Elektra (Euripid)
Elektra
- Ἠλέκτρα -
Napisao: Euripid
Preveo: Koloman Rac
|
LICA:
|
SADRŽAJ: |
Čin prvi uredi
Pred zoru je. Još je noć. Gorski kraj blizu Arga. Vidi se seljačka koliba. Seljak, muž Elektrin, izlazi.
SELjAK:
Oj Argo stari, Inahova vodo ti!
Odavde diže vojsku s lađa tisuću
I odjedri pod Troju Agamemnon kralj.
Pod Idom glavu zemlje ubi – Prijama
I slavni onaj grad mu uze Dardanov.[1]
U Argo amo stiže, ‐ lađe visoke
Sve pune bjehu silnog plijena barbarskog.
I ondje bješe sretan, al' u dvoru svom
S lukavstva žene Klitemnestre pade on, ‐
Egisto, sin Tijestov, bješe desna joj.
On[2] drevno žezlo Tantalovo[3] ostavi
I umrije, a Egisto zemljom vlada sad
I ima ljubu njegovu, Tindarovu kćer.
U dvoru pusti, kad u Troju otplovi,
Oresta sinka i kćer, cvijetak ‐ Elektru.
Njeg kradom spase stari osa[4] hranitelj
S Egistove da ruke jedan ne gine;
Na njegu da ga Fočaninu Strofiju,
A Elektra u domu oca osta svog.
Pa cvijetom kad probuja mladosti joj
Prvaci Helade je prosit navale.
On strepeć, sina će boljaru jednome
Porodit ‐ osvetnika Agamemnonu,
Iz dvora ne pusti je, prosce odbi sve.
Al i to bješe vrelo straha mnogomu.
Plemiću kom da tajom djece ne rodi;
I dok o glavi njojzi radi okrutni
Egistu je iz ruke mati istrgne.
Za mrtva muža nađe ona izgovor,
Al mržnje se s umrostva djece uplaši.
Egisto nato smisli ovo, učini:
Jer ko bjegunac sin mu Agamemnonov
Iz zemlje ode, zlata onom obeća.
Tko smakne ga, a meni dade Elektru
Za ženu. Stari moji su Mikenjani,
S njih prigovora baš mi biti ne može;
Ta koljena su slavna, al sirotinja
Imutkom, a visoku rodu to je grob.
Nju malom dade, malen da mu bude strah.
Ta da je uze čovjek štovan, ugledan.
Probudio bi Agamemnonovu krv,
i stigla bi Egista onda osveta.
Njoj nikad ja ti ‐ to mi znade Kipranka ‐
Ne kaljah krevet, djevica je uvijek još,
Jer stid je mene čedo ljudi mogućih
Sramotit, a po rodu nijesam dostojan.
I strah me moga po imenu rođaka –
Oresta nesretnika, dođe l' jednom on
U Argo, jadnu vidi sestre udaju.
Tko kaže, da sam luda, kada pod krov svoj
Ja mladu primih djevu, a ne takoh se.
Taj neka znade, zlom da mjerom srca svog
Um trijezan mjeri i da ono[5] sam je on.
(Izlazi Elektra s krčagom na glavi.)
SELjAK, ELEKTRA
ELEKTRA:
O crna noći, krilo zvijezda zlatnijeh!
Gle krčag nosim ‐ on na glavi sjedi mi ‐
li potoku na vrutak idem sada ja.
Al u tolku bijedu baš ne dospjeh još,[6] ‐
Egista obijest božim' otkrit rada bih.
Te plač svoj ocu dižem k nebu velikom.
Ta ona kuga ‐ mati, Tindarova kći,
Iz dvora mene baci mužu za volju,
Egistu svome djecu drugu porodi,
Oresto i ja ‐ mi smo kući. njenoj smet.
SELjAK:
A što se mene radi mučiš, jadnice,
I kinjiš, a u dobru ti se othrani? ,
Pa zašt' se, kad ti kažem, toga ne kaniš?
ELEKTRA:
Za prijatelja, božim' ravna, držim te, ‐
Ta u jadu se mome ne naruga ti.
A silna je smrtniku u zlu utjeha,
Vidara kada nađe, ko što si mi ti.
Stog, kolko mogu, moram i bez poziva
Olakšat breme, lakše da mi nosiš ga,
I muke s tobom dijelit; dosta imaš ti
Uvani posla, ‐ što ga tu je u kući,
Ja sredit moram.
S polja težak dođe li,
Za nj slast je sve u redu naći u kući.
SELjAK:
Al volja li te, idi!
Pa i nije baš
Daleko od doma nam izvor.
A ja ću
Sa volim' zorom u polje sijat ću.
Lijen neće, bio vijek na jeziku mu bog.
Bez truda žicu s krajem sastaviti kraj
(Elektra ide na vodu, a muž joj u polje. Dolaze Oresto i Pilad s pratnjom.)
ORESTO, PILAD.
ORESTO:
Od ljudi ja te prvog držim, Pilade,
Za vjerna druga, prijatelja, znanca svog;
Od druga samo ti Oresta obodri,
Egistu kada jade snovah za jade,
Jer s onom kugom ‐ majkom smače oca mog.
Po proročanstvu božjem u kraj argivski
Sad stigoh, ‐ nitko ondje za to ne zna još;
Ubicam' krvlju krv ću platit oca svog.
A noćas tajku pođoh svome na grob ja
I suzu prolih, kose srezan uvojak.
Nad rakom zaklah janje, pustih krvi mlaz
Sve kradom od glavara zemlje, kralja tih.
Ne stupih u grad među zide nogom još.
Već amo na kraj kraja ovog krenuh ja, ‐
Dvije misli mi se jagme: vidi l mene tko
I pozna, u drugi ću ja zamaknut kraj,
A drugo ‐ sestru tražim; rad bih sastat se.
Da na ruku mi ide kod ubistva tog
I kaže jasno, što u gradu zbiva se;
U jarmu je, kažu, bračnom, djeva nije već.
A sad, kad Zora bijelo lice pomila.
Otezanja se kan'mo, maknimo se kud!
Il' orač će se ili žena robinja
Ukazat nama, i nju pitat ćemo mi,
Na ovom mjestu prebiva l mi sestra gdje.
Al eno, vidim, ide jedna sluškinja,
Na glavi ostriženoj nosi ona trh –
Iz vrutka vodu.
Sjednimo i pitajmo
Tu robinjicu, ne bi l' štogod doznali,
Rad čega ovamo smo stigli, Pilade!
(Zađu u grmlje, a Elekra se vraća s vode.)
ELEKTRA:
Upni ‐ doba je ‐ korak, brzaj!
Oh, naprijed, naprijed u suzam', plaču!
Ao meni!
Kći sam Agamemnonova,
Klitemnestra mene rodi,
Tindarova mrska kći;
Jadnom Elektrom zovu me,
Krste građani moji.
Uh, muka, jadna groznijeh!
Života mrska mi!
A ti u Hadu počivaš,
Agamemnone, oče moj, ‐
Žena te ubi s Egistom.
Hajde, plač probudi stari.
Razbudi dragost ‐ groznih suza tok!
Upni ‐ doba je ‐ korak, brzaj!
Oh, naprijed, naprijed u suzam', plaču!
Ao meni!
A u kojem gradu, domu
Prosjačiš mi, brate jadni.
A u jadma prebolnim
U odajama očinskim
Tužnu ostavi sestru?
Ah, svani meni jadnici
Ti ko spas od muka, ‐
Zeuse, o Zeuse! ‐ oca nam,
Krv osveti strahovitu,
Dolutajde u Argo!
Skini, na tle krčag s glave stavi,
Glasnim cvilom obnoć da zacvilim
Ocu svome,
Jauk, lelek začnem ‐ Hada pjesmu!
Oče, tebe ‐ ah, u grobu! ‐ žalim, plačem,
Suzam' vijek te obdan
Pratim, noktom grebem, derem
Vrat svoj dragi, mili
I po glavi s' ostriženoj
S tvoje smrti rukom bijem.
Ah, ah! Trgaj glavu!
Ko što labud glasno tuži
Uz vodu na potočiću,
Oca zove premiloga,
U podmukloj zamci ‐ mreži
Smrt što nađe: tako tebe.
Oče jadni, ja sad plačem, ‐
Kupelj zadnja tijelo tebi opra,
Zagrli te smrti zagrljajem.[7]
Ao meni!
Oče, gorka udarca li bradve!
Gorke l' pletke onom putu tvom iz Troje!
Ne dočeka tebe
S vrpcama ni vijencim' žena!
Dvosjeklim ti mačem
Kljetu smrt s Egistom spremi,
Muža ‐ hulju sebi izbra!
(Dolazi zbor djevojaka argivskih.)
ZBOR:
Kćeri Agamemnonova,
Elektra, do seoskoga stana tebi dođoh.
Stiže, stiže neki čovjek mlječar,
Gorštak amo iz Mikene;
Javlja: slavu od tri dana
Sad oglasili Argivci,
I do Here krenut žele
Svekolike argivske nam djeve.
ELEKTRA:
Drage, sunce sreće ne sja
Srcu mome, nit se jadna
Zlatnim gizdam derdanom.
Nit ću s argivskijem nevam'
Kolo vodit ‐ prebirat,
Igrat, lupat nogom svojom.
Svu noć suze ronim, suze su mi bijednoj
Vijek i obdan na umu.
Gle mi kosu uprljanu,
Ove krpe ‐ halju moju!
Kraljevnoj zar ovo liči,
Agamemnona kćeri,
A grad Troju otac uze?
Njega ona se sjeća.
ZBOR:
Božica je silna. Dođi,
Plašt od mene ‐ gusto tkanje primi i ogrni,
Zlatan uzmi nakit, sjaj ljepote!
Za boga zar ne mareći
Suzam' svojim ti dušmane
Svladat misliš? Nećeš cvilom,
Molitvom ćeš boga moleć
Vedrog danka radost naći, kćerce!
