Ženidba Stojana Jankovića

Još od zore nema ni pomena,
Udbinjska se otvoriše vrata,
I izie jedna četa mala,
Za trideset i četiri druga,
Pred njome je Lički Mustaj-beže,
Ode beže u Kunar planinu,
Da on lovi lova po planini.
Hoda beže tri-četiri dana,
Ništa bego ulovit' ne može,
Povrati se Liki i Udbinji,;
Kada siđe pod goru jelovu,
Uvrati se na vodu čatrnju,
Da počine i da vode pije;
Baci oči pod jelu zelenu,
Al' s' od jele razasjale grane;;
Kada dođe Mustaj-beže Lički,
Pjan katana pod jelikom spava
Sav u srmi i u čistom zlatu:
Na glavi mu kalpak i čelenke,
Jedan kalpak, devet čelenaka,;
Pokraj njih je krilo okovano,
Valja krilo hiljadu dukata;
Na plećima zelena dolama,
Na dolami trideset putaca,
Svako puce po od litru zlata,;
Pod gr'ocem od tri litre zlata,
I ono se na burmu otvara,
U njem' nosi za jutra rakiju;
Po dolami troje toke zlatne,
Zlatne toke po od dvije oke,;
Dvoje vite, a treće salite;
Na nogama kovče i čakšire,
Žute mu se noge do koljena,
Pobratime, kako u sokola,
Iz kovči su sinčiri od zlata,;
Na sinčirim' sitne titreike,
Što đevojke nose u gr'ocu;
Opasao mukadem pojasa,
Za pojasom devet Danickinja,
Sve u čisto zaljevane zlato;;
O bedri mu sablja okovana,
Na sablji su tri balčaka zlatna
I u njima ri kamena draga,
Valja sablja tri careva grada;
U krilu mu leži pavtalija,;
Na njojzi je trideset karika,
Svaka pavta od deset dukata,
Kod nišana od trideset dukata,
Više zlata, nego ljuta gvožđa;
Kad junak iz travice dine,;
Uz jelu se izvijaju grane;
Pritište ga Mustaj-beže Lički
Su trideset i četiri druga,
Izmače mu svijetlo oružje;
Kad se prenu junak iz travice,;
Te on viđe crnijem očima,
Da su njega Turci pritisnuli,
A kod njega ne ima oružja:
Kako koga rukom' dovatiše,
Te o zemlju njime udaraše,;
Ta u njemu živo srce puca;
Ubi njemu druga sedmericu,
Dok mu b'jele osvojiše ruke,
Savezaše, pa ga poćeraše,
Poćeraše bijeloj Udbinji,;
privezaše na njega oružje,
Nek se čudi malo i veliko,
Đe uvati Mustaj-beže Lički
Ta katanu pod svijem oružjem.
Kad su bili poljem širokijem,;
Progovara Mustaj-beže Lički:
"Oj Boga ti, neznana katano!
"Otkle li si, od koje l' krajine?
"Kako l' tebe po imenu viču?
"Kuda li si bio namislio?;
"Kamo tvoja družina ostala?"
A katana njemu progovara:
"Što me pitaš, Mustaj-beže Lički?
"Jesi l' čuo Latinsko primorje,
"Kod primorja rišćanske Kotare;
"I u njima Janković-Stojana?
"Ja sam glavom Janković Stojane;
"Nisam više ni imao druga,
"Osim Boga i sebe jednoga,
"A nijet sam bio učinio,;
"Da se spustim do pod tvoju kulu,
"Da izmamim Hajkunu đevojku,
"Da odvedem sebe u Kotare,
"Pa mi ne bi od Boga suđeno:
"Prokleto mi piće prevarilo.";
Tada reče Mustaj-beže Lički:
"Be aferim, Janković-Stojane!
"Baš si doš'o u onoga ruke,
"Koji će te, more, oženiti."
U riječi pali pod Udbinju;
Ispod kule Mustaj bega Ličkog,
Gleda četu malo i veliko,
I Hajkuna sa bijele kule
Mila sestra Mustaj-bega Ličkog,
Pred njome je đerđef od mardžana,;
U rukama igla od biljura,
Puni zlato po bijelu platnu;
Kada viđe četu iz planine,
Oni vode svezana junaka
Kod njegova svijetla oružja,;
Ispred sebe đerđef oturila,
Dvije mu je noge podlomila,
Pa je sobo bila govorila:
"Bože mili! čuda velikoga!
"Zla pogleda u dobra junaka!;
"Kako li ga Turci prevariše,
"I bez rane i bez mrtve glave
"Svezaše mu ruke naopako?"
Kad družinu na račun uzela,
Al' ne ima druga sedmorice.;
Kad padoše pod bijelu kulu,
Od Stojana uzima oružje,
Pa oružje nosi u riznicu,
A Stojana spušta u tavnicu
U dubini trista endezeta,;
Đeno leži voda do koljena,
A junačke kosti do ramena.
Ode beže u novu mehanu,
Ode piti s četnicima vino,
Da se vali Turcim' Udbinjanim',;
Kakvog je roba zarobio.
