Ženidba Luke barjaktara



Ženidba Luke barjaktara

Vino piju za dva pobratima,
U tvrdome Senju kamenome,
Jedno pobre Senjanin Ivane,
A drugo je Janković Stojane;
Kad se mrka natrošili vina, 5
Dadoše se šale i jeglena,
Ali veli Janković Stojane:
„Slatki pobro Senjanin Ivane
„Što ne ženiš netijaka svoga
„Netijaka Luku Barjaktara.“ 10
Tako istom na bjesedi bili,
Eto k njima mlada Barjaktara;
Dobar mu se ujac učinio,
Pokraj sebe mjesto napravio;
Veli njemu Senjanin Ivane:
„Mlad sestriću Barjaktaru Luka
„Ajde sine, da te ujac ženi
,,Al’ od Senja, ali od Kotara
„Ali Sinko od Primorja ravna.“
Ali veli Barjaktaru Luka:
„Ženi ujče i meni je drago
„Nit’ od Senja, niti od Kotara
„Niti ujče od Primorja ravna
„Nego ujče od Koltaka ravna
„L’jepom Anđom koltačkoga bana."
Na to mu se ujac nasmijao:
„Ne budali moj sestriću Luka
„Ta ima’ si osam braće mlade
„Puno veće, pa i puno ljepše
„Sve osam je poginulo jadan
„Porad Anđe koltačkoga bana
„Pa i ti ćeš žalosna ti majka
„Ne siroti samoranu majku.“
A kad Luka razumio glase
On se skoči na noge lagane:
„O ujače, Senjanin Ivane!
„Dajde meni dobroga đogana
„I daj meni oklop-odijelo
„Da potražim groba braće mlade
„I junaka, koj’ braću pogubi.“
Al mu veli Senjanin Ivane:
,,Ne’ od tamo moj sestriću Luka
,,Ne’ od tamo nećeš doći amo;
,,Pogubi ih Rustan Arambaša
,,Na Većiru visokoj planini
„A već ima trides’t godinica
„Da ga Rustan po Većiru oda
„Od junaka teški arač prima
„Ko god prođe trideset cekina;
„Ali puno izgubi ih glavu.
„Ne dam tebi konja ni oružja,“
Tu se Luka naljutio jako
Pa se skoči i niz kulu ode
Pa on dođe brzo dvoru svome
Jošte kune staru svoju majku:
„Stara majko, sam te bog ubio
„Jer mi prije kazivala 'n’jesi
„Da sam ima’ osam braće junak,
„Pogubi ih Rustan Aranbaša
„Da ga idem potražiti majko
„Osvetiti osam braće mlade.“
Pa opremi dobra konja brzo
Samur kapu na glavu nabaci
Ma na pleći ćurak od kurjaka
Ja na bedru sablju bobovkinju
U desnicu kopje umašito
Za pas meće perne buzdovane
O unjkešu zlatna šestoperca
Na konjica topuzinu tešku
Pa on sjede dobra konja svoga
Utatilji preko polja ravna
Kano zvjezda preko neba sjajna
Suze lije ostarela majka
Leti bratu Senjanin Ivanu:
„Oj Ivane! O brate od majke!
„Ode Luka mlad mi u ordžiju
„Ode tamo, neće doći amo.“
Misli misli Senjanin Ivane
Sve je smisli na jedno smislio
Pa se skače na noge lagane
Brzo ide u podrume donje
Baca na se oklop-odijelo
Odijelo od čelika b’jelo
Da sačuva pleći od junaka,
I oružje što je od potrebe;
Pa opsjede dobra konja svoga
Te ti leti za netjakom svojim
Stiže njega na sred polja ravna
Viče njega iz svi’ naramica:
„Polagano moj sestriću Luka“
Čeka Luka miloga ujaka
K njem’ dopade Senjanin Ivane
Lijepo ga ujac sjetovao:
„Ala Luka moje d’jete drago
„Ludo ’š tamo izgubiti glavu
„Na Većiru visokoj planini
„Evo t’ sine dobroga đogana
„I evo ti oklop — odijela.“
S’ sebe svuče — na Luku navuče
Ovako mu ujac govorio:
„Ajde sinko preko polja ravna
„Zdravo ’š doći pod Većir planinu
„Onđe će te uvatiti nojca
„Svrni konja s desna na lijevo
„Bojno koplje u zemlju udari
„Za nj priveži dobra đogu svoga
„Jarak bacaj u jelove grane
„Đogi dobrom na ma’ zopcu podaj
„A ti sjedi pa mi pi’ ga vino
„Tu će svaka izlaziti cvrnjka:
„Zavijaće u gorici vuci.
