Simo Matavulj


Doktor Ivanović


(IZ USPOMENA JEDNOG STAROG SUDIJE)


... Vi znate da sam ja svoju činovničku karijeru započeo ovdje, u Rebeniku, kao sudski pisar. Starješina mi je bio čuveni stari Trepek, našljedni sudija rebenički, čovjek naprasit, osoran, pun plemićke oholosti. A u ono vrijeme, ni ostali njegovi drugovi po porijeklu ne gledahu s manje visine na nas pretstavnike plebejskog školovanog naraštaja. Ne treba da vam kažem kako sam se spočetka teško navikavao u Rebeniku, jer iako sam seosko dijete, u Padovi se bjeh naučio na veći prostor, na veću slobodu kretanja, na veće promjene, na veći dodir sa svačim što potstiče umni razvitak. Svršio sam školovanje poslije talijanske bune, te sam se vraćao u zavičaj noseći u duši ideal slobode i volju da budem pioner u buđenju narodne svijesti. Međutim u Rebeniku ne nađoh zemljište za to, ostadoh jedini pretstavnik svega toga.

Tako mi proteče godina.

Početkom druge jeseni, nastani se u Rebeniku mlad ljekar, seljačkog porijekla, kao i ja, rodom iz ovoga kotara, kao i ja, iz prvoga kola naših mladića koji su se u Beču školovali. Zvao se dr Lovro Ivanović. Nijesam ga poznavao, neto, prije njegova dolaska, slučajno u sudu poznadoh njegova starijeg brata, imućna i ugledna seljaka, koji se mogao uzeti kao tip naših zagoraca, - čovjek visok, snažan, plav, dobrodušan. Zvao se Borilo. On mi je pričao o svome bratu đaku. Između ostaloga, reče: "Onako, nije naočit, ali je bistre glave, od djetinjstva ponešen za knjigom."

Jednog jutra zatekoh u kafani mladoga ljekara i brata mu Borila. Zaista nikada dotle ne vidjeh tako dva nejednaka brata! Doktor je bio crnomanjast, dugačka trupa, kratkih nogu, velike glave, ali te neskladne razmjere tijela popravljahu unjekoliko velike sjajne oči i pitomo lice.

Pošto se poznadosmo i narazgovarasmo, ponesoh utisak da se mladi doktor precjenjuje, da je uvjeren e će ove biti kako on želi, da je hladan i neiskren.

Ivanović je bio iz bogate kuće, - znalo se da će njegov dio imovine iznijeti do 50.000 forinti.

Doktor Ivanović uze gospodski stan, pa se dade u pohode. Najprije pohodi dva stara rebenička ljekara. Možete misliti kakvim ga srcem čekahu ti stari Eskulapovi žreci, koji su, valjada, pedeset godina, pijavicama i ricinusom liječili sve bolesti to Rebeniku i po kotaru. Pa doktor zaređa po boljim i srednjim kućama. Od ženskoga svijeta poteče gotovo jednoglasna hvala kako je lijepo vaspitan, kako se po svemu može suditi da će biti dobar, moderan ljekar!

Nabrzo se Ivanović dodvori i ljudima od uticaja, svećenicima, višim činovnicima, bogatijim trgovcima, čak i starim medicima.

Počeh se s njim sastajati svakoga dana, poslije ručka, u kafani, gdje igrasmo bilijara. Malo po malo, poznadoh ga skroz i uvjerih se da je neizmjerno sebičan, gotov na svaki kompromis sa svojom savješću. O našem narodnom pokretu govorio je s bagatelisanjem, tvrdio je da još zadugo moramo biti potpuno podložni talijanskoj kulturi, jer da nemamo ni elementarnih uvjeta za samostalni kulturni razvitak.

Ivanović je bio veoma vješt igrač na bilijaru, u tome jedini u Rebeniku prema meni. A ta je igra bila moja velika strast. Poslije nebrojenih partija bilijara, nas dvojica zapodijevali smo razgovor, pričajući jedan drugome đačke doživljaje i uspomene iz dva toliko različita svijeta, romanskog i germanskog. Po sebi se razumije da smo govorili i o našim ljubavnim doživljajima. Doktor se ponosio svojim uspjesima na ljubavnom polju; po njegovu pričanju, bio je prosto neodoljiv. Počeo je, veli, na tome polju vojevati još kao gimnazijalac, pa docnije, o školskome raspustu, u svome selu imao je harem, a već u Beču njegovim žrtvama ne bješe broja.

Jesen je bila lijepa. Doktor zavede u nas sasvim nov običaj, izlete u polje, u povećim društvima muških i ženskih. To je bila njegova zasluga, a to je mogao u ono vrijeme samo Ivanović pokrenuti i izvesti u Rebeniku. U tim izletima veselo se provodilo: jelo se, pilo, pjevalo, igralo a doktor je bio duša svega toga; sve je on predviđao, za sve se starao. Prema udavačama, da se kojoj ne bi zamjerio imao je jednu mjeru ljubaznosti. A uticaj njegov na ženske glave bio je veliki, iako su ga među sobom zvale nadimkom "doktor Patak" zbog njegovog geganja u hodu.

