Žalost za sinom
0001 Jedin’ Jovo umrije u majke,
0002 Mlado d’jete od godine dana,
0003 Ne će mati daleko kopati,
0004 Već pod pendžer u zelenu bašču,
0005 Kako će ga često oblaziti,
0006 Jutrom rano, a večerom kasno.
0007 Žali majka sina jedinoga,
0008 Ona žali godinicu dana,
0009 U godini svakoga mjeseca,
0010 U mjesecu svake nedjeljice,
0011 U nedjelji svakog b’jelog dana;
0012 I u dani plače i u noći,
0013 Ona ljeva suze niz obraze,
0014 Za svojijem, za sinom jedinim.
0015 To dočula dva anđela mlada,
0016 Pa gledaju, štono majka radi.
0017 I to njima vrlo žao bilo,
0018 Gdje se stara tako kinji majka
0019 Za svojijem, za sinom jedinim.
0020 Pa već oto trpiti ne mogli,
0021 Oni idu Bogu jedinome.
0022 Tako Bogu po istini kažu:
0023 „Mili Bože, na svemu ti vala!
0024 Na zemljici j’ samohrana baka,
0025 Ona plače, ima godinica,
0026 Ona plače, što se more jače,
0027 Ljuto cvili ka i jadna majka
0028 Za svojijem sinom jedinijem.
0029 Imala je od godine sina,
0030 Pa je d’jete svijet prominulo,
0031 A zemana godinica dana,
0032 Suze roni, a lice obljeva.
0033 Već je stara izludila baka,
0034 Pa mi stare podn’jet ne moremo.
0035 Sudi Bože, što ćeš joj suditi!“
0036 Onda Bože, njima odgovara:
0037 „Dva anđela, dvije sluge moje!
0038 Vi oblač’te prosjačke haljine,
0039 Uzmit’ šljake u ruke desnice,
0040 Pretvor’te se kano prosijaci,
0041 Da se ne bi narod osjetio
0042 Na zemljici, da ste svetitelji,
0043 Već nek misle, da ste prosijaci.
0044 Vi otidi’te u njezinu bašču,
0045 Iskopajte d’jete iz zemljice,
0046 Na njga me’ćte mokru košuljicu,
0047 A u ruke sv’jeće utrnute;
0048 Uzmite ga na bijele ruke,
0049 Ja ću u njeg poslati dušicu,
0050 Na rukam će d’jete oživiti,
0051 Nos’te d’jete u dvore bijele.
0052 Kad dođete do dječinje majke,
0053 Vi mi muč’te, ništa ne divan’te,
0054 A d’jete će s majkom divaniti,
0055 Kazat će joj, štono bude za nju.
0056 Kad se d’jete izdivani s majkom,
0057 A joj d’jete po istini kaže,
0058 Iz njega ću opet uzet dušu
0059 I meni će na nebesa doći,
0060 A vi s t’jelom u zelenu bašču,
0061 Zakopajte njega u zemljicu
0062 Na ’no mjesto, gdje i prvlje bilo!
0063 Meni onda na nebesa dođ’te,
0064 A ostat će na zemljici majka
0065 U bijelom, u svojemu dvoru,
0066 Veće nigda zaplakati ne će,
0067 Svojom dušom uzdahuti ne će,
0068 Groznih suza ispuštiti ne će.“
0069 To anđeli teško dočekali.
0070 Digoše se na noge lagane,
0071 Pa oblače prosjačke haljine,
0072 Uzmu šljake u desnice ruke
0073 I odoše na zemljicu crnu,
0074 A do dvora ostarile bake.
0075 I uđoše u zelenu bašču,
0076 Pa nađoše groba od djeteta.
0077 Iskopaše iz zemljice d’jete,
0078 Na njga meću mokru košuljicu,
0079 A u ruke utrnute sv’jeće;
0080 Uzeše ga na bijele ruke.
0081 Ne pasalo ni po ure sata,
0082 Na rukami d’jete oživilo.
0083 Njega nose dva anđela mlada
0084 Staroj majci u bijele dvore.
0085 Kad se blizu vrata prikučiše,
0086 To ugleda samohrana baka.
0087 Ona skoči na noge lagane,
0088 Ona nagnu u polje iz dvora,
0089 Jer se bila sebi prepanula,
0090 Da se njojzi jeste prividjelo.
0091 Al zavika sine Jovandine:
0092 „Stara bako, po rođenju majko!
0093 Što me žališ, kad bježiš od mene?“
0094 Pozna majka po riječi ranka,
0095 Još se brže njemu povratila;
0096 Ćede d’jete uzeti na ruke,
0097 Ona ćede, al joj d’jete ne će.
0098 Stara njemu divanila baka:
0099 „A moj sine, iza gore sunce!