Podiže se lijepa đevojka,
Ona ide na tavnička vrta,
I donese jednu kovu vina,
Na uzicu spušta u tavnicu,;
Sa tavnice grlom dovikuje:
"O junače, Bog te ne ubio!
"Otkle li si, od koje l' krajine?
"Kako li te Turci prevariše,;
"Te svezaše kod oružja ruke?"
Uze Stojan, te on popi vino,
Pa đevojci bješe besjedio:
"Ko me viče sa tavnice b'jele?
"Pivo mi je grlo preuzelo,;
"Pusti mene na čekrk uzicu,
"Izvuci me do pola tavnice,
"Pa ću tebe onda kazivati."
Kada to čula Turkinja đevojka,
Pusti njemu na čekrk uzicu,;
Na uzici kuke od čelika,
Izvuče ga do pola tavnice;
progovara Janković Stojane:
"Ko me pita sa tavnice b'jele?"
Javi mu se Turkinja đevojka:;
"Ja te pitam, neznana katano!
"Ja sam sestra Mustaj-bega Ličkog."
Progovara Janković Stojane:
"O Hajkuna, da te Bog ubije!
"Ja sam glavom Janković Stojane,;
"Ja sam s tebe dopao tavnice;
"Pjana su me Turci prevarili,
"Te svezali naopako ruke."
Veli njemu Turkinja đevojka:
"Čuješ mene, Janković-Stojane!;
"A ja ću ti biti vjerna ljuba.
"U mog brata Mustaj-bega Ličkog
"Ta imaju dvije kule blaga:
"Jedna moja, a druga njegova;
"Ako bude mrijeti po redu,
"Hoće nama obje ostanuti.";
Progovori Janković Stojane:
"A ne luduj, Hajkuna đevojko!
"Boga mi se ne bih poturčio,
"Da mi dadu Liku i Udbinju.
"Ja imadem u Kotarim' blaga;
"Više, Bogme, nego u Turaka,
"A bolji sam junak od Turaka.
"Ako Bog da, lijepa đevojko!
"Sjutra prije polovine dana
"Okrenuće skakat' Kotarani;
"Po Udbinji i oko Udbinje,
"Izvadiće Stojka iz tavnice."
Odgovara Turkinja đevojka:
"Be ne luduj, Janković-Stojane!
"Dokle tvoji Kotarani dođu,;
"Hoće tebe Turci pogubiti;
"Već jesi li, bolan, vjere tvrde,
"Da ćeš mene uzet' za ljubovcu,
"Da izbavim tebe iz tavnice?"
Veli njojzi Janković Stojane:;
"Tvrda vjera, lijepa đevojko!
"Uzeću te za vjernu ljubovcu,
"Doista te prevariti ne ću."
Kad to čula lijepa đevojka,
Spušta njega u tavnicu tavnu,;
Pa otide na tananu kulu;
Malo vreme za tim postojalo,
Dođe beže iz nove mehane,
Đevojka se premeće po kuli,
Nju mi pita Mustaj-Beže Lički:;
"Što je tebe, moja sestro mila?" -
"Ne pitaj me, brate Mustaj-beže!
"Zabolje me i srce i glava,
"Svu je mene zima obuzela:
"Bogme, brate, mrijeti valjade:;
"Već ti sjedi na meke dušeke,
"Da ti padnem u krioce glavom,
"Da ja pustim moju gr'ješnu dušu."
Žao bješe Mustaj-begu Ličkom,
Jer od roda više nikog nema,;
Pusti suze niz bijelo lice,
Pa on sjede na meke dušeke,
Cura pade u krioce glavom,
Jednu ruku u džepove tura,
Drugu ruku bratu u njedarca,;
Dok ukrade ključe od tavnice,
Od riznice i od konjušnice,
Prevali se po meku dušeku,
govori joj Mustaj-beže Lički:
"Sestro moja, Hajkuna đevojko!;
"Nije l' Bog d'o muka odminula?! -
"Jeste brate, milom Bogu vala!"
Podiže se Mustaj-beže Lički,
On otide na zelenu londžu,
Da vijeću čini s Udbinjanim',;
Kako li će umorit Stojana;
A đevojka na noge skočila,
Pa otvara bijelu riznicu,
Stojanovo izvadi oružje
I nakupi egbeta dukata,;
Pa se spusti pred tavnicu b'jelu,
Iz tavnice izvodi Stojana,
Odvede ga pred podrume b'jele,
Izvadiše konje iz podruma:
Dobra đoga bega Ličanina,;
Što ga jaše na mejdan junački,
I vrančića ljube Ličanina,
Kod bržega u krajini nema;
Ðoga jaše lijepa đevojka,
Stojan jaše vranca od mejdan;;
Okrenuše poljem širokijem,
Primiše se u Ogorjelicu,
Od nje pravo u Kunor planinu,
Iz Kunora u polje Kotarsko.
Tada reče Janković Stojane:;
"O Hajkuna, lijepa đevojko!