 „Zamumljaće siljeni međedi
„Zajorgoliće prebijele vile
„Zalajaće rti i ogari
„Zakliktaće sivi sokolovi
„Krili tu’ će veliki orlaši.
„Zato ajaj i neajaj Luka
„I nemoj se prepanuti sinko
„A kad svane i ograne sunce
„Ti mi đogu već nazobi dobro
„Pa otpušti đoganu kajase
„Oštro jaši uz Većir planinu
„Gledaće te Rustan Arambaša
,,I njegovijeh trideset drugova
„Sami sobom na ma će govorit’:
„„Mili bože oklen je delija?“
„Na ma njima dobro jutro viči
„Pitaće te što si i kako si
„Kog si roda i kog si orsaga;
„Sve im Luka po istini kaži
„Zaiskaće trideset dukata
„Umiljato podaj im dukate
„Pa da njima ti iljadu dadeš
„Ima ’š blaga koliko ti drago
„Nemoj š njima zametnuti kavgu.
„Ajde zbogom moj mio netjače
„Na putu ti dobra sreća bila
„Što tražio, da bi zadobio.“
Ode Ivan Senju kamenome
Ode Luka u Većir nlaninu
Zdravo junak do Većira dođe
Tu ga nama’ nojca uvatila
Vrnu đogu s desna na lijevo
Pa udari kopje umašito
Za nj priveza dobroga đogana
Baci jarak u jelove grane
Pa potrže sakunduru s’ đoge
Pa on sjede niti mrko vino
Tu izlazi svakojaka cvrnjka
Zato Luka aja i neaja
Neg’ on sjedi, pije rujno vino.
Kad li svanu i ogranu supce
Dobro đogu nazobio svoga
I đoganu otpuštio kajase
Oštro jaše uz Većir planinu;
Gledao ga Rustan Arambaša
I njegovih trideset ajduka
Sami sobom oštro govorili
Pa sam veli Rustan Arambaša:
„Oj junaci; draga braćo moja
„Evo ima trideset godina
„Da ja junak po Većiru odam
„Baš ja neču konja ni junaka
„Od kamoli da očima viđo
„Što je k nami jutros uranio
„O sam bože! oklen je delija."
U to doba Luka na đoganu
Na ma’ njima dobro jutro viknu
A Rustan mu povrati riječi:
„Da si zdravo gizdava delijo !“
K Luki mi je na ma’ poitio,
Da će pod njim đogu uvatiti,
Al se silni pomamio đoga
On ne dade sebi ni gledati
Nogom kopa a ušima striže
Sitna vatra iz kopita siplje
A iz zuba kan’ da munja s’jevlje
Iz nozdrva modar plamen suče,
Oko glave tija magla pala;
Ali veli Rustan Arambaša:
„O delijo mlada i zelena
„A tako ti boga jedinoga
„Od koga si orsaga delijo
„Kaži meni roda i plemena.“
Sve mu Luka po istini kaza:
„Bogom tebi Rustan Arambaša
„Kad me pitaš pravo ću ti kasti
„Orsaga sam Senja kamenoga
„A roda sam Senjanin Ivana
„Jesam netjak senjskog kapitana.“
Kad mu Luka po istini kaza
Opet Rustan po istini pita:
„Kud s’ delijo naumila mlada?“
Al mu veli Barjaktaru Luka:
„Idem tamo do Koltaka ravna
„Čuo jesam u koltačkog bana
„Da imade dijevojku mladu
„Idem tamo nebil’ s’ oženio
„Idem tamo oženiti š njome
„Neka meni bude za ljubavcu.“
Al mu veli Rustan Arambaša:
„Vadi Luka trideset dukata
„Prije nećeš do Koltaka doći
„Ni’ š viđeti koltačkoga bana
„Nit’ se ženit sa djevojkom mladom."