ELEKTRA:
Bog ni jedan za me jadnu,
Za jauk, umorstvo staro,
Za mog ne haje oca.
Ao patnika mi mrtva!
Ao patnika živa!
Tuđom on se vere zemljom,
Težačkome ognjištu se jadan šulja,
A sin slavna je oca!
A u kolibici bijednoj
Ja, sa dvora očinskoga
Protjerana, po vrleti
Živim, ‐ duša mi vene.
U krvavu krevetu se
Mati s drugijem grli.
Čin drugi uredi
ELEKTRA, ZBOR.
ZBOROVOĐA:
Helenima, a i domu tvom je Helena
Da, sestra majke tvoje, uzrok mnogom zlu.
ELEKTRA:
(prepadne se, spazi u mraku Oresta i Pilada.)
Ao meni, žene, ‐ u grlu mi zape plač!
Gle, stranci neki blizu doma, ognjišta
Tu vrebaju i iz zasjede dižu se!
Puteljkom bjež'te ovud, ja ću u kuću!
Ded skoč'mo, ljudma lupežim' utecimo!
ELEKTRA, ORESTO, PILAD, ZBOR
ORESTO (zakrči joj put.):
De stani, jadna! Ruke moje ne boj se!
ELEKTRA:
O Apolone! Nemoj, molim, ubit me!
ORESTO:
Pogubit ja ću druge ‐ mrže, no si ti.
ELEKTRA:
Bjež', tać se nemoj, kog se taknut ne smiješ!
ORESTO:
Al nema, kog bih s većim pravom tako se.
ELEKTRA (uzmiče.):
A zašto s mačem vrebaš blizu doma mog?
ORESTO:
Ma stani i čuj! Možda tako zborit ne'š.
ELEKTRA:
Pa stojim. Sva u vlasti sam ti. Jači si.
ORESTO:
Od tvoga dođoh brata, ‐ tebi nosim glas.
ELEKTRA:
Oj čojče dragi, zar je živ il' mrtav on?
ORESTO:
Ta živ je, ‐ dobro prije sveg sam javit rad.
ELEKTRA:
Da, sreću dobru ‐ plaću za glas ugodan.[8]
ORESTO:
To pružam, dijelim nama obadvoma ja.
ELEKTRA:
Gdje luta jadan, jadno prognan, svijetom sad?
ORESTO:
Mjestanca grad za nj nema, ‐ to ti mori ga.
ELEKTRA:
Nij' gladan valj'da svakidašnjeg kruha on?
ORESTO:
Ta ima ga, al prognanik je čovjek slab.
ELEKTRA:
A s kakvom ti od njega dođe porukom?
ORESTO:
Znat želi, jesi l živa, koja l živoj kob.
ELEKTRA:
Zar prije svega ne vidiš mi mršav lik?
ORESTO:
Od tuge mnoge svenu, ‐ meni stenjat je.
ELEKTRA:
L’ s glave kosu britvom srezah na skitsku.
ORESTO:
Brat i smrt oca tvoga ‐ bit će ‐ more te.
ELEKTRA:
Ao meni! Što mi od njih može draže bit?
ORESTO:
Uh, uh! A kako tvoj je prema tebi brat?
ELEKTRA:
Daleko on je, al i 'vako nam je sklon.
ORESTO:
A zašto ovdje izvan grada prebivaš?
ELEKTRA:
Pa udah ti se, stranče, ‐ svadba mi je grob.
ORESTO:
Tvog brata žalim. Za Mikenjanina zar?
ELEKTRA:
Kom otac nikad ne pomisli mene dat!
ORESTO:
De reci, da čujem i bratu kažem tvom!
ELEKTRA:
Daleko tu pod njeg'vim krovom prebivam.
ORESTO:
Govedar je il' kopač ‐ vrijedan doma tog.
ELEKTRA:
Siromah ‐ dobar, prema meni skroman, svet.
ORESTO:
A kakva svjtost ovo resi muža tvog?
ELEKTRA:
Još kreveta se moga ne usudi tać.
ORESTO:
Zar strah ga nekud boga il' te prezire?
ELEKTRA:
Obružit roditelje moje ne htjede.
ORESTO:
Što svadba takva slast mu, radost ne bješe?
ELEKTRA:
On drži: tko me uda, vlast tu nemaše.
ORESTO:
Razumijem, ‐ Oresta, osvete ga strah.
ELEKTRA:
Baš to se boji, još je usto trijezan on.
ORESTO:
Ah!
Poštenjak to je, hvalom treba vratit mu.
ELEKTRA:
Jest, stigne 1' kući onaj, koga nema sad.[9]
ORESTO:
Pa mati, koja tebe rodi, trpje to?
ELEKTRA:
Ne djeci nego mužu žena voli ti.
ORESTO:
A zašto te Egisto tako pogrdi?
ELEKTRA:
Da rodim slaba, zato takvu dade me.
ORESTO:
Zar sina osvetnika da ne porodiš?
ELEKTRA:
Da, tako smisli. Za to meni platio!
ORESTO:
A znade l majke tvoje muž, da djeva si?
ELEKTRA:
Ne, ne zna! Mukom mučim, tajim njemu to.
ORESTO:
(pokazuje na zbor.)
Ko prije slušaju li ove našu riječ?
ELEKTRA:
I moju i riječ tvoju znat će dobro krit.
ORESTO:
U Argo dođe li Oresto, ‐ što će on?
ELEKTRA:
To pitaš? Oh, sramote! Nije l doba već?
ORESTO:
AT dođe l', kako će ubice oca smać?
ELEKTRA:
Nek drzne se, kako se dušmani drznuse!
ORESTO:
Zar mater bi usudila se ubit s njim?
ELEKTRA:
Baš istom bradvom, s koje otac izdahnu.
ORESTO:
Da kažem njemu? Je li tvrda tvoja riječ?
ELEKTRA:
Oh, mrijet sam rada, majke krv kad prolijem!
ORESTO:
Uh!
Oresto da je blizu pa da čuje to!
ELEKTRA:
Al', strance, da ga vidim, ne prepoznah ga!
ORESTO:
Ta nije čudo, ‐ mlada s mladim rasta se.
ELEKTRA:
Od dragih mi tek jedan može prepoznat ga.
ORESTO:
Zar onaj, tko ga ‐ kažu ‐ smrti izbavi?
ELEKTRA:
Jest, starac ‐ stari, davni očev učitelj.
ORESTO:
A nađe l počin, grobak mrtvi otac tvoj?
ELEKTRA:
Pa nađe, kako nađe, ‐ bačen iz kuće.
ORESTO:
Ao meni, što to reče?
Ta i samilost
Sa tuđih jada dira ljude u srce.
Ded kaži, da znam i da bratu nosim tvom
Te glase tužne, al ih mora ‐ mora čut.
U glupa nikad nema srca, sućuti,
Već tek u mudra, ‐ pa i nije bez štete.
U mudrih kad je pamet odveć mudra baš.
ZBOROVOĐA:
U duši i ja isto želim, kao on.
Daleko od grada sam,
ne znam za jade
U gradu, zato i ja sada želim čut.
ELEKTRA:
Pa treba li, kazat ću, a treba prijaku
Kazivat tešku svoju i svog oca kob.
Kad riječ mi, strance, mamiš, molim te,
Orestu javi moj i moga oca jad, ‐
U kakvoj halji dane vani trajem ja.
Kolikog gada puna sam i kakav krov
Sad mjesto dvora kraljevskoga krije me!
Pa sama s trudom halje čunkom sebi tkam –
II' bilo bi mi tijelo nago, bez halje –
I sama sebi nosim vodu s potoka.
Od djevojaka gola, bosa stidim se
Nit idem k žetvi, slavi, ‐ kola klonim se;
I Kastora se stidim, ‐ dobra roda bjeh.
Za nj snubili me, dok ne ode k bozim' još.
U plijenu frigijskome sjedi mati mi
Na prijestolu, a robinjice azijske.
Što otac ote ih, uz prijesto stoje joj, ‐
Plašt idski njima kopča zlatna sapinje.
A crna krv još ocu gnjili pod krovom,
A tko ga smače, na kola se ista taj,
Ko otac, penje, na njima se vozika
I krvavijem rukam' hvata žezlo on,
S kim na vojsku s Helenma krenu babo moj,
I gizda se.
A grob eno Agamemnonov
Pust leži, ‐ žrtve, mrče on još ne primi;
Suh, bez svakoga uresa mu stoji hum.
A vina nakitiv se dični majke muž
Po grobu skače, igra ‐ tako kaže svijet –
Pa kamom kamenuje očev grobni kam
I 'vaku o nama ti smije zborit riječ:
„Gdje sin je Orest? Junački li glavom sam
Grob tebi brani!" Tako se ruga odsutnom.
Al', strance, molim te, de javi njemu to!
Poručuju mu mnogi, tumač sam im ja, ‐
Jest, ruke, jezik, srce moje kukavo
I glava ostrižena, a i otac mu.
Sramote l, ‐ otac cijelu šatre Frigiju,
A jednog on da jedan neće smaknut moć,
A mlad je mladić i od oca boljega!
ZBOROVOĐA:
Al' vidim evo čojka, ‐ muž je, velim, tvoj.
On muku svrši, te se kući vraća sad.
ELEKTRA, ORESTO, PILAD, SELjAK, ZBOR.
SELjAK:
Hej! Kakve to na vratim' vidim strance ja?
A po što došli mom kućerku seljačkom?
Il' traže, trebaju li mene?
Ružno je Za ženu stajat među ljudma mladijem.
ELEKTRA:
O meni, dragi, nemoj sumnje gajit ti!
Riječ ‐ istinu ćeš saznat.
Ko glasnici mi
Ti stranci stigli, ‐ od Oresta nose glas.
Al, stranci, dajte riječi te oprostite!
SELjAK:
Što kažu? Zar je živ još, gleda li svijetlo, dan?
ELEKTRA:
Po riječi bar, ‐ a kažu, što im vjerujem.
