Ženidba Maksima barjaktara

Vezak vezlo tridest đevojaka
U Udbinji u turskoj Krajini
Na čardaku po bijelu platnu
A na kuli starca Ćevaj-age,
Vezak vezle u jeglen se dale,
Svaka fali zaručnika svoga,
Ali šuti Zlatija đevojka,
Mila ćerka starca Ćevaj-age.
Govore joj tridest đevojaka:
"O Zlatijo, lijepa đevojko!
"Što ti šutiš, ništa ne govoriš,
"Što ne fališ tvoga zaručnika?"
Nasmija se lijepa Zlatija,
Te govori drugaricam’ svojim:
"Što ću falit’, kad i same znate
"Da boljega ne ima junaka
"Na Krajini niti u Udbinji,
"Što Turčina moga zaručnika,
"Po imenu Arnaut-Osmana,
"Koji nosi svilen alaj-barjak."
U riječi u kojoj bijaše,
U to dođe Osman barjaktare,
Ugleda ga Zlatija đevojka,
Kraj sebe mu mjesto načinila,
Mrku njemu kavu pristavila,
A šareni čibuk prinijela:
"O Osmane, draži od očiju,
"Popij kafu, popuši duvana,
"Pa ti ajde mojemu babajku,
"Te se njemu moli uz koljeno,
"Nek ti dade svilena barjaka,
"Iznesi ga na rosnu livadu,
"I pobi ga kopljem u ledinu,
"Ti pod barjak pokupi junake,
"Sve mladiće ni jošt oženjene,
"Koji može stići i uteći,
"Na zapetu pušku udariti,
"I ranjena druga unijeti,
"Na strašljivu mjestu dočekati,
"A na kršnu klancu pričekati,
"I povedi tridest đevojaka,
"Da idemo pod Otres-planinu
"Pod jelike u polje zeleno
"Da pjevamo i teferičimo."
Ali Osman Zlatiji besjedi:
"Srce, dušo, Zlatija đevojko,
"Od kako nam Nakić poginuo
"Od ajduka Maksim-barjaktara,
"Mi nijesmo na teferič bili,
"Bojimo se ljuto od kaura,
"Te četuju po Otres-planini."
A Zlatija njemu odgovara:
"Da ja znadem, Arnaut-Osmane,
"Da se bojiš vlaha ijednoga
"Birdem bih ti prsten povratila,
"A tražila prema sebi dragog."
Tu Osmana izjede sramota,
Pa Zlatiji tijo progovara:
"Čuj, Zlatija, tako mi imama,
"I trideset dana ramazana,
"Ne bojim se vlaha nijednoga."
Pa od zemlje na noge skočio,
Pa eto ga starcu u odaju,
Te mu turski Osman selam viče.
Ljepše njemu starac privatio,
Kraj sebe mu mjesto načinio.
Reče Osman: "Čuj me, Ćevaj-ago!
"Daj ti mene zelena barjaka,
"Da ga nosim dolje u čaršiju,
"Da pod barjak sakupim junake,
"Sve birane momke neženjene,
"Od zla oca, a od gore majke,
"Koji može stići i uteći,
"Na zapetu pušku udariti,
"I na tvrdu klancu pričekati,
"I ranjena unijeti druga,
"A od rane jauknuti neće,
"Šnjima poći pod Otres-planinu,
"I povesti tridest đevojaka,
"Na livadi poteferičiti."
Veli njemu starac Ćevaj-aga:
"Prođ’ s’, Osmane, teferičovanja
"I šelmuka pod Otres-planinu,
"Ona pusta nije nikad sama
"Bez vlaškoga kojega ajduka.
"Od kako nam Nakić poginuo,
"Mi teferič batal učinismo,
"Bojeći se vlaha pod planinu,
"Nego prođ’ se vraga i đavola."
Veli Osman starcu Ćevaj-agi:
"Ne boj mi se, starče, od ajduka,
"Dok je moja na ramenu glava,
"I dok su mi Turci Udbinjani."
