5
Ženidba zmije Ljutice Bogdana
(Iz Bosne)
Koliko je niz more gradova?
Sedamdeset i sedam gradova!
Od Karlovca tvrđeg grada nema,
Ni u gradu boljeg gospodara,
Nego što je Ljutica Bogdane;
A glavnije gospođice nejma,
Nego ljuba Ljutice Bogdana.
Odviše je glavna i pristala,
A zalud je glavna i pristala,
Kad ne ima od srca poroda.
Moli Boga Bogdanova ljuba:
„Daj mi Bože od srca poroda,
„Da će biti guju šarovitu!“
Molila se i umolila se,
Bog joj dade i rodila guju.
Bir ispade guja iz matere,
Pobjegnula u zelenu travu
I u travi ljeto ljetovala,
U duvaru zimu zimovala.
Tako stalo devet godin” dana,
Majka guju po travici traži,
Ona traži, a nać je ne more.
Kad iziđe devet godin” dana,
Stade piska u duvaru guje,
Kako s večer”, tako do sabaha.
Dodija se Ljutici Bogdanu
I vjernici ljubi Bogdanovoj,
Bogdanu se ljuba zamolila:
„Gospodaru, Ljutica Bogdane!
„Ti otiđi Ravanici crkvi,
„Dovedi mi igumana starog,
„I dovedi dvanaest Popova,
„I dovedi dvanaest kaluđera,
„I trideset đece đakončadi,
„I dovedi đaka samouka,
„Nek ponesu časno vanđelije;
„Kad zacvili guja u duvaru,
„Nek otvore časno vanđelije,
„Ne će l” koji znati u vanđelju,
„Šta nam hoće u duvaru guja,
„Te nam pišti s večer do sabaha.“
Kad to začu Ljutica Bogdane,
On opremi sebe i dorina
I on ode Ravanici crkvi,
I podiže igumana starog,
I sa njime dvanaest popova,
I dvanaest mladih kaluđera,
I trideset đece đakončadi,
I povede đaka samouka,
Pa eto ga u Karlovca grada,
Dovede ih kuli prebijeloj,
Posjeda ih za punu trpezu.
Kad na zemlju kara akšam pade,
Dok zašišta u duvaru guja,
Onda reče Ljutica Bogdane:
„Gospodaru, starac igumane!
„Svaki svoje otvor te vanđelje,
„Pregledajte u svom vanđeliju,
„Što mi pišti guja u duvaru?“
„I šta hoće guja u duvaru?“
Prihvatiše časno vanđelije,
Svaki svoje otvora vanđelje,
Šta se njima u vanđelju piše,
Pregledaše, znati ne mogoše,
Ne otvora đače samouče,
Veli njemu Ljutica Bogdane:
„Pobratime, đače samouče!
„Ti otvori časno vanđelije,
„Da ti vidiš šta vanđelje piše?“
I otvori đače samouče,
Kad pogleda što vanđelje piše,
Grohotom se đače nasmijalo.
Njega pita Ljutica Bogdane:
„Pobratime, đače samouče!
„Šta ti gledaš u vanđelju svome,
„I čemu se grotom nasmijavaš?“
A veli mu đače samouče:
„Pobratime, Ljutica Bogdane!
„Kako ti se nasmijati ne ću?
„Hoće tvoja da se ženi guja,
„Da joj prosiš lijepu đevojku
„U Leđanu gradu bijelome,
„U đidije međanskoga kralja!“
A veli mu Ljutica Bogdane:
„Pobratime, đače samouče!
„Ja se tamo ni maknuti ne ću,
„Ni prositi lijepe đevojke,
„Ko će dati za guju đevojku?“
A moli se Bogdanova ljuba:
„Gospodaru, Ljutica Bogdane!