SELjAK:
A ima li i na umu oca i jad tvoj?
ELEKTRA:
Pa to se nadam, ‐ al' je čovjek izgnan slab.
SELjAK:
A s kakvim došli glasom od Oresta tvog?
ELEKTRA:
Njih posla on, da vide moju bijedu svu.
SELjAK:
Pa vide jedno, ‐ drugo valj'da reče im?
ELEKTRA:
Ta znadu, ‐ ništa baš im ne zatajih ja.
SELjAK:
Pa zašto davno vrata ne otvori im?
Ded uđ'te pod krov!
Mjesto riječi lijepijeh Vi dare primit ćete,
moj što krije dom. (Pratnji.)
Vi, sluge, nos'te prlljag k meni u kuću!
(Orestu i Piladu)
Ne kratite se, kada dragi dođoste
Od draga! Ako jesam i siromah ja.
Zacijelo neću ćud pokazat prostačku.
ORESTO:
Oj boga t', je li to mu,
braka što se tvog Sveđ čuva, ‐
neće da Oresta obruka?
ELEKTRA:
Jest, taj se mužem zove meni, jadnici.
ORESTO:
Ah!
Za plemenitost nema znaka jasna baš.
Jer prevrat se u ćudma ljudskim znade zbit,
U plemenita oca sina vidjeh već
Nitkova, a u rđe djecu čestitu;
U duši gavanovoj vidjeh gladnu glad,
U tijelu uboškome zlatno srce, ćud.
Pa kako ćeš razabrat, pravo sudit to?
Po blagu? Loša suca sebi uzet ćeš.
Po uboštvu li? Ranu i siromaštvo
Na sebi nosi, ‐ s bijede uči čojka zlu.
Na mejdan ho'š li? Tko će koplju na pogled
Svjedokom biti, o poštenju izreć sud?
To pustit slijepoj sreći bit će najbolje.
Taj čovjek nit je velik med Argivcima
Nit doma svog se glasom, slavom koči on,
Al' opet od mnogoga, vidim, bolji je.
Zar vi, što puni šupljih misli lutate,
Opametiti nećete se? Ljude ćete zar
Po društvu sudit, plemenite po kući?
U gradu, dvoru sjajno žive takovi, ‐
Al' meso pusto bez srca ti ures je
Tek trgu. Koplja neće jaka mišica
S junaštvom većim nego slaba dočekat, ‐
Do ćudi i do srca hrabra stoji to.
Al' sinu Agamemnonovu za volju –
Mi rad njeg došli ‐ bio tu il' ne bio.
Ded poziv prihvatimo!
Sluge pod krov taj
Unići nam je!
Bio mi siromah taj
Domaćin bolji, draži, no bogataš je!
a hvalim mili doček toga čovjeka
I od srca bih rado, brat da mene tvoj
Sav sretan preko praga sretna vodi sad.
A možda će i doći.
Loksijina[10] riječ
Jest stalna; što svijet gata.
za to ‐ briga me.
ELEKTRA, SELjAK, ZBOR.
ZBOROVOĐA:
Sad većma nego prije radost, Elektri,
Grud, srce grije nama, ‐ možda sreća će.
Što jedva puže, sad pokročit snažnije.
ELEKTRA:
O jadni, kada bijedu doma svoga znaš,
Zašt' eno primi goste veće, no si ti?
SELjAK:
Što onda?
Jesu l. kako s' čini, čestiti,
Ugodit mrva zar, ko hrpa. neće im?
ELEKTRA:
Kad veće s uma smetnu svoje uboštvo,
Hajd' starom, milom hranitelju oca mog.
Na medi zemlje argivske i spartanske
Do vode Tanaja za stadom ide on.
Jer iz grada ga potjeraše, baciše.
Daj reci, neka kući našoj dođe on
Pa gostima za gozbu nek ponese što!
Veselit će se, zahvaljivat bozima.
Kad čuje: živ je dječak, što ga spase on.
Iz očinskoga doma dobit nećemo
Od majke ništa.
Gorak bi joj bio glas.
Kad jadna čula bi,
Oresto da je živ!
SELjAK:
Al' ako te je volja, ja ću starcu to
Doglasit. A ti brže idi u kuću,
Prireduj sve unutra! Žena, traži li.
Za gozbu baš će mnogi naći zalogaj.
A ima ‐ ima još toliko u kući.
Da hranom mi ih prehranimo jedan dan.
(Elektra ide u kuću.)
U takvoj zgodi, kada misli slete me.
Eh vidim, blago da imade silnu moć
Jest, dragim dijeli, troškom tijelo može spast.
Kad bolest hrupi; al o hrani radi li se
Za danak jedan, malo vrijedi, ‐ čojvjek sit,
I bogat i siromah, jednak ima dijel. (Otide.)
ZBOR:
Slavne lađe, pod Troju što jednom,
Veslim' nebrojenim
Voziste sa Nerejkama čete.
A uz mrke kljune dupin,
Prijak svirke, bacaše se
i igraše,
Prateć Tetidina sina ‐
Laka skoka Ahileja
S Agamemnonom u Troju.
Simoentu[11] na obale.
Nerejke sa eubejskoga žala
Krenu, sa nakovnja zlatna
Oružje sa štitom Hefesta muku
Nose; goru Pelij prijeđu
I do sveti podno Osa,[12]
Vila više.
Djeva dom, gdje otac vitez
Othrani Helenma diku.
Morsko čedo Tetidino,[13]
A Atridma munju brzu.
Jedan iz Troje u luku Nauplij stiže,
Za tvoj, Tetidin sine.
Štit ja slavni od njega
Saznah, krugom da okolo
Likovi, strašila strašna su
Skovana 'vako:
Po obodu se štita okruglog
Persej glavosječa nad more
Krilatijem nogam' vinu
I Gorgonu ‐ skota drži;
Uza nj Hermo, glasnik Zeusov,
Sin se Majin, gorštak[14] desi.
Štitu golemu na srijedi sredine sjaji
Žarkog sunašca kolut
S onim krilatim konjma;
Zvijezda rojevi na nebu
Plejade, Hijade strava su
Hektora oku.
A slinge pančam' dičan nose plijen
Na šljemu, od zlata kovanu,
A na oklopu grudima
Lavica[15] sve trkom trči.
Ognjem dišu ralje njene, ‐
Pirensko gle gleda ždrijebe.[16]
U krvavu eno boju
Sve po četir' konja skaču –
Crn im oko leda prah se vije.
Vodu takvih kopljanika Ubi,
Tindarova kćeri, Ubi muža,
zlobna ljubo!
Zato jednom smrt će tebi
Nebesnici poslat.
Još ću
Još krv mačem prolivenu
Pod krvavim spazit grlom!
(Dolazi starac, učitelj Agamemnonov.)
Čin treći uredi
STARAC. Domala ELEKTRA, ZBOR.
STARAC:
Gdje gdje je mlada, časna moja gospođa.
Kci Agamcmnona mi, kog odhranih ja.'
Oh, strma l uzlaza mi amo kući toj. –
Za narovana starca teško popet se!
Il’ opet treba da do dragih svojijeh
Dovučeni grbu, klacavo si koljeno.
(Elektra izlazi.)
O kćerce. baš zatekoh tebe kod kuće.
Gle dođoh, od blaga ti svoga nosim ja
Iz stada mlado, uzeh ga ispod sise;
Kolače nosim, sira skupih iz suda
l stara ponijeh vina, dara Bakhova.
l Božanski miri. zera ga je, al' će se
Njeg čaša slatko smiješat s pićem slabijim.
Nek ovo nosi tkogod gostim' u kuću!
Ja ovim dronjkom haljom svojom oči si.
Što orosi ih suza, otrt želim još.
ELEKTRA:
A zašto, starče, oko tebi žali se?
Moj jad te ganu poslije duga remena?
1i jadan izgon mi Orestov plačeš sad
I oca moga, kog na rukam' drža li
I zalud sebi, dragim svojim othrani?
STARAC:
Da, zalud. ali opet ne odoljeli ja.
Te evo uz put podoh njemu na grob sad;
Ne nadoh nikog, zato padoh. zaplakati.
Odriješili mijeh, što za goste ponesoh ga,
I žrtvu izlih, mrčom osuh sav mu grob.
Na humku žrtvu, ovcu ja crnorunu.
Krv istom prolivenu, i još uvojak.
Sa glave plave srezan, spazim, ugledam.
I začudim se, kćerce, tko to sjeli se
I na grob dode, tu iz Arga neće bit.
Već možda negdje krišom stiže bratac tvoj
I s kukava se snebi groba očeva.
Ded gledaj kosu i sa svojom poredi.
Da l nije s odrezanom iste boje baš;
Ta svima, što po ocu su ti jedna krv.
Na tijelu mnoga sličnost desiti se zna.
ELEKTRA:
Ko čovjek mudar, starce, ti ne govoriš.
Kad misliš, u zemlju da krišom stiže brat.
On ‐ junak da Egista strahom straši se!
Pa kako će se.muška slagat vitica,
U rvalištu što poraste junačkom. S
a ženskom, što pod češljem?
Nije moguće.
U mnogih kovrčicu jednaku ćeš nać.
A nijesu, starce, jedne iste krvi rod.
STARAC:
U stopu hajde stupi, vidi crevlje trag.
Ne pristaje li, kćerce, nozi tvojoj baš!
ELEKTRA:
Il’ kako može biti nogu otisak
U kršu tvrdu'.' Ako se i desi to,
U dvoje braće ‐ u brata i sestre ti
Bit noga neće ista, muška jača je.
STARAC:
Pa ne'š li brata, ako domu stigne on.
Po tkanju poznat, koje satka čunak tvoj,
A ja ga u njem nekad smrti ugrabih?
ELEKTRA:
Zar ne znaš, da sam, kad
Oresto pusti dom.
Još mala bila?
Al i ako tkanja tkah.
