Ženidba kralja Milutina

* * *


San gospoje cara Simeuna

Od kako je svijet postanuo,
Nije ljepši cvijet procvatio,
Ko je danas na ovu godinu,
U Maltiji gradu bijelome,
U onoga kralja Milovana, 5
Jest podrasla kićena đevojka,
I gospo'sko odgojila lice,
Kad joj bile dvije godinice,
Pođe majka plesti pleteniie,
Saplete joj dvije pletenice,
Kad joj bilo sedam godini ca,
Sapletejoj sedam pletenica,
Kad joj bilo dvan'est godinica,
Saplela joj dvan'est pletenica,
Sve dvanajest niz pleći puštila,
I biserli kitam' nakitila,
Mušterije mloge namamila,
To se čudo po svijetu čulo,
Od dvanajest do dvades't godina
Namamila trista mušterija:
Sedam kralja, od sedam zemalja,
Sedam kralja, dvan'est dženerala,
I trideset i dva kapetana,
A ostalim ni broja im nema,
Neki prosi, a neki se sprema,
Ali cura ni jednoga neće,
Veće s majkom po đul-bašči šeće.
To se čudo po svijetu čulo,
To začuo kralje Milutine,
Od Prizrena grada bijeloga,
Za Jovanku kićenu đevojku,
U Maltiji gradu bijelome,
Kad to začu kralje Milutine,
U Prizrenu knjigu načinio,
Gospodar se dugo oglasio,
U Maltiju knjigu opremio,
Po knjigama curu isprosio,
Prsten dao, svadbu odgodio,
Stade kralje kupiti svatove,
Sakupio hiljadu svatova,
U Prizrenu i oko Prizrena,
Sve gospode srpskijeh svatova,
I pred njima dvanajest vojvoda:
Starog svata od Sibinja Janka,
A vojvodu Smederevac Đura,
Barjaktara Toplicu Milana,
Dva prvljenca dva Vojnovića,
Dva čauša dva Uglješevića,
Dva đevera dva Despotovića,
Mila kuma Kosančić Aleksu,
A prikumka Ljuticu Bogdana,
Al' tu nema Marka, ni Miloša,
Ni Srbina Relje Bošnjanina,
Ni junaka Zmaj-ognjenog Vuka,
Ni đeteta Banović Sekula,
Ni junaka Banović Strahila,
Ni nejaka Kosančić Ivana,
Jer vojvoda doma ne bijaše,
Otišli su moru na otoku,
Pak ondalen u zemlju Rusiju.
Kad je kralje skupio svatove,
Dok evo ti knjige šarovite,
Od Jovanke kićene đevojke,
Knjigu nosi lako knjigonošče,
Ono nosi knjigu šarovitu,
Koliko je sebi pritužilo,
Sa glave je kapu izgubilo,
Iz nogu mu crna ljeva krvca,
Dok on dođe kralju Milutinu,
Pokloni se, poljubi mu ruku,
Poljubi mu ruku i koljeno,
Pak mu dade knjigu na koljeno,
Ruke previ, natrag se istupi,
Kralj Milutin knjigu prihvatio,
Prihvatio, pak je razlomio,
Razlomio, pak je proučio,
Kad vidio što mu knjiga piše,
On doziva svoju milu majku,
Suze proli, a majci govori:
»0 starice, mila majko moja,
Sad šta ćemo od života svoga?
Evo meni sitna knjiga dođe,
Od gospoje lijepe đevojke,
Ovako mi ova knjiga piše:
Gospodine, kralje Milutine,
Da si brže mom bijelom dvoru,
I povedi hiljadu svatova,
Kada staneš kupiti svatove,
Ne ostavljaj Obilić Miloša,
Ni junaka Kraljevića Marka,
Ni krilatog Relje Bošnjanina,
Ni đeteta Banović Sekule,
Ni ljutoga Zmaj-ognjenog Vuka,
Ni sokola Banović Strahila,
Ni vojvode Kosančić Ivana,
Ne ostavljaj sve dvan'est vojvoda,
Sve vojvoda srpskijeh sloboda,
Koji smije na boj udariti,
Koji može stići i uteći,
I za oštro gvožđe prihvatiti,
I ranjena druga dočekati,
I za druga glavu položiti,
Drug za druga ko za brata svoga,
Koji voli muški poginuti
Nego ženski život ostaviti,
Jer izišo troglav Arapine,
I sa njime devet braćenaca,
Devet braće, dvan'est bratučeda,
I sa njima hiljadu Arapa,
Na Rosulju na vodu studenu,
Oko vode popeli čadore,
Oko vode s obadvije strane,
Dočekaće kićene svatove,
Kad s' oduvud sa đevojkom vratiš,
Oteće me mladu isprošenu,
Isprošenu i prstenovanu,
Pak će moje obljubiti lice,
Da robujem dovijeka svoga,
Veće gledaj, povedi- vojvode,
Ne biste li mene izbavili.« 120
Pa sad ne znam, moja mila majko,
Što ću sada od života svoga,
Meni nema sve sedam vojvoda,
Koji bi me muški poslušali,
Ako Arap zarobi đevojku, 125
Gori mi je pokor i sramota
Nego što ću ostat ko sirota.«
A veli mu ostarjela majka:
»O moj sine, kralje Milutine!
