da se ne bi vještice u njima mogle voziti preko voda. — Kud će vještica da u svoj rod.

VUKODLAK ILI VAMPIR.

Vukodlak se zove čovjek u koga (po pripovijetkama narodnijem) poslije smrti 40 dana uđe nekakav đavolski duh, i oživi ga (povampiri se). Po tom vukodlak izlazi noću iz groba i davi ljude po kućama i pije krv njihovu. Pošten se čovjek ne može povampiriti, već ako da preko njega mrtva preleti kakva tica. ili drugo kakvo živinče prijeđe: za to svagda čuvaju mrca da preko njega što ne prijeđe. Vukodlaci se najviše pojavljuju zimi (od Božića tamo do Spasova dne). Kako počnu ljudi mnogo umirati po selu, onda počnu govoriti da je vukodlak u groblju (a gdjekoji počnu kazivati da su ga gdje noću vidjeli e pokrovom na ramenu), i stanu pogađati ko se povampirio. Kašto uzmu vrana ždrijepca bez biljege, pa ga odvedu na groblje i prevode preko grobova u kojima se boje da nije vukodlak; jer kažu da takovi ždrijebac ne će, niti smije, prijeći preko vukodlaka. Ako se o kom uvjere i dogodi se da ga iskopavaju, onda se skupe svi seljaci s glogovijem koljem (jer se on samo glogova koca boji): za to govore kad ga spomenu u kući: „na putu mu broć i glogovo trne“ — jer su i brotnjaci pokriveni glogovim trnjem —), pa razkopaju grob, i ako u njemu nađu čovjeka da se nije raspao, a oni ga izbodu onijem koljem, pa ga bace na vatru te izgori. Kažu da takovoga vukodlaka nađu u grobu i on se ugojio, naduo i pocrvenjeo od ljudske krvi („crven kao vampir“). Vukodlak dolazi kašto i svojoj ženi (a osobito ako mu je lijepa i mlada) te spava s njome, i kažu da ono dijete nema kostiju koje se rodi s vukodlakom. A u vrijeme gladi često ga priviđaju oko vodenica, oko ambara žitnijeh i oko čardaka i koševa kukuruznijeh. Kažu da sve ide sa svojijem pokrovom preko ramena. On se može provući i kroz najmanju rupicu, za to ne pomaže od njega vrata zatvorati kao ni od vještica.

POSVINjITI SE.

Kakogođ što se kod Srba čovjek povampiri, tako Turci pripovijedaju da se kod njih posvinnji. Pripovijedaju da su nekakva bega, koji se posvinjio, tražili po svinjama, pa ga nijesu mogli poznati, dok mu nijesu opazili prsten na prednjoj nozi.

VJEDOGONjA ILI JEDOGONjA.

Čovjek iz kojega u snu iziđe duh (od prilike kao iz vještica). Ovaki duhovi po planini izvaljuju drveta te se njima biju između sebe, n. p. Bokeski s Neapolitanskima, pa koji nadvladaju oni rod od ljetine privuku na svoju zemlju; oni i onako lome gore i valjaju veliko kamenje. Kad umre čovjek za kojega se misli da je jedogonja, udare mu glogovo trnje pod nokte i nožem crnijeh kora ispresijecaju žile ispod koljena, da ne bi mogao izlaziti iz groba (kao vampir) — Jak kao jedogonja.

STUHAĆ.

Po Hercegovini pripovijedaju da se stuhaći (kao vile ili đavoli) nalaze po velikijem planinama i po kamenjacima, i imaju na nogama gužve od ljudskijeh žila, da im se noge ne klizaju po strani i po kamenju; kad se kome prekine gužva, a on uhvati čovjeka i izvuče mu žile iz nogu, te načini drugu,

MORA.

