Ženidba Brankovića Vuka

* * *


Ženidba Brankovića Vuka

Knjigu piše Brankoviću Vuče,
Pak je šalje Krušev-dolu ravnom,
A na ruke slavnu car-Lazaru:
»Čuješ mene, slavan car Lazare,
Čuo jesam đe govore ljudi, 5
Đe imadeš kulu na obali,
A oko n>e kićena bostana,
U bostanu cv'jeća za kićenja,
A najviše rumene ružice,
U tebe je ruža za trganja,
A ja mlado momče za kićenja,
Pokloni mi pitomu ružicu,
Tvoju šćercu Mariju đevojku,
Da se momak ja zakitim n>ome?«
Kad je tak'u knjigu napravio,
Napravio, pak je opravio,
Knjiga ode Krušev-dolu ravnom.
Knjigu gleda slavan car Lazare.
Knьigu gleda, a smije se na n>u,
Do njeg sjedi carica Milica.
Gospodaru sjedi uz koljeno,
Gospodaru slavnu car-Lazaru,
Smjerno sjedi, a tiho govori:
»Gospodine, slavan car Lazare,
Otklen tebi tak'a knjiga dođe?
I dosad su knjige dolazile,
Al' nijesu tako radostive,
Te se na nju nasmijati pođe?«
A veli joj slavan car Lazare:
»Gospojice, carice Milice,
Evo meni sitna knjiga dođe,
Od junaka Brankovića Vuka,
Koji traži za sebe đevojku,
Sad on prosi našu milu šćerku,
Jest Mariju kićenu đevojku,
'Oćemo li curu pokloniti?
O Milice, moja vjerna ljubo!
Vidio sam Brankovića Vuka,
Kad god sam ga očima vidio,
Vazda mi se srcu umilio,
Čini mi se da bi junak bio,
Ja bih njemu curu poklonio,
Nek imadem mila zeta svoga,
Mila zeta od boja junaka,
Ako meni do nevolje dođe,
Nek se meni u nevolji nađe.«
A kad začu carica Milica,
Suze proli, Lazaru govori:
»Gospodare, slavan car Lazare,
Prođ' se vraga i ćavola crna,
I prokleta Brankovića traga,
Brankovići jedni nevjernici,
Ako i kad bude po zemanu,
Nevjeru će tebi učiniti,
Nedaj njemu svoje šćerce mile,
Ako ćeš ti mene poslušati,
Nikad mu je nećeš pokloniti.«
A kad začu slavan car Lazare,
Na to se je care nasmijao,
Što govori carica Milica.
Pak šarenu knjigu napravio,
Opremi je Brankoviću Vuku:
»Ču li mene? Brankoviću Vuče,
Ti ne prosi carice đevojke,
Nit' se mori, ni kupi svatove,
Ti nijesi od moje prilike,
Ni od moje ni od đevojačke,
U n>e ima mlogo mušterija:
Sedam kralja od sedam zemalja,
I dvadeset i dva dženerala,
I trideset i tri kapetana,
Tome cure ne dam ni jednome,
Nit' se mori, ni kupi svatove.«
Kad je tak'u knjigu napravio,
Knjiga ode Brankoviću Vuku,
A kad viđe Brankoviću Vuče,
Knjigu gleda, a smije se na nju,
Onu gleda, drugu sitnu piše,
Pak je šalje slavnu car-Lazaru:
»Gospodare, slavan car Lazare!