„Ti otiđi bijelu Leđanu,
„Ti zaprosi od kralja đevojku.“
To Bogdanu milo ne bijaše
Ali drugo biti ne mogaše,
Veđ oprema sebe i dorina, 95
I on ode ka Leđanu gradu,
A do kule od Leđana kralja,
I dobro ga kralje dočekuje,
Dobra konja u tople podrume
A junaka na bijelu kulu. 100
Tu Ljutica noćcu prenoćio,
Kad u jutru rano podraniše,
Kavedžije kavu ispekoše,
Tutundžije čibuk donijepe,
Treće sluge vino i rakiju; 105
Kad se Bogdan ponapio piva,
Onda kralju tiho besjedio:
„A ćidijo, od Leđana kralje!
„Nit" me pitaš, nit' ja tebi kažem
„Za što sam se dovle zamučio 110
„A do tebe i do tvoje kule,
„Ja sam čuo, meni ljudi kažu,
„Da j" u tebe šćerka na udaju,
„A ja imam guju na ženidbu,
„Pokloni mi za guju đevojku.“ 1 15
Govori mu od Leđana kralje:
„Ti se smisli, pa se i razmisli
„Ko će dati za guju đevojku?
„Kad načiniš od srme kaldrmu,
„I suhijem pozlatiš je zlatom, 120
„Od Karlovca do Leđana grada
„I preko mog polja leđanskoga,
„I kad moju pozlatiš avliju,
„Onda ću ti šćerku pokloniti.“
Kad to začu Ljutica Bogdane,
Što mu reče od Leđana kralje,
Onda Bogdan na noge skočio,
A mlađi mu doru podmakoše,
Onda Bogdan posjede dorina,
Pa on ode bijelu Karlovcu,
Do tanane i bijele kule;
Daleko ga susretala ljuba,
Njojzi Bogdan božju pomoć nazva,
Ljuba njemu ljepše prihvataše,
Ljuba pita Ljutice Bogdana:
„Gospodaru, Ljutica Bogdane!
„Jesi li nam curu isprosio
„Od đidije Leđanskoga kralja?“
Besjedi joj Ljutica Bogdane:
„A ne luduj, moja vjerna ljubo!
„Ko će dati za guju đevojku?
„Kad je ni ja ne bih poklonio.“
Kad dođoše prebijeloj kuli,
Sva gospoda na kuli bijaše,
Sva bijaše i vino pijaše,
A kad pade Ljutica Bogdane,
Kako pade, božju pomoć dade,
Sva gospoda Boga prihvatila,
Tu sjedoše hladno piti pivo.
Kad na zemlju kara akšam pade,
Dok zapišta u duvaru guja,
A besjedi Ljutica Bogdane:
„Gospodare, igumane stari;
„Vi otvor te časno vanđelije,
„Pa vidite, što mi guja pišti,
„I šta hoće šarovita guja?“ 1
Progovara igumane stari:
„A dijete, đače samouče!
„Ti otvori časno vanđelije,
„Bolje tvoje vanđelije kaže.“
Onda đače otvori vanđelje,
Pa on gleda, što vanđelje piše,
Osmjehnu se đače samouče,
A pita ga Ljutica Bogdane:
„Ja šta hoće u duvaru guja?“
„Pobratime, Ljutica Bogdane!
„Pita tebe iz duvara guja :
„Jesi li joj puru isprosio?“
Skoči Bogdan na noge lagane,
Pa eto ga kamenu duvaru,
I sve guji po istini kaže,
Pa se Bogdan natrag povratio.
A kad čula guja Bogdanova,
Što joj kaže Ljutica Bogdane,
Izvuče se iz duvara guja,
Pa eto je u zelenu travu,
Odvuče se poljem zelenijem,
Kud god prođe Bogdanova guja,
Za njome se kaldrmi kaldrma,
Kaldrmi se od srme žežene,
Suhijem se pozlaćuje zlatom,
Od Karlovca do Leđana grada.
Kad se svuče u polje leđansko,
Sve leđansko polje zasjaja se,
Od te spme i od suha zlata,
Do avlije kralja leđanskoga,
Svu avliju guja preplazala,
Pa se guja u duvar uvuče,
A kroz duvar u kafaz odaju,
Đeno leži dilber Anđelija,
Pa se njojzi u krioce savi
A nasloni među dojke glavu;
Prepade se lijepa đevojka,
Ona vrisnu iz grla bijela!