Vaši s’ Luka rukom u džepove
Izvadi mu četiri dukata:
„Na de tebi Rustan Arambaša
„Ja ne’madem da ti više dadem.“
Tu s’ naljuti proklet Arambaša
Pa naviknu na trides’t drugova
U to s’ skoči trideset junaka
Ma pred Lukom stražu postaviše
Tvrdu stražu sam ih bog ubio.
Rustan stere divan — kabanicu
I ovako Luki odgovara:
„Čuješ mene mlađan Barjaktaru
„Vad’er brže stotinu dukata
,,Ni’ š otići ni odnjeti glave
„Kamol’ saći do Koltaka ravna.“
Baci Luka četiri dukata
On ih baci u džepove za se
Svati nogom dobroga đogata
Skoči đogo kanda se pomami
Svu preskoči stražu i Rustana
Al zažeže trideset ajduka
Zažegoše na Luki aljine.
Naljuti se mlađan Barjaktaru
Pa potrže sablju od megdana
Pa poćera trideset ajduka
Sve trideset izosjeca glave
Prije ih je junak pogubio
Nego bi ih munja opsinula
Al uteče proklet Arambaša
Zabadava — on uteći neće
Đogo kida od uzde kajase
Jer Rustapa đogo opazio
Opazi ga Barjaktaru Luka
Brzo njega Luka dostigao
Manu sabljom glavu mu osječe
Prije njemu osiječe glavu
Nego bi ga opsinula munja
Povikaše iz goride vile:
„Ala Luka sveta t’ bila ruka
„Kad pogubi zemlji dušmanina
„Nego uzmi Rustanovu glavu
,,Pa je nosi u Koltake banu
„Prije nećeš zadobiti Anđu."
On mi uze Rustanovu glavu
Pa je baci Đogi u torbicu
Pa on ide niz Većir planinu.
Kada zađe na sred polja ravna
Prva ga je ustavila straža
Straža biva od dvanaest stražana.
Tu ćedoše ustaviti Luku
Luka trže sablju od megdana
Sasiječe dvanaest stražana
Na drugu je naginjao stražu
Straža biva od dvades’t stražana
Tu stražani ustaviše Luku
A on trže sablju od megdana
Pa pogubi dvadeset stražana.
Treća njega sagledala straža
Nesmije ga veće sustaviti
Sami sobom na ma govoriše:
„O! sam bože! grdnoga junaka!
„Sav krvav konjić pa i junak
„Krvave mu do lakata ruke
„I brijetka sablja do balčaka.“
Glas dopade kaltačkome banu:
„Jadno sio od Koltaka bane
„Jadno sio i vino popio
,,Od kad ti je Koltak postanuo
„Grđi t’ junak nije dolazio
„Što će danas u Koltak ti doći
„Krvav mu je konjic — vatra živa
„Krvave mu do lakata ruke
„I brijetka sablja do balčaka.“
Tako istom na besedi bio
Kad li Luka pred avliju dođe
Od avlije vrata zatvorena
Baš i neće da počeka Luka
Nek zaigra dobra Đogu svoga
Pa preskoči banovu avliju
Pa se skače sa dobra Đogana
I ovako svome kriči Đogi:
„O Đogane prvo dobro moje
„Sam se Đogo po avliji šeći
„Al se Đogo blizu drži vrata
„Ako meni do potrebe dođe
„Primi mene sebi na ramena
„Nebi-li ga jadan utjecali.“
Dobar Đogo osta u avliji.