Gdje on će, onda dijete, sada isti plašt
Na sebi imat?
Halja s tijelom može l rast?
Il' stranac na grob smilova se, skide vlas,
Il' zemljak, domar neki kradom od straže.
STARAC:
A gdje su stranci?
Ja bih rado vidjet ih,
A onda da ih pitam za brata ti tvog.
ELEKTRA:
Baš eno nagla kroka kroče iz kuće!
STARAC:
Gospoda su doduše, al' to varat zna, ‐
Ta mnogi gospodskog su roda, al' su zli.
No ipak strancim' tijem „zdravo!" kličem ja.
ELEKTRA, STARAC, ORESTO. P1LAD, ZBOR.
OREST:
Pa zdravo, starce! (Elektri) Kakav to je prijatelj
Taj stari, suhi kostur ljudski, Elektra?
ELEKTRA:
On oca moga, stranče, diže na noge.
ORESTO:
Sto veliš? Taj žar kradom brata spase tvog?
ELEKTRA:
Jest, taj ga spase, ako jošte živ je on.
ORESTO:
Ah!
A što me motri, ko da gleda svijetli lik
Od srebra?[17] Ili drži, da sam sličan kom?
ELEKTRA:
Orestu se, bit će, u vršnjaku raduje.
ORESTO:
Baš čojku dragu.
Al što kruži okolo?
ELEKTRA:
I ja to sama, strance, gledam, čudim se.
STARAC:
Daj mol' se bozim', časna kćerce Elektra.
ELEKTRA:
A za što? Zar za ovo ili drugo što?
STARAC:
Jer primi blago drago, što ga nuda bog.
ELEKTRA (diže ruke):
Gle, zovem boga. Al što kažeš, starce moj?
STARAC:
De gledni, dušo, tog tu ‐ zjenu oka svog!
ELEKTRA:
Već davno strah me, nijesi l s uma sašo ti.
STARAC:
Zar s uma sadoh, jer ti brata gledam tvog?
ELEKTRA:
A kakvu, starce, riječ to reče nenadnu?
STARAC:
Oresta Agamemnonova da gledaš!
ELEKTRA:
Znak kakav vidje, te ću njemu vjerovat?
STARAC:
Požiljak do obrve jednom s tobom on
U domu lane pogna, pade, rani se.
ELEKTRA:
Što veliš? Vidim eno znamen pada mu.
STARAC:
Pa onda s' kratiš brata grlit predragog?
ELEKTRA:
Ne više starče! Srce moje vjeruje
Tom znaku. (Zagrli Oresta.)
Svanu jednom!
Preko nade te Sad gilim ‐
ORESTO:
I ja tebe jednom s vremenom.
ELEKTRA:
I nikad ne mislih!
ORESTO:
Ni ja se ne nadah.
ELEKTRA:
Pa ti si onaj?
ORESTO:
Da, ja ‐ pomoć jedina.
Izvučem li sad mrežu, kojom lovim lov.
To uzdam se, a krivda l pravdu nadvlada.
U bogove već vjerovati ne treba.
ZBOR:
Dođe, dođe, kasni ‐ danče moj.
Granu i pokaza gradu tom
Jasni vatre znak,[18] ‐ on bijegom đavnijem
Jadan naže s dvora očinskog.
Tumaraše. Tebe, našu pobjedu.
Vodi bog, da neki bog.
Dajde, draga, daj
Ruke digni, digni glas.
Šalji k nebu, bozim' molitvu.
Da ti sreća ‐ sreća sad
Brata putem u grad isprati.
ORESTO:
Pa dobro. Milo, drago pozdraviste me,
A poslije ćemo se opet odat radosti,
A ti mi, starče, ‐ ta u dobar dođe čas –
Daj kaži, kako da se ubici oca svog
I majci, drugi braka kleta, osvetim!
U Argu ima l duša meni odana?
Il' svega nesta, ode baš ko sreća mi?
Pa s kim ću? Hoću l obnoć ili obdan ja?
I kojim putem na dušmana da krenem?
STARAC:
U bijedi, sinko, prijatelja nema ti.
Ta rijetko je našašće, blago za nas to,
Kad dobro i zlo s nama skupa dijeli tko.
A ti ‐ jer prijatelji odvrgoše te,
I nade ti ne osta ‐ čujde mene, znaj:
U ruci, sreći tvojoj sva je tebi moć, ‐
Dom oca svog ćeš i grad tako primit svoj.
ORESTO:
Pa kako ćemo radit, tom dovinut se?
STARAC:
Tijestova ćeš sina[19] ubit i majku.
ORESTO:
Do vijenca stigoh ‐ kako ću ga pobrat ja?
STARAC:
Da u grad uđeš, ‐ ništa nećeš opravit.
ORESTO:
Zar četom, desnicom je straže jači on?
STARAC:
Ti pogodi. U strahu je i ne spi baš.
ORESTO:
Pa neka! A ti, starče, dalje svjetuj me!
STARAC:
Pa čuj me! Baš sad nešto na um pade mi.
ORESTO:
De kaži nešto dobro, a ja da čujem!
STARAC:
Egista vidjeh, kada iđah ovamo.
ORESTO:
Riječ prihvaćam. Na kojem mjestu vidje ga.
STARAC:
Tu blizu ‐ u polju, gdje konji pasu mu.
ORESTO:
Šta radi? Vidim nadu sad u jadu svom.
STARAC:
On vilam', čini mi se, žrtvu spremaše.
ORESTO:
Za uzgoj djece ili za rod budući?
STARAC:
Znam jedno samo: blago bješe spra vani;
ORESTO:
S koliko ljudi? Ili sam sa slugama?
STARAC:
Argivca ne bi, bješe sama družina.
ORESTO:
A ima l, starče, koga, tko će poznat me?
STARAC:
Ma sluge su, što nikad ne vidješe te.
ORESTO:
A hoće l nama, svladamo li, skloni bit?
STARAC:
To svojstvo ropsko je. ‐ u prilog tebi je.
ORESTO:
A kako bih se njemu primakao ja?
STARAC:
Daj idi 'nako, kod žrtve da spazi te!
ORESTO:
Do samog puta, mislim, ima polje on.
STARAC:
Kad vidi tebe, na čast k sebi zvat će te.
ORESTO:
Eh, nemila li gosta, ako htjedne bog!
STARAC:
A onda prema zgodi smišljaj, radi sam!
ORESTO:
Ti reče dobro. Ali gdje je mati mi?
STARAC:
U Argu. Ali skoro će na gozbu doć.
ORESTO:
A što ne krenu majka s mužem od kuće
STARAC:
Ta osta jer se boji, karat će je puk.
ORESTO:
Razumjeh ‐ vidi, poprijeko je gleda grad.
STARAC:
Da, tako ti je, ‐ na zlu ženu mrzi svijet.
ORESTO:
A kako nju ću i njeg smaknut zajedno?
ELEKTRA:
Ubistvo ću izvršit na materi ja.
ORESTO:
I ono drugo ‐ dat će sreća ‐ uspjet će.
ELEKTRA:
Jest, nas je dvoje, ovaj neka pomogne!
STARAC:
Pa hoću. Ali kako majci smislit smrt?
ELEKTRA:
Hajd' idi, starče, ovo Klitemnestri kaž':
U babinam' sam ‐ javi! ‐ muško rodi se.
STARAC:
Zar davno ‐ reć ću ‐ rodi ili nedavno?
ELEKTRA:
Kaž', kol'ko treba rodilji, da se očisti[20]
STARAC:
Pa što će to pridonijet smrti majčinoj?
ELEKTRA:
Kad čuje za babine moje, doći će.
STARAC:
A kako? Mari l ‐ misliš, kćerce ‐ za te ‐to?
ELEKTRA:
Jest. Suze će mi ronit na čast rodaju.
STARAC:
E, možda. Ali na riječ onu vrati se!
ELEKTRA:
Kad dođe, očevidno mora ona past.
STARAC:
Da, samo nek na vrata uđe u kuću!
ELEKTRA:
Pa zaista će lako u Had ona sać.
STARAC:
Doživjet da je meni to, a onda, mrijet!
ELEKTRA:
Al' prije svega, starče, put pokaži tom!
STARAC:
Zar tamo. gdje Egisto bozim' žrtvuje?
ELEKTRA:
Tad idi k majci, nosi moju poruku!
STARAC:
Iz usta tvojih riječ da sluša, mislit će.
ELEKTRA (Orestu):
Na tebi red je sad ‐ ubistvo izbra ti.
ORESTO:
Pa idem, ako meni put tko pokaže.
STARAC:
Pa ja ću od srca te rado otpratit.
ORESTO:
Otaca Zeuse, stravo mojih dušmana.
ELEKTRA:
I Nego, gospo žrtvenika mikenskih.
ORESTO:
Pobijedit daj nam, ako s pravom tražimo!
ELEKTRA:
Daj njima, osvetom da oca osvete!
ORESTO:
Daj smiluj nam se! Jadno li postradasmo!
ELEKTRA:
Daj smiluj se na porod, na potomke si!
ORESTO:
Pa i ti, oče, kome pakost spremi grob.
ELEKTRA:
I Zemljo, gospo, kojoj ruke pružam ja.
ORESTO:
Daj brani, brani ovu djecu premilu!
ELEKTRA:
Sad idi, svak će mrtvac u pomoć ti bit.
OREST:
Što s tobom Frižanina kopljem pobiše.
ELEKTRA:
I koji mrze na grijeh kletih grješnika.
ORESTO:
Ču l, oče kog mi majka grozno priredi!
ELEKTRA:
Sve ‐ znam ja ‐ čuje otac.
Al je doba ić. I ja ti velim još:
Egista smakni mi!
Jer padom smrtnim padneš li mi nadrvan.
Tad i ja umrijeh, živa ‐ znadi! ‐ nijesam već;
Po glavi ću se mačem shvatit dvosjeklim.
Sad u kuću ću poći i priredit sve.
O tebi glas kad dobar, sretan stigne mi.