Zadugo nije Ivanović nijednoj srce zanio, ali, s vremenom, u odnosima prema njemu bilo ih je tri vrste: bilo je onih koje su se njemu nametale; koje su ga još proučavale; koje su bile sasvim nemarne prema njemu. Razumije se, u toj trećoj vrsti bile su: najljepše i najbogatije. Od ovih, jedna se osobito isticala objema osobinama", a pored toga i gospodskim porijeklom. Samo dobro oštre oči i dobro ispitljive mogle su ponjekad opaziti na doktorovu licu kao njeki oblačak sjete, kad bi se zabavljao sa lijepom i bogatom plemićkom, a i ona bi ponjekad se zagledala u njega njekako kao u nedoumici, bez izraza kakvog osjećanja. Plemenita Ana Kovićeva, jedinica u bolešljive i suviše pobožne matere, bila je veoma sentimentalna, zasićena romantičnom lektirom.

Kad nastadoše vjetrovi i magle, mi, samci, ne izbivasmo već iz kafane. Ivanović se poče družiti sa fratrima. Uz to postade oprezniji nego što je dotle bio. Na mahove pak posta veoma razgovoran i veseo. Ja sam tumačio tu plimu i oseku tim da je to u vezi sa njegovim odnosima sa gospođicom Anom, jer se već znalo da svraća u kuću, da liječi mater i ponjekad da ih obje prati u crkvu...

Njekoliko dana pred Božić vrijeme se popravi, nastade "babje ljeto", te jednoga dana mogosmo učiniti izlet. U toj prilici uvjerismo se da je doktor znatno napredovao u milosti lijepe djevojke. Ona ga je svakog časa zivkala, te za ovo, te za ono, a on je jednako imao čuvidu hladna i učtiva čovjeka, ali bi se ipak na toj čuvidi počešće opazilo trzanje i promjena boje. Ana ga gledaše pravo u oči, često izvještačenom umiljatošću, kao da ga sažaljeva i u isto vrijeme hrabri, kao da mu govori: "Žao mi te što stradaš, ali ko zna? moglo bi biti da ti to bude i naknađeno..."

Njekoliko dana poslije toga, dođe doktor kao obično u kafanu, ali neobično dobro raspoložen. Za vrijeme naše partije on je pjevušio, dobacivao dosjetke, prijateljski zadirkivao okolne, koji se, kao svagda, navrstaše oko biljara.

Poslije igre, doktor me pozva u šetnju, s njekim izrazom na licu, koji kao da je značio: "Ima velika novost." I zaista odmah započe:

- Znate li šta je novo?

- Da čujem! - rekoh, a pomislih u sebi: doista će mi saopštiti da se vjerio sa plemićkom!

- Novost je ta, - idem da božićujem u selo, kod svojih.

Rekoh nemarno:

- Pa to će biti lijepo!

- Nijesam vidio svoje, osim Borila, ovo je peta godina. A čujem da je stara bolešljiva, a imam i njekog posla u selu. Elem, sve je to za vas sporedno, a glavno je da vas pozivljem kao svoga gosta!

Tada se baš začudih, jer ni po čemu ne mogoh se nadati takome znaku prijateljstva. Doktor me uze pod ruku i nastavi:

- Vjerujte, učinićete mi prijateljsku ljubav a, nadam se, i sebi veliko zadovoljstvo, jer i vi ste seljačko dijete. Prvo i prvo, provozaćemo se po ovakvom krasnom vremenu, pa onda, uživaćemo u svojim starinskim božićnim zagorskim običajima! Polagaćemo badnjak, uranićemo na polunoćnu službu i pjevaćemo zajedno sa našim dobrim pukom:

"U se vrijeme godišta

Mir se svijetu nav'ješta..."

- Zatijem, sjutradan, ljubićemo se sa lijepim djevojkama i nevjestama, jer običaj to dopušta toga dana! "P' onda, bratikoviću si ga moj", naješćemo se pečenice sa ražnja, pogače ispod crepulje, napojićemo se domaćeg vina, nagrijaćemo se vatre na ognjištu, i tako dalje, i tako dalje. Kažite pravo: zar vas sve to ne privlači?

- Još kako! - rekoh iskreno.

- E, pa onda, stvar je svršena. Poći ćemo prekosjutra, na Badnji dan, oko osam časova izjutra. Kola će nas čekati pred gradskim starim vratima. Uzeću onoga mlađega kočijaša, Jusufa, - sigurniji je. Ostaćemo gore prvi dan Božića, a drugog dana imam posla u gradu. Dakle, dvije noći i jedan dan.

Na Badnji dan ustadoh ranije. Nebo je bilo mutno i duhao je studen vjetar. Iako sam bio uvjeren da se Ivanović predomislio, ipak se uputim ka starim gradskim vratima, pred kojima nađoh spremna kola i kočijaša Jusufa.

