Ženidba Mirčetić Mihajla (Bogoljub Petranović)

* * *


Ženidba Mirčetić Mihajla

Zakukala sinja kukavica,
Viš' Marice, viš' vode studene,
Viš' Marice na tankoj jelici,
To ne bila sinja kukavica,
Već se vila na jeliku svila, 5
Tanko kliče, glasovito viče,
Te doziva Srbina junaka,
Po imenu Kraljevića Marka:
»Đe si, Marko, dragi pobratime?
Kad valjade tebe ne imade,
Da je Bog d'o, sreća donijela,
Da si mi se danas dogodio
Na Marici studenoj vodici,
Da izbaviš roblje od Turaka;
Prebrodila pro vode đemija,
U đemiji hiljadu svatova,
Kitni svati Mirčete vojvode,
Oni vode lijepu đevojku,
Za sokola Mirčetina sina,
Po imenu Mirčetić Mihajla,
Al' tu nema Mirčete vojvode,
Dočeka ih vezir Ćupriliću,
Sa njegovom vojskom silovitom,
Na obali kraj vode Marice,
Silne vojske tri hiljade bješe,
A srpskijeh hiljadu svatova,
Dočekaše, svate povezaše,
Odvedoše Srpkinju đevojku,
Isprošenu i prstenovanu,
Odvedoše vjeru u nevjeru,
Ljuto cvili Srpkinja đevojka,
Te cvijelja drvlje i kamenje,
I kamen bi suzu propuštio,
Ja kamo li oko u junaka.«
Kad to začu Kraljeviću Marko,
U Kaldaku visokoj planini,
U planini pod jelom zelenom,
Marko sjedi, hladno vino pije,
Do njeg' sjedi Banović Sekula,
Jedan drugom nazdravlja zdravice,
Piju vince na junačko lice,
Kada Marko razumje besjede,
On doziva pobratima svoga:
»Moj Sekule, mio pobratime!
Čuješ vile grlo je boljelo!
Kako cvili, kakve jade kaže!
Valja junak da tom odgovori,
Sramota je, brate, upuštiti,
Da odvedu vjeru u nevjeru,
Silni Turci Srpkinju đevojku,
Isprošenu i prstenovanu,
Već Sekule, siv zelen sokole!
Ti razavi zmajovita krila,
Nek ti zvekne ćemerlija kriva,
Te presreti na Marici Turke,
Dok ja spremim sebe i Šarina,
I ja ću ti skoro tamo doći,
Da darujem na Marici Turke.«
Kad to začu Banović Sekula,
Hitro momak na noge skočio,
Pak razavi zmajovita krila,
A zveknu mu ćemerlija kriva,
A Sekul je rukom pritiskuje:
»Britka ćordo! ne zvekeći često,
Danas ću ti sreću okušati,
Junačkom te krvcom napojiti.«
Pak se izvi kajno soko sivi,
Visoko se pod oblak izvija,
Kraj Marice u polje savija,
Pa je tursku zastavio vojsku,
Kad naleće, pred njihe proleće,
Kada pade, vatru sipat stade,
Opazi ga vezir Ćupriliću,
Pak je 'vako Turčin govorio:
»Braćo moja, paše i kadije,
I ostale age i spahije!
Pred nas pade zmaj 'tica ognjena,
To će nama vrlo dobro biti!«
A ne znade đe će poginuti.
Dok se Sekul stade izvijati,
I razgonit na buljuke Turke,
Na buljuke na četiri strane,
Kajno vuče po planini ovce,
Sve preskače konje i junake,
A sa konja ukida junake,
I junačke odsijeca glave.
U to doba Kraljeviću Marko,
Na Šarinu ko na gorskoj vili,
Za n>im vranac na kolače skače,
Dobar vranac Banović Sekule
Dok zavika Srpkinja đevojka:
»Jao njojzi, do Boga miloga!
Bud' me mladu zarobiše Turci,
Zarobiše, pak me odvedoše,
Isprošenu i prstenovanu,
O'klen ovđe zmaj 'tica ognjena,
Iz krila mu sipa vatra živa,
I moje će opaliti lice,
A ja neću ni žaliti lica,
Neka gori, ognjem izgorjelo,
Da me mladu ne obljube Turci.«
Kad to začu Kraljeviću Marko,
Uz obraz mu plamen udario,
Do đevojke doćera Šarina,
Dok dopera konja do đevojke,
Sedamdeset odsiječe glava,
Pak đevojci stade besjediti :
