Ženidba Mirčete vojvode (Bogoljub Petranović)



Ženidba Mirčete vojvode

Curu prosi Mirčeta vojvoda,
Od Srbije, slavne Trnovije,
Daleko je curu zaprosio,
U Karlovcu gradu bijelome,
U onoga od Karlovca bana, 5
Dok Mirčeta curu isprosio,
Na tovare blago potrošio,
Prsten curi i jabuku dao,
Na jabuci svadbu odgodio:
»Svadba naša za petnajest dana,
Dok ja dođem do bijele kule,
I sakupim kićene svatove,
Sve vojvode od zemlje Srbije.«
Kad to reče, na noge skočio,
Za gotova konja zakročio,
Na kapiju gradsku udario,
Dok darova svasti i punice,
I malenu đecu na sokaku,
I u gradu gradskog kapidžiju,
Potrošio hiljadu dukata,
Pak on ode slavnoj Trnoviji,
Kako dođe svojoj tankoj kuli,
Poče kupit na kitu svatove,
Po izboru Srbe vitezove,
Sve vojvode od srpske slobode,
Svakog ću ti po imenu kazat:
Starog svata Kosančić Mihajla,
A vojvodu Jugović Danila,
Mila kuma sa Zmijanja Rajka,
Dva đevera dva banova sina,
Od malena sela Vučitrna;
Barjaktara Obilić Miloša,
Jer je momak stavan i prikladan,
Mrke masti, visoke odrasti,
Štrk na nogam', širok u plećima,
Momče nema brade ni brkova,
Ljepši momak od svake đevojke,
Barjak nosi na dorinu svome,
Zlatne kite pale od barjaka
Po plećima u mlada junaka,
Žuberkaju kite na plećima,
Kajno 'tice na zelenoj grani,
Barjak nosi Obilić Miloše,
Barjak nosi, licem se ponosi,
Jer je slavno odgojio lice,
Kajno jablan kad ogrije sunce,
I što ću ti dalje kazivati,
Sakupio kićene svatove,
Po računu hiljadu svatova,
Sve svatova sivi sokolova,
Pred njima se krstaš barjak vija,
I odoše zdravo i veselo,
Kad dođoše do Karlovca grada,
Opazi ih sva srpska gospoda,
Te seire kićene svatove,
Pregledaju konje i junake,
Sve svatove sive sokolove,
Kako koji dobra konja jaše,
Kako jaše, kako sablju paše,
Dok dođoše do banova dvora,
Njihe gleda gospoja đevojka
Sa pendžera sa babova dvora,
Suze roni, tiho progovara:
»Majko moja, razgovora nema,
Jer junaka u svatima nema,
A Arap se pred svatove sprema,
Oteće me u svatova, majko,
Jer vojvode nema ni jednoga,
Dok tu nema Kraljevića Marka,
Od Srbije rođena junaka,
Tu i nema ni jednog junaka,
Koji bi mi zaklonio lice,
Daje, majko, u svatima Marko,
Ja bih manje oborila suza;
Pak tu nema Relje Bošnjanina,
I ono je neka poglavica,
Ljuto bije srpske krvopije;
Pak tu nema Ljutice Bogdana,
Pouzdana druga za mejdana,
Koga hvali sva krajina naša;
Pak tu nema Toplice Milana,
Izabrana Srba za mejdana,
Koji tuče krvopije Turke,
Đe ih stigne topuzinom tuče!
Pak tu nema Banović Sekule,
Zmajovita u ratu junaka,
Što sažiže na buljuke Turke!
Kad tu, majko, poglavica nema,
Onda nama razgovora nema,
Osjem Boga i Miloša moga,
Da je Bog d'o, sreća donijela,
Da ni njega u svatima nema*
Kad je 'nako odgojio lice,
Kajno žarko na istoku sunce,
Viš' njega se svilen barjak vija,
Pa rumeno prikrije mu lice,
Kajno oblak kad prikrije sunce,
Kad se skine, da sjajnije sijne,
Tako ti je, moja mila majko,
U Miloša plemenito lice,
Odsjeva mu kajno žarko sunce,
Ljuto mi je obranio srce,
Pa me s njega zaboljela glava,
Voljela bi, moja mila majko,
Da ga nikad ni viđela nisam,
Ja ne viđoh ljepšega junaka,
Miloš ljepši od svake đevojke!
Što je njega odgojila majka,
Ona ima lijepa junaka
Za krstata srpskoga barjaka,
Da on ima dana za mejdana,
Baš bi bio junak za mejdana,
Ali evo tuge i nevolje,
Pa je momče ludo i nejako,
Da Arapu na mejdan iziđe,
Neće znati sabljom udariti,
Pak će njega Arap pogubiti,
I moje će lice obljubiti,
Pak da kukam dovijeka svoga!
