Ženidba Maksima Crnojevića
0001 Otkadar je postanuo svijet,
0002 Nije ljevši procavtio cvijet,
0003 Što je jedna lijepa djevojka
0004 Čak daleko Mletku širokomu,
0005 Ćerca draga dužda mletačkoga.
0006 To se čudo na daleko čulo
0007 U Žabljaku više Arbanije.
0008 To j’ obrazno Crnojević Ivo,
0009 A on Ivo l’jepa sina ima,
0010 Po imenu Maksima mladoga,
0011 Da mu para u hiljadi nema,
0012 Pa s’ otole zdravo otpravio,
0013 On mi pođe Mletku širokomu,
0014 Njemu dužda obeća djevojke.
0015 Ljepotu je vele pofalio
0016 I obećo Crnojević Ivo,
0017 Da će imat hiljadu svatova,
0018 A on dužda pet stotin’ vojnika.
0019 Duždu se je Ivo pofalio,
0020 Ako nađe boljega junaka
0021 Od Maksima, Ivanova sina,
0022 Da mu digne sa ramena glavu.
0023 Tamo stoji petnaest danaka
0024 I ispija rakiju i vino.
0025 Gdje će sreća, gdje li će nesreća!
0026 U zemanu danaka petnaest,
0027 Maksima su dopanule šeše,
0028 Maksimu su izgrdjele lice.
0029 Kad Maksimo šeše prebolio,
0030 A babo mu iz Mletaka dođe,
0031 Kad je bio na pogled od dvora,
0032 Ljubi ga je ugledala svoja,
0033 Maksimu je majka govorila:
0034 „O Maksime, moje d’jete drago!
0035 Evo baba Crnojević-Iva,
0036 Živa srca veseloga svoga,
0037 Uzmi, sinko, s’ stola pozlaćena
0038 U desnicu kupu vina rujna,
0039 Nosi, sinko, pred dvor na livade,
0040 Pa ti reci milu babu tvomu:
0041 „ „Odmori se i vina napij se!“ “
0042 A Maksimo od posluha bio,
0043 Brzo ide dvore pred bijele,
0044 Pa pred dvore rosne na livade.
0045 Baba svoga l’jepo pričekao
0046 I ovako njemu govorio:
0047 „Dobar došo, babo, dobro moje!
0048 Odmori se i vina napij se!“
0049 Ivu se je pogledati dalo:
0050 Kad Maksima sina sagledao,
0051 U visoku kulu pobjegnuo,
0052 Viče Ivo tanko iza glasa:
0053 „Ko mi dođe, da mi čestituje,
0054 Osjeć ću mu glavu na ramenu.“
0055 Kad to vidi ljubi Ivanova,
0056 Mislit stane, što bi učinila,
0057 Gospodaru svomu govorila:
0058 „Nemoj tako, dragi gospodare!
0059 Neg kitimo jedne knjige male
0060 Naš-nećaku Miloš-Begoviću.“
0061 Al je ljubi svojoj govorio:
0062 „Jadno ti je žensko svjetovanje!
