Ženidba age Hasan age
Zaprosio aga Hasan aga,
L'jepu kćerku Hećaben Memage,
Prsten stavi, svadbu ugovara:
»Ova svadba do petnaest dana,
Dok pokupim kitu i svatove 5
I porežem zlatne kavadove
I pokujem zećir prstenove«.
Progovara kćerka Memagina;
Svome babi Hećaben Memagi:
»Što me dade agi Hasan agi, 10
Hasan agi silnoj poturici?«
Ona misli da niko ne čuje,
Al to doču aga Hasan aga,
Hasan aga silna poturica.
On uzima divit i kalema 15
I hartije knjige bez jazije,
Pa napisa knjigu šarovitu,
Na koljeno Hećaben Memagi,
U knjizi mu 'vako govorio:
»Čuješ mene, Hećaben Memaga, 20
Poslaću ti hiljadu svatova,
Od hiljade manje ni jednoga,
Od hiljade više ni jednoga,
L’jepo svate tamo dočekajte,
Sve dva i dva u dvor uvedite, 25
Po četiri na sofu mećite,
Svakom svatu boščaluk haljina,
Starom svatu vas od suha zlata,
Jenđijama peče od bisera,
Na bajrake od zlata jabuke«. 30
Te je posla Hećaben Memagi.
Kad je došla Hećaben Memagi,
Knjigu uči Hećaben Memaga,
Knjigu uči, gorke suze lije.
Pitala ga kćerka Esmihana: 35
»Šta je tebi, moj premili babo,
Što proljevaš suze od očiju?«
Odgovara Hećaben Memaga:
»Ne pitaj me, kćerko Esmihana,
Da si bogdo, kćeri, zan'jemila, 40
A da nisi svašta besjedila:
Dozno ti je aga Hasan aga,
Što si o njem', kćeri, besjedila.
Nuto vidi što u knjizi piše!«
Al mu veli Esmihana mlada: 45
»Hajd' ne luduj, moj premili babo,
Šta si mi se toga prepanuo!
Živ će babo svate dočekati,
Mrtva majka svate darovati,
A ja mlada večeru spremiti«. 50
Pa zagrće uz ruke rukave,
A uz noge krmzi ćiftijane,
Ona iđe u nove muftake,
A sa njom su sluge i sluškinje.
Opremiše gospodsku večeru, 55
A svom agi ošindiju veže.
Kad dođoše kićeni svatovi,
Oni svate l'jepo dočekaše,
Sve dva i dva u dvor uvodiše,
Po četiri za sofru metaše. 60
L'jepo oni svate darovaše,
Svakom svatu boščaluk haljina,
Starom svatu vas od suha zlata,
Jenđijama sve biserli peče,
Na bajrake od zlata jabuke. 65
Kad u jutru jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo,
Čauš viknu, dabulhana ciknu:
Razviše se svileni bajraci —
»Hazurola, kićeni svatovi, 70
Hazur nam je na konju djevojka!«
Izvedoše lijepu djevojku,
I uzjaha lijepa djevojka
Na konjice age Hasan age,
I pođoše kićeni svatovi, 75
Povedoše Esmihanu mladu.
Kad su bili na prvom konaku,
Crče konjic age Hasan age,
Crče konjic pod l'jepom djevojkom,
Što na sebi madžarija nosi. 80
Kad su došli Hasan age dvoru,
Izlaze joj dva djevera mlada,
Iznose joj dva zećir prstena.
Govore joj dva djevera mlada:
»Sjaši s konja, naša nevjestice, 85
Na poklon ti dva zećir prstena!«
Progovara lijepa djevojka:
»Hajd' otale, dva djevera mlada,
Vi to nos'te, pa djevojke pros'te,
Ja sam sebi od babe don'jela«. 90
Izlazi joj njezina svekrva,
Iznosi joj tepsiju bisera.
Govori joj njezina svekrva:
»Sjaši s konja, moja nevjestice,
Na poklon ti tepsija bisera!« 95
Progovara sa konja djevojka:
»Hajd' otale, moja svekrvice,
Ti to nosi i po dvoru d'jeli,
Ja sam sebi od babe don'jela.«
Izlaze joj njezine zaove, 100
Iznose joj zlatne prstenove.
Govore joj njezine zaove:
»Sjaši s konja, naša nevjestice,
Na poklon ti naše belenzuke«.
Progovara lijepa djevojka: 105
»Neću, bogme, moje zaovice,
Vi to nos'te i sebe gizdajte,
Ja sam sebi od babe don'jela«.
Razljuti se aga Hasan aga,
Pa poleće niz bijelu kulu, 110
U gaćama i tankoj košulji,
Od ponosa u žutim mestvama,
Pa on siđe na mermer avliju,
Te govori lijepoj djevojci:
»Sjaši s konja, nogu salomila, 115
Dosta što si g' danas umorila,
Nisi mi ga od babe dovela!«
Progovara sa konja djevojka:
»Otle hajde, aga Hasan aga,
Hasan aga, silna poturico, 120
Da se konji od babe dovode,
Ja bih mlada dvanaest dovela,
Dvanaestog đogu iz podruma.
Sam se đogo po avliji voda,
Iz lica mu žarko sunce sija, 125
Ispod grla sjajna mjesečina,
I ovog sam od babe dovela,
Tvoj je crko na prvom konaku,
Od dukata što na sebi nosim«.
Povrati se aga Hasan aga 130
I on ode svom premilom babi:
»A, boga ti, moj premili babo,
Uzmidera bijela musafa,
Zakuni je bijelim musafom,
Ne bi l’ ona baš-turkinja bila, 135
Ne bi l' ona sa konja sjahala
I unišla u bijele dvore«.
Skoči babo k'o da ne sjeđaše,
Pa on uze bijela musafa,
I iziđe na mermer avliju, 140
Pa govori lijepoj đjevojci:
»Nevjestice, gondže od ružice,
Tako t' ovog bijela musafa,
Sjaši nama sa dobroga konja
I uniđi u bijele dvore«. 145
Kad to čula lijepa djevojka,
Sjaha s konja kao muška glava,
Poljubi ga u skut i u ruku
I uniđe u bijele dvore.