Ode Luka na tananu kulu
Pa on nađe koltačkoga bana
Božju pomoć njemu navikuje
Strašno viče krupno progovara:
„Božja pomoć od Koltaka bane!“
Na ma’ bane povrati riječi
Dobar mu se na ma’ učinio
Pokraj sebe mjesto napravio
I ovako bane govorio:
„Oj delijo mlada i zelena
„Od koje si zemlje il’ orsaga
„I koga si roda i plemena".
To mu Luka po istini kaza:
„Bogom tebi od Koltaka bane
„Zemlje jesam Senja kamenoga
„Roda jesam Senjanin Ivana
„Jesam netjak Senjanin Ivana“.
Na ma’ veli od Koltaka bane:
„Pa delijo, kud si poitila?“
Baš bio s’ bane rada rastat’ š njime
Da se njemu sa očiju skine
Ali veli Barjaktaru Luka:
„Tebi bane poitio jesam
„U tebe sam čuo dijevojku
„Da bi meni bog i sreća dala’
„Da bi meni vjerna ljuba bila.“
Ali veli od Koltaka bane:
„Čuješ mene neznana delijo
„Nedam ćeri nikakvu junaku
„Samo onom dobrome junaku
„Koj donese od Rustana glavu
„Sa Većira visoke planine
„Tri me puta porobila k . . . .“
Ali veli Barjaktaru Luka:
„Bogom tebi od Koltaka bane
„Počem poznaš od Rustana glavu
„Odgovara od Koltaka bane:
„Lako ’š poznat’ od Rustana glavu
„Na obrazu ranu je dobio
„Kad je ođe Koltak porobio
„Pa obrazu tri mladeža ima“.
Skoči s’ Luka niz bijelu kulu
Donese mu glavu od Rustana
Kad je viđe od Koltaka bane:
„Jest istina Rustanova glava.“
Poče mi se vrpoljiti bane
Da on neda mile ćeri Anđe
Još da ide konjica dovesti
Po imenu careva goluba
Na nj mi Luka oči ispopr’ječi
Bliže sebi sablju privlači
A buzdovan preko krila meće
A banu se već bliže primiče
Tu se bane od njega odmiče
Tu se banu na ino ne može
Obeća mu ćercu za ljubovcu
Još mu veli mlađan Barjaktaru:
„Ne govorde od Koltaka bane
„Ne govorde, što si pogovar’o
„Jer će odma s tebe vrcit’ glava“.
Dovedoše dijevojku mladu
Dijevojka stasa lijepoga
Prebijela lica rumenoga
A lijepa mlada obučena.
Na njoj mi je svila i kadiva
Zlato, biser i kamenje drago
Na glavi joj većem zvezda sjajna
Već su na njoj tri zlatna đendara
Dva od zlata, treći od bisera
Mili bože prekrasne djevojke
Kad je viđe mlađan Barajktaru
U njemu je srce zaigralo
Pa joj uze već desnicu ruku
Na nju meće burmu prsten zlatan
Prsten košta tri bijela grada
U njem blista Alaj kamen dragi
A maši se rukom u džepove
Daje njojzi nebrojena blaga
Kakva blaga sve žutijeh cekina
Ma l’ se diže na noge lagana
Diže mi se od Koltaka bane
I uzimlje jednu čašu zlatnu
Pa napija svome zetu milom:
„Zdrav moj zete Barjaktaru Luka
„Milu ću ti ćercu pokloniti
„A darivam zlatnu čašu vina.“
Vino popi a čašu mu pokloni.
