Ženidba bana Drinjanina

Od kako je postala krajina
Nije lješa porasla vlahinja,
Ni vlahinja, ni mlada Turkinja,
Ni u gori prebijela vila,
Ni u Mletke bijela Latinka,
Što u onoj Bosni kalovitoj
Šćerca draga Bošnjanin-Šćepana;
Lijepo joj ime nađenuo,
Divno ime Ružica đevojka;
Lijepo je babo milovao,
Triput više ostarala majka;
Kad se Ruža na svijet rodila,
Nahode joj do tri dojiljice,
Dojile je za tri godinice,
Pa im nađe sedam češljarica,
Češljale je sedam godinica,
Te joj pletu trista pletenica;
Uzgoji se lijepa đevojka
Prije vakta i prije zemana.
Kad joj bilo dvanaest godina,
Zatvoriše curu u odaju,
Prostriješe od svile jastuke,
I sa zlatom vezene dušeke,
Da ne vidi sunca ni mjeseca
A kamo li oko u junaka.
Dvorile je četiri robinje.
To se čudo na daleko čulo,
I ljepotu čuše po svijetu.
Prosili je bani i kraljevi,
I sa mora mladi dženerali,
Dobra cura neće nijednoga,
No probira momke i junake.
To začuo bane Drinjanine,
Pa se šeta po visokoj kuli,
Udara se rukom uz obraze,
Pa ovako bane progovara:
"Jaoh mene do Boga miloga!
"Svud li ima l’jepi đevojaka,
"A ja junak vjeren ni oženjen;
"Idem prosit’ lijepu đevojku."
Pa doziva svoju staru majku:
"O bora ti, moja mila majko!
"Pripravljaj mi laka brašnjenika,
"A ja idem pripravit’ dorina."
Ode mjka spravljat’ brašnjenika,
A bane se počne azuravat’:
Na se meće zenđilo ođelo,
Sve od čohe u zlato kićene,
A za pasom srmajli oružje;
Dobar pusat na konja turio,
Šimšir sedlo, srebrni jekseri,
A zauzda uzdom pozlaćenom;
Na prsima udri silembeta,
Kite su mu skrli ibrišimi,
A biserom kite popunjene.
Nosi majka lake brašnjenice.
Ban okroči bijesna dorina,
Otište se poljem i ćenarom.
Majka banu blagoslove dava.
Prolazio polja i planine,
Zdravo siđe Bosni kalovitoj
Pred dvorove Bošnjanin-Šćepana,
Pa ulazi kuli u avliji.
Pred njime su išetale sluge,
Te mu čine dovu i poštenje,
Pa ušeta u bijelu kulu,
Dočeka ga Bošnjanin Šćepane,
Tu se Srbi srpski ižljubiše,
Izgrliše, za zdravlje pitaše,
Staše piti kavu i rakiju.
Večer prođe, bio danak dođe,
Progovara Drinjanine bane:
"Gospodaru, Bošnjanine bane!
"Nit’ me pitaš, ni ja tebe kažem
"Koje su me vile donijele
"Od mojega dvora do tvojega.
"Evo da ti kažem, gospodare!
"Ja sam čuo, kazuju mi ljudi,
"Da t’ u dvoru lijep cvijet raste,
"Dok miriše, svak ga begeniše;
"Kad prezrene, niko ga ne bere;
"Utrgni ga, mene pokloni ga,
"Da budemo glavni prijatelji,
"Da idemo jedan u drugoga,
"Da ginemo jedan za drugoga,
"I ljubimo, za zdravlje pitamo,
"Pokloni mi šćercu za ljubovcu."
Reče riječ Bošnjanin Šćepane:
"Istina je što ti ljudi kažu
"Da ja imam ćercu za udaje,
"Ko je prosi, poštenje nanosi;
"Ali da ti moje jade kažem:
"Odviše je cura samovoljna
"I mnoge je prosce oturila;
"Ja ću poći na bijelu kulu,
"I upitat’ moju jedinicu;
"Ak’ ustije, milo bi mi bilo
"Da takoga stečem prijatelja."
Pa otide curi u odaju,
I šćeri je svojoj govorio:
"Udavaj se, mila šćeri moja.