Progovori šarovita guja:
„A ne boj se, lijepa đevojko!
„Meni te je babo poklonio,
„Sa mnom hoćeš vijek vjekovati.“
Progovori lijepa đevojka:
„Avaj meni, de Boga miloga!
„Ko će s gujom vijek vjekovati?“
Progovori šarovita guja:
„A ne boj se, lijepa đevojko!
„Ti jesi li tvrde vjere svoje?
„Da me nikom pokazati ne ćeš,
„Pa ni mojoj na odžaku majci,
„Sad bi znala, s kim bi vjekovala.“
Cura tvrdu vjeru založila,
Da ga mlada prokazati ne će,
Skide guja gujinu košulju,
Sva odaja razasja se listom,
Ukaza se junak uz đevojku,
Da ga ljepšeg u svijetu nejma.
Tu s đevojkom leže u ložnicu;
A kad pjevci krilma udariše
Onda guja curu sjetovala:
„Kad u jutru osvane jutarce,
„Uraniće tvoj milostan babo,
„Na viđenje tebi u odaju,
„Na nogam” ćeš njega dočekati,
„On će tebi Boga nazivati
„I dobrijem jutrom darivati,
„Još ćeš ljepše njemu prihvatiti.
„Reći će ti kralje od Leđana:
„ „Šćeri moja, dilber Anđelijo!
„ „U zo čas ti kafaz načinio,
„ „A u kafaz tebe zatvorio!
„ „S kim si noćas noćcu prenoćila?
„ „Što je tvoje potavnjelo lice?
„ „Što su tebi oči pomućene?
„ „Što li su ti kose pomršene?
„ „Ko da jesi s junakom noćila.““
„Ovako ćeš njemu govoriti:
„ „A moj babo od Leđana kralje!
„ „Ako mi je potavnjelo lice,
„ „Ljuto sam se prepanula, babo,
„ „Ako su mi oči pomućene,
„ „Teško sam ti oplakala, babo,
„ „Ako su mi kose pomršene,
„ „Preko njih je guja preplazala.““
„Onda će ti govoriti kralje:
„ „Kakva guja? moja šćeri draga!““
„ „Kojoj si me poklonio, babo,
„ „Ljutoj guji Ljutice Bogdana!
„ „Ako li se tome ne vjeruješ,
„ „Ti nasloni na pendžere glavu,
„ „Pa pogledaj u mermer avliju,
„ „U avliju i polje leđansko,
„ „Pa ćeš viđet”, jesi l' poklonio.““
Dok s" izvuče guja iz odaje,
Iz odaje u mermer avliju,
Iz avlije srmali kaldrmom,
Ona ode bijelu Karlovcu.
Kad svanulo i granulo sunce,
Podranio kralje na viđenje,
Šćeri svojoj dilber Anđeliji,
Kad otvori kafazli odaju,
Na nogam ga Anđa dočekala,
Pred njime se smjerno poklonila,
Božiju joj pomoć nazivaše,
I dobrijem jutrom darivaše,
Anđelija ljepše prihvataše,
Do crne se zemlje poklanjaše,
Babu ljubi u skut i u ruku,
A veli joj kralje od Leđana:
„Anđelijo, mila šćeri moja!
„U zo čas ti kafaz načinio
„I u kafaz tebe zatvorio,
„Da ne vidiš sunca ni mjeseca,
„Što je tvoje lice potavnjelo?
„Crne ti se oči pomutile?
„Ruse ti se kose pomrsile?“
„A moj babo, od Leđana kralje!
„Ako mi je lice potavnjelo,
„Ako su mi oči pomutile,
„A i moje kose pomrsile;
„Što je moje lice potavnjelo,
„Ljuto sam se babo prepanula;
„Što su mi se oči pomutile,
„Teško sam se babo isplakala;
„Ako su se kose pomrsile,
„Guja mi je kose preplazala,
„Preplazala, pa ih zamrsila;
„Nije lako s gujom boraviti,
„Nekmo l” s njome vijek vjekovati,
„Jer si mene guji poklonio,
„Ljutoj guji Ljutice Bogdana?