U ono vrijeme bila su u Rebeniku svega dvoja javna i to otvorena kola i dva kočijaša, jedan star, drugi mlad. Stari se zvao Đerek, a mladi Jusuf. Nemojte pomisliti da je prvi bio Mađar a drugi Turčin. Bože, sačuvaj! Obojica su bili naši ljudi, iz gornjih krajeva, a ko bi ga znao zašto im baš taki nadimci prionuše! Jusuf bješe pravi kolos, mlad, plav, dobrodušan, nedotupavan, užasna izjelica, ali niti je pio, ni pušio, - prava bijela vrana među svojim drugovima po zanatu. Mrzio je ženske i popove. Ljutilo ga je kad bi mu se reklo da se njeka u njega "zagledala", ili kad bi mu njeka sluškinja iz šale tepala. Da je planinac, poznavalo se na prvi mah po govoru i izgovoru, a znalo se da je pravoslavni i da savjesno drži beskrajne postove.

Kad mu se primakoh, započeh:

- Šta je, Jusufe, bolan čoče? Kuda se to spremaš po zlu vremenu, koje evo prijeti. Koga ćeš to da voziš i kuda?

Jusuf se trže kao iza sna, jer dotle bješe blenuo u nješto. I odgovori:

- A dotura voziću!

- Koga dotura, bolan? Imamo ih u Rebeniku tri, vala botu!

- A dotura Patka! - izmače se Jusufu, pa ga spopade takav smijeh da se tresao od glave do pete.

- A tako, Jusufe, je li? A bog ti i božja vjera, kazaću ja gospodinu doturu kako ga ti to zoveš, pa da vidiš šta će biti zbog toga, da vidiš kada te onaj lav ščepa u svoje kandže, pa te svega izmrvolji, kao krumpijer!

Na to Jusufa spopade jači smijeh.

- A kuda će dotur? Putuje li sam?

- A što pitaš kad znaš, kad ćeš i ti s njim! - veli priprosti Jusuf.

U tome stiže Ivanović, obučen kao da se sprema u Sibiriju, sa šubarom, bundom i u čizmama. Bješe dobre volje. Započe:

- Po svoj prilici, sprema se snijeg, a to je dobro, jer naši seljaci ne mare vedar Božić. Kažu: "Sačuvaj nas, bože, vedra Božića i oblačna Đurđeva dne." Sad, ako im donesemo snijeg u Golubac, reći će se da smo srećni gosti... Što si, Jusufe, tako zinuo put mene, kao da se spremaš da me proždereš?

- Ja, k'o velim, gospodine, sve je tako, k'o što reče! Znaš ti i to, vjere mi!

- Hajd'! Sjedajte! Tjeraj!

Posjedasmo. Jusuf se prekrsti, pa ošinu konje.

Sjeverac nam duhaše u lice. Po cesti, koja se već od grada penje, pa dalje, po vinogradima i glavicama rebeničke okoline, nije bilo vidjeti žive duše. More je bilo čivitaste boje; dugački vali pogonjahu se i propinjahu se. Dvije ili tri lađe jedrenjače primicahu se našem pristaništu klanjajući se.

Što se većma penjasmo, bivaše jezivije. Na zapadu kotrljahu se mutni, golemi oblaci, leteći jedan za drugim, a kako koji stigne na granicu neizmjerne tamne površine nebeske, onoga trenutka utone u nju! To mi je napominjalo vojske koje se spremaju na napad. Glavna je na okupu, a zaostali dijelovi prikupljaju se žurno. Borba će nastati skoro!

Ivanović je sjedio duboko zamišljen, na čelu mu se udubile brazde, a oči je okrenuo na stranu, - izraz čovjeka koji bira i omjera svaku riječ, koju se sprema da izusti. Meni se zače sumnja da on ne ide kući iz sentimentalnih razloga, nego radi svoga dijela, a mene da je poveo kao "čovjeka od zakona". Pokušah da odbacim tu pomisao, zapitah:

- Šta je, doktore? Kakve vas to krupne brige more?

- Mislim o jednom čudnom patološkom slučaju, koji me veoma interesuje, a ne mogu mu uhvatiti kraja.

- Tako! A ja u sebi rekoh da ste s mislima u Malome Golupcu, kod svojih! Doktor me čudno pogleda.

- A što? Ono, doduše, željan sam i svojih, ali do malo bićemo zajedno... Slučaj bolesti koji vam pomenuh može i vas zanimati. Da čujete!

I uze opisivati bolest njeke težakinje iz rebeničkog zagrađa. Ta žena ne samo što izgleda zdrava, neto zdrava je danju, ali noću, svake noći od deset časova, otprilike, pa do zore, spopadnu je teške muke, - trza se, pjeni, previja se od zagonetnih bolova, kojima se ne može znati povoda... Doktor reče da namjerava opis toga slučaja poslati njekom svom profesoru u Beč...