"Koga čekaš, ne dočekala ga!
"Već mi tvoji proisci dodijaše,
"Popiše mi vince i rakiju,
"Poharčiše svatovski konjici
"Iz ambara žito svekoliko,
"Iz stogova slamu i sijeno;
"Evo ti se sreća pridesila
"Dobar junak od soja boljega
"Čak iz Drine bane Drinjanine,
"U Drini ga zenđilijeg nema."
Kada Ruža sasluša riječi,
Pokloni se do zemljice crne,
Ljubi baba u skut i u ruku,
Pa đevojka babu progovara:
"Daj me, babo, kome tebe drago!
"Kaila sam ja za bana poći,
"E sam čula, kazivali su mi,
"Da je bane junak na krajini,
"I da ima silnovito blago."
Milo bilo Bošnjanin-Šćepanu,
Veso ide, te govori banu:
"Zete bane, sa srećom nam bilo!
"Moja te je ćerca odabrala,
"Nego vadi burme i prstenje,
"I sve drugo što je za đevojku."
Dava bane burme i prstenje,
Iz njedara od zlata jabuku,
A iz džepa kutiju dukata,
I minđuše u biser i zlato,
Zlatni cvijet za uvo đevojci,
A srdahce od dragog kamenja,
Čime spuča na prsi košulju;
Dare dava svadbu ugovara:
"Ova svadba ne za mnogo dana
"No za same dvije efte dana,
"Dok se vratim u bogatu Drinu,
"Dok pokupim birane svatove
"I pripravim što je za veselje.
"Još te molim, taste gospodare!
"Sastavi me s milom ćercom tvojom,
"Da joj vidim prebijelo lice,
"E kad dođem mome memlećetu,
"Pitaće me ostarala majka,
"I svi butum glavni prijatelji,
"Je l’ mi kakva lijepa đevojka."
Inako se ne moga Šćepanu,
Nego ode u šikli odaju,
Te dovede svoju jedinicu.
Bože mili da je tebe vala!
Kakva ’no je Ruža Šćepanova,
I kakvo je ruho na đevojku!
Kako kreće, a kako li šeće:
Kad se krenu kuli niz skaline,
Tavani se čudom zatresoše,
Zadrmaše džami na pendžere,
A od škripe na noge pašmage
I šuštenja svilenih kavada,
Sva se kula iz temelja krenu;
Ne bi reko da đevojka kreće,
Nego da je potres na zemljici.
Tako išli, pa do bana došli,
I kad bane sagleda đevojke,
Pokrila se zlaćenom feredžom,
Sagleda joj stasa i visinu,
Al’ ne moga lice u đevojke,
Pa đevojci bane govorio:
"O Ružice, srce iz njedara!
"Ti uzdigni uz lice feredžu,
"Da te vidim, lice kakvo ti je."
Kada cura podignu feredžu,
Sinu lice ka na gori sunce.
Al’ da vidiš Drinjanina bana,
Moli baba da joj dare dava;
Ban suviše od zlata đerdana,
Pa đevojci na grlo natiče,
Te joj prekri dojke dukatima.
Tu se bane s curom uvidio,
Uviđeli i begenisali;
Ode bane dvoru bijelome.
U putu ga knjiga sustignula
Od Ružice mile vjerenice,
U hitnji mu cura knjigu piše:
"Moja srećo, bane Drinjanine!
"Kada staneš kupiti svatove,
"I kad dođeš po mene đevojku,
"Ne vod’ manje od hiljade svata,
"Na silu me drugi preprosio,
"Silno momče iz zemlje neznane:
"Ili će me silom ugrabiti,
"Ali tvoje svate dočekati."
Kada banu glas i knjiga dođe,
Udari se rukom po koljenu,
"Avaj" reče, junak se zareče:
"Neće drugi Ružu ako Bog da."
Tek što bane svome dvoru siđe,
I kazuje ostaraloj majci,
Kakovu je curu isprosio,
Kucnu neko alkom na vratima:
Mlado momče iz Bosne ponosne;
Od silnoga trka umoreno
A od znoja ljuto ubrljano,
Bez izuma kuli utrčao,
Nosi knjigu, i banu je dava
Od punice i od vjerenice,
Ovaku mu knjigu našarale:
"Čuj nas, bane, dočuli te ljudi!