„Kome si me babo poklonio?
„Ako li se tome ne vjeruješ,
„Ti nasloni na pendžere glavu,
„Pa pogledaj u mermer avliju,
„Iz avlije u polje široko,
„Pa ćeti viđet” jesi l' poklonio?“
Kad to začu od Leđana kralje,
Na pendžer je naslonio glavu,
Pa pogleda u mermer avliju,
Iz avlije u polje široko,
Što god more očima viđeti,
Sve se sjaji od zlata kaldrma
I kraljeva mermerli avlija.
A kad viđe od Leđana kralje,
Anđeliji šćeri progovara:
„Anđelijo, moja šćeri draga!
„Je l' t” u volju šarovita guja?“
Anđelija mudra i razumna,
Govorila milom babu svome:
„A moj babo, od Leđana kralje!
„U volju je za nevolju ljutu,
„Jer se kraljska ne preporiječe,
„A gospodska prevariti nije;
„Meni valja ići vjekovati
„Sa šarenom Ljutičinom gujom.“
Kad tu kralje riječ razumio,
Povrati se, ode u odaju
I on sjede na meka dušeka, 315
Sjede pisat" knjigu šarovitu.
Kad je sitnu knjigu nakitio:
„Prijatelju, Ljutica Bogdane!
„Kupi svate, odi po đevojku,
„Na poklon ti mila šćerka moja 320
„A za tvoju guju šarovitu.“
Dade knjigu hitru knjigonoši,
Odnese je u Karlovca grada,
Tankoj kuli Ljutice Bogdana.
Kad je Bogdan knjigu proučio, 325
Bogdan kupi kitu i svatove:
Starog svata Kraljevića Marka,
A vojvodu Miloš Obilića
Za đevera lijepoj đevojci,
A prvljenca Toplicu Milana, 330
A za kuma Kosančić Ivana;
Po tefteru svate pokupio,
Sakupio hiljadu svatova,
Među njima đače samouče;
Dva đevera, do dva Ugričića. 335
Kad pođoše kita i svatovi,
Povedoše konja đevojačkog,
Izvuče se guja iz duvara,
Pa se vuče konju đevojačkom,
Na konja se guja isplazala, 340
U sedlo se konju savijala,
Na unkašu glavu naslonila,
Da se čude kita i svatovi:
Šta će curi đuvegija biti!
Đe god svati na konak panuše, 345
Razapinju bijele čadore,
A guja se u travu savija;
Đe god svati u hanu padaju,
Svi svatovi idu u odaje,
A guja se u duvar zavlači.
Eto svata do Leđana grada
A do kule leđanskoga kralja,
Sva izlaze leđanska gospoda,
Seir čine kitu i svatove
I šarenu Bogdanovu guju,
S kim će Anđa vijek vjekovati.
Svi svatovi konje odjahuju,
Konje vode u tople podrume,
A junake na bijelu kulu,
A guja se u duvar uvuče.
Kad se saćin učinili bili
I prođoše dvije odadžije,
Kroz duvar se guja uvlačila
U odaju dilber Anđeliji,
Uvuče se njojzi u ložnicu.
Kad pijevci krilma udariše,
Iz ložnice guja s izvlačaše,
Zavlači se u kamen duvara.
Kad bijela zora zabjelila,
Tad zapišta guja, u duvaru,
Onda veli Ljutica Bogdane:
„Pobratime đače samouče!
„Otvori nam časno vanđelije,
„Pa ti vidi, šta nam hoće guja?“
Otvorio đače samouče,
Otvorio časno vanđelije
I on gleda šta vanđelje piše,
Pa govori Ljutici Bogdanu;
„Pobratime, Ljutica Bogdane!
„Ono viče iz duvara guja:
„Da se sprema kita i svatovi,
„Hoće guja da mi putujemo,
„Da idemo svome zavičaju.“
Dok povika čauš do čauša:
„Azurala kita i svatovi
„Ko je pješak, priteži opanke?
„Ko je konjik, priteži kolane?