Ne čudim se što u knjizi pišeš,
Da mi nećeš poklonit đevojke,
Već se čudim što mi, care, zboriš,
Da nijesam od prilike tvoje,
Ni tako se ne daju đevojke,
Već se daju lijepe đevojke:
Ti sastavi curi mušterije,
Što god cura ima mušterija,
Sve sastavi curi mušterije,
Koga 'oće kićena đevojka,
Onome je podaj za ljubovcu,
A i ja ću Krušev-dolu sići,
Kad sam prije dolu silazio,
Dala mi je sjajno obilježje:
Bosijoka i zlatnu maramu,
U marami sjajno ogledalo,
A na njemu slika đevojačka,
Kako mene prevariti neće;
Ako l' mi se, care, ne vjeruješ,
Kad ja siđem Krušev-dolu ravnom,
Turi mene na dno u tavnicu,
Čini sa mnom šta je tebi drago.«
Kad je tak'u knjigu napravio,
Napravio, pak je opravio,
Knjiga ode Krušev-dolu ravnu,
Na koljeno slavnu car Lazaru,
Kad je Lazar knjigu prihvatio,
Prihvatio, pak je proučio,
Te vidio što mu kььiga piše,
Od zemlje je na noge skočio,
Pak pošeta niz bijele dvore,
Pravo ode Mariji đevojci,
Svojoj šćeri dobro jutro daje,
A Marija na noge skočila,
Svome babi zdravlje prihvatila,
I njegovu ruku poljubila,
A veli joj slavan car Lazare:
»CJćeri moja, Marijo đevojko,
Ču li mene što ću govoriti:
Mušterije tvoje dodijaše, 120
Mušterije su četiri strane,
Što te prosi sve sedam kraljeva,
Sedam kralja od sedam zemalja,
Ni tome se ne bi začudio,
Što te prose dvaDest dženerala, 125
I trideset i tri kapetana,
I to bi ja lako pregorio,
Pregorio i odgovorio,
Al' evo mi sitna knjiga dođe,
Od sokola Brankovića Vuka, 130
Ovako mi ova knjiga kaže,
Da si njemu lice poklonila,
Da si njemu vjeru založila,
I dala mu kitno obilježje,
Da ga vjerom prevariti nećeš, 135
Da ćeš poći njemu za ljubovcu?
Ču li mene, kićena Marijo!
Ti obiraj svoje mušterije,
Pa ti uzmi koga tebi drago.«
Ovako je babi govorila:
»O moj babo, slavan car Lazare!
Stid je mene i gledati u te,
A kamoli s tobom govoriti,
Ali ću ti pravo govoriti:
Što gođ imam mlada mušterija,
Onak'oga nejmam ni jednoga,
Ko sokola Brankovića Vuka,
Ja ću njega, ja neću nikoga,
A kad začu Marija đevojka, 140
Ja sam njemu vjeru založila,
Za njega sam lice odgojila,
Prije će se kamen rastopiti,
Neg' ću njega vjerom prevariti.«
To govori Marija đevojka
Milu babu slavnu car-Lazaru,
Esabljaše, niko ne čujaše,
A to čuje gospoja Milica,
Kad to začu gospoja Milica,
Sa čardaka sa demir pendžera,
Od zemljice na noge skočila,
A u vrata nogom udarila,
Te ovako šćeri govorila:
»Šćeri moja, Marijo đevojko,
Što to radiš? od Boga ti teško!
Zar ti nećeš majku poslušati,
Kome će te majka pokloniti,
Već obiraš sama mušterije,
Veća ti je nesreća od sreće,
Ni tu tebi neće biti sreće,
Što će tebi Brankoviću Vuče?
Što će tebi prokleto koljeno?
Ako pođeš njemu za ljubovcu,
Na tebi ću kletav ostaviti,
Nikad neću za te upitati,
Ja bi' tebe bolje udomila,
Za gospodu i gospodičića.
Za sokola i sokoličića.«
I veli joj Marija đevojka:
»Majko moja, carice Milice!
Ja te za to neću ni pitati,
A njemu ću lice pokloniti,
Pokloniti Brankoviću Vuku.
Rođenome Srbinu junaku!«
A kad začu carica Milica,
Suze proli, a šćeri govori:
»Šćeri moja, Marijo đevojko,
Kako sam ja prije san usnila,
Viđela sam sreću i nesreću,
Đe je tebe voda ponijela,
Pak te više neću ni žaliti,
Dok je meni moje šćeri mile,
Šćeri moje Jelisavke mlade,
Ona 'oće đe je majka dade!«
Kad to reče carica Milica,
Suze proli niz bijelo lice,
Pak se vrati u bijele dvore,
Uze Jelku na bijelo krilo,
Jelku l>ubi, a Jelki govori:
»Jelisavka, moja šćeri mila,
Koliko si majci mila bila, 200