"Kupi svate, bržaj po đevojku,
"Od hiljade manje đavoljega,
"Ljuta ti se guja naturila
"Iz Pocerja Pocerac Milošu,
"Na silu ti preprosi đevojku.
"Cura neće, a babo joj neće,
"Al’ ko jači, njegova đevojka.
"Kad s’ ovaku ubrao ružicu,
"I kad cura tebe begeniše,
"Ne pušti je drugom da miriše,
"I ne crni obraz pred svijetom."
Knjigu uči bane Drinjanine,
Knjigu uči, a na nju se muči,
Jad jaduje, te majci kazuje,
I starici progovara majci:
"Što ću, moja ostarala majko!
"Đe ću skupit’ hiljadu svatova?
"U svoj Drini ni pet stotin’ nema
"Već nejaka, stara i čobana,
"Nego što ću, ako Boga znadeš!"
Veli njemu ostarala majka:
"O moj sine, Drinjanine bane!
"Od koga se jesi prepanuo,
"Te u glavi pamet izgubio?
"Ti pokupi naše Drinovljane,
"Izabraćeš punih pet stotina
"Biranoga momka i junaka,
"Koj’ će udrit’ na pušku zapetu,
"A od rane jauknuti neće;
"A drugije skupi pet stotina,
"Piši knjigu od Leđena banu
"Da ti, sine, dođe u svatove,
"I dovede tri stotine svata
"Po izboru boljeg od boljega;
"Drugu piši tvojemu ujaku
"Od Sibinja Sibinjanin-Janku,
"Nek ti, sine, dođe u svatove,
"I dovede stotinu svatova,
"To su, sine devet punanijeh;
"A desetu ne treba kupiti,
"No pozovi devet Jugovića,
"Jer su braća soja junačkoga,
"Ako tebe bude do nevolje,
"Oni će ti valjat’ za stotinu."
Kada bane začuo riječi,
Ljubi majku u bijelu ruku,
Pa dovati pero i hartiju,
Kiti bane knjige šarovite;
Jednu šalje od Leđena banu:
"Čuj me, bane, glavni prijatelju!
"Bićeš čuo, bićeš razumio,
"U Bosni sam curu isprosio
"Milu ćercu Bošnjanin-Šćepana,
"Bržaj k mene u prvu neđelju,
"I dovedi tri stotine svata
"Mlada momka kao vatre žive,
"E mi drugi preprosi đevojku."
Drugu bane knjigu nakitio,
Pa je šalje od Sibinja Janku:
"Moj ujače, Sibinjanin-Janko!
"Da si brže mene u svatove,
"Da mi budeš svatski starješina,
"I povedi stotinu svatova
"Sve po pušci i krvavoj ruci,
"I dovedi tvojega sestrića,
"Tvog sestrića Banović-Sekula,
"I tvojega brata Marijana,
"Drugi mene preprosi đevojku."
Dvije posla, a treću mi piše,
Te je šilje braći Jugovićim’:
"Čujte mene, devet pobratima!
"Ja vas svijeh zovem u svatove
"U neđelju koja prva dođe,
"Budite mi danas u nevolji,
"Danas meni ja ću šjutra vama,
"Drugi moju ugrabi đevojku;
"Kumujte mi i đeverujte mi,
"Čuvajte mi obraz po svijetu."
Kad je tako knjige načinio,
Opremi ih putem i ćenarom.
Tako stalo tri četiri dana,
Evo banu svati sa svih strana.
Divno bane svate dočekiva
Po kulama i po čardacima,
Pod čadorje, i po odajama,
Brze konje u tople podrume,
Ciglu jednu noćcu konačili,
Pa u jutru svati uraniše,
Uraniše, Bosni udariše,
Sve po redu đe je mjesto kome.
Kad su sišli u polje Bosansko,
Nešto im se dade pogledati,
Đe se polje maglom pretvorilo,
A kroz maglu sijevaju munje,
Konji vrište, pjevaju junaci,
A viju se po polju barjaci.
Punu vjetar magla se razgali,
Ugledaše kitu i svatove,
Među njima na konju đevojku.