Punica ga ljepše darivala
Daje njemu od zlata jabuku
I dade mu od zlata košulju
Do pojasa od suvoga zlata
Od pojasa od bijele svile:
„Na moj zete Barjaktaru Luka
„Pa ti daruj milu svoju majku
„Podaj njojzi od zlata jabuku
„Neka znade da priju imade
„U Koltaku bijelome gradu.“
Tu djevojci malo roka ostaviše
Ostaviše četiri neđelje
Doklen junak sakuni svatove
Luka sjeda dobrog đogu svoga
Pa on ide Senju kamenome
Svome ujcu sve po istini kaza
Sve mu kaže što je i kako je
Groktom mi se ujac nasmijao
Al mu veli Barjaktaru Luka:
„Moj ujače Senjanin Ivane
Kupi svate kakve tebi drago
Da idemo po djevojku ujče.
To ujaku vrlo milo bilo
Pa on piše jednu knjigu b’jelu
Gospodinu Herdeljića banu:
„Gospodine Herdeljiću bane
„Ajde meni pobre u svatove
„Evo ženim netijaka svoga“.
Drugu piše Krlji kapitanu
Ala treću Gavran Arambaši
Ma četvrtu Niki Novljaninu
„Ajde pobre u svatove meni
„Ja ga ženim netijaka evoga“.
Ala petu Janković Stojanu
Meće šestu Primorcu Tadici.
Malo im je roka ostavio
Prva veće rok neđelja dođe
Da ga idu Senju kamenome.
Vojvode se na noge ditošs
Kad se b’jele knjige sustigoše
Oni kupe mlađane junake
Kupi Ivan sve Senjane mlade
Svega Senja i primorja ravna
On sakupi sedamnaj’st barjaka
Za svakijem stotina momaka
I sto pobre Prnmorca Tadije
I on vodi sedamnaj’st barjaka
Za svakijem stotina momaka
Malo toga postajalo vr’jeme
Eto jošte Herdeljića bana
Ma n š njime Krlje kapitana
Svaki vodi sedamnaj’st barjaka
Za svakijem stotina momaka
Još je manje postojalo vrjeme
Ali eto Janković Stojana
Pusti Stojan sakupi serdare
Ma i š njime Nike Novljanina
Svaki vodi sedamn’ajst barjaka
Za svakijem stotina momaka
Ali nije Gavran Arambaše
Piše knjigu ostarela majka
Da otiša’ nekud u robiju
Miljan bože čuda golemoga
Sastaše se veliki svatovi
I vojvode glasne pred svatovma
Digoše se kićeni svatovi
Zdravo došli na Većir planinu
Tu ih sreta Maleta vojvoda
I još š njime malen Radovane
Svaki ima trideset ajduka
Pa im veln vojvoda Maleta:
„Pobratime Senjanin Ivane
„I serdaru od ravna Kotara
„Što si glava od časna orsaga
„Ban Koltački pokupi mi Turke
„Tri busije sastavi Turaka
„Pred prvom je od Otoke Kuna
„Pred drugom je Budalasti Tale
„Przni Tale za šalu neznade
„Pred trećom je Mejo Mamutovac
„Ali ima slatki pobratime
„Da se svi vi u so’ pretvorite
„Baš im nebi osolili ručka
„Što je bane čete sakupio
„Ne’ od’ tamo nećeš doći amo“.
Misli misli Senjanin Ivane
Sramota se nazad mu vratiti
Pod novcima ostavit’ djevojku
Strašno ići naprijed mu pobro
Neg sve misli na jedno smislio
Veli Ivan — Dvije Arambaše!
„Boga vama dvije Arambaše
„Ajte s nama u Koltake ravne
„Vi mi znate pute poprijeke
„Sve vi znate staze i pogaze “.
Pa mi idu š njime u Koltake
Zdravo oni u Koltake došli
Zdravo došli bana u’odili
Vino piše tri bijela dana
I zdravo se od dvora digoše
Vode sobom prelijepu Anđu
Te još ide od Koltaka bane
Ispratiti gospodu svatove
Kad isprati do sred polja ravna
Njeg pričeka zete Barjaktaru
Zavede ga s puta stranputice
Manu sabljom odsječe mu glavu
„Ajde tamo od Koltaka bane
„Ja ću prije pogubiti tebe
„Ti si mene opsudio živa
„Tako s’ svakom dogodilo
„Koj nevjeru kod junaka radi“.