0063 Ma govori, što si namislila.
0064 Pa nakiti jednu knjigu malu,
0065 Pa je pošlji Miloš-Begoviću,
0066 D ti pošlje brata rođenoga,
0067 Brata svoga Žabljaku b’jelomu,
0068 I on Obran l’jepo lišce ima.
0069 Kad budete ramn’jem u Mlecima,
0070 Nek se Obran đuveglijom kaže,
0071 A Maksimo ručnijem djeverom,
0072 A ostale, koga ti je drago.“
0073 Pa tad uzme divit i artiju,
0074 Pa nakiti listak knjige male.
0075 Kad Milošu mala knjiga pade,
0076 On dozivlje brata rođenoga:
0077 „Stani, brate, da te resim l’jepo,
0078 Jer daleko putovati imaš,
0079 Čak daleko Arbaniji ramnoj,
0080 Strini našoj, ljubi Ivanovoj.“
0081 Kad je Obran brata razumio,
0082 Svemu se je tomu domislio,
0083 Pa je bratu svome govorio:
0084 „Ja ću poći, ma mogu ne hodit
0085 Ako mene ne daruju l’jepo,
0086 Ne dadu mi od Mletaka dare,
0087 Što mi mlada daruje djevojka,
0088 Ja se ne ću kazat đuveglijom.“
0089 Ali mu je bratac govorio:
0090 „Sad se resi, Arbaniji hajde,
0091 A kad dođeš Arbaniji ramnoj,
0092 Tad se, brate, godi za darove.“
0093 Brat je brata l’jepo uresio,
0094 A sestra mu konja napravila,
0095 Zagrne ga svilom do koljena,
0096 Puštila mu kite do kopita.
0097 Pa se vrati dvore u bijele,
0098 Pa uzimlje štita pozlaćena,
0099 Pa ga bratu u ruku dodava,
0100 I sestra je bratu govorila:
0101 „Na ti štita pozlaćena moga!
0102 Kadar budeš goricom zelenom,
0103 Čijem ćeš se štitit od sunašca,
0104 Da ti lišce na tamni od sunca.“
0105 Pa se dobra na konja bacio.
0106 Da t’ je vidjet Obran-Begovića,
0107 Triput bolji od svake djevojke!
0108 Pa je sestri svojoj govorio:
0109 „Pravo reci, draga sestro moja!
0110 Kad ja tamo u djevojke dođem,
0111 Hoće li mi zabaviti, sele?“
0112 A sestrica bratu odgovara:
0113 „Ni vile ti ne bi zabavile,
0114 Gdje l’ vlahinja Mletkinja djevojka!“
0115 Pa s’ otole Obran otpravio,
0116 Zdravo pođe Arbaniji ramnoj.
0117 Dundo ga je l’jepo pričekao
0118 I ovako njemu govorio:
0119 „Dobar došo, nerođeni sinko!
0120 Hoćeš li me poslušati dunda?
0121 Kad sam ram’jem u Mlecima bio,
0122 Maksimu sam djevojku prosio,
0123 Huda me je sreća naučila,
0124 Da ga vele pofalio, sinko,
0125 A sad su ga pogrdjele šeše!
0126 Hoćeš li se kazat đuveglijom,
0127 A Maksima za ručna djevera?
0128 Ostale ti ni brojiti ne ću.“
0129 Obran dundu l’jepo odgovara:
0130 „Hoću, dundo, Crnojević-Ivo!
0131 Ma kad dođem Mletku širokome,
0132 Što me mlada daruje djevojka,
0133 Da su l’jepi za mene darovi,
0134 Ostale ti ni tražiti ne ću.
0135 Prije bi ti, dundo, dobro moje,
0136 Prije bi ti blagu poklonio,
0137 Nego l’jepe od Mletaka dare!“
0138 Ali mu je dundo govorio:
0139 „Neka, sinko, da ti halal bilo!“
0140 Otolen se svati otpravili,
0141 Zdravo došli Mletku širokomu.
0142 Na prozoru Mletkinja djevojka,
0143 A pokraj nje ostarila majka.
0144 Ivo vodi hiljadu svatova,
0145 Dužda spravi pet stotin’ vojnika.
0146 Sve mi gleda lijepa djevojka,
0147 Sve mi gleda s jednog na drugoga,
0148 Pa mi staroj majci odgovara:
0149 „O gospođo, mila moja majko,
0150 Jest istina, mila moja majko!
0151 Da je lijep milo moje drago,
0152 Ma do njega boljega junaka,
0153 Kojega su pogrdjele šeše!
0154 On je, majko, roda gosposkoga,
0155 Oni roda gosposkoga nije.
0156 Ma ja ne ću zametati kagve,
0157 Ma ti reci milu babu momu,
0158 Da boljega u svijetu nema
0159 Od Maksima vjerenika moga.“
0160 To joj majci puno milo bilo,
0161 Da se ne bi zametnula kagva.
0162 Trkom trči pred dvore bijele,
0163 Gospodaru svome govorila:
0164 „A moj dužda, dragi gospodare!