Što ću sada od života svoga?
Ko će meni zakloniti lice
Od Arapa, nesretna junaka?
Miloš bi mi zaklonio lice,
Da mi žarko ne potavni sunce,
Al' je Arap varalica stara,
Miloša će Arap prevariti,
Prevariti, pa ga pogubiti,
Kol'ko žalim mog bijela lica
I Miloša ja požalit moram,
Đeće momče s mene poginuti.
Da Bog dade i sveti Ilija,
Kad Arapin preda nas iziđe,
Da sijevne munja iz oblaka,
Grom pogodi crna Arapina,
Da ga složi na zemljicu crnu!
Jal' namjernik junak da se nađe,
Da Arapu posiječe glavu,
Da ispuni na junaštvu slavu.«
To govori, a suze obori.
U to doba svati dolaziše,
I dobro ih tamo dočekaše,
Konje vode u tople podrume,
A svatove na rosnu livadu,
A vojvode na bijelu kulu,
Pred kulom se krstat barjak vija,
Na njem sjedi soko 'tica siva,
Soko 'tica Miloš Obilića.
Tu svatovi noćcu zanoćiše,
Zanoćiše pak i prenoćiše.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo,
Dok zavika čauš do čauša:
»Braćo moja, kićeni svatovi,
Ko je konjik, priteži kolane,
Ko je pješak, na noge opanke,
Da ranimo da ne odocnimo,
Da ranije konak uhvatimo,
Tuđa zemlja pratioca nema,
Tuđi ljudi, ne znamo im ćudi.«
Svi svatovi na noge skočiše,
Pak debele konje opremiše,
Đeverovi curu opremiše,
Đevojačko ruho potpuniše,
Dok zavika od Karlovca bane :
»Lako malo, kićeni svatovi,
Dok iziđe ručak i darovi.«
Iza toga ručak izlazio,
Iza ručka gosp'ski darovi,
Darovaše što za kog bijaše,
Nekom jagluk, a nekom boščaluk,
Nekom konja, a nekom sokola,
Barjaktaru na barjak jabuku,
Đeverima kićenu đevojku.
Malo vr'eme za dugo ne bilo,
Dok evo ti crna Arapina,
Na kobili čakar bedeviji,
A za njime do trista Arapa,
Na Arapu do tri glave crne,
Grdan ti je, da ga Bog ubije!
Crno lice kajno u gavrana,
Crno lice, a bijeli zubi,
A krvave oči izvalio,
Trkom trče, a iz grla viče :
»Stani, bane, zastavi svatove,
Da obiđem gospo'ske darove,
Da vidimo čija je đevojka,
Al' je moja, ali vojvodina.«
Kad to viđe od Karlovca bane,
Udriše mu suze niz obraze,
A zavika grlom bijelijem:
»O moj zete, Mirčeta vojvoda,
Sad što ćemo od života svoga,
Kad junaka nemam ni jednoga,
U kog' bi se mog'o pouzdati,
Da Arapa može pogubiti,
Među braćom spomen ostaviti?
Da je meni Kraljeviću Marko,
Kome' no je na mejdan jednako,
Kajno drugom u pjanu mehanu,
Arapu bi zgotovio hranu,
A vama bi otvorio pute,
Đevojačke pozlatio skute.«
Kad to začu Mirčeta vojvoda,
On zavika grlom bijelijem:
»Braćo moja, kićeni svatovi,
Sad što ćemo od života svoga?
Nije l' majka rodila junaka,
Kod mene ga danas dogodila,
Da Arapu na mejdan iziđe?«
Kad to začu hiljadu svatova,
Svaki šuti, ništa ne besjedi,
Al' ne šuti Kosančić Mihajlo,
Veće skoči od zemlje na noge,
Pak posjede debela dorata,
Pak Arapu na mejdan iziđe,
Dočeka ga crni Arapine,
Na Arapu do tri glave crne,
Iz jedne mu vihor vjetar puše,
Iz druge mu maven plamen liže,
A treća mu glava progovara,
Na njega je vjetar otisnuo,
S dorata ga konja oborio,
Sa glave mu kapu ukinuo,
Kad to viđe Kosančić Mihajlo,
Kad vidio đe je poginuo,
On pobježe, vesela mu majka!
Pak pobježe junak u svatove.
Kad to viđe Sibinjanin Janko,
On zavika grlom bijelijem:
»Kopiljane, crni Arapine!