Kad to začu stari Ćevaj-aga,
Dade njemu svilena barjaka,
Iznese ga Osman na livadu,
Udara mu temer u ledinu,
Pa isturi dvije puške male,
Skupi mu se trideset junaka,
Sve momčadi bolji od boljega,
I pred njima šupljeglavi Tale,
Tu mi dobre konje pojahaše,
Povedoše tridest đevojaka.
Kad dođoše pod Otres planinu,
U polju su konje razjahali,
A đevojke kolo uvatile,
Turci sjede, ispijaju vino
I bistricu lozovu rakiju,
Ko ne pije, ta puši duvana,
Te slušaju kolo i đevojke.
Malo bilo, za dugo ne bilo,
Napokon im to veselje bilo,
A sad ćete čuti, ako Bog da.
Namjera je bila namjerila
Samo sama Maksim-barjaktara
U Otresu u neđelju svetu,
Te seiri polja udbinskoga
Ne bi l’ kakva mesa ulovio
Za pečenje, al’ za milovanje.
Kad pod Otres opazi đevojke,
Privuče se na konju zekanu,
Pa kad siđe polju pod Otresom,
Ošinu ga paklenom kandžijom,
Da doleti brže međ’ đevojke,
Ljuto Maksim na cure poklapan.
Turci sjede, ispijaju vino,
Nešto im se dade pogledati,
Đe se pramen magle ufatio
Ispod gore Otresa planine,
A iz magle junak ispanuo
Na zekanu konju od megdana;
Koliko je konja pomamio,
Sve mu konjic na kolače skače
U vitaoc nebu u visine,
A zbandačke po tri ukopaja,
B’jele pjene preko sebe baca,
Rekao bi jato golubova
Da s’ junaku oko glave viju,
Gospodara pjenom premašuje.
Tako goni do kola zekana.
Kad ogreznu iznenad’ u Turke,
Prepade se, čudit’ mu se nije.
No je Maksim mudar i pametan,
On zna varat’ Turke na premahu.
S konja siđe, među Turke dođe,
Po turski im selam izručio,
Oni mu ga bolje privatili.
Kad zgledaše konja i junaka,
I Maksimu oči sagledaše,
Skloniše se jedan do drugoga,
Davaju mu tridest čaša vina
Ožđeldija i dobrodošlica.
Popi Makso, a ne mače brkom.
Al’ ga pita buljubaša Mujo:
"O Bogu ti, neznani junače!
"Od kuda si, od zemlje koje si,
"Kojega si roda i plemena,
"Kako l’ tebe po imenu viču?"
Maksim laže, te pravo ne kaže:
"Ja sam junak otud od Konjica,
"Po imenu Kočić Ibraime,
"Pa sam junak kola poželio,
"I sišao među đevojkama
"Da iskalim moje srce jadno
"Za Nakićem Bogom pobratimom.
"Od kako mi Nakić poginuo,
"Nijesam ga, braćo, zapjevao.
"Je li testir, Turci efendije,
"Da otidem dolje međ’ đevojke?"
Veli njemu starac Ćevaj-aga:
"Testir ti je, Kočić-Ibraime,
"Testir ti je zašto ne bi bio.
"Ti otidi kolu i đevojkam’,
"Pa s’ uvati do moje Zlatije,
"Te okreni kolo naokolo."
To je Maksim jedva dočekao,
Pa potrča među đevojkama.
Na Zlatiju kolo rastrgnuo,
Sve okreće kolo naokolo,
Bijelom je rukom poštipljuje,
A čizmom joj nogu počepljuje,
A desnijem okom namiguje.
Besjedi mu Zlatija đevojka:
"Šjedi s mirom, mrka poturico,
"K sebe ruke, obje ti opale!
"Lakše nogom, ti ih izgubio!
"Manje okom, danas ti ispalo!
