Djevojka brža od konja

Bila nekaka đevojka koja nije rođena od oca i majke, nego je načinile vile, od snijega izvađena iz jame bezdanja prema suncu Ilinskome, vjetar je oživio, rosa je podojila, a gora lišćem obukla i livada cvijećem nakitila i naresila. Ona je bila bjelja od snijega, rumenija od ružice, sjajnija od sunca, da se take na svijetu rađalo nije niti će se rađati. Ona pusti glas po svijetu da će u taj i taj dan na tome i na tome mjestu biti trkija, pa koji je mladić na konju preteče da će biti njegova. Ovo se u malo dana razglasi po svemu svijet, te se prosaca skupi hiljade na konjma da ne znaš koji je od kojega bolji. I sam carev sin dođe na trkiju. Djevojka stane na biljegu i svi prosci narede se na konjima a ona između njih bez konja nego na svojijem nogama, pa im onda reče: „Ja sam onamo postavila zlatnu jabuku, koji najpriđe do nje dođe i uzme je, ja ću biti njegova, a ako ja prva k njoj dođem i uzmem je priđe vas, znadite da ćete vi svi mrtvi na ono mjesto ostati, nego pazite dobro što činite.“ Konjanici svi se pogledaju i svaki se u sebe uzdaše da će zadobiti đevojku, pa rekoše između sebe: „Znamo odista da neće ona nijednome od nas na nogama odbjeći, nego neko od nas, a ko, togaj će Bog i sreća danas pomoći.“ Te tako kad đevojka rukom o ruku pljasnu, svi potekoše u jedan tren. Kad je bilo na po puta, bogme đevojka odvojila bješe, jer pusti nekaka mala krila ispod pazuha. U to ukori jedan drugoga, te prionuše i obodoše konje, i pristigose đevojku. Kad ona viđe, izvadi jednu dlaku iz glave, te baci i oni isti čas uzraste strašna gora da ne znadoše prosci đe će ni kuda će, no tamo- amo te za njom, a ona opet daleko im odvojila, a oni obodi konje i opet je stigoše. A kad đevojka viđe zlu goru, pusti jednu suzu, dok - buknuše strašne rijeke, te se zamalo svi ne potopiše. Za đevojkom niko više ne pristajaše do samoga careva sina, te on plij na konju te za njom, ali pošto viđe da mu je đevojka odmakla, zakle je tri puta imenom Božjim da stane i ona stade na onome mjestu na kojem se nađe. Onda je on uhvati, te za se na konja vrže, i prepliva na suho, pa se uputi jednom planinom doma, ali kada dođe u najvisočiju planinu, obazre se - kad li mu đevojke nema.

Izvor

uredi
  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 103–105.


 
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.