Danas si mi dvaput više mila;
Marija me nije poslušala,
Brankoviću lice poklonila,
Brankoviću jednom nevjerniku!«
Sad da vidiš slavna car-Lazara, 205
Šarenu je knjigu napravio,
Pak je šalje Brankoviću Vuku:
»O moj zete, Brankoviću Vuče,
Kupi svate, hajde po đevojku,
Kupi svata koliko ti drago, 210
Hajde meni kad je tebi drago?«
Kad jetak'u knjigu napravio,
Napravio, pak je opravio,
Knjiga ode Brankoviću Vuku,
Knjigu gleda Brankoviću Vuče, 215
Knjigu gleda, a smije se na nju,
Stade Vuče kupiti svatove,
Sad da vidiš slavna car-Lazara,
On sastavi srpske poglavare,
U Kruševu na bijeloj kuli, 220
Posjedoše jedan do drugoga,
A sve mlađi niže starijega,
Do cara je Jug-Bogdane stari,
A do njega Banović Strahilo,
S desne strane Baković Strahilo, 225
A s lijeve devet Jugovića,
Među njima Kosovac Ivane,
A do njega Toplica Milane,
Do Milana Obilić Miloše,
Do Miloša Banović Sekule, 230
I po redu ostale vojvode,
Pak sjedoše hladno piti vino,
A mlađi im vince poslužiše,
Zameđeno i zašećereno;
Kad se Srbi vinca napojiše, 235
O svačemu slavno govoriše,
A najviše o dobru junaštvu,
Kad junački razgovor vodiše,
Onda reče slavan car Lazare:
»O vojvode, moja braćo draga, 240
Poslušajte što ću govoriti :
Sad j' u mene najprvo veselje,
Ja sam skoro curu poklonio,
Poklonio Brankoviću Vuku,
Đevojka je sreću izabrala, 245
Valja nam se za to postarati,
I veselje jedno učiniti,
Da mi jednu svadbu sastavimo,
I svatove kitne dočekamo,
Što biste vi meni sjetovali, 250
Sjetovali i begenisali,
Je l' đevojka sreću zadobila?
Je li soko prema lastavici?«
Kad to čuše sva srpska gospoda,
Svaki šuti, ništa ne govori, 255
A pogleda jedan na drugoga,
I koji bi stio govoriti,
Neće caru da hatar iskvari,
Gospodaru slavnu car Lazaru,
Al' ne šuti Boško Jugoviću, 260
Već govori gospodaru svome:
»Gospodare, slavan car Lazare,
Ni tu njojzi nejma veće sreće,
Što bi curu Vuku poklonio,
Al' za blago, ali za junaštvo? 265
Al' od straha, ali od junaštva?
Još imade srpskijeh vojvoda,
Koje slavno Srbadija hvali,
Za Srbine i srpske sinove?
Brankovići, jedni nevjernici! 270
Što će tvoju curu zaprositi?
Gospodare, Njemanić Lazare,
Među nam' si gospo'sko koljeno,
Ljubimo ti ruku i koljeno,
I pazimo kajno starijega, 275
Sad vidiš li našijeh vojvoda,
Koji slavu i junaštvo hrane,
Carevinu od dušmana brane,
A jadan ti Brankoviću Vuče!
Svakog ću ti po imenu kazat,
Evo prvog vojvodu Miloša,
Koga takog već ne rađa majka,
Osjem jednog Kraljevića Marka,
Đe gođ budu ta oba junaka,
Niko njihe nadjunačit neće,
Dobre konje od mejdana hrane,
Svu nam zemlju od dušmana brane,
A za Vuka niko i ne znade,
Nit' ga znade niti ga poznade;
Pak ti trećeg ja kažem junaka,
Po imenu: Banović Strahila,
Što ti vazda sjedi uz koljeno,
A ljubi ti ruku i koljeno,
I čuva ti krunu pozlaćenu,
U Kruševu i carevu dvoru;
A četvrto: Banović Sekula,
On je bolji, već ga kažu ljudi;
A peto je: Kosovac Ivane,
A šesto je: Toplica Milane,
A sedmo je: Relja Bošnjanine,
A osmo je: Ljutica Bogdane,
A što ti je Relja Bošnjanine,
Zlatna hrani u ramenim krila,
Na krilu mu soko 'tica siva;
A deveto : Momčilo vojvoda,
A deseto: Smederevac Đuro,
I dva brata: dva Vojinovića,
Što god ima dvanajest vojvoda,
Sva ih slava i Srbija znade,
A za Vuka niko i ne znade,
Što bi njemu curu poklonio,
Poklonio dušmaninu svome,
Dušmaninu svome i srpskome?!«
Kad to začu slavan car Lazare,
Nimalo mu milo ne bijaše,
Al' mu druga biti ne mogaše,
Već ovako Bošku govoraše:
»O moj šura, Boško Jugoviću!