"Ako sada ja iz kola viknem,
"Turci ćete nožim’ istrzati,
"A moj Osman srce iznijeti,
"Jer ja n’jesam lice odgoila,
"Da ga ljube mrtve poturice,
"Nit’ sam zenđil ruho pripravila,
"Da ga derem uz turske katane;
"Neg’ sam moje odgojila lice
"Za Maksima vlaha barjaktara.
"Ja ga tajno u mom srcu nosim."
Kada Maksim začu lakrdiju,
Tijo šapće na uši Zlatiji:
"Kazuj, Zlatka, jes’ li vjere tvrde?"
Ona mu se kune i preklinje:
"Tvrda vjera, tursko momče mlado."
Tada Maksim izmače joj ruku,
Te raspuča puce pod groce,
Zasjaše se toke na Maksimu,
Sjajne toke Nakića Mustafe.
Čim ga viđe lijepa Zlatija,
Čim ga viđe, odma ga poznade,
Pa govori Maksim-barjaktaru:
"Pokri toke, šinula te guja!
"Ovđena je sestra Nakićeva,
"Ako vidi toke Mustafine,
"I zaviče tridest Udbinjana,
"Da imadeš sokolova krila,
"Da odletiš između ždraljeva,
"Ne bi perje iznijelo meso."
Oni misle niko ih ne čuje,
Al’ to čula seja Nakićeva,
I viđela crnijem očima,
Pa zavika što joj grla dava:
"Đe ste, Turci, crn vam obraz bio!
"Nije ovo Kočić Ibraime,
"Nego glavom Maksim barjaktare,
"Na njemu su toke pozlaćene
"Mustafage mila brata moga."
Kada čuše Turci lakrdiju,
Poskočiše na noge lagane,
Azuraju pusat i paripe.
No ni Maksim ne stoji zaludu,
No dopade do konja zekana,
Baci mu se junak na ramena,
A Zlatiju za se na zekana.
Nema kade da j’ uteže pasom,
Pogna zeka, Zlatiji govori:
"O Zlatijo, i srce i dušo,
"Drž’ se dobro za svilenu pasu!"
Pa zekana po trbuhu tuče,
A pribija čizmom i mamuzom.
Da je kome stati pa gledati,
Kako leti zekan po đenaru,
Kako nosi soko prepelicu,
Za njime se potoč otisnula,
Zorni konji a bijesni Turci.
Dokle Turci konje pojahali,
Maksim siđe do po polja ravna;
Kada Turci u po polja sišli,
A Maksim se vatio planine;
Kada Turci sišli pod planinu,
Među sobom govor učinili:
"Je li majka rodila junaka,
"Da iziđe vrhu na planinu,
"Sad je Maksim na jezera ladna
"Počinuo, te no pije vino,
"Da odmara sebe i zekana,
"On se neće lako odmaknuti."
To začuo Arnaut Osmane,
Pa poćera konja uz planinu.
Kada dođe na jezera ladna,
Na jezera upazi Maksima,
Đe on pije crveniku vino,
Zlatija mu na krilo šjedaše.
Koliko joj Maksim mio bio,
Desnom ga je rukom zagrlila,
A lijevu u njedra turila.
Pa zavika Osman sa kulaša:
"Stani, kurvo, Maksim-barjaktare,
"Čiju vodiš silom zaručnicu?"
Pa poteže mača plamenoga
Da Maksimu odas’ječe glavu.
Ali Maksim hitar na nogama,
Pa poteže laka šestoperca,
Pustimice Osma udario,
Pustimice ama smrtimičke,
Od dobra ga konja rastavio,
Pa mu b’jele savezao ruke,
I priveza za debelu jelu;
Maksim veže, Zlatija priteže,
Pa sjedoše opet kod jezera.
U to doba Rnjičina Mujo,
Pa kad Mujo opazi Maksima,
On povika grlom i avazom:
"Stani, vlašče, Maksim-barjaktare,
"Čiju vodiš na silu sestricu?"
Pa okrenu kratku garabinu,
Na Maksima oganj popustio.
