Ženidba bega Mustaj-bega
Nigdje zore ni sabaha nema,
Ni danice da pomoli lice,
A tri bega na dvoru bijahu:
»Beg Alibeg i beg Mehmed beže
I Mustajbeg, krilo od Krajine. 5
Beg Mustajbeg braći govorio:
»Što smo, braćo, do tri bega mlada,
Da smo bogdo do tri udovice,
Da idemo dvoru Muslimbega,
Da vi'dimo Zlatu Musliimbega«. 10
Mlađa su ga braća svjetovala:
»Muč', ne luduj, beže Mustajbeže,
Nisu naske hojrati rodili,
Naš je dajo paša, Bajram paša,
Naš je dedo stambolski muftija, 15
Spremićemo svoje dobre konje,
Ićićemo u lov u planinu,
Oko dvora bega Muslimbega«.
Mustajbeg je braću poslušao,
O dobre se konje pojagmiše, 20
Te odoše u lov u planinu,
Oko dvora bega Muslimbega,
Lov loviše tri bijela dana,
Nigdje Zlatu čuti ni vidjeti;
Dodija se begu Mustajbegu, 25
Pa se pope na Stoborje ravno,
Pa on gleda u zelenu bašču,
U zelenu bašču Muslimbega,
Al' mu Zlata u bašči sjeđaše:
Pred njom stoji đerđef od merdžana, 30
Na đerđefu dubrovačko platno,
U ruci joj igla od biljura,
Tu mi Zlata sitan vezak veze.
Kad to viđe beže Mustajbeže,
On mi siđe sa Stoborja ravna, 35
Pa on veli svojoj braći dragoj:
»Ne znam šta ću od života svoga,
Ili ću se iz puške ubiti,
Ili ću se nožem udariti!«
Mlađa su ga braća svjetovali: 40
»Muč', ne luduj, beže Mustajbeže,
Niti ćeš se iz puške ubiti,
Niti ćeš se nožem udariti,
Već izjaši konja od mejdana,
Pa ti hajde u zelenu bašču, 45
Pa joj kucni lafe uz dolafe,
A prosiplji sićane besjede.
Ako ti se djevojka nasmije,
Vjera naša — Zlata biće tvoja«.
To Mustajbeg braću poslušao, 50
Pa uzjaha konja od mejdana,
Pa on ode u zelenu bašču,
Pa joj kucnu lafe u dolafe,
A prosiplje sićane besjede.
Podmuklo se nasmija djevojka. 55
Kad to viđe beže Mustajbeže,
Na đerđef joj konja natjerao,
Đerđefu je noge polomio,
Na đerđefu platno poderao,
Prelomi joj iglu od biljura, 60
Uze Zlatu za bijelu ruku,
Pa je baci za se na konjica.
Tri put ju je opasao pasom,
A četvrti od sablje kajasom.
Dok je samu vodu prebrodio, 65
Koliko je puta poljubio! —
Ne bi mulin ćatib prepisao;
Dovede je svom bijelu dvoru.
Razljuti se Muslimbega Zlata,
Ne htjede im većilstvo pridati, 70
Već ih hoće sve tri objesiti.
Kad se begu na ino ne može,
On im dde na Zagorje ravno,
Svojoj seki Kopčić begovioi.
»Ah, moj brate, beže Mustajbeže, 75
Kaka te je zorba dotjerala,
Bez bahata pred kulu mi dođe,
Bez seiama na kulu iziđe!«.
Progovara beže Mustajbeže:
»Prođi me se, moja mila seko, 80
Oteo sam Muslimbega Zlatu.
Evo ima neđeljica dana
Kako neće većilstva predati,
Već nas hoće sva tri objesiiti.
Već ti hajde našem bjelom dvoru, 85
Razgovaraj našu staru majku«.
Kad to čula Kopčić begovica,
Otvorila popete sanduke,
Izvadila tri mrka gajtana,
Izvadila dvije fute mrke, 90
Pa ih meće sebi u bisage.
Pripe peču, obuče feredžu,
Ona ide ostarjeloj majci.
Bez bahata pred kulu joj dođe,
Bez selama na kulu iziđe, 95
Bez izuna u kulu joj uđe,
Pa izvadi tri mrka gajtana;
Pa ih daje Muslimbega Zlati:
»Evo tebi tri mrka gajtana;
Pa objesi do tri bega mlada! 100
Evo tebi dvije mrke funte,
Pa nam sreža dvije košuljice,
Jednu meni, drugu mojoj majci,
U čem ćemo žalost provoditi«.
To je Zlati vrlo teško bilo, 105
Ona veli begu Mustajbegu:
»Vodi mene na novu mešćemu,
Ja ću tebi većilstvo predati«.
I odoše do tri bega mlada,
Odvedoše Muslimbega Zlatu. 110
Kad su došli na novu mešćemu,
Tu mi sjedi mula sa mešćeme,
A do njega paša Bajram paša;
A do paše beže Muslimbeže.
Govorio paša Bajram paša: 115
»O Zlatijo, gospodsko dijete,
Kaži meni svoga zulumćara,
Koji ti je zulum učinio«.
Progovara Zlatija djevojka:
»Eno, dajo, moga zulumćara, 120
Što na oči fesić nabijaše,
Ispod njega mene pogledaše,
Oni mi je zulum učinio!
Dok je samu vodu prebrodio,
Kol'ko me je puta poljubio! — 125
Ne bi mulin ćatip ispisao.
Popušćaj mi prebijele ruke,
Da mu idem smrcu učiniti!«
Pa ustade Zlatija djevojka,
Ona ide begu Mustajbegu, 130
Ruke širi, u čelo ga ljubi,
Progovara Muslimbega Zlata:
»A borati, mula sa mešćeme,
De ti vjenčaj Zlatu za Mustafu,
U sto hiljad’, u sto dobrih časa!«. 135