Sva kuća će mi klikom kliknul; umreš li.
o protivno će zbit se.
To ti velim ja.
ORESTO:
Sve znadem.
ELEKTRA:
Zato junak treba da budeš.
A vi ćete mi, ženske, dobro pripazit
Na kriku boja toga.
Ja ću stražit sved.
Mač rukom svojom držat spravno na udar.
Jer svladana dušmanma neću nikada
Svog tijela predat, da se svete, gaze ga.
(Oresto otide sa starcem, Piladom i pratnjom, a Elektra krene u kuću.)
ZBOR:
Ispod matere nježne
U brdim argivskim uze jednom ‐
Drevne priče glas nam priča ‐
Krasno janje zlatna runa[21]
Pan‐bog, naših polja čuvar;
Pjesmu zvučnu, miloglasnu
U složenu sviraše sviralicu.
Na kamenim stubam'
Glasnik stade, kliče:
„Na trg, na trg, Mikenjani!
Hajd'te da vidite vladara sretnih čudo.
Čudo i strašilo!"
Slavom kolo slavljaše dom Atrida.
Zlatni se otpiru hrami.
Na žrtvenicim' po Argu gradu
Ognja plamen buktom bukti.
Sviralica, Muza sluga.
Prekrasnim se glasom glasi;
O janjetu tom se zlatnom
Pjesma mila na čast Tijestu ori.
Milovanjem tajnim
Atrejevu ljubu
Smami, k'sebi u dvor
Prenese čudo i na trg se vrati, vikne.
Janje zlatoruno
Rogato u domu da ima svome.
Onda, ali onda Zeus‐bog
Sjajni put okrenu zvjezdani'.
Sunca žarkog krenu svjetlost.
Bijeli maknu obraz Zori;
Večernijem goni krajem.
Plamom, žarom božjim pali;
Oblak kišni k sjeveru se miče.
Suha Amonova sijela[22]
Bez kapi ti rose skaplju;
Bog ini dara, kišice krasne, ne da.
Tako se priča, ali ja ti
Slabo vjerovati mogu.
Sjedište da vruće, zlatno
Sunce krenu i promijeni
Na štetu i bijedu ljudma,
A rad jednog grijeha ljudskog.
Strašne priče korisne su svijetu.
Boga štoval one uče.
Ti ih, sestro braće slavne,[23]
S uma smetnu, pogubi muža svoga.
ZBOROVOĐA:
Ha, Ha!
Zar, drage, čuste? Il' je pusta varka to?
Zar ne gruhnu ko ispod zemlje Zeusov[24] grom?
Čuj: Ne ječi li jekom jasnom uzdah, vaj?
O gospo, Elektra, izađi iz kuće!
Čin četvrti uredi
ELEKTRA, ZBOR.
ELEKTRA:
Li što je, drage? Kakva sreća služi nas?
ZBOROVOĐA:
Ma ne znam doli jedno, smrtni čujem krik.
ELEKTRA:
Čuh i ja izdaleka, a i opet čuh.
ZBOROVOĐA:
Glas izdaleka dopire, al' jasan je.
ELEKTRA:
Egistov li je jauk ili dragih mi?
ZBOROVOĐA:
Ne znadem, ‐ stoji vika, graja glasova.
ELEKTRA:
Smrt meni riječ je tvoja. Što još časimo?
(Trgne mač da se probode)
ZBOROVOĐA:
De stani, stalno dok ne saznaš udes svoj!
ELEKTRA:
Ne mogu, svladani smo. Gdje je glasnik nam?
ZBOROVOĐA:
Pa doć će, kralja ubit nije lako baš.
(Bane glasnik)
ELEKTRA, GLASNIK, ZBOR.
GLASNIK:
O lovor‐vijenče, krasne djeve mikenske,
Oresto pobijedi, svim dragim javljam to.
Po zemlji leže krvnik Agamemnonov,
Egisto. Sad zahvalil treba bozima.
ELEKTRA:
A tko si? Kako glasu tvom da vjerujem?
GLASNIK:
Zar gledaš, a ne poznaš slugu brata svog?
ELEKTRA:
Oh, dragi, od sira silnog ne prepoznati ja
Tvog lica ‐ sad te poznam.
Što to veliš ti?
Zar mrtav je ubica mrski oca mog?
GLASNIK:
Jest, mrtav ‐ dvaput kažem, kad ti godi to.
ZBOROVOĐA:
O bozi! Dode jednom. Pravdo svevidna!
ELEKTRA:
Na koji način, kojim redom smače
Tijeslova mi sina?
To bih rada čut.
GLASNIK:
Odavde ispod krova kada krenusmo.
Do utrenika, koloteka stigosmo.
Tu dični desio se vladar mikenski.
Po vrtovima natopljenim šetaše
I nježne mrče stručak braše za glavu.
Kad spazi, vikne:
„Zdravo, stranci! Tko ste vi?
A otkud dolazite? Iz kog kraja ste?"
Oresto će: „Tesalci smo.
Na Alfej[25] mi
Olimpijskom idemo Zeusu žrtvoval.
" Egisto, kad to čuje, 'vako prozbori:
„Na časti treba da mi gosti budete
Vi danas, po slučaju vilam' goveda
Za žrtvu koijem, ‐ zorom uranite li.
Baš tako ćete stić.
Al hajd'mo u kuću!"
To reče, k jednu za ruku nas uhvati
I vodi „odbit, kratit to mi nemojte!"
Jel u kući kad bjesnio, ovo kaza on:
„Za pranje brže strancim' vode podaj tko.
Do vode svete jer će stat uz žrtvenik!"
Oresto ee mu: „Baš se sada oprasmo, ‐
Iz potočića bješe voda bistrica.
Egisto, smije l tuđin žrtvu s domaćini
Prikazat, rad sam. kralju ‐ ne kratim se ja.
" Na riječi te se nitko ne obazre već.
I koplje sluge, straža gospodara svog.
Tad odlože, ‐ svi posla rukam" hvale se.
I zdjelu[26] nose, drugi dižu košare,
A treći vatru lože i na ognjište
Već kotle meću. ‐ jekom ječi kuća sva.
Muž majke tvoje soli. brašna uze tad.
Na oltar sasu, riječi 'vakve izusti:
„Oj vile gorske, meni, ženi kod kuće.
Tindaridi mi dajte često žrtvu klat
I sreću, ko sad, dijel'te, bijedu dušmanim'!
" Oresto i ti bjeste na pameti mu.
A gospar moj bez glaska, tiho s' molio.
Dom očev da dobije. Nož iz košare
Egisto vadi, dlaku[27] juncu odreže,
U svetu vatru rukom baci desnicom;
I sluge dignu june, na ramenma im
On zakolje ga, kaže ovo bratu tvom:
,,U Tesalaca se vještina diči ta,
Raščinit krasno kada bika znade tko 1 krotit konja.
Strance, uzmi gvožde, nož.
Pokaži, o Tesalcim' glas da ne laže!
" On rukom dobro kovan dorski zgrabi nož.
Sa pleći vrže krasan, kopčom kopčan plašt;
Za poso uzme si Pilada u pomoć 1 makne sluge,
hvati junca za nogu
Pa rukom upne se, meso bijelo odgali;
I brže sadre kožu, nego na kolim'
U trkalištu trkač dvaput projuri.
I eno utrobe! Egisto uzme drob
I gleda. Jetra nijesu jedra, cijela sva.
A grane, žile i klijet žuči nablizu –
Sve motriocii tešku kaže nesreću.
I namr.ši se. Gospar njega zapita:
„Što klonu duhom?"
„Strance, zasjede me strah
Izvana. Najljući je dušman, protivnik
Na svijetu domu mom sin Agamemnonov."
A on će: „Lukavstva bjegunčeva te strah,
A kralj si gradu?
Neće l donijet meni tko
Nož ftijski mjesto dorskog, da presiječem grud.
Da žrtvu ogledamo, tad se častimo'.'"
I uze. udri. Džigericu izvadi
I'gislo. premeće ih, gleda, ‐ naže se.
A na prste se nožne brat tvoj osovi,
U hrbat udari ga, probi leđa, zglob,
I sav se amo tamo praćkat trže trup;
U krvi se koprca, ‐ teško izdiše.
A sluge, kada vide, koplju skoče svom,
S dva da se četa bori.
Opru s' junački Oresto,
Pilad svojim tresuć kopljima.
Oresto vikne: „Gradu ovom ne stigoh
Ko dušman kakav, a ni moja pratnja mi.
Ubici oca svog se sad osvetih ja –
Oresto jadni. Al ne ubijajte me.
Mog oca sluge stare!
" Pa kad čuše riječ. Sva koplja spuste.
Jedan stari starac ga
Sa dvora pozna. Nato mahom smjesta svi
Tvog brata milog glavu vijencem vjenčaju.
Vesele s', kliču. Ide sada, dolazi.
Da glavu pokaže ti.ne Gorgoninu,
Već đušmanina tvog Egista.
Smrću on
Krv za krv s kamatama gorkim plati sad.
ZBOR:
Ded u kolo. drage, u kolo!
Ko lane skokom lakim
Do neba mi sa dragošću skači!
Dobit ‐ vijenac puno ljepši.
No na vodi Alf'eju se daje.
Brat tvoj steče.
Ali uz kolo mi
Pjesmu pobjednicu sada pjevaj!
ELEKTRA:
O svijetlo, sjajna kola, konji sunčevi.
O zemljo, mrače, što ga dosad gledah ja!
Sad oko mi je. pogled k nebu slobodan.
Egisto pade, krvnik ljuti oca mog.
Ded, drage, sve, što imam i što dom mi moj
Za nakit glavi krije, sada iznijet ću
I glavu kitil pobjedniku bratu svom!
(Ide u kuću.)
ZBOR:
Ti za glavu nakit nosi sad, A naše dotle kolo
Igru Muzama će milu igrat!
Stari, dragi kraji naši
Sad će opet zemljom ovom vladat.