0165 U svijetu boljega ga nema
0166 Od Maksima, đuveglije mlada,
0167 Vodi njega dvore u bijele,
0168 Da mu l’jepe davamo darove,
0169 Pred dvorom ću darivat svatove.“
0170 Sve je svate l’jepo darovala,
0171 Sve je svila i žeženo zlato,
0172 A Maksima vodila u dvore,
0173 Dala mu je sa zlatom košulju,
0174 Žica svile, a od zlata dvije,
0175 A na prsim zmija upletena,
0176 A pod grlom glava izvedena:
0177 Dva joj oka, dva kamena draga,
0178 Pred koj’jem bi večerati mogo
0179 U ponoća kako i u podne.
0180 I dvanaest potkovanih konja,
0181 Sve po redu jedan do drugoga,
0182 Dvan’est konja, dvanest junaka.
0183 Tad izvedu lijepe djevojke
0184 I ostalo blago nebrojeno,
0185 S tez’jem dvore idu pred bijele.
0186 Kad su bili pred b’jelijem dvorom,
0187 Evo starca od Mletaka dužda
0188 I on nešto pod pazuhom vuče,
0189 Pa Maksima đuvegliju zove:
0190 „Gdje s’ Maksimo, đuveglijo naša?
0191 Srećan tvojoj u djevojci bilo
0192 I srećno je iz dvora vodio!
0193 Na ti ove korde okovane,
0194 Može tebi u nevolji valjat,
0195 A i danas u gori zelenoj.
0196 Vjera tvrda, da te izdat ne će!
0197 Niz nju su ti dva gajtana zlatna,
0198 Svaki valja hiljadu dukata.“
0199 S tez’jem pođe dvoru bijelomu.
0200 Kad su bili gori u zelenoj,
0201 Često gleda pod v’jencem nevjesta,
0202 Često gleda na Obrana svoga.
0203 Zo to bilo Crnojević-Ivu,
0204 Pa j’ ovako nevi govorio:
0205 „Nevo moja, biserova grano!
0206 Nemoj gledat ti koga junaka.
0207 To ti nije milo tvoje drago,
0208 Neg pogledaj tvoga na djevera,
0209 Jesu ti ga pogrdjele šeše.
0210 Ma krivina ništa moja nije.“
0211 Kad to čuje pod v’jencem nevjesta,
0212 Tad ovako njemu govorila:
0213 „A komu su od Mletaka dari?“
0214 Ali joj je starac govorio:
0215 „Ti ne misli svoje za darove,
0216 Darovi su Obran-Begoviću.“
0217 Tad pocmili iza svega glasa:
0218 „Ajme meni, jadna moja majko!