Čudim ti se, siv-zelen sokole,
Mudra glava što govori ludo,
Što ti kudiš Brankovića Vuka,
A nek znadeš Boško Jugoviću,
Do mene je vazda prvi Vuče,
Kako dosad tako i od sada,
Biće meni uzdanica tvrda!«
Kad to začu Boško Jugoviću,
Od zemljice na noge skočio,
I trpezu nogam' pogazio,
Na Miloša okom namignuo,
Za n>im Miloš na noge skočio,
Izidoše pred careve dvore,
Niže dvora u topla podruma,
U podrumu konje pohvataše,
Pohvataše, pa ih posjedoše,
Oćeraše niz polje Kosovo,
Dok dođoše moru na obalu,
I na moru lađu uhvatiše,
Uvezoše s' pak se prevezoše,
I odoše u zemlju Rusiju,
Malo vreme za dugo ne bilo,
Dok evo ti Brankovića Vuka,
I on vodi pet stotin' svatova,
Do Kruševa do careva dvora,
Dočeka ih slavan car Lazare,
Konje vode u tople podrume,
A svatove na rosnu livadu,
A vojvode na bijelu kulu,
A to gleda carica Milica,
Sa čardaka sa demir-pendžera,
Na krilu joj Jelisavka mlada,
Šćercu ljubi, a šćeri govori:
»Šćeri moja, Jelisavka mlada
Koliko si meni mila bila,
Danas si mi dvaput još milija,
Ja imadem dva rumena cv'jeta,
Da zakitim dva sokola siva,
Al' Marija i ne mari za me,
Jer ne sluša svoje mile majke,
Već izbira kako znade momke,
A ne gleda soja ni plemena,
Ni junačkog srpskoga sjemena
Jer ne sluša baba ni matere,
Već ostavlja svoju milu majku,
'Oće Mara za crna gavrana!«
I kad tako svate dočekaše,
Sve vojvode srpske ustadoše,
I svatima mjesto napraviše,
Osjem jedan Banović Strahilo,
Na nj'ga care pogleduje krivo,
Đe on sjedi, hladno pije pivo,
Srdit sjedi, ništa ne besjedi.
Kako kome čaše dolazaše,
Svaki čašu slavno napijaše,
Ponajprije starac Jug-Bogdane
Oko sebe braći nazdravljaše:
»Zdravi ste mi, moja braćo draga,
Za veselja našeg gospodara,
Gospodara slavna car Lazara,
I njegova zeta milosnoga,
Mila zeta Brankovića Vuka,
Za njihove sreće i veselja,
Da im bude sretno i čestito!«
Tako čaša po družini pođe,
Svakom čaša redom dolazaše,
I uz čašu svaki napijaše,
A kad dođe Banović Strahilu,
Onda reče Banović Strahilo:
»Zdravi ste mi, moja braćo draga,
A u zdravlje našeg gospodara,
Gospodara slavna car Lazara,
I našijeh dvanajest vojvoda,
Od srpskoga od slavna poroda,
Koji cara u Kruševu služe,
I njima se sva slava podiže,
Da nam budu zdravo i veselo!«
A ne zdravi Brankovića Vuka,
Već ga drži ko gorskog hajduka.
A kad začu slavan car Lazare,
To je njemu vrlo mrsko bilo,
Koliko je njemu mrsko bilo,
Na Strahila pogleduje krivo,
I čašom ga preskočilo pivo,
Preskoči ga i dva i tri puta,
Careve ga sluge preskočiše,
Jer slušaju gospodara svoga,
Gospodara slavna car Lazara,
I kad viđe Banović Strahilo,
Đe mu čaša više doći neće,
Od zemljice na noge skočio,
Pak upade u drugu odaju,
I dohvati jednu kupu vina,
Zameđena i zašećerena,
Da nazdravi Brankoviću Vuku.
Pak iznese u novu odaju,
Đeno sjede kićeni svatovi,
A zavika grlom bijelijem:
»Kopiljane! Brankoviću Vuče
Zdrav mi budi, da se napijemo!
Ni u moje ni u tvoje zdravlje,
Već u naše perne buzdovane!
Car imade dvanajest vojvoda,
Što ga dvore u njegovu dvoru,
Sve imade, nikog ne poznade,
A ti si se danas pridvorio,
Vojvodama slavu oborio!
Ja ne žalim Marije đevojke,
Što je vodiš, ne bilo je majci!
Da je sretna, ko što je nesretna,
Tražila bi gosposko koljeno,
Jal' plemića, jal' gospodičića,
Jal' sokola, jal' sokoličića,
Nikad ne bi Brankovića Vuka.