Mora ljude u spavanju pritiskuje. Gdjekoji pripovijedaju da je mora vještica koja se pokajada i zarekla da ne će više ljudi jesti, nego ih samo noću u spavanju pritiskuje i dihanje im zaustavlja. Gdjekoji opet misle da je djevojka koja će postati vještica dok se uda. U Crnoj Gori oni koje mora pritiskuje i davi, kad liježu spavati, meću pružen pojas povrh pokrivača. U Grblju ima čitava molitva koju oiaj kojega mora davi valja da očita prije nego legne spavati. Evo te molitve:

Mora bora! ne prelazi
Prek' ovoga bjela dvora,
E su na njem tvrdi ključi
Od našega Siodora,
Siodora i Todora
I Marije i Matije
I sestrice Levantije,
Koja nema pristupišta.
Prek' ovoga b'jela dvora,
Ni kamena kamenica,
Ni vjetrušna vjetruština,
Ni nametna nametnica,
Ni udova udovica,
Ni mađiona mađionica,
Dokle ne bi pribrojila
Na nebu zvijezde,
Na gori listove,
Na moru pijesak,
Na kučki dlake,
Na kozi runje,
Na ovci vune,
Na vuni dlake;
A kad bi to prebrojila,
Vratilom se opasala,
Zaštikalom poštapila,
Ušla u jajsku ljusku,
Utopila se u morsku pučinu,
Trinka joj trakuli,
Vragu joj glava,
Sve joj koze vrag odnio,
Mleko joj se nesirilo,
Nego rekla : jaoh!
Jaoh joj dala Lena, plena
I Marija Magdalena. Amin!

Pripovijeda se da je nekakvoga čovjeka tako morila mora da već najposlije nije mogao zaspati, i dosadi mu se kod kuće življeti, nego uzjaše na svoga bijela konja i pobjegne u svijet, ne znajući ni kud ni kamo; ali mu je i to bilo za ludu, jer i na putu kako bi sklopio oči, odmah mora nanj. Idući tako po svijetu dođe na konak nekakome terziji. Kad poslije večere terzija uzme svoj posao i stane šiti, gost mu se potuži kako ga mori mora, „nego“ veli „dok ti još radiš, leći ću ovdje kraj tebe, ne bih li mogao malo zaspati.“ Potom se pokrije gunjem i legne, kako zaspi odmah ga mora pritisne, i kroz san stane vikati i kao otimati se. Kad terzija to čuje, on digne svijeću da vidi kako se gost muči, kad tamo, a to po njegovom gunju kojijem se bio pokrio miče se velika bijela dlaka tako brzo kao zmija kad trči. Kad terzija to vidi, on svojijem nožicama, koje su mu se u ruci desile, dlaku presiječe, i kako se ona prestane micati, gost se odmah ućuti, a tako je spavao mirno dok ujutru sunce nije ogrijalo. Kad se probudi, zahvali Bogu što je tako spavao i oporavio se, pa odmah potrči ka konju da ga vidi i namiri, kad tamo, a to konj u košari leži mrtav. Pošto mu terzija pripovjedi kako ga je mora davila i kako mu je on dlaku na njegovu gunju presjekao, onda doznadu da mu je konj bio mora koja ga je pritiskivala i morila. Koga pritiskuje mora, treba da stavi za vrata od one sobe gdje će spavati metlu naopako, kad pođe spavati.

NOĆNICA

Kao nekakva avet koja čovjeku noću kad spava čini pakost kaku, n. p. kad su u kakoga muškarca tvrde sise pa ga bole, kaže se da ga noćnice sisaju.

KARAKONDžOLA.

(Ovaj se natpis našao u rukopisu na praznome listu).

USUD.

(Ovaj se natpis takođe našao na praznome listu).

SUĐENjE.

Od suđenja se ne može uteći. Narod naš misli da je svakome čovjeku suđeno što će mu se u vijeku dogoditi i kakom će strti umrijeti, i da se čovjek od suđenja ne može sačuvati. Tako se pripovijeda da je nekakav car imao kćer, za koju mu nekakav gatar ili prorok kaže da će je ujeeti zmija i da će joj od toga biti smrt. Car čuvši to načini kćeri svojoj dvor od stakla, u koji se ni mrav nije mogao uvući a kamo li zmija, i iz njega je nigdi nije puštao na polje. Kad carevoj kćeri dođe suđen dan, ona zdrava čitava zaište grožđa da jede. Sluge joj odmah donesu veliki grozd, u kojemu je unutra bila sakrivena mala zmijica koja je ujede i zada joj suđenu smrt. Nema smrti bez suđena dana. — Kada meni suđen danak dođe.

SREĆA.

(Ovaj se natpis našao u rukopisu na praznome listu).

KUGA.