"Baš se mene zadrijema teško,
"Veš odjaši od konja đogata,
"Hoću malo sanak boraviti."
Veli njemu Turkinja đevojka:;
"Ne, Stojane, tvoga ti junaštva!
"Goni vranca u ravne Kotare,
"Pa je lasno sanak boraviti:
"Ja se bojim čete od turaka."
Ne šće Stojan poslušat' đevojke,;
Već od konja dobrih odsjedoše,
Pa on sjede u zelenu travu,
A đevojci u krioce glavu,
Zaspa Stojan kao jagnje ludo,
Al' đevojka spavati ne može.;
Dok se bijel danak zapoznade,
Rano rani Mustajbegovica,
Da obiđe n kuli đevojku,
Bolesna je sinoć omrknula;
Al' ne ima na kuli đevojke,;
Pokupljeno iz riznice blago,
U tavnici nema Jankovića,
A ne ima u podrumu konja;
Povrati se na bijelu kulu,
Te izbaci pušku habernika;;
Začu beže na zelenoj londži,
Svome se je jadu osjetio,
On se vati u džepove rukom,
Iz džepova ključi pokradeni;
Tad' povika Mustaj-beže Lički:;
"Braćo moja, trideset Udbinjana!
"Uteče mi Janković Stojane
"I odvede Hajkunu đevojku,
"Već na noge, ako Boga znate!"
Čudan adet bješe u Turaka:;
Gotovi im konji pod sedlima,
Dobrijeh se konja dovatiše,
I široko polje prejezdiše,
Kunora se gore dovatiše,
Od Kunora u polje Kotarsko.;
Gleda Hajka iz zelene trave,
Često gleda pod Kunor planinu,
Al' se pramen zapođede tame
A od pare konjske i junačke,
Pozna brata Mustaj-bega Ličkog;
I za njime trideset Udbinjana,
A ne smije da Stojana budi,
Već proljeva suze od očiju
Po obrazu Janković Stojana;
Kad se prenu Janković-Stojane,;
On besjedi Turkinji đevojci:
"Što je tebe, Turkinjo đevojko!
"Te proljevaš suze od očiju?
"Il' ti žališ brata Mustaj-bega?
"Il' njegova blaga golemoga?;
"Il' ti nije u volju Stojane?"
Odgovori Turkinja đevojka:
"O Stojane, žalosna ti majka!
"Ja ne žalim brata Mustaj-bega,
"Nit' ja žalim blaga njegovoga,;
"Ja sam nama blaga ponijela;
"Ti si mene nasred srca moga;
"Eto, bolan, Ličkog Mustaj-bega
"I sa njime trideset Udbinjana,
"Jaši vranca, bježi u Kotare,;
"Oboje smo izgubili glave."
Kad viđe Janković Stojane,
On govori Turkinji đevojci:
"Ne ću Bogme, Hajkuna đevojko,
"Žao su mi Turci učinili,;
"U travi me pjna pritisnuli,
"Sad se hoću darivat' sa šurom;
"Već ti jaši vranca od mejdana,
"A daj mene tvojega đogata,
"Pobolji je malo od vrančića,;
"Da ja idem šuri u sretanje."
Skoči Stojan na dobra đogata,
A đevojka na malena vranca,
Bježi mlada bijelu Kotaru,
A Janković begu u sretanje;
Da je kome sjesti, te poglati,
Da on vidi čuda velikoga,
Kad udari trideset na jednoga,
Pa ne ščeka kuća ni jednoga!
Trideset Stojan odsiječe glava,;
I uvati Mustaj-bega Ličkog,
Sveza njemu ruke naopako,
I doćera njega do đevojke,
Pa poteže sablju okovanu,
I đevojci beše govorio:;
"O Hajkuna, sestro Mujagina!
"Mi ovako šure darujemo."
Pa zamanu sabljom okovanom;
A đevojka podbacila ruke:
"Ne, Stojane, tvoga ti junaštva!;
"Ne ostavi sestru bez zakletve,
"I tebe bi sestre žao bilo;
"Vrati njega, ne ide Udbinji."
Stojan svoju sablju povratio,
Begu bolje popriteže ruke,;
Pa ga vrati natrag u Udbinju
I ovako njemu besjedio:
"Kada, more, u Udbinju dođeš,
"S Udbinjanim' sjedeš piti vino,
"Lagat' nemoj, već sve pravo kaži,;
"A džaba ti život na mejdanu."
Ode beže u Udbinju svezan,
Stojan ode u ravne Kotare,
I odvede Turkinju đevojku,
Pokrsti je i vjenča je za se,;
Pa je ljubi, kadgođ se probudi.

Izbor

• Sabrana dela Vuka Karadžića, Srpske narodne pjesme, izdanje o stogodišnjici smrti Vuka Stefanovića Karadžića 1864-1964 i dvestogodišnjici njegova rođenja 1787-1987, Prosveta. Pjesme junačke srednjijeh vremena, knjiga treća 1846, Beograd, 1988., str. 89-97.