Ti napiši knjigu šarovitu, 130
Pošalji je u zemlju Rusiju,
Na koljeno Marku i Milošu,
I njihovo sve sedam vojvoda,
Ev' imade gedinica dana,
Od kako su sišli u Rusiju, 135
Do gospoje rusinske kraljice,
S njima ode devet dženerala,
Oni love lova svakojaka,
Pozovi ih u svatove, sine,
Da su brže na vodu Rosulju, 140
Sve im kaži što je i kako je.«
Kad to začu kralje Milutine,
On dohvati pero i hartiju,
Brzo sitnu knjigu napravio,
Pak je sprema u zemlju Rusiju, 145
Na koljeno Marku i Milošu:
»Pobratime Marko Kraljeviću,
Da si brže na vodu Rosulju;
I povedi sve sedam vojvoda,
Ja sam sada curu isprosio, 150
U Maltiji gradu bijelome,
U onoga od Maltije kralja,
Baš Jovanku kićenu đevojku,
Danas meni sitna knjiga dođe,
Od Jovanke kićene đevojke, 155
Da j' izišo troglav Arapine,
Izišo je na vodu Rosulju,
I sa njime devet braćenaca,
Devet braće, dvan'est bratučeda,
I izveli hšьadu Arapa
Oko vode popeli čadore,
Oko vode s obadvije strane,
Dočekaće kićene svatove,
Kad s' odunud sa đevojkom vratim,
Otećeje mladu isprošenu,
Isprošenu i prstenovanu,
Pak će njeno obljubiti lice,
Da robuje dovijeka svoga.«
Kad je tak'u knjigu napravio,
Napravio, pak je opremio,
Knjiga ode u zešьu Rusiju,
Đeno sjedi gospoja kraljica,
Kod kraljice devet dženerala,
Među njima Marko Kraljeviću,
A do njega sve sedam vojvoda,
Marku knjiga pade na koljeno,
A Marko je rukom prihvatio,
Prihvatio, pak je proučio,
Do polaje bješe proučio,
A od pola na noge skočio.
Knjigu dade rusinskoj kraljici,
A kraljica knjigu prihvatila,
Prihvatila, pak je proučila,
Kad viđela što joj knjiga kaže,
Na vojvode očim' pogleduje,
Te ovako njima govoraše:
»O vojvode, moja đeco draga,
Brzo svoje konje opremite,
Na Rosulju vodu okrenite,
Dočekajte crna Arapina,
Pokaž'te se, moja đeco draga,
Da ste ponos starijeh junaka,
Pogubite njega kako vraga,
Nek ne cvili đevojačka majka.«
Još i.m nešto besjediti šćaše,
Silan Marko slušati ne šćaše,
Već objesi niz bedricu ćordu,
Sve vojvode sablje prihvatiše,
Niz bijelu kulu udariše,
Stoji zveket oštrijeh sabalja,
Stoji škripa trista basamaka,
Dok siđoše na mermer-avliju,
Kad siđoše na mermer-avliju,
Hitro sluge konje izvedoše,
Na gotove konje usjedoše,
Iz avlije konje išćeraše,
Široka se polja dobaviše,
A kada se polja dobaviše,
Stadoše se konji propinjati,
Po tri koplja nebu pod oblake,
Po četiri poljem širdkijem,
N>ihe gleda gospoja kraljica,
I njezino devet dženerala,
Gledali ih, te su besjedili :
»Bože mili, na svemu ti hvala!
