5
Ženidba Ljutice Bogdana s vilom
(Iz Sarajeva)
Vino pije Ljutica Bogdane,
Na Zagorju mjestu pitomome,
U Rataju a na svojoj kuli,
Služi mu ga Jelica sestrica;
Bogdan svoga niđe nikog nema
Osim Jelke milosnice seke.
Kad se Bogdan vina napojio,
U sebi se Bogdan promislio:
„Mili Bože! čuda velikoga!
„Ja ostadoh a ne oženih se
„I jemin ću Bogu učiniti,
„Da se junak ni oženit' ne ću,
„Ni turkinjom iz turske krajine,
„Ni Latinkom lica bijeloga,
„Ni Srpkinjom roda gospodskoga,
„Već bijelom iz planine vilom,
„Iz jezera više Kolašina,
„Što uzima brodarinu tešku,
„Od junaka dvije oči crne,
„A od konja dvije noge prve.“
A što Bogda u rakij' govori,
To trijezan na noge skočio,
Jelisavku sestru dozivao:
„O Jelice, sestro moja draga,
„Spremaj meni tanke brašnjenice,
„Seko moja, na put ti se spremam,
„Dok opremim sebe i ždralina“
To rekao na noge skočio.
Spade junak ždralu u podrume
Sprema ždrala k'o je naučio.
Dok bijesna opremi ždralina,
Izvede ga na mermer-avliju,
Dizgen konju na jabuku baci,
Sam se ždralin po avliji voda,
Ode Bogdan na visoku kulu,
Pa on skida bogate haljine,
A oblači putničke aljine
I pripasa sablju brijetkinju,
Pa prihvata za drugo oružje,
Desnom rukom od zlata strijelu,
A lijevom šestoperca zlatna:
Kad na noge čizme navalio,
Niz bijelu silazio kulu,
A kad konju na avliju siđe,
Al' mu seka konja opremila,
I svom bratu lake brašnjenike,
Sira, hljeba i pečena mesa,
Natočila u čuturu Vina,
Znade seka, pto bratu valjade.
Bogdan seki i paripu siđe,
Ruke širi, u lice je ljubi:
„S bogom sestro, moja Jelko draga!
„S bogom, seko, i Bog budi s tobom!
„I prosti mi i halali, seko,
„Ja se kada viđet', ja ne viđet!“
Sestra grozne suze proljevaše,
A s bratom se u lice ljubljaše:
„S bogom, brate, Ljutica Bogdane!
To rekope, pa se rastadoše,
Ode Bogdan brdim' pjevajući,
A u dvoru seka kukajući,
Kud god ide, u jezera siđe,
U jezera vipe Kolašina,
Blizu Bogdan do jezera dođe,
A sve gleda, je li onđe vila.
Pri Bogdanu Bog i sreća bila,
Kod jezera vile ne imade,
Otišla je na igrište vila,
Na igripte, đe igraju vile,
Tudi Bogdan doćera ždralina,
Na jezeru konja napojio,
Umio se, i rashladio se,
Pa pobježe pod tanku jeliku,
Sakri sebe i konja ždralina,
Sa ždralina plosku ukinuo,
A u ruku uze majaliku,
Sjede Bogdan hladno piti vino.
Malo sio, malo počinuo,
Vjetra nema, a planina jeknu
Zelene se povijaju jele,
Vrhovi im u tle udaraju,
Dok evo ti vile brodarice,
Vila pade kod tiha jezera,
Ona stope od paripa nađe,
Kud je parip doš'o na jezero,
I hladne se vode napojio,
A nije se vila dogodila,
Da mu uzme brodarinu tešku,
Žalosno se vila ražljutila,
Ona gleda okolo jezera,
Ve bi l' đegod koga ugledala,
Kad nikoga ugledat' ne može,
Sjede skidat' krila i okrilje,
Pa se vila skide kod jezera
A ostavi krila na obali,
Ona mlada skoči u jezero,
Pa se vila u jezeru kupa.