0219 Ak’ ne bude sa zlatom košulja
0220 Na Maksimu, vjereniku momu,
0221 Vratit ću se Mletku širokomu.“
0222 Kad to čuje Crnojević Ivo,
0223 Tad govori Obran-Begoviću:
0224 „Daj mi, sinko, sa zlatom košulju,
0225 Da se ne bi zametnula kagva.“
0226 Ali mu je Obran govorio:
0227 „Kad mi digneš sa ramena glavu,
0228 Tad mi digni sa zlatom košulju.“
0229 Tad pogleda jedan na drugoga
0230 I poleti jedan na drugoga,
0231 Tu se teška zametnula kagva:
0232 Sablje zveče, a junaci ječe,
0233 Jedan pane, a drugi dopane.
0234 Mrtvi s konja padaju junaci,
0235 A konji ih kopitima gnječe.
0236 Da ko vidi boja žestokoga,
0237 Bi rekao i bi se zakleo,
0238 Ne će ostat oka za svjedoka.
0239 Do podne se megdan dijelio,
0240 A kadad je po podnevu bilo,
0241 Pala magla od neba do tala,
0242 Ne bi bratac brata poznavao,
0243 Jedva se je megdan razmetnuo!
0244 Još se ne bi megdan razmetnuo,
0245 Al ga više ko d’jeliti nema,
0246 Izginuli sileni junaci.
0247 Tu pogine Obran-Begovića,
0248 Još se dobro ne zametla kagva,
0249 Pogubi ga Crnojević-Ivo.
0250 Teško ga je Ivo udario
0251 Bojn’jem kopljem u prsi junaške
0252 I s crnom ga zemljom sastavio,
0253 Tu poginu kićeni svatovi,
0254 Svi izginu ne ostane n’jedan,
0255 Samo koji još u krvi ječi,
0256 Hoće l’ više svoje majke vidjet?
0257 I proklinje sreće i djevojke,
0258 I njezine sa zlatom košulje,
0259 B’jela dana i gore zelene,
0260 Hude orle i crne gavrane,
0261 Što mu teške pozleđuju rane,
0262 Ne dadu mu preminuti mirno.
0263 A ostane Crnojević-Ivo
0264 I ostane dijete Maksime,
0265 A i ona lijepa djevojka.
0266 Kuku njome! Što će i kako će?
0267 Kad vidio Crnojević Ivo,
0268 Da su njemu svati izginuli,
0269 Kad je čuo, jadna njemu majka!
0270 Kako kuni ranjeni junaci,
0271 Kako graču kroz maglu gavrani,
0272 A orlovi graju sa junaka,
0273 Sa junakai i ispod oblaka,
0274 Od jada mu s’ gledati ne dalo,
0275 Od žalosti slušati ne mogo.
0276 Pa on svoga i ne ište sina,
0277 Svoga sina mladoga Maksima,
0278 Već uteče Arbaniji ramnoj
0279 I brez konja i kićen’jeh svata,
0280 Brez djevojke i brez đuveglije
0281 I njegove proklete košulje:
0282 Sve ostalo u gori zelenoj.
0283 A on junak, dijete Maksime,
0284 Osta Maksim u gori zelenoj,
0285 Suze roni, po razboju šeta,
0286 I prevrće po krvi junake,
0287 Bi li đegod svoga baba našo,
0288 Baba svoga Crnojević-Iva,
0289 Njega baba, jal l’jepe đevojke.
0290 Bože mili, na svemu ti fala!
0291 Dvije su se munje ukrstile,
0292 Pokliknula sa oblaka vila:
0293 „Jadan bio, dijete Maksime!
0294 Ti ne traži starca baba tvoga,
0295 Od jada je na dvor pobjegao.“
0296 Sluša dobro dijete Maksime!
0297 Dobro sluša, bolje razumije.
0298 On pogleda nebu pod oblake,
0299 Bi li b’jelu sagledao vilu,
0300 Prije b’jela pobjegnula vila.
0301 A kad čula lijepa djevojka,
0302 Da je Maksim osto u životu,
0303 Zakukala kako kukavica,
0304 Ne bi li je Maksimo dočuo.
0305 To začuo dijete Maksimo,
0306 Kroz maglu je Maksim pogledao,
0307 To djevojku jedva razaznao.
0308 Ide Maksim lijepoj djevojci,
0309 Jedva ide, ubila ga tuga!
0310 Sa djevojke oka ne otimlje.
0311 Stoji mlada kako jela vita,
0312 Teško se je mlada prepadnula,
0313 A jošter se gore ucv’jelila.
0314 U lišcu je kolur prom’jenila,
0315 U nje mlado pobl’jedelo lišce
0316 Kako b’jelo lišce mjendulovo,
0317 A pod njome noge podigrale,
0318 A oko nje crna krv se mrzne,
0319 Prolećaju orli i gavrani
0320 Kako u gori oko vite jele,
0321 Sa junaka raznašaju meso.
0322 Ona mlada crnu krvcu gleda,
0323 Gleda jadna orle i gavrane,
0324 Kako jedu meso sa junaka
0325 I crne im oči ispijaju.
0326 Stoji mlada ko studena st’jena,
0327 Sve bi reko: „Eno će umr’jeti!“
0328 I niz lišce grozne suze lije,
0329 A Maksima ni vidjela nije.
0330 U to Maksim djevojci dopade
0331 I djevojci jedva progovara:
0332 „Gledaj dobro, milo moje zlato!