Lasno ti je đecu razgoniti,
Drži mi se na mejdanu tvrdo,
Neka znadeš, prijevare nema.«
Pak doleće do đogata svoga,
Pak se njemu>na srijedu baci,
Do Arapa dopera đogata,
Dočeka ga crni Arapine,
Na njega je vjetar otisnuo,
S đogata ga konja oborio,
Predade se Sibinjanin Janko,
Pak pobježe, vesela mu majka!
Kad to viđe sa Zmijanja Rajko,
Od zemljice na noge skočio,
Do labuda konja doskočio,
Pak se njemu na srijedu baci,
A zavika grlom bijelijem:
»Drži mi se crni Arapine!
Neka znadeš, prijevare nema.«
Dočeka ga crni Arapine,
Na njega je vjetar otisnuo,
I njega je s' konja oborio,
Pade Rajko u zelenu travu,
Prepade se, vesela mu majka!
Pak pobježe poljem širokijem,
I uteče junak u svatove.
Sve to gleda Obilić Miloše,
A u njemu srce zaigralo,
Stade svoga opremat dorina,
Taman svoga opremi dorina,
Dok evo ti dva banova sina,
Od malena sela Vučitrna,
Dva đevera lijepe đevojke,
Đe Arapu na mejdan pođoše,
Pred njih Miloš naćera dorina,
Pak zavika grlom bijelijem,
Te doziva dva banova sina,
Dvoje đece Gojka i Nikolu,
Ovako im Miloš progovara:
»Đeco moja, lude ti ste glave:
Oba biste danas poginuli,
Arap bi vas oba pogubio,
Ja ću njemu na mejdan izići,
Iza vaske i za svoju slavu,
Da pokažem od junaštva pravu,
Ko je junak, ko l' je pohvalica?«
Kad to reče, poćera dorina,
Natrag vrati dva banova sina,
A zavika Arapina crna:
»Drži mi se, Arapine crni !
Da vidimo, ko je junak bolji,
Jali gavran, jali soko 'tica!«
Sve to gleda hiljadu svatova,
I sa dvora banova gospoda;
A đevojka kitna Ikonija,
Diže ruke nebu u visine:
»Bože mili na svemu ti hvala!
I ti n>emu budi na pomoći,
Da pogubi Arapina crna.«
Kada Miloš dopera dorina,
Dočeka ga crni Arapine,
Na Miloša vjetar otisnuo,
Da obori konja i junaka,
Jal' rastavi od konja junaka,
Al' se Miloš oborit ne dade,
Jer junaštvo na mejdanu znade,
Prihvati se grive i dorina,
Ne obori njega ni dorina,
Kad Arapu vjetar izdušio,
Na Miloša plamen otisnuo,
Da oprži konja, jal' junaka,
A Miloš se mudar dogodio,
Sjetuju ga iz planine vile,
Miloševe posestrime mile,
Pak se hvati rukom u terkiju,
Te razavi bugar-kabanicu,
Ne može ga vatra opržiti,
Ni junaka s konja oboriti.
Kad Arapu plamen izdušio,
On poteže tešku topuzinu,
U njojzi je sedamdeset oka,
A na njojzi sedamdeset pera,
Sedamdeset i pera četiri;
U Miloša teška topuzina,
U njojzi je sedamdeset oka,
A na njojzi sedamdeset pera,
Sedamdeset i pera četiri,
Stadoše se muški udarati,
Buzdovanim' pera oblomiše,
A balčake u travu baciše,
Pak za britke sablje prihvatiše,
Varaju se i tamo i amo,
Ne bi l' koji prevario koga,
Prevario, sabljom udario,
Ni jedan se udarit ne dade,
Baraše se dva puna sa'ata,
Kada treći sa'at nastupio,
Dočeka ga Obilić Miloše,
Te Arapa sabljom udario,
Na dohvatu po svilenu pasu,
Na dvije ga pole prestavio,
I pod njime sedla prihvatio,
I pod sedlom čakar bedevije,
Viš' je nikad osedlat ne more,
Pak mu sve tri odsiječe glave,
Pak naćera konja u Arape;
Is'ječe mu sve trista Arapa,
Pak povrati konja u svatove,
A odnese tri arapske glave,
Te darova od Karlovca bana,
A on njemu hiljadu dukata,
Pozlati mu kitu od barjaka,
Dade njemu lijepu đevojku.
Tadaj Miloš razavi barjaka,
I odvede kićene svatove,
I odoše slavnoj Trnoviji,
Tu veliku svadbu zametnuše,
Oženiše Mirčetu vojvodu,
Na junaštvu Obilić Miloša,
Vesela mu dovijeka majka,
Njemu majka, a nama družina!



Izvor uredi

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., 401-409.