S pravom oni smakli nepravedne.
Pjesma nek se s klikom skladno ori!
(Elektra se vraća. Dolaze Oresto i Pilad. a sluge nose truplo Egistovo.)
Čin peti uredi
ELEKTRA, ORESTO, PILAD, ZBOR.
ELEKTRA:
O pobjednice, oca. pobjednika mi
U boju trojskom. sine ‐ oh Oresto, daj
Sad vijenac primi, nakit kosi, uvojcim'!
Trk trkalištem ne pretrča zalud ti.
Ne, ‐ kući stiže i dušmana pogubi,
Egista, tvog što oca i mog uništi.
A i ti, sine oca nad sve pobožna.
Ti, druže bojni, vijenac primi,
Pilade, Iz ruke moje!
Jednak tebe ide dijel,
Ko njega.
Vijekom dovijek sretni bili mi!
ORESTO:
Zahvaljuj prije svega bozim', Elektra,
Za našu sreću, onda daj i mene još
Pohvali, slugu ove sudbe božije!
Ta riječma ja ne ubih mego desnicom Egista!
A da jasno vidi, znade svak.
Gle mrtva njega eto nosim tebi ja!
Pa volja tebe, plijenom zvijerma baci ga
I' vizi ga na kolac, nek za hranu sad
On pticam', djeci zraka, visi!
Rob je tvoj
Gle sada, prije gospodarom zvaše se.
ELEKTRA:
Doduše stid me, ali opet kazat ću,
ORESTO:
A čega? Reci! Nema za te straha već.
ELEKTRA:
Zlostavit mrtva, ‐ mogo bi me korit tko.
ORESTO:
Na svijetu nema toga, tko će karat te.
ELEKTRA:
Oh, rado zamjera i kori grad ti naš.
ORESTO:
De kazuj, ako te je, sestro, želja što!
Jaz, mržnja, bezdan pravi od nas dijeli ga.[28]
ELEKTRA (pristupa truplu):
Pa dobro. Gdje da ružit tebe počnem ja?
A gdje da svršim?
Što po srijedi da stavim'.
U ranu zoru vijek u sebi kazah ja.
Što okom u oko bih htjela tebi reć.
Kad straha, groze stare, bih se riješila;
A sad se dakle riješih.
Grdil tebe ću Sve grdnjam',
što ih tebi živu htjedoh reć.
Ti uništi me, dragog oca meni ti
I ovom ote, a ništa ne skrivismo.
Bez srama s majkom vjenča s', muža ubi joj,
Helena vodu, a sam Troje ne vidje!
Tolika ludost obuze te, nado se.
Da majka, uzmeš li je, neće žena ti
Zla biti, gdje okiilja krevet oca mog.
Zavede l ženu kome tajom grleć tko
i pod silu je onda uzme, neka zna.
Da jadnik je, kad misli, da će ona sad.
Što drugog odnemari, njemu vjerna bit.
Pod jadnim bješe krovom, jada ne vidje!
Ta ti si znao, klet da ono sklopi brak,
A mati, za muža da ima zlotvora.
Vas oboje ste žlice, sreću ubraste.
Jest, ona tvoju, a ti kobnu njenu kob.
Od Argivaca svijeh vazda ovo ču:
„Muž one žene", nikad „žena muža tog."
Stamota zaista je, vlada l u kući
Baš žena, ne muž; mrska su i djeca mi.
Muškarca, oca svog, kad ime ne nose.
Već po majci ih, rodu njenu zove grad.
Ta ženi l ženom roda dobra, višom tko.
Eh muža nitko, nego ženu pominje.
Ti prevari se ljuto, slijepac bješe slijep. –
Sve gradio se. da si nešto s blaga log,
AG ništavo je, ‐ kratko vrijeme s nama je.
Ćud snažna, stalna vrijedi, nikad blaga kup:
Vijek ona traje, svlada, makne svaki jad,
A sreća bez pravde, što ludu dopadne.
Poleti iz kuće, a cvale kratak čas.
Što žena se tiče ‐ ta ne liči djevojci
Govorit o tom, ‐ šutim, al' ću natuknut:
Ti pašovo si, ‐ dvor je kraljev bio tvoj.
Ljepotom sjao si. Al muž nek ima mi
Cud mušku, a ne djevojačkog lica kras!
Za ljutim bojem čeznu djeca 'nakvijeh,
A lijepi su dječaci ures kolu tek.
Hajd', ludo ‐ takav najzad se pokaza sad.
Pretrpje kazan. Stog nek opak nikada.
Pa makar sretno trkom trčo prvi put.
Ne drži, pravdi da se ole, dok mi on
Do crte, mete ‐ žicu na kraj ne skrene!
ZBOROVOĐA:
Grijeh strašan mu je, strašno li ga okaja
On tebi. bratu!
Pravda ima silnu moć.
ORESTO:
Pa dobro.
Sluge, truplo odnes'te u kuću
I u mrak sakrijte ga, da mi ne vidi
Mrtvaca mati, prije no je zakoljem!
ELEKTRA (gleda drumom k Argu.):
De stani! Drugu dajmo zavrgnimo riječ!
ORESTO:
A što je? Iz Mikene hrli l pomoć nam?
ELEKTRA:
Ne! Mater vidim, što me na svijet porodi.
ORESTO:
Baš krasno nasred srijede mreži ide sad!
ELEKTRA:
I na kolima sva u halji sjajnoj sja.
ORESTO:
Pa što ću s majkom? Hoćemo li ubit je,
ELEKTRA:
Zar žao ti je. majke lik kad ugleda?
ORESTO:
Uh!Pa nju da smaknem ja, a rodi, doji me?
ELEKTRA:
Baš kako oca moga i tvog pogubi.
ORESTO:
O Febo, silno ti neznanje bješe riječ, ‐
ELEKTRA:
Apolon ako lud je, tko je mudar tad'.
ORESTO:
Kad mater ‐ oh grozote! ‐ ubit reče mi.
ELEKTRA:
A kakva šteta, osvetiš li oca svog?
ORESTO:
Ko krvnik majčin u bijeg ću, a bijah čist!
ELEKTRA:
Jel bit ćeš proklet, oca li ne osvetiš.
ORESTO:
Al majci ja ću platit za ubistvo to.
ELEKTRA:
A kome, s uma l smetneš oca osvetu?
ORESTO:
Zar zloduh se bogom stvori, onu reče riječ?
ELEKTRA:
Na tronogu zar svetu? To Ije ne mislim!
ORESTO:
Ne mogu vjerovat, da božja to je riječ.
ELEKTRA:
Pa klonut ćeš mi duhom, kukavica bit?
ORESTO:
Zar baš istom varkom i nju smotam ja?
ELEKTRA:
Jest, kako muža joj Egista pogubi.
ORESTO:
Unutra idem, ‐ strašne snove snujem ja.
I sviđa li se bozim', strašan bit će čin.
Al neka!
Gorka mi i slatka borba je.
(Ide u kuću, na kolima dolazi Klitemnestra s pratnjom.)
ZBOROVOĐA:
Ah!O argivske zemlje kraljice, gospo,
Tindara kćeri Zeusovih sina, junaka sestro,
Sa zvjezdani' što stoluju na nebu sjajnom,
A smrtnik ko spasu klanja se njima
Na pučini burnoj!
Oj zdravo!
Rad silna bogatstva, sreće
Ko blaženim bozim' klanjam se tebi,
A zgoda je sreću štovati tvoju.
O kraljice, zdravo!
ELEKTRA, KLITEMNESTRA, ZBOR.
KLITEMNESTRA:
Hajd' sad'te s kola, za ruku me, Trojanke.
Ded uhvatite, iz kola da koračim!
(Zboru)
Plijen frigijski nam božje kiti domove,
A ja vam evo zemlje trojske biran cvijet
Ko darak malen, ali domu ukras lijep.
Za svoju primih kćerku, što izgubih je.[29]
ELEKTRA:
Bi l ja iz dvora istjerana robinja.
Stanarka ove kolibice kukave.
Sad, majko, ruke ti se tvoje smjela tać?
KLITEMNESTRA:
Tu sluškinje su, nemoj mi se trudit ti!
ELEKTRA:
A zašto ne? Kao sužnja mene iz kuće
Ti baci, dom mi pade, s njime padoh ja,
Ko ove, i bez oca sam sirota sad.
KLITEMNESTRA:
Da. takve snove pozasnova otac tvoj 1 škodi,
Kome ič bi smio, ‐ dragima.
A kazat ću.
Kad ženu zao shvati glas.
Gorčina neka s jezika joj bije tad.
Do mene što je, ne mili se meni to.
Već stvar rasudi, ‐ ako nirzil vrijedno je,
Ti mrzi! Ako nije, ‐ čemu mržnja ta?
Za oca tvoga ono Tindar uda me,
Al ne, da ginem ja il" kakav porod moj.
Kćer moju skloni; nju za ljubu ‐ kaza joj –
Ahilej žudi Iz kuće je odvede
U luku Aulidu, nad oltar diže je.
Vrat bijeli prereza mi Ifigeniji.
Lijek od propasti gradske da je tražio
" htio spasti dom i drugu djecu si
Pa jednu dao za mnoge, ‐
eh, prosto mu!
I' vako, jer je strasna bila Helena,
A krotit nevjernice nije znao muž.
On kćerku moju zato zakla, uništi!
Al' opet, premda meni krivo učini.
Još ne bih planula ni muža ubila, ‐
Al dođe s djevom, proročicom mahnitom,[30]
Nju u brak svede.
Tako on ti žene dvije
Pod jednim istim krovom skupa imaše.
A žene lude su ‐ ne mogu taji! to, ‐
Pa kada griješi! stane takve lude muž
I ne mari za drugu, žena želi tad
Za mužem povest se i dragog sebi nać.
I onda grakne ukor, na nas saspe se,
A krivce, da ‐ muškarce mine zao glas.