Strašne sile srpskijeh vojvoda,
Sedam Srba sedam sokolova,
Kuda idu, i zemlji je teško,
Kako silne konje priječaju,
A oko njih oblijeću ćorde,
Pozvekuju toke kolalije,
Vojvode je pogledati strašno,
Kamo l' s njima mejdan dijeliti,
Kada dođu na vodu Rosulju,
Teška će se proljevati krvca.«
Pak otalen odoše vojvode,
Pravo idu na vodu Rosulju;
Kralj Milutin sa svatima pođe,
Od Prizrena bijeloga grada,
Pak siđoše u zemlju Maltiju,
I Rosulju zdravo pregaziše,
Tu Arapa tada ne bijaše,
Kad siđoše u zemlju Maltiju,
Razigraše konje vitezove,
Kad kraLjeve opaziše dvore,
Udariše bubnji i svirale,
Pociknuše jasni daulbasi,
A na gradu pukoše prangije,
Sedamdeset jedna iza druge,
Kralj Milutin po đevojku dođe,
A Jovanka gospoja đevojka,
Na pendžera glavu pomolila,
Seir^čini kićene svatove,
I vojvode srpske sokolove,
Kad tu nema Marka ni Miloša,
Ni srpskijeh sve sedam vojvoda,
Kad to viđe Jovanka đevojka,
Suze proli, a majci govori:
»O starice, mila moja majko
U priču si mene poklonila,
Gospodinu Milutinu kralju,
Sve s' u njega gospoda svatovi,
A vojvode nema ni jednoga,
Koji more mejdan dijeliti
Arap će me sjutra zarobiti,
Moje b'jelo obljubiti lice.«
A tješi je ostarjela majka:
»Nemoj plakat, moja šćeri mila,
Ti ako si rođena za kralja,
Da mu budeš vjerenica ljuba,
Neće Arap obljubit ti lice,
Kraljevi su svatovi junaci,
Neće tebe šćeri upuštiti.«
Tu je majka šćercu utješila,
I svatove dobro dočekaše,
Konje vode u tople podrume,
A svatove na rosnu livadu,
A vojvode na kraljeve dvore,
Đeverove lijepoj đevojci,
Tu svatovi noćcu prenoćiše.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Pociknuše jasni daulbasi,
Podviknuše kićeni čauši:
»Spremajte se kićeni svatovi,
Ko je konjik, priteži kolane,
Ko je pješak, na noge opanke,
Da ranimo, da ne odocnimo,
Tuđa zemlja kalauza nema,
Tuđi ljudi ne znamo im ćudi.«
Dok zavika od Maltije kralje:
»Lako malo, kićeni svatovi,
Dok iziđe ručak i darovi.«
Iza toga ručak izlazio,
Iza ručka gospo'ski darovi,
Darovaše što za kog bijaše,
Nekom jagluk, a nekom boščaluk,
Nekom konja, a nekom sokola,
Barjaktaru na barjak jabuku,
Đeverima kićenu đevojku,
A čaušu čavlenu batinu,
Kad svatove kitne opremiše,
Dok s' odvali na gradu kapija,
A pukoše trideset prangija,
Kralj Milutin povede đevojku,
I odoše zdravo i veselo,
Pjevajući pjesme svakojake,
Kud gođ išli, na Rosulju sišli,
Kad siđoše na vodu Rosulju,
Kad pogleda kragьe Milutine,
Sve Arapi polje pritisnuli,
Oko vode s obadvije strane,
S ove strane dvan'est čadorova,
S one strane trideset i četiri,
Oko njihe hiljadu Arapa,
Bedevije endek zakopale,
A Arapi sablje povalili,
Oko njihe mrke bedevije,
Među njima troglav Arapine,
Arap pije vino i rakiju,
A do njega devet braćenaca,
S desne strane devet braćenaca,
A s lijeve dvan'est bratučeda,
Na Rosulji kamena ćuprija,
Na ćupriji gvozdena kapija,
Svu Arapi sabljam' nakitili,
Golim sabljam' u desnici ruci.
Kad to viđe kralje Milutine,
On doziva Sibinjanin Janka,
Te ovako njemu govoraše:
»Stari svate, Sibinjanin Janko,
Sad što ćemo od života svoga?