Nit' je junak, nit' ima junaštva,
Nit' je pleme, nit' je srpsko sjeme.
Ne biše ga vrane nakljuvale,
Ja kamoli cure naljubile,
Be što ti je car đevojku dao,
Ni na to mi nije danas žao,
Već na ove junačke zdravice,
Što su mene čaše preskočile,
Od kako me othranila majka.
Junačkijem dozivala glasom,
A muškijem opasala pasom,
Nije mene čaša preskočila,
Osjem danas u carevu dvoru,
U carevu dvoru na veselju!«
Kad to reče Banović Strahilo,
Nage čašu pa popio pivo,
Uz obraz mu plamen udario,
Pak je Vuka kupom udario,
Udari ga u plepi junačke,
Pršte kupa nadvoje natroje,
Šćaše Vuče na noge skočiti,
Al' priskoči Banović Strahilo,
Da mu rusu o'siječe glavu.
Kad to viđe slavan car Lazare,
Na mlađe je srklet učinio:
»Uhvatite Banović Strahila,
Uhvatite, pa ga savežite,
Savež'te mu ruke naopako.«
A skočiše careve vojvode,
Savezaše Banović Strahila,
Odvedoše niz bijelu kulu,
Niz bijelu kulu u tavnicu,
Onda reče Banović Strahilo:
»Šta uradi, slavan car Lazare,
Šta uradi, od Boga ti teško!
Što posluži jednom nevjerniku?
A ne paziš vjerna ni jednoga,
Jeda Bog da, slavan car Lazare,
Ako svezo za krivdu Strahila,
Kad dobio Brankovića Vuka,
I s njime ti posegnula ruka!
Ako l' svezo za pravdu Strahila,
Tebi Vuče glavu otkinuo!«
Kad to začu slavan car Lazare,
Srdito mu sile udario,
Koliko ga lako udario,
Tri mu zdrava zuba salomio,
Na obrazu ranu napravio,
Pa ga baci na dno u tavnicu.
Otalen se svati opremiše,
Dadoše im Mariju đevojku,
Iziđoše velika gospoda,
Da isprate kićene svatove,
Al' ne prati carica Milica,
Veće suze roni niz obraze.
Kad pođoše kićeni svatovi,
Car Lazare šemluk učinio,
Na Kruševu pukoše topovi,
Sedamdeset jedan za drugijem.
Ode Vuče, odvede đevojku,
Kad dovede svojoj tankoj kuli,
Nije prošla ni godina dana,
Ni godina, niti polovina,
Onda reče Brankoviću Vuče:
»Ljubo moja, kićena Marijo,
A Marijo, šćeri Lazareva
U tvog baba slavna car Lazara,
Meni kažu, dosta ima blaga,
Ljubo moja, kukavice sinja,
Da imade sedam kula blaga,
Četiri su bijeloga blaga,
A tri kule žutijeh dukata,
More l' nama jedna dopa'nuti,
Od miraza tvoje babovine?«
A veli mu kićena Marija:
»Gospodine, Brankoviću Vuče
Nikako ti dopanut ne more,
Ako nećeš mene poslušati,
Ako li peš mene poslušati,
Lasno pe ti blago dopa'nuti,
Da idemo mojoj babovini,
Do Kruševa slavnu car-Lazaru,
Ja sam babi vazda mila bila,
Pazio me kajno jedinicu,
A kitio kajno golubicu,
Sitnu ću mu knjigu napraviti,
I u knjizi babu zamoliti,
Tanku će ti kulu načiniti,
U kraj svoje i ljepšu od svoje,
Jer znadeš li, Brankoviću Vuče,
Kake ima babo poglavice,
Oko njega kajno gorske vuke,
Sve čuvaju haznu Lazarevu,
Dok ne dođeš u Kruševo ravno
Te ne sjedeš babu uz koljeno,
I njegovu ne poljubiš ruku,
Neš' vojvode uzeti pod ruku.«
A kad začu Brankoviću Vuče,
To je Vuče jedva dočekao,
Pak dohvati pero i hartiju,
Te dodade svojoj vjernoj ljubi,
A hartiju Mara prihvatila,
Pak šarenu knjigu napravila,
Pak je šalje milu babu svome,
Milu babu slavnu car-Lazaru:
»O moj babo, slavan car Lazare,
Eto tebi knjige šarovite,
Ako si me skoro udomio,
Nijesi me dobro namirio,
Nemam kule ni babova dvora,
Ni u dvoru tvoga dobra, babo,
Već ćeš meni kulu napraviti,
U Kruševu pokraj svoje kule,
Pokraj svoje, a ljepšu od svoje,
Tu imade moje babovine,
Neka znadem da babu imadem.«
Kad je tak'u knjigu napravila,
Knjiga ode slavnu car-Lazaru,
Knjigu gleda slavan car Lazare,
Knjigu gleda, a smije se na n>u,
Onu gleda, drugu sitnu piše,
Pak je šalje svojoj šćeri miloj:
»Šćeri moja, kićena Marijo!
