Ženidba Kopčić Alaj bega
Sunce sjaše, kiša rosijaše,
Kroz goricu svati prolaziše.
Čiji svati, čija je djevojka?
Svatovi su Veledinovića,
A djevojka Muratbegovića. 5
Govorio Veledinoviću:
„Bajraktari, bajrak na djevojku,
Da ne kisne glavita djevojka!"
Govorila glavita djevojka:
„Ne nadnos’te nada me bajraka, 10
Od sebe sam mlada pokisnula,
Jer me majka za nedraga dala,
Za nedraga Veledinovića.
Njega mi je vlahinja rodila
U paprad'ma čuvajući koza." 15
Kad to čuo Veledinoviću,
To je njemu vrlo mučno bilo.
Svati idu gorom i planinom,
Izađoše na polje široko:
Bijela se kula ukazala. 20
Ona mi je srebrom pokrivena
I zlatali kruškom završena.
Govorila glavita djevojka:
„Ta boga vam, kićeni svatovi,
Čijano se kula ukazala? 25
Ona mi je srebrom pokrivena
I zlatali kruškom završena."
Govorili kićeni svatovi:
„A boga nam, glavita djevojko,
Ono j' kula Veledinovića." 30
Otvoriše na zidu kapiju,
Uniđoše u mermer avliju,
Uvedoše glavitu djevojku,
Na onome đogi od mejdana.
Išetala mila svekrvica: 35
„Hodi, hodi, moja mila snaho!"
Mlada im se po konju previja:
„Neću, bogme, moja mila majko,
Dok ne dođe Veledinoviću."
Otud ide mila zaovica: 40
„Siđi s konja, moja mila snaho!"
„Neću, bogme, rnila zaovice,
Dok ne dođe Veledinoviću."
Zaova se natrag povratila,
Dovikuje svoga milog brata: 45
„A boga ti, moj rođeni brate,
Deder siđi na mermer avliju,
Skini s konja glavitu djevojku."
To je njemu vrlo mučno bilo,
Pa on siđe na demir pendžere, 50
Dovikuje grlom i avazom:
„Siđi s konja, moja nevjernice!
Kol’ko si mi đogu umorila,
K’o da si ga od babe dovela."
Govorila glavita djevojka: 55
„A boga mi, Veledinoviću,
Da se konji od babe dovode,
Ja bih tebi četiri dovela."
Progovara Veledinoviću:
»„Snesite je s đoge od mejdana, 60
Podajte joj konja tovarnika
I našega momka najamnika,
Najamnika slugu Husejina,
Nek je vodi do bijela dvora,
Do bijela dvora materina. 65
Čuješ li me, slugo Husejine:
Ne vodi je gorom ni planinom,
Već je vodi drumom širokijem
Ispred dvora Kopčić Alajbega,
Nek je vidi Kopčić Alajbeže." 70
Kad Husejin riječ saslušao,
Ide s mladom drumom širokijem
Ispred dvora Kopčić Alajbega.
Al Alajbeg na kuli sjeđaše,
S milom majkom kahvu ispijaše. 75
Nu da vidiš Veledinovića,
Uze durbin od deset kanata,
Pa je prati do deset sahata.
Govorio Kopčić Alajbeže,
Govorio svojoj miloj majci: 80
„Nu djevojke, moja mila majko!
Nu djevojke Veledinovića,
Juče ona sa svatovim' bješe,
A danas je sa slugom Husej'nom,
Vratio je bijelome dvoru." 85
Govorio Kopčić Alajbeže:
„Ta boga ti, slugo Husejine,
Što to cura natrag se povrati?
Juče bila s kitom i svatov’ma,
A danas se s tobom povratila." 90
Progovara sluga Husejine:
„A boga mi, Kopčić Alajbeže,
Luda bila, riječ ispustila:
Mene majka za nedraga dala,
Za nedraga Veledinovića, 95
Što me nije za drugoga dala,
Za drugoga Kopčić Alajbega."
Kada beže r’ječi saslušao,
Skoči beže na noge lagane,
Pa on strča niz ćemerli kulu, 100
Pa prihvaća konja za dizgine,
Skida s konja glavitu djevojku.
Trže ruke u zlatne džepove,
Pa povadi hiljadu dukata,
Ter ih daje slugi Husejinu: 105
„Evo tebi, sluga Husejine,
Pa se napij i opanke kupi.
Selam ćeš mi Veledinoviću,
Što je meni curu povratio,
Kad joj nije ništa učinio." 110
Krenu Huso poljem širokijem,
Prema dvoru Veledinovića.
Izišao Veledinoviću,
Pa on pita slugu Husejina:
„Ta boga ti, slugo Husejine, 115
Jesi l’ zlato natrag povratio?"
„Jesam, bogme, Veledinoviću,
Ispred dvora Kopčić Alajbega.
Izletio Kopčić Alajbeže,
Pa me pita za l’jepu djevojku: 120
Ta boga ti, slugo Husejine,
Što ti vrati glavitu djevojku?"
A boga mi, Kopčić Alajbeže,
Luda bila pa se izreknula:
Mene majka za nedraga dala, 125
Za nedraga Veledinovića.
Što me nije za dragoga dala,
Za dragoga Kopčić Alajbega.
Kada beže r’ječi saslušao,
Prileti mi konju za dizgine, 130
Skide s konja glavitu djevojku,
Pa je vodi u bijele dvore,
Turi ruke u zlatne džepove,
Pa on vadi hiljadu dukata,
Evo tebi, sluga Husejine, 135
Pa se napij i opanke kupi.
Pri polasku poruči mi beže:
Selam ćeš mi Veledinoviću,
Što je meni curu povratio,
Te joj nije ništa učinio." 140
Kad to čuo Veledinoviću,
To je njemu vrlo mučno bilo,
Udari se šakom po koljenu!
Koliko se junak udario,
Čakšire mu na koljenu pukle, 145
Elmas prsten sitno na petero,
Da tko broji hiljada bi bila,
Da tko piše — od hiljade više,
I u njemu živo srce puče.