Ban se odmah jadu dosjetio,
Pa družini svojoj besjedio:
"Braćo moja, kito i svatovi!
"Ono s’ svati Pocerca Miloša,
"I Miloš mi odvede đevojku,
"Nego bolje, ako bolje znate"
"Da svatove ovđe dočekamo,
"I da šnjima boja započnemo,
"Čini mi se nas je više svata,
"Onđe nema pune dv’je stotine."
To začuo svatski starješina,
Pa dovati durbin od biljura,
Razvuče mu do sedam prešljena,
A osmoga oku okročio,
Te prebira po polju svatove,
I upazi na konju đevojku:
Svu feredžu suzam pokvasila,
Uza nju dva mlada đevera
Te je ćeše i suze otiru;
Pred svatima Pocerac Milošu
Koliko bi džeferdar turio,
Golu sablju nosi u rukama,
Kalauzi i stražari vojsci,
A pop’jeva grlom bijelijem:
"O Ružice, plemenito zlato!
"Moje milo srce iz njedara!
"Ako te je bane isprosio,
"Bolji te je junak preprosio!"
Kada viđe od Sibinja Janko,
On družini svojoj besjedio:
"Čujte mene, braćo i družino!
"Ono su ti svati od Srbalja,
"Naša jedna braća sokolovi,
"Možemo im lako udariti,
"I svatove butum pogubiti,
"Nas hiljada, a njih dv’je stotine,
"Ali ćemo mukah dopanuti,
"I brat bratu krvi se napiti.
"Nemoj, braćo, ako Boga znate,
"No hajdemo u susret svatov’ma,
"Da Miloša Bogom bratimimo,
"Zovimo ga za vjenčana kuma,
"Sve njegove svate u svatove,
"Ja ću, braćo, pred Miloš’ izići;
"Kad čujemo dževap od Miloša,
"Ako nama curu ne pokloni,
"Svaki udri, kako koji može,
"Svak na svoga, ja ću na Miloša."
U riječi u kojoj bijaše,
Svi mu svati šjetu kail bili,
U tom Miloš sa svatima dođe,
Pred njim Janko na konja dotrča,
Božju mu je pomoć nazivao:
"Božja pomoć, novi pobratime!"
Al’ mu Miloš ne da pristupiti,
No zavika iz grla bijela:
"Stan’ koji si, kukaće ti majka!"
Janko mu se po imenu kaže,
I govori Pocercu Milošu:
"O Milošu, Bogom pobratime!
"Bratimim te i kapu ti skidam,
"Pokloni mi na konju đevojku,
"Ja poklonit’ Drinoviću banu,
"Njegova je od prije đevojka;
"Zovem tebe za vjenčana kuma,
"Svu ti dovu i poštenje davam,
"Tvoj stari svat u naše svatove,
"A đeveri tvoji uz đevojku,
"Barjaktar ti dariva barjaka,
"Prvijenac puštava prvjenstvo,
"A vojvode tvoje u svatove.
"Hajdmo, brate, Drini valovitoj,
"Da pijemo, da jeglenišemo.
"Zdravo tvoja na ramenu glava,
"Ti ćeš lako drugu nabaviti."
Sluša Miloš od Sibinja Janka,
Junak bio, junački pregao,
Mudar bio, mudro progovara:
"Primam, Janko, tvoje pobratimstvo!
"A banu ću danas kumovati,
"Moje društvo u vaše svatove,
"Na poklon ti lijepa đevojka,
"Svi darovi što su uz đevojku,
"Ali ne dam konja pod đevojkom,
"Alali ga, alal ti đevojka."
Tu se Srblji bracki sastadoše,
Izgrliše, za zdravlje pitaše,
I dvoje se svata uputiše,
Dvoje svata a jedna đevojka.
Bože mili na svemu ti vala!
Divno l’ ih je bilo pogledati,
Zdravo sišli ka banovoj kuli,
Tu ih bane gozbom počastio
Za neđelju dana bijelijeh
U veselju, igri i pjesmama.
Privjenčaše za bana Ružicu,
Kumiše se i bratimiše se.
O Milošu, od Pocerja krilo!
Čulo ti se ime po svijetu
Po junaštvu i poštenu glasu,
Kao sablja tvoja o pojasu.