„Kratki danci, dugi su konaci,
„Zemlja tuđa, kalauza nejma.“
Oprema se kita i svatovi,
Dok iziđe ručka gospodskoga,
I ručaše hiljadu svatova;
Pa po ručku gospodski darovi,
Darovaše, što je za kog svata,
Đeverove lijepom đevojkom.
Otalen se svati podigoše,
Uzjahuju konje na avliji;
Kad uzjaha lijepa đevojka,
Izvuče se guja iz duvara,
Doplaza se konju i đevojci,
Uz obraz se konju usplazala,
Kada konju na sape iziđe,
Savija se u krilo đevojci,
U njedra joj glavu naslonjaše.
Pa otalen svati polaziše,
Pratila ih leđanska gospoda
Preko polja do četiri sata
I seire kitu i svatove;
Odmakoše kita i svatovi,
Vratiše se leđanska gospoda.
Kad dođoše do Karlovca grada
Sa đevojkom kićeni svatovi,
Oni čine svadbu i veselje
Za petnaest dana bijelijeh.
Otale se svati razlaziše,
A ostade lijepa đevojka,
Sa šarenom gujom boraveći.
Ni tu dugo ne bilo vremena,
Ona rodi dva blizanca sina,
Odniješe u bijelu crkvu
Pokrstiše čeda prenejaka,
Pod imenom: Jovo i Nikola.
Tako stade tri pune godine,
Crkvi ide Bogdanova ljuba,
U neđelju na vaskrsenije,
Na jutrenju i na leturđiju,
A sa svojom mladom nevjesticom.
Onda stade Bogdanova ljuba
Pregledati po ženskom narodu
I nevjestam skoro dovedenim,
Kad sve puste tavne i blijede,
A njezina glavna i svijetla.
Iziđoše iz bijele crkve,
Pa eto ih do bijele kule,
Naskočila Bogdanova ljuba,
Pa crvena donijela vina,
Na nevjestu vino naćerala,
Po dobro je ćeif uhvatio,
Onda reče Bogdanova ljuba:
„Nevjestice, života mi moga!
„Ja se čudim, čuda mi ne staje,
„Kada jutros u bijeloj crkvi
„Ja pogledah po ženskom narodu
„I nevjestam skoro dovedenim,
„Sve bijahu tavne i blijede
„A ti bješe glavna i svijetla,
„I još koja s gujom boraviš mi,
„One mlade s dobrim junacima!“
Tu prevari svoju nevjesticu,
Besjedi joj nevjestica mlada:
„Čuj me, majko i svekrvo moja!
„Što mi hvališ njihove junake?
„Da ti vidiš u mene junaka,
„Kada skine gujinu košulju,
„Sva s odaja razasja od njega,
„U po noći, kao u sred po dne.“
A kad čula Bogdanova ljuba,
Nevjesti je tiho govorila:
„Nevjestice, života ti tvoga!
„Kad ti guja u ložnicu dođe,
„I kad skine gujinu košulju,
„Ukradi mi njezinu košulju,
„Da ja spržim košulju na vatri,
„Nek iziđe junak u junake.”
Kad to čula nevjestica mlada,
Tu se jadno ona prevarila,
Kad joj guja u ložnicu dođe
I kad svuče sa sebe košulju,
S ljubom leže u meku ložnicu,
Leže guja sanak boraviti,
Privuče se Bogdanova ljuba,
I gujinu ukrade košulju,
Na živu je vatru naložila:
„Šta će njemu gujina košulja?
„Nije duvar za dobra junaka?!“ 475
Stade cvrka na vatri košulje,
Stade cika u ložnici guje:
„Ljubo moja, jedna nevjernice!
„Jesi li mi vjeru založila,
„U Leđanu u kafaz odaji, 480
„Da me nikom prokazati ne ćeš,
„A ni mojoj na odžaku majci?
„Jadna majko! što izgubi dušu?
„Da sam tebi šarovita guja,
„Makar bi me ikada viđela, 485
„Barem mati u zelenoj travi,
„A sad ćeš me viđet” u odaji,
„Sada, mati, pa više nikada.“
To izusti, pa dušu ispusti.