A kad viđe Ljutica Bogdane,
On od sebe oturi čuturu,
A u ruku prihvati strijelu,
Pa se vuče od trna do trna,
Te se Bogdan do jezera svuče,
Ukrade joj krila i okrilje,
Pa pobježe pod tanku jeliku,
Ondaj Bogdan ispod jele viknu:
„Zlo ti jutro! brodarice vilo!
„Što se jutros u jezeru kupaš,
„A kamo ti krila i okrilje?“
Kad to čula u jezeru vila,
Na obalu vila iskočila,
Đeno svoja krila ostavila,
Al' tu krila ni okrilja nema,
Pisnu jadna vila brodarica:
„Neznan junak, što si u planini,
„Bratim tebe Bogom istinijem,
„Daj ti meni krila i okrilje,
„Hoćeš vilu steći posestrimu,
„Đegod tebi za nevolju bude,
„Vazda ću ti biti u pomoći“
A Bogdan se ispod jele javlja:
„Ne budali, vilo brodarice!
„Ne dam tebi krila ni okrilja,
„Jesam jemin Bogu učinio,
„Da se drugom oženiti ne ću ,
„Nego tobom vilom brodaricom,
„Jali tobom jali zemljom crnom,
„A ja s tobom pobratimstva ne ću,
„Već si oslen moja vjerna ljuba.“
Kad to reče, čuturu nateže,
Pa čuturom o tle udario,
Sveza krila konju u terkiju,
Prekrsti se, sjede na ždralina,
Uz šlaninu poćera paripa.
Za njim jadna zapristaje vila
A sve moli ljutita Bogdana,
Da joj krila i okrilje dade,
Bogdan za to haje i ne haje.
Kud god ide ljutiti Bogdane,
Kud god ide, na Zagorje side,
Na Rataje a na svoju kulu.
Kad se tankoj pomolio kuli,
Ugleda ga sestrica Jelica,
Pa pred svoga brata išetala:
„Blago meni! eto brata moga!“
Ruke šire u lice se ljube,
Uzepe se po bijele ruke
I odoše na visoku kulu,
Seka brata metnu u šiljteta,
Pa mu vina čašu donijela,
Taman čašu Bogdan prihvatio,
Dok zavika ispod kule vila:
„Gospodare, Ljutica Bogdane!
„Ja sam vila, ja sam ženska glava!
„A ne imam ništa od haljina,
„Spremi meni štogod od haljina,
„Da pokrijem žensko tjelo svoje,
„Jer sam došla da ti budem ljuba“
Bogdan svoju sestru pogledao:
„Jelo, seko! otvori sanduka,
„Izvadi joj svoje ruho zlatno,
„Nosi dolje, pa vilu obuci,
„Ne moj svoga ruha zažaliti,
„Bolje će ti bratac sakupiti“
Jelka seka druge ne dočeka,
Već otvori bojali sanduka,
Te iz bošče izvadi haljine,
Pak saleti niz bijelu kulu,
Nađe vilu na mermer-avliji,
Pa zaova snahu dočekuje,
Sve joj svoju đeisiju daje.
Kad obuče vilu brodaricu,
Natače joj dva zlatna prstena:
Jedan prsten Lauša vojvode,
Što će biti djever u Bogdana,
Drugi prsten Relje od Pazara.
Al' tu njihe ni jednoga nema,
Već ih Bogdan po sebi milova,
I po sebi metnu đeverima.
To mišljaše Ljutica Bogdane,
Za to ne zna Relja od Pazara,
Ni dijete nejačak Laušu;
Oba pobra jedan san usnila,
Đe se njihov pobro oženio,
Te obadva konje pojahali
Dolećeše Bogdanovu dvoru,
Još mu vila u dvor došla nije,
A padoše oba pobratima,
Dva đevera oba Bogdanova,
Na avliji vilu zastadoše,
Od dobrijeh konja odjahaše,
Sjaha Relja a prihvati vilu:
„Hvala Bogu i Bogorodici!
