5
Ženidba Banovića Stjepe
(Iz Sarajeva)
Beg Jovan-beg u lov polažaše,
Seku svoju mudro sjetovaše:
„Marušina, moja seko draga!
„Dobro čuvaj dvora bijeloga,
„Rano šalji na vodu robinju,
„Rano dvoru zatvorajte vrata,
„U mahali ljuta guja spava,
„Ljuta guja Banoviću Stjepo,
„Sve on nama o sramoti radi:
„Obljubiće, uzeti te ne će.“
Ode Jovo u lov u planinu,
Ludo zlato mudro sjet primilo;
Rano šalje na vodu robinju,
Rano dvoru zatvorala vrata,
A jedno se veče odocnjela,
Odocnjela na vodu robinja:
Al' na vodi Banoviću Stjepo,
Konja poji a sokola kupa,
Bojnim kopljem vodu zamućuje.
Moli mu se tanena robinja:
„Ne muti mi studene vodice,
„Karaće me mila gospojica.“
Govorio Banoviću Stjepo:
Robinjice po Bogu sestrice!
„Kaži meni, đe ti gospa spava,
„Evo tebi stotinu dukata?“
Govorila tanena robinja:
„Da si, Stjepo, vihar na planini,
„Ne bi znao đe mi gospa spava.“
Banović se mamom pomamio, 30
I robinji tiho govorio:
„Robinjice, po Bogu sestrice,
„Kunem ti se božjom vjerom tvrdom,
„Evo tebi i tri sta dukata,
„I hoću te ropstva oprostiti, 35
„Ostavi mi otvorena vrata,
„Da ja vidim đe ti gospa spava.“
Govorila Kumrija robinja:
„Ostaviću otvorena vrata,
„Na gospi su devetera vrata, 40
„I deseta od srme skovata,
„Na vratima brava dubrovačka,
„Više vrata tica denkušica,
„Kada vidi tuđina junaka,
„Krilim bije umom, progovara.“ 45
I hladne je vode natočila.
Kad je došla dvoru bijelome,
Sve po dvoru opojila roblje,
Svi padoše glavom brez uzglavlja,
Pa na dvoru otvorila vrata; 50
Dok eto ti Banovića Stjepe,
Brez pitanja u dvore ošeta,
Brez ubrusa na gornje čardake.
Kad devetim vratim dolazio,
Ugleda ga tica denkušica, 55
Krilim bije, umom progovara,
Osjeti se dilber Marušina,
Ona ciknu kano ljuta guja:
„Robinjice, ujela te guja!
„Kome li si otvorila vrata?“
Dok eto ti Banovića Stjepe
Rukom mahnu alkatmer zapahnu.
Kad ga viđe dilber Marušina,
Ničice je po šiljtetu pala.
Govori joj Banoviću Stjepo:
„Marušina, srce iz njedara!
„Ne ću tebi ništa učiniti,
„Što ću s tobom noćcu prenoćiti.“
Leže s njome u meka dušeka,
Ljubio je s večer do sabaha.
Prije zore i bijela dana,
Pođe dvoru Banoviću Stjepo,
Pratila ga dilber Marušina
Groznim suzam' niz bijelo lice:
„A neka te, Banoviću Stjepo,
„Na kom si me dobru ostavio,
„To te dobro kod tvog dvora stiglo.“
Na zlato se Stjepo obziraše,
Al' joj ništa govorit' ne šćaše.
Ode Stjepan a ostade Mara,
Pade jadna na meka šiljteta,
Ona cvili kano ljuta guja:
„O Jovane, moj rođeni brate!
„U zo čas si u lov polazio,
„A u gore seku sjetovao,
„Učuva ti prebijele dvore,
„A dopade ruga i sramote.“
U ta doba Jovan-beg na vrata,
Čizme skida, a robinju pita:
„Robinjice! kamo moja seka?“
„Eno ti je na gornjem čardaku,
„Đe boluje na meku dušeku.“
Beg Jovan-beg ode na čardake,
Pa on sjede seki više glave.
Bratac seki kroz plač progovara:
„Šta te boli? moja seko draga!“
„Boli mene i srce i glava.“
Alka kucnu plaho na vratima,
Vjerna sluga Banovića Stjepa,
Dade Jovi listak knjige bjele,
Knjigu uči beže Jovan-beže,
Knjigu uči, a na nju se smije.
Pitala ga milosnica seka:
„Čija j knjiga, od koga li grada,
„Od kakva li našeg prijatelja?“
„Ova knjiga od stolnoga grada,
„Od onoga Banovića Stjepe,
„Gospodara Bosne ponosite,
„Tebe ište za vjernu ljubovcu,
„A nijesmo, seko, prema njemu;
„U onoga Banovića Stjepe,
„Sedamdeset stola srebrnijeh,
„Bojno koplje na mjesec kovano
„I na mjesec i na sjajne zvjezde.“
Na to mu se seka nasmijala:
„Daj me njemu, moj rođeni brate!
„To je meni Bog i sreća dao.“
Dade bratac milosnicu seku,
Za ljubovcu Banoviću Stjepi.
Sretna cura dobro se udala,
Kraljica se Banovića zvala.