0333 Gledaj dobro, vidi naše sreće.
0334 Što je bilo kićenijeh svata,
0335 Evo sve je danas izginulo,
0336 Silno blago u gori ostalo
0337 I lijepa sa zlatom košulja,
0338 A sve s mene, a i s tebe, dušo!
0339 I nas, zlato, teško ojadilo.
0340 Gledaj dobro, a promisli bolje.
0341 Kolike će zakukati majke,
0342 Ljubovce u crno se zavit
0343 Pr’je vremena poradi nas, zlato!
0344 Gledaj dobro, draga dušo moja,
0345 Pa mi reci je l’ prilika, dušo!
0346 Da te vodim dvoru bijelomu,
0347 Momu dvoru vjernu za ljubovcu,
0348 Da ti slušaš jadne stare majke,
0349 Stare majke i ljubovce mlade,
0350 Gdje kukaju sinje kukavice,
0351 Gdje kukaju i mene proklinju,
0352 Mene jadna, a i tebe, zlato?
0353 Zli bi tebi svanivali dani,
0354 A gore ti noći dolazile
0355 U našemu dvoru bijelomu.
0356 Ne b’ imala mira nikadara,
0357 Nit bi bila voljna ni slobodna,
0358 Ni gospođa u dvoru svojemu.
0359 Ti ne žali, draga dušo moja!
0360 Mene mlada vjerenika tvoga,
0361 Već ti hajde babu na tragove,
0362 Neka starac ne žali ni malo.
0363 Jesi l’jepa ko na nebu sunce,
0364 A u baba blago nebrojeno.
0365 Žarko sunce, ti zapasti ne ćeš
0366 U babinu Mletku širokomu,
0367 Dok ne nađeš spram sebi mjeseca,
0368 Ni lijepe sreće izgubiti.
0369 Ti se lasno udomiti hoćeš,
0370 Oči moje, tamo u Mlecima.“
0371 To govori dijete Maksime,
0372 Na djevojku mladu pogleđuje,
0373 Muka mu se s njome rastaviti,
0374 Muka njemu, a muka djevojci.
0375 Ona mlada ljepota djevojka
0376 Sluša jadna, ne govori ništa.
0377 Nevolja je govorit ne dala,
0378 U drago se zagledala mlada,
0379 Ne zna jadna, što će i kako će.
0380 A on Maksim i milo i drago,
0381 Upr’o oči u djevojku dragu.
0382 Da je bilo stati ter gledati,
0383 Kako s’ dvoje zagledalo mlad’jeh,
0384 Bi se bio, Bog zna, zaplakao
0385 I da ti je od kamena srce.
0386 Pa govori dijete Maksimo:
0387 „Zaludu je, i srce i dušo!“
0388 I uzimlje listak knjige male,
0389 Stane pisat knjigu na koljenu.
0390 Knjigu piše dijete Maksimo
0391 Njemu starcu, babu djevojčinu.
0392 Sve mu Maksim po istini kiti,
0393 Po istini sve kako je bilo,
0394 Njemu duždu svoje jade kaže,
0395 Njega stara tješio lijepo:
0396 „Sv’jetal dužde, taste nesuđeni!