Nakon časa i po vožnje, nestade nam ispred očiju mora. U isti mah počesmo se spuštati u dolju, u kojoj se nalazi selo Mirac. Na pomol Mirca, počeše padati prve pahuljice snijega. Za njeko vrijeme nalijetahu iskosa" meni s boka, pa vrlo brzo zagustiše. Jusuf zaustavi da se konji izduhaju, pa ih potjera dobrim kasom. Cesta je okretala nadesno, ka selu, te nam vjetar sa snijegom zađe iza leđa. Proletješe nam ispred očiju gomile kućica sa slamnim krovovima, nad kojim se povijaše dim. Pri dnu doline, srete nas njeki seljak, goneći njekoliko goveda i konja. I on doviknu:

- Kuda ste krenuli po ovakvom vremenu, ako boga znate? Ne vidite li da će udariti salauka!

Jusuf se okrenu k nama i odmahnuv glavom započe:

- I ja k'o velim...

- Muči, kljusino! - prekide ga doktor... - Ti k'o nješto veliš! kao da i tebe njeko može slušati! Tjeraj i gledaj svoj posao.

Okrenuv se k meni nastavi.

- Prošli smo trećinu puta, a još nije podne. Istina je da dolazi opet brijeg, većma strmenit, ali ispod njega, s onu stranu, nastaje ravnica, mnogo duža od mirčanske. Dalje su manje uzbrdice. Računim da ćemo stići prije sumračja.

Kad stigosmo pod brijeg koji je doktor pomenuo, Jusuf siđe s kola i uputi se pješke, uporedo sa dešnjakom. Tada istom zagusti snijeg, te sam gledao stvari oko sebe kao kroz kakvu koprenu, a odjednom, od brzine kovitlanja pahuljica, počeše me boljeti oči, te oborih glavu i zažmurih.

Vjetar je popuštao, ali je bio oštriji. Malo po malo, poče nestajati konjskoga bahata i zvrke točkova, te se vožasmo kao po kakvoj debeloj ponjavi. Nas dvojica pogureni, nijemi, stenjasmo pod bijelim oklopima.

Jusuf poče nješto govoriti, ali nijesam mogao razabrati riječi. Najposlije zaustavi kola i onda sam mogao čuti jasno ove uzvike:

- Aj, aj, moj stari Doro! Okupao si se u svome znoju, a šiba te studen vjetar! Jao tebi i sa mnom, striko Doro! Dobro je govorio meni moj pokojni kum: "Jusufe, sinko, veli, ko ti je kriv što nijesi pop, nego kočijaš." Te i ja tebi, moj matori: "Bolje bi bilo da nijesi konj, no recimo dotur! A šta ti mogu? Tegli, kada ti je suđeno! A-e-ist!

Rekoh doktoru:

- Čujete li mudrovanje našega Jusufa, kako žali konje i svjetuje ih da budu pokorni sudbini! Na to će Ivanović srdito:

- Neka ga đavo nosi i s njima! Bolje bi uradio da pohita, jer suviše sporo odmičemo. Pa se ispravi i viknu momčini:

- Čuješ ti, kljusino, ne štedi toliko tu tvoju braću, nego šibaj! Omrkosmo u planini.

Jusuf odgovori žalostivo:

- Ne može se, gospodine doture, i konji su božji stvorovi! Što se ne može, ne može!

Bilo je dva popodne. Već mi se prsti na nogama bjehu počeli mrznuti, te počeh lupkati stopalima. Doktor uze psovati u sebi. Snijeg već nije padao pahuljama, nego golemim loparima. Kola su se čas zaustavljala, čas kretala; konji su na mahove rzali, a Jusuf je sve jednako tješio blagim utjehama.

To je užasno dugo trajalo.

Najposlije, kočijaš sjede na svoje mjesto i okrenuv se reče:

- Evo nas u ravnici, na pomol Konjevice. Ako zapovijedate, možemo malo svratiti u krčmu.

- U kakvu krčmu? - zapita doktor ljutito, ali i radoznalo... - Otkad u Konjevici ima krčme?

- Od prije tri godine. Može se lijepo što založiti i popiti.

- Dobro! - viknu doktor... - Poćeraj živo, pa svrati.

Konji pojuriše. Doktor poče trljati ruke, nekoliko od studeni, toliko, očevidno i od zadovoljstva. Veli:

-Pametna je stvar što se tu otvorila krčma, jer je Konjevica sredokraća između Primorja i Bosne! Dakle, tu ćemo se potkrepiti, pa ćemo dalje veselo.

- A koliko je daleko od Konjevice do Maloga Golupca?

- Najviše čas i po, a uzbrdice su blage. Moje je selo treća dolina od grada, - velika i rodna dolina. Imamo i lijepih dubrava i žive vode u izobilju. Ljeti bi se moglo lijepo živjeti u Golupcu. Sagraditi vilu, pa...

Ne dovrši što je htio reći, a ja dopunih u sebi ovako:Pa sa svojom lijepom, mladom plemićkom ljetovati tamo. "Jer, očevidno, to mu je bilo u pameti!