»O đevojko, snaho Mirčetina
Ti si mlada skoro isprošena,
Za Srbina i srpskoga sina,
Nemoj se ti danas prepa'nuti,
Žarko će te ogrijati sunce;
Kad se vedro nebo naoblači,
Iz oblaka rosna kiša pa'ne,
Iza kiše opet sunce grane,
I tebi će danas izvedriti,
Žarko će te ogrijati sunce,
Srbin će ti obljubiti lice.«
Pak mimo nju proćera Šarina,
Sve on traži Ćuprilić vezira,
Dokle Marko do vezira dođe,
Pet stotina odsiječe glava,
A sve glava jedrenskijeh aga,
Kad on nađe Ćuprilić vezira,
Srdit Marko pa mu govorio:
»Stan' vezire, da se darujemo !
Ako smo ti curu poklonili,
Nijesmo te darom darovali,
Danas će te darovati Marko,
Kog daruje Kraljeviću Marko,
Tog je sunce presjenulo žarko.«
Kad dopera konja do vezira,
Zubom škri'nu, dok mu sablja sijnu,
Na veziru nestanulo glave,
Ode tamo da popase trave!
Pak zavika Kraljeviću Marko:
»Što to radiš, Banović Sekule
Dalje stani na vrančiću svome,
Dobar mi je vranac dodijao,
Na Šarina glavu naslonio,
Propinje se nebu pod oblake,
Pometa me darivati Turke!«
Kad to začu Banović Sekule,
On poteže na dizgin vrančića,
Hitro skoči, od Marka odskoči,
Pa kroz polje konje naćeraše,
Jedan goni, drugi dočekuje,
Sad da ti je stati, te gledati,
Kako srpske sijevaju ćorde,
Kako turske zijevaju glave,
Tu se teška krvca proljevaše,
Doline se krvi natočiše,
A brežine glavam' nakitiše,
Tri hiljade glava isjekoše,
Pak debele kon>e povratiše,
U svatove srpske naćeraše,
Svatovima ruke oprostiše,
Pak sjedoše, te se odmoriše,
I hladna se vinca napojiše,
Pak otalen svate povedoše,
I kraljicu lijepu đevojku.
I tu dobar šićar zadobiše,
Mlogo blago i mlogo oružje,
Hvatiše se brda i planine,
Na planini konak učiniše,
Da viš' sada dva srpska junaka,
Dva junaka Marka i Sekula,
Zapuštaše sive sokolove,
Naloviše zvjerke svakojake,
Pripraviše mezet za junake.
Tu svatovi noćcu zanoćiše,
Zanoćiše, pak i prenoćiše.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo,
Zavikaše kićeni čauši:
»Spremajte se, kićeni svatovi!
Ko je konjik, priteži kolane,
Ko je pješak, na noge opanke.«
Svi svatovi na noge skočiše,
Konjenici konje opremiše,
A pješaci na noge skočiše,
Pred njima je Marko i Sekula,
A za njima sve srpske vojvode,
I sa njima Srpkinja đevojka,
Sve planine zdravo pregaziše.
Dok dođoše dvoru Mirčetinu,
Mloge Marko na muštuluk sprema,
Mirčeta im muštuluke daje,
Sve svatove po redu poznaje,
A ne pozna Marka ni Sekule,
Jer ih nije zvao u svatove,
Kad opazi Marka i Sekula,
Tad vojvoda na noge skočio,
Pak preda nje u sretanje pođe,
I tu njima dobrodošje daje,
Ruke šire, u lica se ljube,
Za junačko ispituju zdravlje,
Mlađe sluge konje prihvatiše,
Konje vode u tople podrume,
A svatove na rosnu livadu,
A vojvode na bijelu kulu,
Kada začu Mirčeta vojvoda,
Đe je Marko curu izbavio,
Izbavio Marko i Sekula,
Pokloni im dvije perjanice,
Sve od suha zlata žeženoga,
Pa i dvije sablje zakovane,
Sve niza njih mavi plamenovi,
U balčacim' dragi kamenovi.
Tu veliku svadbu učiniše
Učiniše svadbu i veselje,
Svu gospodu na svadbu sazvaše,
Svadba bila za petnajest dana,
Svadba bila, pak se rasturila,
Svaki ode zavičaju svome.


Izvor

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 410-415.