0397 Ti ne žali, dragi gospodare!
0398 Što ti se je draga ćerca tvoja,
0399 Što ti se je natrag povratila,
0400 Gospodare, tu sramote nema.
0401 Hud je adet u zemljama naš’jem,
0402 Kad u svatim zametne se kagva
0403 I kad crna prolije se krvca
0404 Radi mlade kićene nevjeste,
0405 Da se vrati lijepa djevojka
0406 Ona mlada b’jelu dvoru svomu,
0407 Neljubljena i nemilovana,
0408 Prije nego svom dragu dođe,
0409 Dragu svome u bijele dvore.
0410 Ti ne žali, dragi gospodare!
0411 Kad bi došla b’jelu dvoru momu,
0412 Ne b’ imala mira nikadara,
0413 Nit bi bila voljna ni slobodna,
0414 Ni gospođa u dvoru svojemu.“
0415 Sve to gleda lijepa djevojka.
0416 Kad vidjela ljepota djevojka,
0417 Ona mlada u plač udarila,
0418 Suze lije, oko njeg se vije
0419 Ko vinova oko br’jesta loza
0420 Vidi jadna, što je i kako je.
0421 Tražio je Maksim svoje drago,
0422 Nju mi traži, b’jelu knjigu piše,
0423 Na nju l’jepu često pogleđuje,
0424 Više na nju ljepotu djevojku,
0425 Neg u tanku knjigu na koljenu.
0426 Nju miluje rukom po obrazu,
0427 U mjedena celiva joj usta,
0428 Nju celiva, grozne suze lije,
0429 Pa uzdiše, sitnu knjigu piše.
0430 A kadar je knjigu nakitio,
0431 Zagrlio lijepu djevojku,
0432 Uz nje usta svoja prislonio,
0433 Poljube se i dva i tri puta,
0434 Da je brojit, stotina bi bilo!
0435 Knjigu dava lijepoj djevojci,
0436 Plače Maksim, plače i djevojka,
0437 Pa s’ ustane na noge lagahne,
0438 Da mi ide moru na galije
0439 I da mlade ukrca djevojke.
0440 Kad vidjela ljepota djevojka,
0441 Arbaniji ramnoj pogledala,
0442 Pa pogleda na mrtve junake,
0443 Pa zakuka kako kukavica,
0444 Njoj se mladoj ni s mjesta ne dalo.
0445 Nju mi tješi nesuđen Maksimo,
0446 Kako može i što bolje znade.
0447 A kad se je malo utješila,
0448 S Maksimom se jedva na put dala,
0449 Na Maksima svog se naslonila
0450 Kako na bor u planini jela.
0451 Idu mladi, ne govore ništa,
0452 Nevolja im govorit ne dala,
0453 Obojici živo srce puca,
0454 Jer se mladi dijelit imadu
0455 I više se vidjet nikadara.
0456 Muči Maksim, muči i djevojka,
0457 Kriomice na nju pogleđuje,
0458 A i ona na svoga Maksima,
0459 Svrću oči sa trave na stranu,
0460 Obojica dišu i uzdišu,
0461 Žalosna su lica i pogleda.
0462 Jest on Maksim dobar junak mladi,
0463 Al mu mlada srcu omilila.
0464 Idu jadni tako ponapr’jeda,
0465 U putu se često ustavljali,
0466 Među se se muče pogledali.
0467 Malo br’jeme po tom postajalo,
0468 Došli mladi na pogled od mora,
0469 Ugledali duždeve galije,
0470 Niz lišce su suze oborili,
0471 Ne da im se mlad’jem naprijeda,
0472 Po imenu stali su se zvati.
0473 Otole se jedva uputili,
0474 Brzo došli duždu na galije.
0475 Kad vidjeli duždevi brodari,
0476 Teško su se oni začudili
0477 Njemu mladu i l’jepoj djevojci,
0478 Pitali ih, što je i kako je.
0479 Tu je njima Maksim povidio
0480 Po istini sve kako je bilo,
0481 Više plako nego govorio.
0482 Kad im Maksim svoje jade kaže,
0483 Tu postoji tri četiri dana,
0484 Dok je br’jeme od polaska bilo.
0485 Kad je br’jeme od polaska bilo,
0486 Da ko vidi dijete Maksima!
0487 Djevojku im preporuči l’jepo,
0488 Da je vode Mlecim bijelijem
0489 Starcu babu, duždu od Mletaka,
0490 Zaklinjo ih Bogom velikijem:
0491 „U Boga vam, duždevi brodari!