Usred mećave i nevidjelice kola stadoše. Jusuf viknu: "Evo nas pred krčmom! Silazite ako hoćete." Ja nazrijeh nješto veliko, četvrtasto, crno, blizu ceste. S mukom siđosmo i uputismo se ka crnilu. Ono što mi se vidje četvrtasto bjehu mračna vrata od krčme. Primakav se, vidjeh nad vratima dva prozora, a uz tu zgradu pribijala se druga niža, niža, iz koje kuljaše dim. Doista nas niko ne ču iznutra, ali mi začusmo smijeh zvonka ženskog glasa.

Viknuh ispred vrata:

1 Pomoz' bog vama, unutra!

Smijeh prestade, a zamijeni ga strahovita psovka i nastade njeko komešanje. Kako bjeh

kročio unutra, ustuknuh i spremih se na odbranu, zaoštri mi se e vid i vidjeh ovo: u polutami, za tezgom, nazrijeh njeku stasitu, mladu ženu koja, koja problijedi kao smrt! S desne strane, gdje bijahu velik sto i klupa, njeki omalen čovjek, s nožem u ruci, hoće da se otme drugom, koji ga je uhvatio sastrag, za haljine. Njegove zakrvavljene oči bjehu obraćene na nas. Na prvi mah pomislih da hoće da kidiše na Jusufa, ali ovaj utrča vičući:

- Što bi doturu!?... Što pobježe!?... Šta je, Pavle!?...

Pa se Jusuf skloni u prikrajak, i stade vikati: - Pavle! Pavle! Drž' ga!...

Tada razumjeh kome je dar bio namijenjen. Pavao se otrže i htjede poteći iz krčme, ali ga ščepah odostrag za mišice, podmetnuh mu nogu i on pade ničice, a ja legoh vrhu njega svom težinom! Nož mu iskoči iz ruke, mlaz krvi šiknu ispod glave mu. Stadoh vikati:

- Držite! Pomozite, Jusufe, konopac! Brzo donesi konop iz kola da vežemo ovoga ludaka!... Poludio je doista!

Iza vrata, koja bijahu iza tezge, kroz koja se izlazilo u manju zgradu, nastade zapomaganje one žene:

- Jao! Nemojte gospodine, vas nije htio! Jao, milostiva majko božja: nije htio vas, nije htio vas, nego Ivanovića!

U bjesnilu viknuh:

- Vezujte ga!... Jusufe, kamo te?

- Ev', ev', ev', - viče Jusuf, unijevši uže. Njeko kleče pored mene i dirnu me u rame. Bješe star seljak. On započe:

- Ustani, gospodine, ako boga znaš! Ne vidiš li da je može biti mrtav!

Užasnut, skočih. I ona dvojica zanijemiše, ukrutiše se, zjenice im se raširiše. Ali opazismo da Pavlu noge cepte, te njih dvojica lagano ga okrenuše nauznak.

Bješe strašno pogledati ga! U padu raskrvavio usta i ugruvao čelo, te mu je lice bilo od tri boje! Rasta je bio osrednjeg, ali žilav i čvrst, malene glave, gustih crnih brkova.

Stari seljak poprska Pavla vodom, pa mu obojica pomogoše da se digne, pa ga posadiše na klupu, leđima uza zid.

Nakon podužeg tajca, Pavle se povrati i oči mu živnuše. Stari ga zapoji vinom, a on skrenu oči na mene. U tome pogledu nije bilo ni prijetnje, ni mržnje, nego neizmerna tuga. Ja započeh:

- Nesretniče, što si htio! Na koga si htio kidisati i zašto?

On lagano zamaha glavom. Jusuf se umiješa:

- E, brže, treba da govoriš! Ovo je gospodin sudija!

Na to stari seljak skide kapu i zausti nješto, ali Jusuf nastavi:

- Ćio si da proburaziš dotura! Nije šala! Deset godina tamnice ne vali ti!

Ja naredih Jusufu da odmah preže, da stignemo nesrećnoga doktora, koji može zaglaviti po onoj "salauci". Zatim se okrenuh seljaku:

- Govori ti, što znaš! Brzo! Nemam kad čekati! Dakle, ko je ovaj čovjek i zašto je htio •ubiti dra Ivanovića?

Starac sleže ramenima:

- Ne znam, tako mi oba svijeta, gospodine! Ja sam odovud iz sela. Došao sam da kupim pića. Tako smo tu sjedjeli i razgovarali se i šalili se, kad vi naiđoste, pa eto što bi!... A krčmar se zove Pavao Razmanović, iz Maloga Golupca. On je ovđe, nema ni četiri neđelje.

- Zovni njegovu ženu! - prekinuh ga ja.

- A ono mu je sestra, - reče stari. Pavao huknu, ispravi glavu i gledajući me pravo u oči izreče promuklim glasom:

- Ivanović je osramotio moju sestru. A sad imade obraza ući mi u kuću!... Ubio bih ga da je Savaotov sin!...