Ali njemu Bog i sreća dade,
Ni male mu rane ne zadade,
Jer se vrznu kao soko sivi,
Te Turčinu vatru ugrabio.
Maksim uze laka šestoperca;
Triput mu se Turčin premetnuo,
Dok je s konja na zemlji panuo,
Pa mu sveza ruke naopako,
I priveza roku za jeliku.
Maksim veže, Zlatka popriteže.
Tek što Maksim sjede na zemljicu,
U to doba Gojašan Alile,
Gojno Ture vranca oznojilo,
Pa kad viđe Maksim-barjaktara,
On poteže sablju od pojasa,
Na Maksima juriš učinio:
"Stan’, kopile, vlašče barjaktare,
"Čiju oćeš voditi đevojku?"
Ali Maksim ne da nasrtati,
No privati zlatna šestoperca,
Te Aliju u prsi zgodio;
Dva put mu se na konja premetnu,
A i trećom na zemljicu crnu,
Te Alilu savezao ruke,
Te ga veže pri jeliku tvrdo,
Maksim veže, Zlatka popriteže.
Tek što Maksim sio na zemljici,
I prignuo iz čuture vino,
Al’ evo ti Sulja Odobaše,
Golu đordu nosi u desnicu,
Đoga trče, a iz grla viče:
"Stan’, Maksime, od kurve kopile,
"Okle misliš grabiti đevojke?"
Al’ se Maksu više dodijalo
Podizati, često ustajati,
No privati svoga dževerdana,
I sastavi nišan na Sulj-agu.
Đe gledao, tu ga pogodio,
Među oči, đe obrve veže.
Turčin pade, pust mu konj ostade.
Sveza konja trnju za kukricu,
Pa on sjede opet piti vino.
Zlatka mu je na krilo panula,
Pa govori Maksim-barjaktaru:
"O Maksime, srce u njedrima,
"Bjež’mo dalje, ako želiš zdravlje.
"Ako stignu drugi Udbinjani,
"Ludo ćemo oba poginuti."
"Muč’, Zlatijo, jezik prekinula!
"Neće Turci na me, ako Bog da,
"Davno su me čuli i poznali,
"I dobro mi ime zapamtili."
U besjedi o kojoj zborahu,
Kad se začu jeka kroz planinu,
Svi ostali trče Udbinjani,
A pred njima na kulašu Tale,
I on nosi baltu okovanu,
Pa mi Tale viče iza glasa:
"Stan’ pričekaj, kurviću Maksime,
"Lasno ti se s đecom premetati,
"I grabiti cure iz Udbinje,
"I nositi toke Nakićeve,
"Ali nije sa starijem vukom."
Skoči Maksim ka’ da se pomami,
Te okroči pomamna zekana,
I uzima laka šestoperca,
Te udari u perčinu Tala,
Sedam mu se puta premetnuo;
Dževedaru živu vatru dade,
I pogubi na konju Turčina;
Pa izvadi dvije kuburije,
Jedna mu je vatru prifatila,
I ubila mulu Jusuf-agu,
A druga ga vatrom iznevjeri.
Obje puške na zemlji bacio,
Pa poteže sablju okovanu,
Smrtimičke u Turke udrio,
Te siječe sabljom bez razloga,
Konjem gazi mrtve i ranjene;
Ko pogibe, u gori ostade,
Ko bi strašiv, Udbinji pobježe.
Obrnu se Maksim-Barjaktare
Da siječe savezane Turke,
A i Tale jošt u život bio,
Poče sjeći redom nemilice.
Moli mu se Zlatija đevojka:
"O Maksime, dragi gospodine,
"Nemoj sjeći sve po redu Turke,
"No poveži jednog za drugoga,
"Te ih spremi u tursku Udbinju,
"Neka kažu kako im je bilo,
"Đe je jedan tridest savladao,
"A pogubi Osman-barjaktara,
"Što se mene podavno faljaše,
"Zaklinjao dinom i imamom,
"Da s’ ne boji vlaha nijednoga."