Hajde k' meni kad god tebi drago,
I povedi mila zeta moga,
Zeta moga gospodara svoga,
Tanku ću vam kulu napraviti
Ukraj svoje, a ljepšu od svoje,
Kad si bila u svog babe mila,
Ja sam tebe dobro milovao,
Gosposkijem glasom dozivao,
Jest Marijom kićenom đevojkom,
Ni danas te neću oturiti,
Kad mi dođe Brankoviću Vuče,
Siđeće mi prvi uz koljeno,
Kod dvanajest srpskijeh vojvoda,
Daću njemu Kruševo pod ruku.«
A to sluša gospoja Milica,
Suze roni, a carutovori:
»Gospodare, slavan car Lazare,
Kod toga zbora nejma dogovora,
U tebeje slavna carevina,
Što ti zoveš Brankovića Vuka,
Da mu dadeš državu pod ruku,
Nek okreće kako 'oće njome,
Neka znadeš, ja tako ne dadem,
Mi imamo svog milosna sina,
Svoga sina visokog Stevana,
Kad odraste dijete Stevane,
Državom će Stevo okrenuti.
Poslužiti i mene i tebe,
Pa što će nam kod sokola Vuče?«
još mu nešto besjediti šćaše,
Al' je care slušati ne šćaše,
Već šarenu knjigu napravйo,
Pak je spremi Brankoviću Vuku:
»Hajde k' meni kad god tebi drago?!«
Kada Vuku tak'a knjiga dođe,
Ljuba mu se nasmijati pođe,
A Vučeje jedva dočekao,
Pak on ode Krušev-dolu ravnu,
I care mu kulu poklonio,
Ukraj svoje, a bolju od svoje,
Tako stalo dvije godinice,
A kad treća nasta godinica,
Sad da vidiš dijete Stevana,
Koga majka goji izabrana,
Sve on gleda Brankovića Vuka,
Krivo gleda ko gorskog hajduka,
Onda reče svojoj miloj majci:
»O Milice, moja mila majko!
Ja te molim i ruku ti ljubim,
Da me kud god na nauke spremiš?«
A majka je sinu govorila:
»Moj Stevane, moj milostan sine,
Zlatnu ću ti školu napraviti,
Vilosove učitelje dati,
Pa ću tebe knjizi naučiti,
U Kruševu kod babova dvora.«
A veli joj dijete Stevane:
»Majko moja, carice Milice,
Slušaj mene što ću govoriti :
Ja se neću ovđe naučiti,
Ovđe nejma za mene nauke,
Već ću ići, majko u Rusiju,
Opremi me rusinskoj kraljici,
Ja ne mogu knjigu naučiti,
Uz koljeno Brankoviću Vuku,
On se babi pridvorio mome,
Njega gleda, a mene ne gleda!
O Milice, moja mila majko!
Ako Bog da, te suđeno bude,
Te naučim knjigu i nauke,
Kod gospoje rusinske kraljice,
Onda ću ja tebe pohoditi,
Svoju milu majku poslužiti.«
A kad začu carica Milica,
Nimalo joj milo ne bijaše,
Što će Stevan u Rusiju poći,
Al' joj druga biti ne mogaše,
Već milosna sina opremaše,
I od cara izun uzimaše,
Gospodara slavna car Lazara,
Car mu dade izun i besjedu,
Opremiše dijete Stevana,
U Rusiju rusinskoj kraljici,
Da nauči knjige i nauke,
Tako stalo za sedam godina,
Kad iziđe sedam godinica,
Onda Stevan knjigu napravio:
»O Milice, moja mila majko,
Ako si se mene zaželjela,
Hajde k' meni u Rusiju, majko
Hraniću te medom i šećerom,
A nosićeš svilu i kadifu,
Rusija je slavna carevina,
Aja tamo u Kruševo neću,
Da mi sudi Brankoviću Vuče,
Da mi sudi i da me osudi.«


Izvor

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 197-213.