Srbi kažu da je kuga živa kao žena (to osobito dokazuju oni koji su ležali od nje). Mnogi kažu da su je viđali gdje ide zavješena bijelom maramom; a gdjekoji pripovijedaju da su je i nosili, t. j. ona nađe čovjeka u polju, ili srete gdje na putu, a gdjekom dođe i u kuću, pa mu kaže: „ja sam kuga, već hajde da me nosiš tamo i tamo“ (kud ona hoće). Onaj je uprti na krkače dragovoljno (jer već njemu i njegovoj kući ne će ništa učiniti), i odnese je bez ikake muke (jer nije teška ni malo) kad mu kaže. Kuge imaju preko mora svoju zemlju (gdje samo one žive), pa ih Bog pošlje amo (kad ljudi zlo rade i mnogo griješe), i kaže im koliko će ljudi pomoriti; ali i njih mnogo propadne od pasa; za to kažu da se vrlo boje zlijeh pisa [sic]. Kad kuga mori, onda joj slabo govore kuga, nego kuma (kao da bi je s tim omilostivili), niti smiju u veče ostaviti neoprane sudove, jer ona dođe noću u kuću te gleda jesu li sudovi, lijepo oprani, pa ako ne budu, a ona sve kašike i čanke izgrebe i otruje. (Kad kuga mori, gdjekoji na njezino ime i kradu, jer plašivi ljudi ne smiju da izađu iz kuće i da gledaju ko je i šta, kad se što čuje ili psi kad zalaju). Kupi kao kuga đecu. — Ne izbiva kao kuga iz Sarajeva.

VRZINO KOLO, GRABACIJAŠ.

Srbi pripovijedaju da gdjekoji đaci, kad izuče dvanaest škola, otidu (njih 12) na vrzino kolo (da nauke dovrše sa svijem i da se zakunu) i ondje nekakvu osobitu knjigu čateći nestane jednoga iz među njih dvanaest (odnesu ga đavoli ili vile), ali oni ne mogu poznati kojega je nestalo. Ljudi iz Hrvatske pripovijedali su mi da pod Velebitom ima selo Vrzići i više njega na vrh Velebita mjesto koje se zove Vrzino kolo, na kome vile igraju. Koji je đak bio na vrzinu kolu, on se poslije zove grabancijaš, i ide s đavolima i s vilama te vodi oblake u vrijeme grmljave i oluje i tuče. Grabancijaši su svi izdrpani, za to se rekne za čovjeka u poderanijem haljinama da je kao grabancijaš, kao i za onoga za kojega se misli da je vrlo učen, da je bio i na vrzinu kolu.

REPAČ.

Repač se u Boci zove čovjek koji se rodi u krvavoj košuljici i s malijem repom. Kažu da je repač mnogo jači od drugijeh ljudi osobito kad se naijedi: u onaj mah (vele) još da mu se rep napne, mogao bi bi nadvladati deset ljudi kao desetero male djece.

HAŽDAHA, HALA I ZMAJ.

Za halu se misli da ima od haždahe osobitu duhovnu silu te leti i vodi oblake i grad navodi na ljetinu. Za zmaja pak misli se da je kao ognjevit junak, od kojega u lećenju oganj odskače i svijetli. Halo nesita! Bori se kao hala s berićetom.

ČARATAN.

Čovjek koji se rodi u marčanoj svijeći (luni), pa prije nego je kršten prijeđe preko njega mačka ili druga kakova pogana životinja. Za to poslije ostane nesrećan, te ne može imati nikakoga zanata niti postojanoga posla, nego se smuca kojekuda, i svojom majstorijom, igrom i šalom ljude zabavlja i vara i novce od njih mami, ali mu ni ovi novci ne mogu biti probitačni, nego kako dođu tako i otidu.

MAĐIJONIK.

Mađojnik [sic] je malo nalik na vješticu, ali se ne može kao ona pretvoriti u drugu životinju, nego nosi uza se različne mađije, kao n. p. igle bez ušiju, sijede dlake iz glave, osječene nokte, pređu koja je sagrinjala, crnu vunu i t. d., pa kad hoće kome da naudi, on zna koje od ovijeh mađija valja sastaviti i na kakovo zlo namijenuti (i za to igle bez ušiju ne će niko uzeti kad je gdje nađe). Pripovijeda se da su gdjekoji ovako zamađijani ljudi po molitvama svešteničkijem (ispod petrahilja) izbljuvali sve one mađije kojima su zamađijani, pa najposle i samo svoje srce.

AVET UTVARA.

(Ovaj se natpis našao u rukopisu na praznome listu).

SREBRNI CAR.

(Našao se također u rukopisu ia praznome listu).