„Kad oženih pobratima moga
„Sa bijelom brodaricom vilom.“
Ša je uze pod desno pazuho,
Odnese je na bijelu kulu,
Pa Bogdanu dobro jutro viče:
„Hvala Bogu! mio pobratime!
„Kad ću danas tebe oženiti.“
Knjige piše Relja od Pazara,
Na sve strane po Hercegovini,
Da na svadbu iđu pobratimu,
Pobratimu Ljutici Bogdanu.
Skoči Bogdan s njime se poljubi,
Za punu ih zasjede siniju:
„Pijte vino, oba brata moja!
„Pijte vino, mezetite mesom,
„Dok veselje ja u dvoru spremim.“
Siđe Bogdan pred bijele dvore,
Kolje ovce i male jaganjce
I srijemske velike volove;
Dok svadbarim' jemek zgotovio
Stadoše se sastajat” svadbari,
Mlogo, malo tri hiljade duša,
Svemu dosta piva i jediva.
Tu vjenčaše vilu i Bogdana,
Kumi kuma Momčila vojvodu
Od lijepa grada Perlitora
Starog popa Gogović hadžiju.
Kad vjenčaše Ljuticu Bogdana,
Svadbovaše za petnaest dana,
Svadbari se mnogi raziđoše
Osta Bogdan ljubeći đevojku.
Malo bilo vreme postajalo,
Malo vreme tri godine dana,
Bogdanu se muško čedo nađe
On dovede i šoša i kuma,
Lijepo mu ime izabraše
Na krštenju ime nađenuše,
Slavno ime: vojvoda Strailo.
Tako stalo opet godinica,
Te Bogdanu Bog i sreća dala,
Pa mu bjela zatrudnjela vila,
Opet mu se jedno čedo nađe,
Ludo čedo, al” je ženska glava
Krstio ga i ime nadio,
Na izboru: lijepa Ružica.
Tri godine i jedna godina,
To se kažu četiri godine,
Kolik” Strail od ljeta četiri,
Drugi nema od osam godina,
Kolik” Strail od osam godina,
Drugi nema od šesnest godina.
Stade Bogdan tražiti đevojku,
Za Strahila svog milosna sina,
I on nađe za sina đevojku,
Kupi svata taman pet hiljada,
Pa on ode po mladu đevojku,
U koga je curu isprosio?
Iz lijepe Pive potomljive
A od soja od Sokolovića,
Od sokola Mate Harambaše,
Ode Bogdan, dovede đevojku,
Taman Bogdan svome dvoru dođe,
Dva veselja njem” se dogodila,
Sina ženi, drugi mu se nađe.
To se Bogdan ni nadao nije,
Vjenča sina a drugoga krsti,
Lijepo mu ime izabraše,
Po imenu : dijete Nenade.
Kad s” Bogdanu sastaše svadbari,
Svi u dvoru kolo zaigraše,
A đevojke kolo uhvatiše,
Različite pjesme zapjevaše,
Vila sjedi u bijeloj kuli,
Bogdanu se po kriocu vija,
A sve moli ljutita Bogdana:
„O Bogdane, dragi gospodare!
„Koliko je vakta i zemana
„Kako si me jadan zadobio?
„A moja su krila zatvorena;
„Rodih tebi tvog rođenog sina,
„A Straila i Ružu đevojku,
„Ti za sina dovede đevojku,
„I drugoga u bešici nađe
„A Nenada tvog rođenog sina;
„Već sam s tobom porod izrodila,
„Daj ti meni, dragi gospodare!
„Da obučem krila i okrilje,
„Da ja kolu i đevojkam” siđem,
„Da poigram na veselju tvome
„Da razigram kolo i đevojke.“
Prevari ga, ujede ga guja,
Pa joj dade krila i okrilje.