Maksim Anđi ator učinio,
Te pogubi svezana Osmana,
One druge poveza im ruke,
Pa priveza jednog za drugoga,
Skide njima svijetlo oružje
I onako Udbinji opremi.
Pa uze im konje sedlanike,
Na konjima šićar tovarili,
A najboljeg Anđi poklonio,
Dobra đoga rametli Osmana,
Zlatijina prvog zaručnika
Obrečena ali nesuđena.
Pa otale zdravo otidoše,
Zdravo sišli u ravne Kotare,
Te nabavi i popa i kuma,
Pokrstiše najprije Zlatiju,
I divno joj ime nađenuše,
Prije Zlatka, a sad je Milica,
Privjenčaše Milu za Maksima.
Kažu lijep porod izrodili,
Dvije šćeri i četiri sina,
Prve ćeri, potonje sinove,
Da se prvo ćeri razudaju,
A potonji sinovi oženu,
Da se dva zla u dom ne sastaju,
Da ne mrzi zava na jetrvu,
A svekrva stara na obije.
Stare babe ne ljube nevjeste,
Njih da Bog da ljubila zemljica
Prije vakta i prije zemana!
A podrži momke i đevojke,
Đevojke nam rađaju junake,
A dok bude na svijet’ junaka
Biće momak’, biti đevojaka.
Amin, Bože, da bi tako bilo![1]

[Upor. III4, 23.]

Reference

uredi
  1. Sa sličnim motivom grabljenje devojke iz kola imaju još dve pesme.
    Digla se četa od Senja, a pred njom Ivan Senjanin, za njim Titor barjaktar, a za njim trideset Senjana. Kad su bili u planini, pita Ivan koji će se naći, da se penje na jelu, i da durbinom razgleda nema li gde šnćara kakvoga. Ustaje Titor, i ugleda pod Olašem gradom pred kulom Bradar-age horo devojaka i među njima ćercu Bradar-aginu, u ruci joj zlatna kandžnja, pa po guvnu udara devojke. Siđe i kaže Senjanima da hoće da ide da je grabi, i moli ih, ako čuju njegova dževerdara, da mu priteku u pomoć. Kad je došao devojkama, nazove im Boga, pobusa koplje, p za nj veže konja.
    Pa uljeze u bijelo guvno,
    Pa pogleda okom po đevojke,
    Dokle oko do đevojke dođe,
    Desnijem joj okom iamignuo,
    A lijevim iasmijao brkom.
    Pa poigra u bijelo guvno.
    Poigraše tamo i ovamo.
    Kada su se bili naigrali,
    Pristupiše jedan put drugoga,
    Pak je rukom za ruku stisnuo,
    A nogom joj na nogu stanuo,
    Na ruke joj burme polomio,
    A na noge pogazi papuče.
    Devrjka mu viče da se ne šaln šalom, jer je ona ćerka Bradar-agina, sestra Muje i Alila, a vsrenica od Olaša Muja. Opet poigraše, opet je hvata za ruku, a ona ga opet opominje. U igranju momak toke raspučio, i ukazale se prsi od junaka: "sinuše mu ka na goru sunce." Devojka ga zapita ko je, jer je dnvan da bi ona s njnm vek vekovala bez ikakva pića i jestiva. Titor tad uzjaše na konja, i zaigra ga, ali mu spadne čelenka, i zamoli devojke da mu je dohvate. Dohvati mu je ćerka Bradar-agina, a on jo uhvatn za ruku, baci za se na konja, i nagne bežati. Kad to vidi Bradar-aga, poleti za njim, i brzo ga stigne. Titor bi ga pogubio, ali mu nije dala devojka. On se vrati i vikne ostale Turke. Onn polete: prvo Alil Titor ga ubije malom puškom: tako n Grličić-MustaFu drugom malom puškom, a od Olaša Muja "džefarom":
    I pogodi od Olaša Muja.
    Na prsi mu prozor učinio.
    A na pleći svitu oštetio.
