Ženidba Marka Kraljevića (Kordunaš)

* * *


5

Ženidba Marka Kraljevića

Večerao Kraljeviću Marko
U Prilipu u svom b'jelom dvoru,
Naporedo svojom starom majkom,
Kada jesu za večerom bili,
Ostarica govorila majka:
„Ala sinko, Kraljeviću Marko!
„Veliku si grotu učinio,
„Što se dijete n'jesi oženio,
„Što mi n'jesi sna'u isprosio,
Meni sna'u sebi v'ernu ljubu,
„Neka meni bude zamjenica.
„Steci za se lijepu djevojku,
„Pa i za me draga prijatelja!
„Ne možem te kruva naraniti,
„Ni vodice ladne napojiti,
„Ni u kući vatre naložiti,
„Stara jesam za pomoć ti n'jesam.“
Al' joj na to odgovara Marko:
„A boga ti, moja stara majko!
„Davno bi se bio oženio,
„Daljnu zemlju jesam pre'odio
„I svoga sam šarca umorio,
„Al' ne nađoh za sebe djevojku.
„Đe gođ nađoh za sebe djevojku,
„Tu ne možem za te prijatelja;
„Đe ja nađoh za te prijatelja,
„Tu ne možem za sebe djevojku.
„Koju jesam zemlju pre’odio,
„Od istoka pa sve do zapada,
„Pre'odio devet kraljevina
„I desetu tursku carevinu,
„Niđe mi se nesviknu djevojka;
„Dok ne dođoh u zemlju Bugarsku,
„Nekakvome kralju ІŠišmaninu.
„U njega je lijepa djevojka.
„Gleda sam je kod vode bunara,
„L'jepa ti je moja majko stara!
„Oko mene s okrenula trava,
„Čini mi se da bi za me bila;
„Eno majko za me djevojke,
„A i za te draga prijatelja;
„Tebi sna'a meni ljuba vjerna
„I biće ti dobra zamjenica.
„Kuvaj majko lake brašnenice!
„Osedlaću pomamna šarina,
„Pa ja idem u zemlju Bugarsku,
„Zaprosiću od kralja djevojku.“
Rado majka poslušala Marka:
Ukuva mu lake brašnenice,
Marko spremi pomamna šprina.
Ode zdravo u zemlju Bugarsku.
Kad on dođe kralju Šišmaninu,
Marko prosi u kralja djevojku,
Marko prosi, a kralj mu je dava,
Kralj je dade, riječi ne poreče.
Gostite se do dva do tri dana,
Marko 'arči tri tovara blaga .
Dok dariva svasti i punice.
Kada jesu na rastanku bili,
Marka prate novi prijatelji,
Djevojačka besjedi mu majka,
Na pohodu, te mu riječ kaže:
„Mio zete, Kraljeviću Marko!
„Kada kmeni pođeš po djevojku,
„Ti ne vodi tuđine svatova,
„Osobito kuma i djevera;
„Van ikoga od roda svojega,
„Ali brata. ali bratučeda!
„Djevojka je odviše lijepa,
„Bojimo se goleme sramote.“
Ode Marko zdravo dvoru svome.
Što ga golic' upitala majka,
Sve joj Marko po istini kaže:
„A boga ti, moja stara majko!
„Ja sam tamo mirno putovao,
„I zdravo se natrag povratio,
„Bog mi dobar na pomoći bio.
„Ja sam tebi sna'u isprosio,
„Tebi sna'u sebi v'jernu ljubu;
„Eno za me lijepe djevojke.
„A i za te draga prijatelja;
„Dobra će ti biti zamjenica.
„Gostio sam s' do dva do tri dana,
„Poarčio tri tovara blaga.
„Kada jesmo na rastanku bili,
„Pratili me novi prijatelji,
„Djevojačka besjedi mi majka,
„Na pohodu, te mi 'vako kaže:
„Da ne vodim tuđine svatova,
„Osobito kuma i djevera;
„Van ikoga od roda svojega
„Ali brata, ali bratučeda.
„„Djevojka je odviše lijepa,
„„Bojimo se goleme sramote;“
„Neznam majko: što bi učinio?“
Govori mu ostarica Majka:
„Drago d'jete, Marko Kraljeviću!
„Vala bogu imam prijatelja,
„A kod njih se ti ne boj sramote,
„Od starine naše prijatelje
„Ta obadva zovi u svatove,
„A za kuma dužda Mletačkoga,