0492 U putu je vi čuvajte dobro,
0493 Starcu babu bolje predajte je,
0494 Ne će ni vas zaboravit dužda.“
0495 Pa se dvoje mlad’jeh zagrlili,
0496 Grlili se i celivali se.
0497 Da ko vidi lijepe djevojke,
0498 Nje lijepe i Maksima mlada!
0499 Diže mlada đerdan s grla svoga
0500 I dava ga svojemu Maksimu,
0501 Maksim diže s ruke dijomanat,
0502 Što mu ga je babo kupovao,
0503 I sileno blago potrošio
0504 I dosta mu sv’jetom izmorio,
0505 Dokle mu ga kupio je stari.
0506 Pa ga dava lijepoj djevojci,
0507 A sve u znak, da su se ljubili,
0508 Da s’ spominju, da se razgovore.
0509 Nikako se rastavit ne mogli,
0510 Bilo bi im živo srce puklo.
0511 U to vila s oblaka se vila,
0512 Mađijala malu kitu cv’jeća,
0513 Pa je kitu među nje bacila,
0514 Tako su se jedva rastavili.
0515 A kad su se zdravo rastavili,
0516 Ona mlada lijepa djevojka
0517 Osta mlada moru na galiji,
0518 A on junak dijete Maksimo
0519 Ode tužan goricom zelenom.
0520 Gledala ga s galije djevojka,
0521 Gledala ga, a i plakala ga,
0522 A on junak, dijete Maksimo,
0523 Na galiju s’ često ozirao,
0524 Dokle more grabit je počelo.
0525 A kad more grabit je počelo,
0526 Maksim stao, galiju gledao,
0527 I ovako njome govorio:
0528 „Plovi, plovi, duždeva galijo!
0529 Dobra sreća u putu ti bila,
0530 Zdravo došla Mletku širokome
0531 I dovela lijepe djevojke
0532 Njemu duždu, ocu djevojčinu,
0533 Kad jadnomu nije ni suđena!
0534 O galijo, moj veliki jade!
0535 Brzo idi, brzo Mletku dođi,
0536 Neka moje ne muči se zlato,
0537 Ne vraćaj se veće nikadara.
0538 O galije, da bi vas ne bilo!
0539 Koliko ste puta dolazile,
0540 Kukavica sveđ je zakukala,
0541 Vazda koga vi ste ucv’jelile,
0542 Kako danas mene i djevojku,
0543 Odn’jele mi srce iz njedara.“
0544 Još je Maksim u riječi bio,
0545 Al ne stalo duždev’jeh galija,
0546 Galije je more ugrabilo.
0547 Još Maksimu dalje se ne dalo,
0548 Stane Maksim, pa na more gleda,
0549 Ne bi l’ gdjegod galije vidio.
0550 Kad vidio, da koristi nije,
0551 Da galije ugledat ne može,
0552 Suze roni, ovako govori:
0553 „O djevojko, milo moje drago,
0554 Živo moje u njedrima srce!
0555 Zdravo došla Mletku širokome,
0556 Tu ti mladoj dobra sreća bila.
0557 Meni jadnu, suho moje zlato,
0558 Što Bog dade i sreća od Boga!“
0559 Još je malo tu Maksimo stao,
0560 Na široko more pogledao,
0561 Pa on zađe za goru zelenu
0562 I ostavi more i valove,
0563 Ne će više Arbaniji ramnoj.
0564 Bi mu teško Arbaniji poći,
0565 Da se s njega ne zameće kagva,
0566 Da prestanu krvi i osvete,
0567 Da ne svete kićen’jeh svatova,
0568 Da se krvca zalud ne prol’jeva,
0569 Kad ga vide brez mlade djevojke,
0570 Brez djevojke i kićen’jeh svata,
0571 Što su s njega jadni izginuli
0572 I ostali gori u zelenoj,
0573 U njoj pustoj, ne zelenila se!
0574 Već pobjegne, da od Boga nađe,
0575 Od nevolje i od teška jada
0576 Put Stambola, bijeloga grada,
0577 Gdje i danas živu Begovići.