Primiše se koltačke planine
Vatiše se visokog Većira
Ustavi ih Kuna od Otoke
Kuna bila za blago polapna
Pušćala je kićene svatove
Sve bez krvi i bez mrtve glave
Udariše na drugu busiju
Na prznoga budalastog Talu
Koji Tale ne gleda u blago
Koji Tale za šalu neznade
Neg se skoči budalasti Tale
Pa udara drenovom kijačom
Đuvegiju mlada Barjaktara
U kojoj je iljada klinaca
Kako ga je lako udario
Iz sedla ga na zemlju bacio
Pusti Tale već zavrže kavgu
Tri bisuje udariše Turaka
Sve Senjane žive povataše
I ranjena jadna Barjaktara
Dodaju ih Eroglavcu Marku
Marko veže svate u dolini
Veže mi ih za jelove grane
Sve Senjane Turci povezaše
Pa sjedoše u zelenu travu
Na ma’ piju bermet i rakiju
Al Ivanu muka dodijala
Pa on viknu edanput junak:
„A oj meni jadna srećo moja“.
Pade m’ na um Gavran Arambaša
Škripi zubi a od jeda ječi
Iz nokata crna krvca kaplje:
„Đe si mi ga Gavran Arambaša!
„O Gavrane! Sam te bog ubio
„Vavjek-li si il’ ti u robiji
„Jer mi danas nijesi u nevolji.“
A to ču mi Gavran Arambaša
Malo čuo a dobro razumio
Pa ovako bio govorio:
„Oj junaci; Braćo moja draga!
„Eno neđe pobratima moga
„Eno njega u teškoj nevolji
Pa s’ on vuče od jele do jele
Ivan vije kano mrki vuče
A sve Gavran njemu bliže ide
Na grktu se braća sastadoše
U desnice se ćedoš’ ručit ruke
Ivanove svezane su ruke
Pa se Ivan ne može da ruči
Suze l’jeva od bijela lica
A kad viđe Gavran Arambaša
Da s’ junaci svi mu povezati
On se vraća družinici svojoj
Tijo šapće još ljepše govori:
„Oj junaci braćo moja draga
,,Ev’ Stojana i evo Ivana
„I junaka Herdeljića bana
„I delije Novljanina Nike
„Prekrasnoga Primorca Tadice
„I ranjena mlada Barjaktara
„Turska ih je sila obrvala
Svi svezati oni u dolini
„Dr’ješi braćo svaki po jednoga
„Britke sablje pritešte u ruke
„Svak se čuvaj opaziće Turci.“
Pa šuljaju mladi u doline
Pa driješe junačke im ruke
Svima njima podrješiše ruke
Al nijesu mlada Barjaktara
Od Turaka niko ništa ne zna
Neg opazi dijevojka mlada
Pa im leti u dolinu jadna—
Pa mi Luki 6’jele ruke dr’ješi.
Tu junaci za sablje vatiše
Britke sablje svoje otvoriše
Pa mi Turke oni započeše
Sasjekoše grdav učiniše
Nekoliko živih pohvataše
Vodiše ih Senju kamenome
Poglavare na ucjenu daju,
Zdravo došli Senju kamenome,
Ni tu bio ni pravo kazao
Dosta esam vina potrošio
Vavijek mi jezik mokar bio
Sad mi veće nesta lagališta
Ja neznadem da ja više lažem
Nit ja lažem, nit ja pravo kažem.



Napomene uredi

  • Srp. nar. Pjesme iz Like; kazivao: Pavao Dimić iz Ostrvice, a u pero uvatio G.D.

Izvor uredi

„Javor", godina 1888, broj 47, str. 744-746; broj 48, str. 757-761.