„Za djevera Zemljića Stjepana.“
Zove Marko oba u svatove.
Eto ide dužda i Stjepane,
Svaki vodi pet stotin svatova,
A obadva smiriše hiljadu.
A sila se lomi u svatove,
A junaku MarkuKraljeviću.
Iduzdravo u zemlju Bugarsku,
Prijatelju Šišmaninu kralju.
Prijatelj ih dobro dočekao,
Za gotove sovre posjedao,
Svake ruke bilo djakonije,
Svima bilo vina izobila.
Piše vino ravni osam dana:
Od neđelje opet do neđelje.
Kad se svati ponapiše vina,
Po svatov’ma viknuše vojvode:
„Dede. braćo, da sad putujemo!
„Evo nami danka od rastanka,
„Kratki danci, a dugi konaci,
„Ta nećemo ođe gostovati;
„Ajdmo našem dvoru putovati!
„Azur, svati, azur je djevojka,
„Azur. braćo. da sad putujemo!“
Idu svati mirno putovati
Među sobom vode dijevojku.
Kad sađoše na sred polja ravna,
Đe je sreća bog da i nesreće:
Velik vjetar sa planine punu,
Te podiže duvak sa djevojke;
Bjelo joj se ukazalo lice,
Od svatova niko i ne vidi;
Neg' nevoljni dužde od Mljetaka,
Za zlo viđe lice u djevojke;
Dokle ga je kume ugledao,
Od muke ga zaboljela glava.
Dužede srcu odoljet' ne može,
Kada biše na prvom konaku;
Al eto ti dužda Mljetačkoga,
Pa on dođe Zemljiću Stjepanu:
„Daj . Stjepane, svoju milu snašu!
„Da mi noćcu bude za ljubovcu,
„Evo tebi jedna čizma blaga!“
Govori mu Zemljiću Stjepane:
„Prođ' se dužde kavge i đavola!“
Nu se dužde okanuti neće,
Kada bide na drugom konaku;
Al' eto ti dužda mletačkoga
Pa on dođe Zemljiću Stjepanu:
„Daj, Stjepane, milu svoju snašu!
„Da mi noćcu bude za ljubovcu,
„Evo tebi dvije čizme blaga!“
Govori mu Zemljiću Stjepane:
„Prođ' se dužde kavge i nevolje,
„Ta vidiš li, bog te ne vidio,
„Ta znadeš li ne znali te ljudi -
„Palo ti je na um poginuti
„I bez sile glavu izgubiti!“
Nu se dužda okanuti ne će.
Kada biše na trećem konaku,
Al' eto ti dužda mljetačkoga
Pa on dođe Zemljiću Stjepanu:
„Daj, Stjepane, svoju milu snašu!
„Da mi noćcu bude za ljubovcu,
„Evo tebi sve tri čizme blaga,
„Kakva blaga sve žuta dukata!“
Prevari se Zemljiću Stjepane,
Te on primi sve tri čizme blaga,
Dade duždu lijepu djevojku.
Uze dužde za bijelu ruku,
Odvede je pod svoje šatore.
Te joj dužde' vako besjedio:
„Dede, kumo, da se milujemo!“
Suze roni lijepa djevojka,
Suze roneć. 'vako mu govori:
„Ala, kume, da te bog ubije
„Ala si mi grdno dodijao
„Od boga je velika grijota,
„A od sv'jeta zazor i sramota,
„Da se ljube vjenčani kumovi,
„Crna će se zemlja provaliti,
„Više nas se nebo prolomiti!“
Al' joj dužde još gore kazuje:
„Nemoj, kumo, sa mnom ludovati,
„Ele nema grote ni sramote.
„Ja sam dvanajst obljubio kuma:
„Ljubio sam dvanajst vjenčanije',
 „A krštene dvajest i četiri;
„Nit se crna zemlja provalila,
„Nit se vedro nebo prolomilo.
„Dede, kumo, da se milujemo!
„Dede. draga, da se obljubimo!
„Sa mnom ne moj više ludovati.“
Al' govori ovako djevojka:
„Ala kume, da te bog ubio,
„Ala si me jako obladao!
„Mene moja sjetovala majka:
„Da ne ljubim bradata junaka;
„Neg onoga mlada golobrada,
„Ka deliju Kraljevića Marka.“
Zove duždu dva berbera mlada,
Te mu zlatnu obrijaše bradu.
Ne bi luda lijepa djevojka,
Te je sjedu sabirala bradu,