Kad se vila krila dohvatila,
Pa obuče krila i okrilje,
Sađe vila na mermer-avliju,
Ša dopade kolu i đevojkam“,
Kad pogleda kolo i đevojke,
Kolovođa njezina Ružica,
Kod nje vila kolo raskinula,
Tri puta je kolom okrenula,
Četvrti se nebu podignula,
Pa se vila iznad kola vija.
Aber pade ljutitu Bogdanu,
Pa iziđe pred bijelu kulu,
Te on vilu plemenitu viče:
„Moja vilo! moja vjerna ljubo!
„Je l' ti žao ostaviti sina,
„Tvog Nenada od četiri dana?
„Ko će tvoga zabaviti sina?
„Ko li će ga sisom zadojiti?
„Ko l” u meku svilu povijati?
„Kakav ti je zulum dotužio,
„Te pobježe od mog bjelog dvora?“
Vila mu se ispod neba javlja:
„O Bogdane, dragi gospodare!
„A moreš li guju uhvatiti ,
„Moreš li je u dvor pripitomit",
„Da ti guja po dvoru rukuje?
„Nikad guje pripitomit"ne ćeš,
„Dok ne mili po zelenoj travi,
„A ni vila bit” ne more ljuba,
„Dok joj ne daš ići u planinu,
„Niti jesti travu breberinu,
„Ni plesti se sa bršljanovijem;
„Ako haješ za Nenada sina,
„Đe si mene, jadan uhvatio,
„Svako ćeš ga jutro donijeti,
„Ja ću svoga zadojiti sina, 320
„Previti ga i okupati ga,
„Dok othranim tvog Nenada sina;
„A ja ti se povratiti ne ću
„Za nikakvo blago na svijetu.“
Pa se vila diže u oblake, 325
Više mu se povratiti ne će.
Osta Bogdan jadan kukajući,
Probudi se nejačak Nenade,
Stade cvrka djete u bešici,
Niko njega utješit” ne može.
Uze sina Ljutica Bogdane,
Na ždralina uze ga preda se,
Ide Bogdan od brda do brda,
Doklen siđe do tiha jezera.
Kad se Bogdan pomoli jezeru, 335
Al” se vila u jezeru kupa,
Pa Nenada on donese sina,
Te ga metnu u kraj od jezera,
Pa pobježe Bogdan pod jeliku.
Dok iskoči vila iz jezera 340
Ona uze svog Nenada sina,
Razvila ga i okupala ga,
U meke ga povila pelene ,
Pa ga onda u krioce uze,
Svom Nenadu sinu besjedila: 345
„Doji sisu, moj Nenade sine!
Cru. ilR. pJEsmk.
„Doji sisu, i rasti mi brže,
„Da mi uzmeš zemlju Principovu,
„I nesretnog cara Otmanovog;
„Rasti bolje, moj Nenade sine!
„Bolji si mi junak od Bogdana.“
Ljutit Bogdan sam ga Bog ubio!
Zape strjelu za zlatnu tetivu
Da pogađa vilu plemenitu,
Od strjele je šipke oborio,
Ne pogodi vilu plemenitu,
Već Nenada svog nejakog sina,
Četiri ga šipke udariše,
Dvije njemu srce iznesoše,
A dvije mu u drobu ostaše,
Pisnu jadna vila plemenita:
„Jer Bogdane? crn ti obraz bio!
„Jer pogubi ovakog junaka?
„Održ'o bi kralju kraljevinu
„A srpskome caru carevinu!“
To izusti vila plemenita,
To izusti a dušu ispusti
I umrije vila uz Nenada.
Viđe Bogdan da gore uradi,
Nadžakom im raku iskopao,
I oboje zaj"no ukopao,
Pa on ode na Zagorje ravno,
Pak prodade na Zagorju kulu,
A on ode u ravno primorje.
Ne znam više rodile mi višnje!