0100 Tvoja tebe sahranila majka,
0101 Sahranila i već ožalila,
0102 Evo ima godinica dana.
0103 Ja otkad te sahranila majka,
0104 Vav’jek plačem ka i kukavica,
0105 Ljuto cvilim kano jadna majka;
0106 Nije li se i Bog smilovao,
0107 A i naši sveti setitelji,
0108 Nisam li se Bogu domolila,
0109 I sa svojim licem doplakala,
0110 Nisu l’ oni mene požalili,
0111 Tebe opet meni podignuli
0112 A i tebe meni opravili,
0113 Ne bi l’ mene smrti dohranio,
0114 Ne bi li me, sine, sahranio?“
0115 Onda njojzi Jovo govorio:
0116 „To neš mila dočekati majko!“
0117 Onda njemu govorila majka:
0118 „A moj sine, jedini u majke!
0119 Što j’ na tebi mokra košuljica,
0120 U rukami utrnute sv’jeće?“
0121 Onda Jovo odgovara majci:
0122 „Za Bogom ti, moja stara majko!
0123 Ne čudi se mojoj košuljici!
0124 Što na meni mokra košuljica:
0125 To su tvoje suze pomokrile;
0126 A u rukam utrnute sv’jeće:
0127 Utrnulo tvoje uzdisanje.
0128 Što ti plačeš, moja stara majko,
0129 Što ti plačeš na Boga miloga?
0130 Bog me dao, a Bog me uzeo.
0131 To se tebi čini od koristi,
0132 Al je meni od vel’ke pakosti.
0133 Moja duša kod Boga bivala,
0134 A t’jelo mi u zemljici bilo;
0135 Mojoj duši vrlo l’jepo bilo,
0136 A još ljepše u zemljici t’jelu.
0137 Evo muke i nevolje teške!
0138 Ti si moja na zemljici žalost,
0139 Gdje ti plačeš u dvoru bijelu:
0140 Meni ne daš u zemljici mira,
0141 Mojoj duši kod Boga jedinog.
0142 Nije šala godinica dana!
0143 Vav’jek plačeš na zemljici, majko!
0144 Kadgod lice obliješ suzami,
0145 One kvase na meni košulju;
0146 Kad uzdahneš ti od srca svoga,
0147 Potrneš mi u rukami sv’jeće.
0148 Bogom tebi, moja stara majko!
0149 Ja ću opet svijet prominuti,
0150 Moja duša na nebo otići.
0151 Stegni, majko, srce u tijelu,
0152 Otimaj se, ne daj srcu jada,
0153 Ti ne roni suza niz obraze,
0154 Ti ne kvasi bijeloga lica,
0155 Ne mokri mi na meni košulju,
0156 Ne uzdiši, ako Boga znadeš,
0157 Ne trni mi u rukami sv’jeća.
0158 U zemljici užeć će se sv’jeće,
0159 Na meni se koša osušiti
0160 To se tebi čini od koristi,
0161 A meni je od vel’ke pakosti;
0162 I tebi je od gorega, majko:
0163 Da ti nije ništa, stara majko,
0164 Ti vid gubiš od očiju, majko!
0165 Meni ne daš u zemljici mira,
0166 Pa se i Bog na te rasrdio,
0167 Gdje me žališ godinicu dana,
0168 Pa sad mene tebi opravio,
0169 Da ti mučiš, da ne plačeš, majko!
0170 Bog proklinje svakog roditelja,
0171 Koji žali svoga umrloga,
0172 Kad mu pasa četrdeset dana.
0173 Što ne žališ bolna na postelji
0174 I ne žališ nužna u nevolji?
0175 Bolje bi mu od koristi bilo!“
0176 To je d’jete govorilo majci,
0177 Iz sebe je dušu ispustilo.
0178 Ode duša Bogu na nebesa,
0179 Na ’no mjesto, gdje i prvlje bila.
0180 Dva anđela odniješe t’jelo,
0181 Na ’no mjesto, gdje i prije bilo;
0182 Zakopaše u zemljic crnu.
0183 Osta majka samohrana sama,
0184 A u svome, u b’jelome dvoru,
0185 A misleći u dvoru bijelu,
0186 A misleći, što će i kako će,
0187 Ko će majku smrti dohraniti,
0188 Ko li će ju staru sahraniti.
0189 A odoše dva anđela mlada,
0190 Oni idu Bogu jedinome.
0191 Pa sve Bogu po istini kažu.
0192 Osta jadna samohrana majka,
0193 Svoje srce sustegnula majka,
0194 Svome srcu nije dala jada.
0195 Nigdar suza već puštila nije,
0196 S draga srca uzdahnula nije,
0197 B’jelog lica pokvasila nije.