Sve se okrete oko mene. Pobjegoh. Skočih na kola i viknuh Jusufu:

- Ćeraj što brže.

Snijeg je vijao jače. Ni naprijed, ni sa strane, nije se moglo vidjeti ni na tri koraka!

-Ćeraj Jusufe, ćeraj, - ponovih... - Nesrećnik će zaglaviti.

Jusuf nemilostivo šibaše jadne kljusine a meni se činilo da na mjestu tapkaju, da se ne odmiču. Držao sam u ruci časovnik i svakoga trenutka kresao žigicama; činilo mi se da se skazaljke se ne miču!

Jusuf se okrenu i reče nješto, a ja mu viknuh:

- Ne osvrći se, ne govori, molim te, nego gledaj pred konje i sa strane, nećeš li ugledati dotura!... Viči ga po imenu!

Jusuf stade vikati kroz mećavu:

- Doture-e-e! Doture-e-e! E, ima li koga na putu?... Doture-e-e!...

- Šta da radim, ako ga ne nađemo!? - pitah se u očajanju. Ako je od straha i umora pao u nesvijest, te ga zatrpao snijeg!

Jusuf neprestano šibaše i dozivaše. U njeki mah kola stadoše i Jusuf skoči s njih, viknuv:

- Evo ga! Skočih i ja.

Doktor, u snijegu do koljena, poguren, oslonjen objema rukama na štap, stajao je na cesti.

- Doture!... Doktore!... - povikasmo oba u jedan glas, pa ga uzesmo među se pod ruke i dovedosmo da kola. Jusuf iščupa iz pozadine rukovijet sijena, te mu obrisa haljine i pomogosmo mu da se popne. Ivanović je, dršćući užasno, naglo dihao. Jusuf iščupa još sijena, kojim istrlja konje. Istom, pošto se odmakosmo, doktor šapnu:

- Kakav doživljaj? Šta kažete, a!?

- Vi ste ljuti? - dodade, pošto ne prihvatih riječ. - Prepali ste se jako?

- Ne koliko vi, zaista! - rekoh najposlije.

- Otkuda sam, vraga, mogao znati da su Razmanovići tu, na Konjevici, da drže krčmu? Jusuf je to mogao znati!

- Ako je Jusuf to znao, nije mogao slutiti da vi dugujete Razmanoviću za čast njegove sestre.

Ja postadoh krut, a on s mukom izgovaraše riječi, što sam pripisivao uzrujanosti.

- A vi to vjerujete? - zapita on još laganije.

- Ne potrza se nož ni za što, poslije pet godina!

- Hoćete li mi ispričati sve što je bilo? Ispričah mu sve redom što se u krčmi dešavalo i govorilo, svaku riječ, svaki pokret. Govorah lagano, usiljavajući se, ali htjedoh da čuje sve potankosti. Za vrijeme moga govora, on je ječao, lagano, savlađujući se. Kad svrših, on prihvati:

- Grijeh mladosti, a... najposle i nije, jer je Anđuša bila svačija!

- Ne vjerujem, - ote mi se sama riječ.

- Pardon, gospodine...

Odmah doktor jeknu glasnije. Iz daljine se začuše pucnji, a nazrijeh i svjetlomrcanja pod brdima. Valjda je Mali Golubac na pomolu. Zapitah Jusufa, a on odvrati:

- Jest, ja! Ono sad prilažu badnjake. I konji sad sami idu brže, jer slute da su na domaku.

Zaista nesrećne životinje kasahu gušeći se. Jusuf ponovo uze tepati.

Doktor huknu i prošapta:

- Groznica... Jaka groznica.

Nu, pomislih, jevtino si prošao prema onome što ti se spremalo! Odležaćeš groznicu, pa ćeš opet sve zaboraviti... Pitah se, ko je upravo spasao doktora, stari seljak, ili ja? Ili oba skupa? Ali, ko je od nas dvojice većma spriječio nesreću? Bez sumnje da ne bi mene, Razmanović bi stigao Ivanovića.

- Meni je zlo!... Brže! - reče on, dišući naglije nego do tada.

Kroz mrak uđosmo u Mali Golubac. Iz kuća se viđahu veliki plamenovi. Pred jednim dvorištem ugledasmo zapaljenu buktinju, a prema plamenu poznadoh glavu krupnoga Borila. Zublju je držao njeki mladić. Do njih bjehu dvije ženske, njeka sitna baba i mlada, stasita žena. Kad se kola primakoše, gomilica se stade primicati, a ja brzo iskočih i rekoh:

- Pomozite doktoru da siđe. Razbolio se na putu.

Pa kroz dvorište uđoh pravo u prostoriju pri zemlji, gdje je na sredini poda gorjela velika vatra. Do srednje zgrade, bila je dvobojna, manja kuća, a sa strane dvorišta staje.