U jagluk je svilu zamotala,
Te je spušta u svoja njedarca.
Kad je dužda obrijao bradu,
Djevojka mu opet 'vako kaže:
„O ludosti, dužda Mletčanina !
„Badava si i to učinio.
„Od posla ti ništa biti ne će,
„Viđe će nas Kraljeviću Marko.
„To je naša zazor i sramota,
„Od ovoga sv'jeta i naroda.“
Al' joj reče duždu od Mljetaka:
„Nemoj kumo, sa mnom ludovati!
„Ele nema grote, ni sramote,
„Daleko je Kraljeviću Marko,
„Na srijedi tabora svatova;
„Lega Marko i sanak boravi,
„On ne može ni viđeti ništa,
„Ni viđeti, od sna opaziti;
„Markovi se poznadu šatori,
„Svi šatori od bijela platna
„Sam je Markov od zelene svile,
„Na šatoru od zlata jabuka
„I još biše dva kamena draga,
„Spred kojima s' može večerati
„U po noći kano u po dana.
„Dede, kumo, da se milujemo!“
Čujte čuda draga braćo moja
A što reče lijepa djevojka;
„Pušti m' kume, nadvor pred šatore,
„Da pogledam k nebu po višini,
„Jal je vedro, jali je oblačno.
Prevari se duždu od Mljetaka,
Te on na dvor puštio djevojku.
Ne bi luda lijepa djevojka,
Ne gledala k nebu po višini.
Van odleti k Marku pod šatora,
Nađe Marka će sanak boravi;
Al' djevojka probudila Marka.
Zle je ćudi već iza sna Marko,
Grdnu riječ besjedi joj Marko:
„Bjež', djevojko, crna 'opjatinko!
„Što ne možeš dočekati dana?
„Da dođemo mirno našem dvoru.“
Suze roni lijepa djevojka,
Suze roni 'vako mu govori:
„Ala Marko, o lydosti moja!
„Ala Marko, vesela ti majka!
„Za što reče, što mi ne pristaje?
„Šta govoriš da sam 'opjatinka?
„Ti povede sobom nevjernike,
„Nevijerne crne 'opjatine,
„Prokletoga duždu i Stjepana;
„Koji nami o nevjeri rade.
„Izdade me Zemljiću Stjepane,
„Nesretnome duždu Mljetačkome.
„Djever kumu izdavao mene,
„Noćas Marko za tri čizme blaga.“
Kada Marko glase razumno.
A djevojci 'vako govorio:
„Ta počekaj, draga djevojko!
„Bjela danka i žarka sunašca,
„Ujtro ćemo potražiti poći,
„A obяdva kuma i djevera.“
Svanu danak, još ne granu sunce,
Šetaju se djevojka i Marko,
Šetaju se kroz tabor svatove,
Od šatorя idu do šatora,
Kad dođoše dvama šatorima
Do onoga dužda i Stjepana,
Te ih l'jepo upitao Marko:
„Dragi kume, đe je kuma tvoja?
„A djevere đe je snašatvoja?“
Al' govori duždu od Mljetaka:
„Meger vr'eme sad na zemlju dođe,
„Što su tužni ljudi dočekali,
„Da se s nikim ne sm'ješ našaliti.“
Al govori ovako djevojka,
Bradu vadi, a r'ječ progovara:
„O, nevjerni, duždu od Mljetaka!
„Ta vidiš li , bog te ne vidio,
„A znadeš li ne znali te ljudi;
„Nije šala obrijana brada.“
Ćede nešto duždu govoriti,
A Marko mu odsiječe glavu.
Al' poteče Zemljiću Stjepane,
On poteče, da bi utekao;
A i njega Marko u'vatio
I brzo mu glavu ods'jekao.
On pogubi kuma i djevera,
Po imenu: dužda i Stjepana;
Od njih dvaju načini četiri,
Svome dvoru odvede djevojku,
Odvede je, te je vjenča za se.
Pred Markom se gora zelenila,
Sva se ova družba veselila!


Reference

Izvor

  • Srpske narodne pjesme slijepca Rade Rapajića. Vjerno pribelježio i za štampu priredio Manojlo Kordunaš, Zbirka srpskih narodnih umotvorina iz Gornje Krajine, knjiga II, u Novom Sadu, izdanje i štampa A. Pajevića, 1892., str. 175-184.