Vakat, dođe da svi izginemo,
Veće, braćo, da se oprostimo,
Na sramotu curu upuštimo,
Ja da muški glave izgubimo?«
Tadaj reče Ljutica Bogdane:
»Braćo moja, kićeni svatovi,
Bolje nam je muški poginuti,
Neg' sramotno curu upuštiti.«
Šćaše Bogdan zaturiti kavgu,
Al' ne dade Smederavac Đuro,
Ni strašivi Sibinjanin Janko,
Već do vode konje doćeraše,
Kad Arape mloge ugledaše,
Od njihe se ljuto prepadoše,
Nit' pjevaju, niti vince piju,
Na ćupriju konje naćeraše,
Dočeka ih dvanajest Arapa,
Sa golijem sabljam' u rukama,
Te ovako njima govoriše:
»Stari svate, Sibinjanin Janko,
Al' volite danas poginuti,
Al' đevojku nama pokloniti?«
A veli im Sibinjanin Janko:
»O Arapi, braćo moja draga,
Ja vam neću kavge ni belaja,
Poklon'te mi život na mejdanu,
I mojijeh hiljadu svatova,
Na poklon vam lijepa đevojka!«
Pak oturi gospo'ske darove,
A poćera bijesna đogata,
A za njime Smederevac Đuro,
Pogleduje Ljutica Bogdane,
Kad će Janko zaturiti kavgu,
Janko prođe, ne zametnu kavgu;
Pogleduje Ljutica Bogdane,
Kad naljeze Smederevac Đuro,
Kad će.Đuro zametnuti kavgu;
Đuro prođe, ne zametnu kavgu;
Kad naljeze Toplica Milane,
A za njime Kosančić Aleksa,
Pogleduje Ljutica Bogdane,
Kad će oni zametnuti kavgu,
A za njima ostale vojvode,
Svaki prođe vodu i ćupriju,
Tu ni jedan ne zametnu kavgu,
Sve to gleda kralje Milutine,
A proljeva suze niz obraze,
Kad naljeze Ljutica Bogdane,
On povadi plosku sa vrančića.
Pak nazdravi Milutinu kralju:
»Zdrav mi budi, Milutine kralju,
Danas, brate, da se napijemo,
Zeman dođe, da se oprostimo,
Meni danas valja umrijeti,
A ja druga nemam ni jednoga,
Dok mi nema sedam poglavica,
A pred njima Marka i Miloša,
Tu ne ima ko zaturit' kavge,
Zaturiti, niti rasturiti.«
Kad se Bogdan napojio vina,
On uzljuti kosnata vrančića,
A poteže iz korice ćordu,
Pak naćera konja na ćupriju,
Dočeka ga dvanajest Arapa,
Sa golijem sabljam'JGJ>ukama.
Te ovako n>emu govoriše:
»Lako more, Ljutica Bogdane!
Ti zađedi u sargiju ćordu,
Da na miru ne činimo kavgu.«
Za to Bogdan ni habera nema,
Već pogleda mrko, poprijeko
A ovako njima odgovara:
»Stan'te malo da se darujemo,
Jer me stara zaklinjala majka,
Da naprazno ne povadim ćorde.«
Zubim' škrinu, dok mu sablja sinu
Posiječe dvanajest Arapa,
Što čuvaše stražu Arapovu,
Pak proćera konja kroz kapiju,
Do čadora troglav Arapina,
S one strane Rosuljice hladne,
Opazi ga troglav Arapine,
Sa njegovo devet braćenaca,
Pak od zemlje na noge skočiše,
Na Bogdana koplja okrenuщe,
Dok pod njime konja obraniše,
I Bogdana u desnicu ruku,
Iz ruke mu sablja ispanula,
S dobrijem ga konjem rastaviše,
Opkoliše, pa ga uhvatiše,
Uhvatiše, pa ga savezaše,
Bogdan ječi, sva poljana zveči,
A ne viče: »jao meni majko!«
Već on viče: »jao meni Marko!
Kad valjade, tebe ne imade,
Kako tebe u svatima nema,
Ovđe boja ni mejdana nema.«
Rašćeraše kićene svatove,
Uhvatiše kralja Milutina,
I njegove savezaše ruke,
Zarobiše kraljicu đevojku,
Ljuto pišti lijepa đevojka,
Kajno ljuta pod kamenom guja,
Pak Arapi londžu zaturiše,
A sjedoše hladno piti vino,
Kad se hladna napojiše vina,
Od zemljice na noge skočiše,
Opremiše sebe i paripe,
I kobile mrke bedevije.
