Don Ramiro
I
Don Ramiro konja jaše
U mladačkom, bujnom žaru,
A pita ga sedi sluga:
"Kuda tako, gospodaru?"
"Kroz sumračak, pogle, starče,
Eno dvora sure stene,
Tu boravi draga moja
I poziva noćas mene."
"O, ne idi; o, ne idi!"
Sedi starac brižno cvili:
"Njeni preci sa tvojima
U mržnji su uvek bili."
Al' po maču vitez kuca,
A licem mu osmeh sinu,
On obode konja laka
I odlete u daljinu.
A kad prođe noćca mračna
I zablista rujna zora,
Zakucô je vitez smeli
Na vratima svoga dvora.
"Ti si, starče, imô pravo —
Zaseda me tamo srela;
Al' sad zato gavran kljuje
Nekoliko mrtvih tela."
II
Don Ramiro konja jaše
U mladačkom, bujnom žaru,
A pita ga sedi sluga:
"Kuda tako, gospodaru?"
"Kuda tako? Da se svetim,
Nevera mi srce smrvi,
Ja sam željan, sedi starče,
Ja sam željan njene krvi."
"O, ne idi; o, ne idi!"
Opet starac brižno zbori:
"Tvoja mržnja, čim je vidiš
U ljubav će da se stvori."
Al' po maču vitez kuca,
A licem mu osmeh sinu,
On obode konja laka
I odlete u daljinu.
A kad prođe noćca mračna
I zablista rujna zora,
Zakucô je vitez gnevni
Na vratima svoga dvora.
"Ti si, starče, imô pravo.
Ja za mržnju ne znam više,
Usne njene, njene oči,
Mač osvete prelomiše."
III
Don Ramiro konja jaše
U mladačkom, bujnom žaru,
A pita ga sluga sedi:
"Kuda tako, gospodaru?"
"Kroz sumračak, pogle, starče,
Eno dvora sure stene,
Tu me zove draga moja,
Da na grudi padnem njene."
"O, ne idi; o, ne idi!"
Opet starac brižno zbori:
"Zaseda te tamo čeka
I osveta i zlotvori."
Al' po maču vitez kuca,
A licem mu osmeh sinu,
On obode konja laka
I odlete u daljinu.
A kad prođe noćca mračna
I zablista rujna zora,
Zarzô je konjic verni
Pred vratima znana dvora.
Trči starac, zveče ključi,
Zaškripela vrata stara,
Ali konjic krvav stoji,
A nema mu gospodara.