Menelaja da kradom kud odvukoše,
Oresta zar bi zato ubit smjela ja,
Menelaja da spasem, muža sestrina?
Bi l otac tvoj to dao?
Al mrijet ne smjede
Ubica kćeri, a ja trpjet mogla sam!
Jest, ubih, ‐ krenuh, kud već krenut bješe mi.
Do njeg'vih dušmana.
Ta bi li htio tko
Od prijatelja sa mnom ubit oca tvog?
Kaž', ako želiš što, odvrati slobodno.
Da s pravom nije otac poginuo tvoj!
ELEKTRA:
O pravu zboriš, al ti pravo ružno je.
U svemu žena razborita mužu svom
PopušUit mora.
Kojoj ne mili se to.
Eh na nju neće s' ni obazret moja riječ.
Al, majko, zadnjih riječi svojih sjećaj se.
Gdje dopusti, po duši da ti kažem sve.
KLITEMNESTRA:
I sada isto kažem ‐ ne kratim ti to.
ELEKTRA:
Kad čuješ, majko, nećeš li se svetit tad?
KLITEMNESTRA:
Ne, neću, ‐ tvojoj želji rado ugađam.
ELEKTRA:
Govorit ću. Početak, uvod ovo je.
Oh, majko, bolja da u tebe jeste ćud!
Ljepota Helenina, tvoja hvale je
Baš vrijedna, ‐ nego dvije ste sestre rođene
Al' obje lude, nijeste vrijedne Kastora.
Ta ona da se otet, s voljom odjedri.
Ti ubi prvog nam junaka Helade.
A izgovor je tebi, muža da si svog
Za dijete smakla. A to, ko ja, ne zna svijet.
Ti, prije nego klati kćer odlučiše,
A istom od kuće ti maknu pete muž.
Pred zrcalom već plavi redila si pram.
A misli l žena za odsuća muža svog
Na nakit, gizud, medu zle ded broji nju!
Ta ne treba da lica svoga kaže kras
Uvani, ako putem zlim poć ne kani.
Ti ‐ znam ja ‐ jedina od žena helenskih,
Kad k Troji sreća naže, radovaše se;
Kad iznevjeri, ‐ oblak sjede na oči.
Jer ne htjede da muž iz Troje vrati se.
A čuvat stid, čistoću lako bješe ti,
Jer gori od Egista ne bješe ti muž, ‐
Za vođu sebi izbra njega Helada!
Kad sestra Helena onako uradi.
Glas dičan steć si mogla ‐ dobru djelo zlo
Za primjer služi, mig mu dobar može bit.
No ubi l ‐ tako kažeš ‐ otac tvoju kćer.
Što skrivih tebi ja i onaj brat mi moj?
A što nas ne prigrnu pod krov očinski.
Kad muža ubi, nego s tuđim sklopi brak
I dovede ga, novcem kupi udaju?
I nije izgnan za tvog sina muž.
Nit umrije za me,[31] makar dvaput goru smrt
Od sestrine[32] mi zado.
Ali treba l krv
Naplatit krvlju, ono ja ću i sin tvoj
Oresto tebe smać, osvetit oca svog.
Ta pravo l ono, pravo je i ovo sad.
A tko na novac gleda il' rod plemenit
1 ženskom zlom se ženi, lud je; bolja je
Siromašica dobra nego bogat rod.
ZBOROVOĐA:
Brak igra sreće je ‐ u jednog vidim raj,
A u drugoga ide naopako sve,
KLITEMNESTRA:
Vijek oca ljubit ‐ to je, kćeri, tvoja ćud.
A biva: jedno dijete tajka zlato je,
A drugo voli majci nego ocu svom.
Al prostit ću ti, ‐ ta i sama nijesam baš
Sa djela svoga, kćerko, odveć vesela.
Aj' 'vako nekupana, slabo odjela
Tu stojiš, a tek porod rodi nedavno!
Ao meni jadnoj! Ao snova mojijeh!
Raspalili više, no je treba, mužu gnjev.
ELEKTRA:
Ti kasno kukaš, lijeka kada nema već.
Preminu otac. Ali zašto sina svog.
Šio tuđim potuca se svijetom, ne vratiš?
KLITEMNESTRA:
Al strah me ‐ na se, ne na njega, gledam ja.
Smrt očeva ga ‐ kažu ‐ silno razjari.
ELEKTRA:
A zašto dražiš, uckaš na nas muža svog?
KLITEMNESTRA:
To ćud je njeg'va, ‐ i ti naprasita si.
ELEKTRA:
Od bola, ‐ ali jeda ću se proći svog.
KLITEMNESTRA:
Pa i on neće više biti tebi krut.
ELEKTRA:
On oholi se, ‐ u mom domu širi se.
KLITEMNESTRA:
I opet ‐ vidiš? ‐ svađu jariš iznova.
ELEKTRA:
Pa šutim, ‐ bojim ga se, jest, sve bojim se.
KLITEMNETRA:
Tih riječi kan' se! Aj' što, kćeri, pozva me?
ELEKTRA:
O porodu si mome, mislim, čula ti.
Stog mjesto mene ‐ jer ja ne znam ‐ za sina
Po običaju žrtvuj dana desetog!
Ta vješta nijesam, ‐ sada rodih prvi put.
KLITEMNESTRA:
To poso je druge, koja truda riješi te.
ELEKTRA:
AT sama namučili se, rodih djetešce.
KLITEMNESTRA:
Bez draga susjeda zar stoji kuća ti?
ELEKTRA:
Za prijatelja nitko bijedna neće baš.
KLITEMNESTRA:
Pa idem, ‐ deset dana čedo navrši,
Stog žrtvovat ću bozim', a kad iskažem
Tu ljubav tebi, na imanje k mužu ću,
Gdje vilam' žrtvuje.
Al', sluge, k jaslama
Ded konje vod'te, a kad vam se učini.
Da žrtvu ovu bozim' svrših, dođite!
I mužu svojem treba da ja ugodim.
(Ide u kuću.)
ELEKTRA:
(govori za majkom)
U kukavi kućerak stupi!
Pazi mi.
Zid čađav halje tebi da ne zacrni!
A žrtvovat ćeš, kako bozim' treba već.
Pa košara je spremna i noš naoštren.
Što bika zakla.
Od udara ti ćeš past
Do njega, poći ćeš u dvoru Hadovu
Za onog, s kim si živa spala.
Hvala će
To tebi, meni osveta za oca bit.
(I ona uniđe.)
ZBOR:
Za zlo zlo se vraća, ‐ drugi vije dah
Dvorom sada. Jednom mi u kupelji
Moj poglavar, kralj moj zaglavi.
Jeknu doma krov i jeknuše
Kamen‐vijenci, zidi, 'vako viknu on:
„Ženo, okrutnice, što me ubijaš.
Desete kad sjetve se
Dragom domu vratih svom?"
S klete nevjere se vraća pravde sud
I nju mami. Ona bijednog muža svog.
Kasno što se vrnu domu svom,
Zidma kiklopskim, nehotičnim,
Svojom ubi rukom, gvožđem oštrijem, ‐
Bradvu hvati. Ao muža zlosretna!
Jednom primi, dobi on
Ženu jadnu ‐ nesreću.
Kao kakva ljuta, gorska lavica,
Po hrasticim' što se bani, zločin izvrši.
Čin šesti uredi
KLITEMNESTRA:
(u kući)
Za boga, djeco, ubit mater nemojte!
ZBOR:
Zar viku čuješ u kući?
KLITEMNESTRA:
Ajme meni! Aj!
ZBOR:
I mene boli, gdje od djece moraš mrijet, ‐
Bog pravdu kroji, kada dođe, kucne čas.
Ti kruto trpiš, al' i zločin svrši klet
Na mužu, jadna, svom!
(Izlazi Oresto, Pilad i Elektra)
Al eno ih!
Gle, krokom kroče iz kuće,
A majke krvlju svježom poprskani su!
To dokaz pobjede je ‐ tužna pozdrava.
Na svijetu nema kuće ‐ veće nesreće
Od Tantalova doma, nit ga bješe kad.
ORESTO, PILAD. ELEKTRA, ZBOR.
(Pratnja iznese mrtva Egista i Klitemnestru pa postavi na tle.)
ORESTO:
Ao, Zemljo, Zeuse, kralju svevidni,
Glete ovo djelo, grdnu krv,
Glete tu na zemlji trupa dva!
Udar ruke moje ih
Svali, ‐ za jade je moje plata to!
ELEKTRA:
Oh, plakat nam je, brate, al' sam kriva ja!
Ja vatrom se oborih jadna na majku.
Što me kćerku rodi.
ZBOR:
Ao sudbe, sudbe tvoje, majko rođena!
Ti strašno, grozno ‐ odviše
Od djece svoje prepati,
Al' za oca ‐ za krv s pravom plati.
ORESTO:
Febo, ti osvetit reče mi.
Na vidjelo neviđeni jad
Iznese, al' krvav skinu brak
Sad sa zemlje helenske!
Kud, u koji grad ću?
Tko će primit me?
Tko pobožan će u oči
Ubicu majke gledat okom?
ELEKTRA:
Ajme meni! Kud ću ja?
U koje kolo ću.
Na kakvu svadbu?
Hoće G mene nevu tko
U odaju primit?
ZBOR:
I opet, opet vjetra dah
Gle izmijeni ti ćud;
Sad sveto misliš, prije bješe misli zle.
Strašno, draga, učini,
Brata silom nagna.
ORESTO:
Zar vidje, kako mi se jadna uhvati
Za halju, pred smrt dojku otrki ‐
Ajme meni! ‐ na tle se
Na koljena baci jadno?
Bjeh ko vosak mek.
ELEKTRA:
Znam dobro, bol ti ljuta srce paraše.
Kad bolni cvil ču majke, što te rodi.
ORESTO:
Za bradu uhvati me rukom, vriskom mi
Ovako vrisnu: „Dijete moje, molim!"
O licu ona mom
Sva visijaše, ‐ mač iz ruke pužnu mi.