Kraj ognjišta sjedio je seljačić i okretao je ražanj sa prasetom. O verigama višaše kotao, a na žaru bjehu pristavljeni lonci. U kutu je bio razboj: za njim pregradak, duž stijena kovčezi i haljine i seljački, drveni krevet; na drugoj strani, oružnica sa dugim puškama, jataganima i kuburama. Ele, bogata seljačka kuća, uz koju ima još i "kula".

Sjedoh na domaćinsku tronožnu stolicu sa naslonom. Tu zapalih prvu cigaru od Travnja.

Začu se tutanj koraka u kuli, - najprije na drvenim stubama, pa po podu. Dječak blenuo u mene te zaboravio okretanje. Ja ga opomenuh i počeh ga pitati o sitnicama. Bješe siromašak, iz sela, slušče u Borila. Doktora ne poznaje. Borilo ima još dva momka. Najbolja im je mlada gospodarica. Stara se uvijek liječi travama i čeka sina da dođe da je izliječi. U selu se priča da je doktor izučio četrnaest škola - šest malih i osam velikih!

Uđe Borilovica, žena, po stasu i snazi, prema mužu. Pozdravi se sa mnom, pa samo što reče: "Šta bi braju?" pa odmah se dade na spremanje večere. Za njom uđe momak i unese morsku ribu, koju smo im mi donijeli. Za njim, troje-četvoro djece, koja se skloniše u kući. Za njima, Jusuf, koji sjede kraj vatre. Najposlije dođe Borilo, pruži mi ruku i reče:

- Dobro došli!

- Daj bože! - prihvatih... - Vidje li, što se desi? Doktor je prozebao. Borilo zavrti glavom i reče:

- I ne prozebao u onakoj trci i strahu po mećavi!

- Dakle, znaš već. šta je bilo?

- Od Jusufa sam čuo.

Domaćica postavi za nas dvojicu odvojeno, na trpezici, a veliku namjesti s druge strane ognjišta. Domaćin ustade a za njim momci i djeca. Ustadoh i ja. Borilo se prekrsti i svi u glas s njim započeše "Oče naš". Momak skide pištolj s oružnice, i s vrata oglasi večeru, pa posjedasmo.

Naklatismo se svojski, osobito Jusuf i ja. Bilo je za jelo: kuvana krumpira i graha, ribe pečene i pržene, pogače i uštipaka. A za, piće prekrasne hrvaštine (vina crvenkasta, tanka, reska).

Poslije večere, domaćica isprati djecu u pregradak, momci otidoše da pripaze na stoku, a ja i domaćin ostadosmo sami. Ja sam pušio, a Borilo odupro lakte na koljena, a dlanima podnimio se, pa gleda u vatru. U njeki mah zapitah Borila:

- Prijatelju, kakva bješe cura Razmanovića, dokle bješe u selu?

Borilo me pogleda s izrazom kao da se domišlja: šta hoću tačno da znam?

- Pitam te, je li ona bila... svačija? - dodadoh.

On odmahnu glavom:

- To bi bio grijeh reći!

Nakon njekoliko trenutaka, nastavi:

- Razmanovići su nama neki daleki rod. Njih dvoje, Pavao i Anđuša, za rana ostadoše sirotani. Pavao je mnogo stariji od sestre, jer je bilo još djece među njima, koja pomriješe. Anđušu uze u kuću naša stara, kao pomoćnicu. Bilo joj je istom šesnaest godina. To se desilo one godine kad je ovaj naš svršio gimnaziju i proveo s nama osam nedjelja, a zatim otišao u Beč... Šta da vam pričam? Pred Božić, otkri se da je djevojče pod bremenom... Možete misliti kako nam je bilo! Da nas je polovina u kući pomrlo, ne bismo žalosniji bili. Prikrivasmo bruku do Uskrsa, pa onda, dogovorno s njenom tetkom iz drugoga sela, otpravismo je onamo! Ali se stvar razglasi, te dođe do ušiju i Pavlu, te stiže bijesan da, na vrat na nos, rasproda ono svoje siromaštine, a k meni dođe, to toliko da mi kaže da će mi ubiti brata! Nudio sam mu dvije najbolje svoje njive, obećavao mu da ću udati Anđušu, sve je bilo uzalud, nije htio da čuje ni za što!... Ovome našemu pisao sam sve i svjetovao ga da za živu glavu ne dolazi kući, dok se stvar ne zaboravi...

Borilu potekoše suze.

Stana se vrati iz pregratka, pogleda rasplakana muža, pa sjede do njega i pokri lice rukama. Poslije duga muka, zapitah:

- Je li živo dijete?

On potvrdi glavom. U čudu, žena pogleda muža, pa mene, pa zapita:

- A, o tome je riječ bila?

- O njemu, da, - veli on... - A ti i ne znaš što je bilo na Konjevici?

Pa joj ispriča. Žena je prste lomila i davala svakojake znake čuđenja i strahovanja. Kad on svrši, Stana reče:

- Eto vidiš, Borilo, kako pogodi onaj moj san? I pamti šta ti kažem, neće na tome ostati!...