Dok se pramen magle zapodio,
A iz magle junak ispa'nuo,
Na Šarinu ko na gorskoj vili,
Koliko je Šarcu pritužio,
Pored njega glavu izdignuo,
Pak zinuo kano gorski vuče,
Da saviješ bugar-kabanicu,
Ne bi Šarcu čeljust zatisnula,
Preko njega pjene sijevaju,
Šarcu konju na sapi padaju,
Od Šarina đoga napravio,
Po njemu se položio Marko,
Oko njega oblijeće ćorda,
Koliko je nisko objesio,
Sve mu sablja po kamenju zveči,
Marko gleda mrko, poprijeko;
A za njime Relja na dorinu,
I on dobru konju pritužio,
Po njemu se Relja položio,
Bojno koplje baca pod oblake,
U gole ga dočekuje ruke;
A za njime vojvoda Miloše,
Na ždralinu ko na gorskoj vili,
Sve mu ždralin poprijeko skače,
Na Milošu čelenka se vija,
Pozvekuju toke na prsima,
Oko njega oblijeće ćorda,
Miloš ljepši od svake đevojke;
A za njime Zmaj-ognjeni Vuče,
Sve mu vranac na kolače skače,
Po njemu se položio Vuče,
Golu sablju baca pod oblake,
U bijele dočekuje zube,
Iz zuba mu sipa vatra živa,
Sasipa se na zemljicu crnu,
Sve po zemlji zapaljuje travu;
A za njime Banović Sekula,
Na vrančiću ko na gorskoj vili,
Topuzinu baca pod oblake,
U gole je dočekuje ruke;
A za njime Banović Strahilo,
Na Strahilu toke pozlaćene,
Sve po njima dragi kamenovi,
Vija mu se na glavi čelenka,
Što mu lice čuva od sunašca,
Pod njime se dorat pomamio,
Sve mu dorat na kolače skače,
Oko njega oblijeće ćorda;
A za njime Kosovac Ivane,
Na zekanu ko na gorskoj vili,
Opazi ih straža Arapova,
Haber dođe trotlav Arapinu,
Kad pogleda crni Arapine,
Pokraj vode niz polje široko,
I ugleda sve sedam vojvoda,
Kajno sedam sivih sokolova,
Oko njihe oblijeću ćorde,
Pa govori crni Arapine,
»Vidi sile, i vidi Kaura,
Ne čudim se Relji Bošnjaninu,
Kako koplje baca pod oblake,
Pak u gole dočekuje ruke,
Već se čudim Zmaj-ognjenom Vuku,
Britku sablju baca pod oblake,
Pak u gole dočekuje zube,
Svi skočite, moja braćo draga,
Pak debele konje posjedite,
Dočekajte, pak ih povežite.«
Kad to začu devet braćenaca,
Svi od zemlje na noge skočiše,
Bedevije mrke pohvataše,
Niz široko polje okrenuše,
Kad viđeše Kraljevića Marka,
Đe pogleda mrko, poprijeko,
Nimalo im milo ne bijaše,
Ali druga biti ne mogaše,
Na njeg' bojna koplja okrenuše,
Da obrane konja, jal' junaka,
Al' je junak, rodila ga majka,
Mudro brani sebe i šarina,
U rukam' im koplja presijeca,
Do ramena ruke odsijeca,
Isiječe sve devet Arapa,
Kad to viđe crni Arapine,
On udari od boja sviraljku,
Svi Arapi konje posjedoše,
Uzbuni se hiljadu Arapa,
Dok vojvode konjg doćeraše,
Marko devet odsiječe glava,
Dočeka ih hiljadu Arapa,
Sad da ti je stati, te gledati,
Kad se stade krvca proljevati,
Kako l' srpske sijevaju đorde,
A arapske zijevaju glave,
Kud prolazi Marko Kraljeviću,
Dobra biše kola prolazila;
Kud prolazi Relja Bošnjanine,
Dvoja biše kola prolazila;
Kud prolazi Obilić Miloše,
Troja biše kola prolazila;
Kud prolazi Zmaj-ognjeni Vuče,
Vatrom pali, a sabljom siječe,
Sve preskače konje i junake,
A junačke odsijeca glave;
Kud prolazi Banović Sekula,
Sve obara konje i junake;
Kud prolazi Banović Strahilo,
I on mloge odsijeca glave;
Kud prolazi Kosovac Ivane,
Kopljem bode, a topuzom tuče,
Razgoni ih kajno gorski vuče,