    Još mu više čuda ogradio:
    Ošteti mu suru bedeviju.
    Od kraj repa do vrh kukotresa,
    Da ne valja sedlu ni samaru.
    U tome ga opkole pet stotnna Turaka. Tada on da glas družini u planini, i poviče: gde ste sad? Serdari povade sablje i juriše, i sve iseku, samo uteče Bradar-aga na svome konju. Digiu se u Senje, pokrste devojku i venčaju za Titora. (227 stihova).
    Druga:
    Digla se četa od Kotara i pred njom Cmiljanić Ilija. Kad su bili u Udbnjskom lugu, Ilija pita, ima li u četi junaka da ole u Udbinju, da uvodi ima li kakva šićara? Kad se niko ne javi, pođe sam, a Kotarani poviču:
    Ne, Ilija, ako Boga znadeš!
    Znaš, Ilija, što je prijed bilo.
    Ka' te Turci ufatiše živaa.
    Bačiše te u lednu tavnncu.
    Tu si otoja tri godine danah.
    Pa smo te mi blagom otkupili.
    On ne sluša, već ide. Kad je došao na Udbinsku londžu, nađe kolo devojaka n među njima Hajkunu, seku Mujović-Alije. On mm nazove Boga, i upita ih, je li u Udbini adet kao u Krajini, da je „testir kolo rpspučiti." Hajkuna mu odgovori da jeste, „teke, Ture, da lrikupiš ruke." On raspuči kolo kod Hajkune, i stane s njom igrati, i opuči joj đerdan ispod grla. Ona ga viče zna li on čija je ona? U to dođe starac Ćefan-aga
    Na njegova konja golemoga,
    Pala mu je obluku brada,
    Vjetar puha, te mu šogu lula,
    U glavu mu zuba đavoljega.
    Pozna Iliju, pa reče:
    A što si tu, Cmiljanić-Ilija?
    To ti inje dadeno, serdaru,
    Da se igraš ovđe s Turkinjama,
    No da radiš okolo junaštva,
    Ja ugrabiš od Turčina glavu. —
    Ilija mu riječ govorio:
    Jesi li se, hadžo, pomamio,
    Što me danas krstiš bez nevolje;
    Ono nije Cmiljanić Ilija
    No je ovo od Kladuše Alo. —
    A Iliji zbori Ćefan-aga:
    Proj' s', Ilija, takvije poslovah,
    Što se danas turčiš bez nevolje?
    Znaš, Ilija, nije davno bilo,
    Kada mene ufatiste živa.
    Bačiste me u lednu tavnicu,
    Tu ja stojah za sedam godinah,
    Dok me Turci blagom otkupiše,
    Tader me jadna izvadiste.
    Pa ja sjedoh tamnici pred vrata.
    Ti, Ilija, nsprijeka dođe,
    I donese topuz u rukama.
    Udari me u desnu vilicu,
    Oedam si mi polomio zuba.
    Ako li mi za to ne vjeruješ,
    Nu pogleda’ je l' ovo istina
    (Zinu pseto ka vuk od planine).
    Ilija skoči iz kola, a Ćefan-aga poviče:
    Ko je Turčin, ako Boga znate!
    Na krmnika Cmiljanić-Iliju!
    Ilija dograbi devojku, i nagna bežati, a Turci za njim. Prvi je bio zaručnik joj dizdar-barjaktar, i Ilija ga smakne dževedarom. Hteo je i drugoga, Mujović-Aliju, ali mu nije dala devojka, te mu ubi samo konja. Jure još tridest Udbinjana, ali nh dočeka četa, pa propusti Iliju da prođe, a kad naiđu Turci pobiju ih, i pokupe im glave i oružje. (154 stiha).

Izvor

uredi
  • Vuk Stef. Karadžić, Srpske narodne pjesme, knj. sedma, u kojoj su pjesme junačke srednjijeh vremena, str. 29-46, (državno izdanje), Štamparija Kraljevine Srbije, Biograd, 1900.