Ženidba od Bića Al-age
Zaprosio od Bića Al-aga
Milu šćercu od Bosne vezira
Po imenu mladu Efimiju.
Ale prosi, vezir se ponosi;
Prsten dava, svadbu ugovara:
"Da je svadba do godine dana,
"Dok ponovim dvore i timare,
"Doklen udrim stakla na pendžere,
"I prostrem je svilom i kadifom,
"Kad bogata jesen se prikuči,
"I dok skupim kitu i svatove."
Otolen se Ale podigao,
I otide dvoru bijelome.
Kulu gradi, o veselju radi,
Nažikuje što može nalješe,
Stade zbijat’ žito u žitnice,
Svakog bilja napunja ambare.
Kad godina blizu puna dođe,
Knjigu piše đevojačka majka:
"O moj zete, od Bića Al-aga,
"Ali ne znaš, ne znali te ljudi!
"Da si dao prsten na đevojku,
"Do godine svadbu uglavio,
"Evo brzo izleće godina,
"Što ne kupiš svata nekoliko,
"Nekoliko no koliko t’ drago,
"Ajde šnjima, a vodi đevojku,
"Uzrasle su pleći za kavade,
"I bijele ruke za prstenje,
"Uzrasle su na polje jabuke,
"Što miriše, svak rado miriše,
"Pak se bojim goleme sramote,
"Više tebe nego sebe, Ale."
Kada Alu knjiga dopanula,
Ne bila mu mila nikoliko,
Oću, reče, u zli mu čas bilo,
Al’ po njega, ali po đevojku,
Kad ne čeka punanu godinu.
Stade kupit’ po Biću junake,
Sve svatove priđe neženjene,
Vrane konje priđe nesedlane,
Britke sablje priđe nepasane,
Za đevera brata Usejina.
Otole se svati podigoše,
I odoše gorom i planinom.
Kad dođoše na dvore veziru,
Lijepo ih vezir dočekao,
Za gotovom sofrom postavio,
Iznosio svake đakonije,
Najposlije kafe i šećera,
Sve svatove redom darivao.
Izvede im lijepu đevojku,
Nju mi prate do dvanaest bula,
A kakva je, tri je jadi bilo!
Zasija se soba od đevojke,
Od ljepote i silni kavada,
I od ruka zlaćena prstenja.
Tad svatovi na noge ustaše,
Lijepo ih vezir ispratio,
I đevera divno darovao:
Vrana konja priđe nejahana,
Britku sablju priđe nevađenu,
Nevađenu ni okrvavljenu,
I dade mu od zlata košulju,
I đeveru tiho besjedio:
"Prijatelju, Usejine bane,
"Amanet ti moja Jefimija,
"Čuvaj mi je kao svoju glavu."
Turčin bješe, amaneta primi,
Zadade mu tvrdu božju vjeru,
Da joj ništa nauditi neće.
Kad svatovi iz grada pođoše,
Obrnu se sa konja đevojka,
Prevari se, ružno progovori:
"Ostaj s Bogom, zemljo Bosno ravna,
"I u Bosni bosanske delije,
"Ljepo li sam s vama uranila
"I vesele provodila dane,
"U tebe mi dva ostaše sina."
Ona misli niko je ne čuje,
Začuo je đever Usejine,
I začuo od Bića Al-aga.
Usejinu srce skameni se,
Grdnu riječ snahi progovori;
"Muči, snaho, okamenila se!
"I nikada sreće ne imala,
"Što govoriš, da te Bog ubije!
"Al’ ne vidiš od Bića Al-agu."
Onda Ale riječ progovara:
"Usejine, moj brate rođeni,
"Štono reče moja zaručnica?"
Tad se đever na nevolji nađe,
Al’ će lagat’, ali pravo kazat’,
Al’ mu pade na um božja vjera,
Što zadade ocu đevojčinu.
Bratu laže, jer pravo ne kaže:
"Što govori, od zla ne govori,
"Nego plače za ocom i majkom,
"I kroz suze tužno jadikuje:
""Ostaj s Bogom, zemljo Bosno ravna,
""I u Bosni bosanske đevojke,
""Ljepo li sam s vama uranila,
""I lijepi vezak naučila,
""Kroza bašču svako cv’jeće brala,
""Cv’jeće brala te ga mirisala,
""Dva puta me zaboljela glava.""
I pođoše gorom i planinom,
Neko igra, neko popijeva,
Neko pali svoga dževerdana,
Neko vrane konje proigrava,
Neko sablju u jajere baca,
Dočekuje u desnici ruci,
Neko topuz tura do oblaka,
Dočekuje u bijele zube,
Rastroji se po gori svatovi,
Neki bolje, neki kako može.
Al’ đevojka o svom jadu radi,
Na đevera pogleduje često,
Suze roni, ne smije da zbori,
Al’ kad dođe zublja do nokata,
I kad do’še pod zelenom jelom,
Skoči mlada sa konja viteza,
Ufati se za jelove grane,
Vikom vrisnu, i pomaši d’jete,
Polumrtva na zemlji panula,
Kako pade, na koljena kleče,
Đeveru se oko noga svija:
"Bogom brate, Usejine bane,
"Ne vodi me živu bratu tvome,
"Nego uždi u me dževerdana,
"Neka lako dušom se rastavim."
Turčin bjaše, za Boga hajaše,
Stište svoje srce i priteže,
Stade bucat’ svilene košulje,
I povija ono čedo ludo,
Ostavi ga pod zelenu jelu,
U nedra mu dare ostavio,
Ostavio stotinu dukata,
Na dijete pismo ostavio:
"Koji nađe ovo čedo ludo,
"Neka nosi d’jete i dukate,
"Alaj njemu zlaćeni dukati,
"Ako d’jete srani i podrani;
"A koji bi blago oduzeo,
"A dijete ne bi odranio,
"Ne imao od srca poroda."
Pak dofati mladu Efimiju,
I meće je za se na konjica,
Uvežuje svilenijem pasom,
I odoše tragom za svatima.
Kad dođoše na dvore bijele,
Al’ govori od Bića Al-aga:
"Bogom brate, moj ručni đevere,
"Što si mi se tako zatrajao,
"Što je meni zlovoljna đevojka,
"Što li su ti krvavi rukavi?"
Al’ mu bratac mudro odgovara:
"Ne čudi se, brate, dobro moje,
"Nagazismo na jato vukova,
"Dovatiše konja i đevojku,
"Ćero sam se s njima kroz planinu,
"Razniješe konja pod đevojkom,
"I đevojku malo obraniše,
"A mene je Bog i sreća dala,
"Ni jedan me ne dovati zubom."
Kad to začu od Bića Al-aga,
Ljubi brata među oči crne,
A đevojku prisvojio za se
Po turskome činu i načinu.
Vita jelo, savi niže grane,
Nek su zdravo sve junačke glave.