Namjera ga nanijela bila,
Na Arapa troglava junaka,
Dočeka ga troglav Arapine,
Iz ruku mu sablju izmaknuo,
Prelomi je nadvoje natroje,
Pak komade u travu bacio,
A Ivanom o tle udario,
Pak mu sveza naopako ruke,
Priveza ga za konja zekana,
Kad to viđe Banović Strahilo,
On povrati njegova dorata,
A poteže sablju zakovanu,
Da udari crna Arapina,
Kad to viđe crni Arapine,
Đe će njega Strahil udariTi*
Pak i oštrom sabljom obrezati,
N>emu Arap stade besjediti :
»Kopiljane, Banović Strahilo
Zar ćemo se sabljam udarati?«
Pak poteže sablju zakovanu,
Da udari Banović Strahila,
A kad viđe Banović Strahilo,
Prepade se troglava Arapa,
Pak povrati pod sobom dorata,
A pobježe Kraljeviću Marku,
Dostiže ga crni Arapine,
N6 dohvati njega, već dorata,
Dorata mu konja obranio,
Sve po zemlji crna ljeva krvca,
Kad to viđe Kraljeviću Marko,
Đe će njemu Strahil poginuti,
On povrati pod sobom šarina,
Pak susrete crna Arapina,
A zavika grlom bijelijem:
»Kopiljane, crni Arapine
Lasno ti je đecu razgoniti,
Luda đeca, prije ne birala,
Nit' su prije na mejdanu bila,
Već povrati mrku bedeviju,
Arapine, da se darujemo,
Ako smo ti curu poklonili,
Nijesmo te dobro darovali,
Već idemo, da te darujemo.«
Kad to začu crni Arapine,
On pred Marka napera kobilu,
Jedan drugog na mejdan zazvaše,
Junaci se kopljem preturiše,
Oba bojna koplja salomiše,
Jedan drugom rane ne zadade;
Buzdovane perne povadiše,
Stadoše se njima udarati,
Buzdovanim' pera salomiše,
A balčake u travu baciše;
Za britko se gvožđe prihvatiše,
Obje britke sablje salomiše,
A balčake u travu baciše,
Spodbiše se po pleći junačke,
S dObrijem se konj'ma rastaviše,
A sa konja u travu padoše,
Namjeri se junak na junaka,
Nosiše se dva puna sa'ata,
Jedan drugog kuša na mejdanu,
Kad na treći sa'at nastupiše,
Onda reče Kraljeviću Marko:
»Ne šali se, crni Arapine
Tebe mlogo na mejdanu hvale,
Jal' obaraj, jal' da te oborim.«
Pak poškripnu zubim' bijelijem,
A omahnu zdesna nalijevo,
Dok Arapom o tle udario,
Pa ga vuče po zelenoj travi,
Dovuče ga Kosovac Ivanu,
Pak prihvati sablju Ivanovu,
Pak mu sve tri odsiječe glave,
Na bojno ih koplje nabijaše,
Koplje pobi u zemljicu crnu,
Na njeg' diže tri arapske glave,
Pak je sio, te se odmorio,
Pa pogleda i tamo i amo,
Kad to nema svata ni jednoga,
A Arapa niđe ni jednoga,
Doline se krvi natočile,
A brežine glavam' nakitile,
A Rosulja krvi zamutila,
Dok evo ti sve sedam vojvoda,
Oni vode kralja Milutina,
I gospoju kraljicu đevojku,
I sokola Ljuticu Bogdana,
Oni gone ruho đevojačko,
Oni nose blago Arapovo,
Kada dođe kraljica đevojka,
Pokloni se Kraljeviću Marku,
Šćaše njemu poljubiti ruku,
Al' se Marko poljubit' ne dade,
Krvave mu i noge i ruke.
Pak otalen na noge skočiše,
I odoše zdravo i veselo,
Odvedoše ranjena Bogdana,
Kad dođoše do Prizrena grada,
Oženiše kralja Milutina,
Kralj Dobavi četiri berbera,
Te izvida rane Bogdanove,
A Strahilu konja poklonio,
Svog dorata konja iz podruma,
I na njemu zlatnu abaiju,
Sve po njojzi dragi kamenovi,
Tu se Srbi vinca napojiše,
Svadba bila, pak se rasturila,
Svaki ode zavičaju svome.650


Izvor

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 47-63.