ZBOR (Elektri):
Oh, jadna, kako može očma gledat krv –
Smrt, tvoja gdjeno izdiše ti majka?
ORESTO:
Na zjene, oči svoje, svoj namakoh plašt.
Ko za žrtvu trgoh mač
I majci u vrat rinuh ga.
ELEKTRA:
A ja te bodrih, poticah
I sama mača maših se.
ZBOR:
Nad sve grozote grozotu stvori!
ORESTO:
De uzimi, plaštem tijelo pokrij majčino.
Rane zastri njezine!(Stupi pred majku)
Krvnike sebi rodi ti!
ELEKTRA:
Gle, milu i ne milu te
Mi ogrćemo plaštem sad!
Kraj jada silnih domu je.
ZBOROVOĐA:
Gle, nad kućom, ponad krova visoko
Tu demoni lebde! Il' s neba su bozi?
To smrtnijeh ljudi staza Ije nije.
A zašto se svijetu javljaju oni
Pred očima sada?
KASTOR, POLIDEUKO.
KASTOR:
Čuj, sine Agamemnonov! Dioskuri,
Dva brata majke tvoje tebi zbore sad.
Baš more, brodu strašni stišali smo val
I mahom Argu pohrlili ‐ sestre si,
A majke tvoje ugledasmo ranu, krv.
Po pravu trpi, al ti pravo ne radiš.
Feb, Feb je ‐ al' kralj moj je, zato šutim ja.
On mudar je, al mudro ne svjetova te.
Vrat prignut treba, ‐ a izvršit dalje je,
Što sudba Zeusova o tebi odredi.
Daj Elektru Piladu, kući pošlji ih,
A ti se Arga kloni, ‐ nije prosto ti
Unići u grad, kada mater pogubi.
A strašne Srde, pasjeg oka božice.
Svud svijetom vitlat će te, gonit mahnita.
Hajd' u Atenu ,sveti kip daj Paladin
Obujmi, zmijama[33] će strašnim splašit ih
I odbit, te se one tebe neće tać;
Nad glavom tvojom će Gorgonin držat štit.
Hum neki Aresov[34] je ondje, ‐ prvi put
Tu bozi sjeli i sud krvni sudili.
Kad Ares kruti ubi Halirotija,[35]
Vladaru morskom sina; srdžbom planu on
Rad kćeri, radi zagrljaja grješnoga.
Sud bozim' to je otad čvrst, nada sve svet.
I tebe rad ubistva ondje čeka sud.
I glasi past će najednako ‐ smrti će
Sud riješit tebe. Loksija će krivnju svu
Na sebe uzet, ‐ mater ubit reče on.
I zauvijek će zakon biti postavljen:
Raspolove l se glasi, krivac riješen je.
A jadom ojađene strašne božice
Do huma[36] će u ždrijelo zaci zemaljsko.
Što svetinja je, proročište čovjeku.
A tebi skrasit se u zemlji arkadskoj
Na vodi Alf'eju do hrama Likejskog.
Po imenu će tvom se jednom prozvat grad.
To rekoh tebi. A Egistov mrtvi trup
U krilo zemji ce položit Arga puk,
A majku tvoju će Menelaj ‐ stiže baš
Naupliji, zauzev zemlju trojansku ‐
i Helena sahranit. Ta iz Egipta,
Iz dvora Protejeva dođe, ne bješe
U Frigiji; u Ilij Zeus lik Helenin
Otposla, svađe, krvi ljudske da bude.
A Pilad nek za ženu djevu uzme si.
Iz zemlje ahejske nek kući vodi je,
Nazovisvaka[37] tvog nek uzme sa sobom
U Fokidu i tovar blaga njemu da!
Ti kreni gorom, tijesnom zemlje istamske
I idi blaženome domu kekropskom![38]
Sudbina s krvi suđena kad mine te.
Ti muke ćeš se ove riješit, sretan bit.
ZBOROVOĐA:
O Zeusovi sini, smijemo l i mi
U razgovor 'vako upustit se s vama?
KASTOR:
Jest, smijete, ‐ krv vas ne kalja mrska.
ORESTO:
A smijem li i ja,
Tindara sinci?
KASTOR:
Pa prosto i tebi!
Na Feba ću odbit
To krvavo djelo.
ZBOROVOĐA:
A zašto ‐ ta bozi ste, rođena braća
Toj ubitoj ovdje –
Smrt od krova ne odvratiste crnu?
KASTOR:
Tu nesreću silni dosudi usud
I Febovih usta bezumne riječi.
ELEKTRA:
Al' kakav Apolon, proroštva kakva
Potakoše mene, da ubijem mater?
KASTOR:
Ta jedno je djelo, jedan i udes.
Prokletstvo vas jedno Otaca sad vaših oboje šatre.
ORESTO:
O sestro! Oh, dugo ne vidjeh tebe.
I već mi se trgnut s tvojijeh grudi!
Ja tebe ću. a ti ostavit mene.
KASTOR:
Dom i muža ima, ne snađe je udes.
Sudbina baš tužna, samo što mora
Grad argivski pustit.
ORESTO:
Pa ima li veće. bolnije boli.
No očinsku grudu, zavičaj pustit?
Il’ s očinskim domom ja ću se rastat,
S ubistva ću majke tuđem se sudu
Ja podvrći, predat.
KASTOR:
Al' ne boj se! Ti ćeš
Do Palade, u grad sveti!
No strpi se!
ELEKTRA:
Pri vini mi grudi na grudi svoje,
O promili brate!
Od očinskog krova prokletstvo nas goni –
Krv smaknute majke.
ORESTO:
De zagrli, tijelo pritisni moje
I plači, ko mrtvu nad grobom da stojiš!
KASTOR:
Uh! Strašna je riječ to, strašno je slušat
i bozima samim!
Ta ima ti srca za ljude bijedne
U mene i svakog na nebu boga.
ORESTO:
Već vidjet le neću!
ELEKTRA:
Pa ja da ti više ne ugledam lica!
ORESTO:
To posljednji put mi govoriš sada!
ELEKTRA:
Oj zbogom, grade!
A zbogom i vi, Argivke moje!
ORESTO:
Zar polaziš veće, dušo mi vjerna?
ELEKTRA:
Ma idein sa suzom u oku nježnu.
ORESTO:
Hajd', Pilaile. idi, sretan mi budi i Elektru vjenčaj!
(Otidu)
KASTOR:
Pir, svadba će biti njihova briga, ‐
Al kuja[39] se kloni, bjež' u Atenu!
Ta korakom groznim za tobom kroče
Sa zmijam' u ruci, a tijelo je crno;
Plod užasnih boli za sobom nose.
(Oresto odjuri lud.)
A mi ćemo hrlo na sicilsko more.
Da spasemo lađe na pučini bučnoj.
I letimo zrakom, prostorom silnim,
Al' opaku od nas pomoći nema;
Tko pobožnost vazda i pravicu voli
Za svega života, iz nevolje teške
Mi izbavit ćemo, istrči njega.
I zato nek nitko ne radi krivo,
Nek ne plovi nikad s krivokletnim ljudma!
Ja ‐ bog to smrtnicim' kličem i javljam. (Nestaje ih.)
ZBOROVOĐA:
Oj veseli bud'te! Tko smrtan se može
Veselit i ne strada s nesreće kakve.
Taj sretan životom sretnijem živi.
(Svi otidu.)
Napomene uredi
- ↑ Dardan. praotac trojanski.
- ↑ Agamemnon.
- ↑ Tantal, otac Pclopov. praotac Agamemnonov.
- ↑ Agamemnona.
- ↑ Luda.
- ↑ Da bi baš morala ići po vodu.
- ↑ Žena ga je sjekirom ubila u kupelji.
- ↑ Ako tko javlja sreću, nada se nagradi.
- ↑ Oresto.
- ↑ Loksija. Apolon.
- ↑ Rječica trojanska.
- ↑ Pelij i Osa u Tesaliji. gdje je grad Ftija. rodno mjesto Ahilejevo.
- ↑ Tetida je Nerejka. morska božica. /14/ Rodio se na gori Kilcni u Arkadiji.
- ↑ Rodio se na gori Kileni u Arkadiji.
- ↑ Himera.
- ↑ Pegas. Vrelu je pirensko kod KorinUi. Belerefont. unuk kralja korintskoga Sisila, ubi. na Pegasu jašući, neman Himeru.
- ↑ Novac.
- ↑ Javi kao straža kakva smolenicom.
- ↑ Egislu je otac Tijesto.
- ↑ Misli deset' dan poslije rađanja.
- ↑ Poslije smrti Pelopove zavadise se sinovi Atrej i Tije¬sto radi prijestolja i zamoliše u Zeusa znak, Atrej nade u stadu svojem zlatoruno janje. Ali žena njegova Aeropa ukrade to janje i dade ga Tijestu, kojega je voljela. Atrej baci bestidnicu u more, zakolje Tijestu djecu i priredi mu gozbu. Lgisio se spase. S te grozote udari sunce putem natrag.
- ↑ Libija.
- ↑ Dioskura.
- ↑ Hadov.
- ↑ Potok kod Olimpije.
- ↑ Za krv.
- ↑ Na čelu.
- ↑ Egista.
- ↑ Za Ifigeniju.
- ↑ S Prijamovom kćerju Kasandrom.
- ↑ Radi nedjela nije stradao Egisto, već Oresto mora vjeti u progonstvu, a Elektra je udala za seljaka.
- ↑ Od Ifigenijine.
- ↑ Oklop je božici Ateni na prsima obrubljen zmijama a na srijedi ističe se glava Gorgonina.
- ↑ Areopag.
- ↑ Halirotije, sin Posidonov, silovao je kćer Aresovu Alkipu; zato ga Ares ubije, a Posidon tuži bozima.
- ↑ Na Kolonu u Ateni.
- ↑ Seljaka.
- ↑ Gradu Ateni.
- ↑ Srda.