A Borilo poče:

- Jadan ti san, da sam znao e je Pavao na Konjevici! On je tamo ima nekoliko nedjelja. Kad sam ja jesenas prolazio, bio je krčmar neki Ličanin...

Borilo ustade, rekavši:

- Odoh da zamijenim jadnu maju, koja ne sluti od čega joj se sin razbolio. Nemojte joj ni kazivati.

Pošto otide, Stana će meni:

- Moj gospodine, da vi znate šta nas je zbog mladoga jada stalo! Srećom, dijete je muško. Kao jabuka je, - na mater! Ovaj moj prosto gine za njim. Hoće, veli, da ga dovede u kuću, kad navrši šestu godinu...

- Ama, rekoh, zna li doktor da ima dijete?

- Kako ne bi znao!? - veli žena i osmijehnu se sjetno... - Ali ga vidio nije, a nije mogao i da je htio, jer već nije dolazio kući, ovo je peta godina. A ne bih rekla da ga srce za njim boli... A eto, mi čusmo da hoće da se ženi, da uzimlje njeku velikašicu?

- Od koga ste čuli? - pitam ja. Žena se zbuni, pa namah reče iskreno:

- Pa... pisao nam je.

- Tako? Ja mislim, on je najviše stoga i došao ovamo?

- Valjda, - potvrdi ona.

Dalji razgovor prekide nam baba Ivanovićka, sitna starica, žutih obraza, neobično živih očiju. Pošto se pozdravismo, reče:

- Lovro je sav u vatri i tuži se da ga probada u grudima, rano moja! Ma kažite vi meni, je li on zdrav pošao? Je li se što tužio prije polaska?

- Pa jest, - rekoh, ne znajući šta drugo da kažem.

- Bože moj, pa zašto je onda putovao? Živa sam premrla! Snaha je nješto ružno o njemu sanjala, - jesi li pričala gospodinu?

- Nijesam, majo, - nijesam imala kad. Hodi, majo, večeraj.

- Ja mislim da take snove, koji na zlo slute, treba tumačiti s protivne strane! Tako su stari tumačili. Šta vi mislite, gospodine? - zapita baba, sjedajući za sto.

- Tako sam i ja slušao, majko, a vi seljaci to bolje znate.

Jusuf i dva domaća momka uđoše da se griju i da se naliju, pa uzeše pretresati pitanje: je li prase pečeno? Umiješaše se mlada domaćica, pa i stara. Bilo je tu dokaza "za" i "protiv", dok najposlije stara nožićem malo raspori pečenicu, te uvjeri sebe i ostale da prasetu treba još najmanje "dobra ura vatre".

Poslije toga, bilo je i malo šale. Stariji momak Ivanovićev reče Jusufu:

- Valaj, šteta za tebe, što se ne mrsiš! Omastio bi brke!

- Je li ja, je li? - zapita Jusuf, gledajući onako usplahireno, kao što gleda čovjek koji se nalazi u velikoj nedoumici šta će da odgovori... - Ja k'o velju, k'o čuo sam od starijih kaluđera, brte si moj, da čovjek, veli, na putu i u tuđoj vjeri smije premrsiti.

Svi se nasmijaše, pa i stara.

Ja klonuh. Umor, jelo, piće, vatra činjahu svoje. Slušao sam te razgovore, kao da iz daljine dopiru. U tome dođe Borilo i reče:

- Lovru je sve gore! Idi sad ti, Stano, gore a ti, stara, prileži.

Ali one obje otidoše. Onda će Borilo meni:

- Vidim da se jedva držite od drijema. Ako zapovijedate, hajdemo u kamaru. Postelja je gotova.

Ustadoh s nategom i rekoh pokazujući krevet:

"Ovdje je meni dobro" Svukoh gornje haljine i legoh. Osjetih da me on pokri, pa onoga trena utonuh u nesvijest, kao nikada dotle...

Kad se probudih, nijesam se mogao osvijestiti. Osjećao sam se dobro odmoren, ali u isti mah veoma lijen, u onom blaženom raspoloženju duha i tijela, kako se samo mlad čovjek osjeća poslije dobro zaslužena spavanja. Pipam pod sobom vunen prostirač, pod njim slama, nad sobom potežak vunen pokrivač. U pomrčini, kroz neku pukotinu, otsijevaše kao pramen svjetlosti, kao od daleka požara; ozdo, sa poda svjetlomrcaše plamičak i mirisaše dim; iz ugla dopiraše nečije rkanje; napolju lajahu psi... Pa odjednom, kao što to biva, sve mi izide pred oči, sve, u svima potankostima, neobičnom brzinom!

Pitah se: je li moguće da sam sve to doživio za jedan dan? Ta, čini mi se da je od onoga razgovora sa Jusufom pred gradom proteklo tri dana! Još se zapitah: je li moguće zamisliti ovako dva nejednaka brata, onoga junaka, priprosta, duševna i poštena, i onoga, nitkova, sebičnjaka i lažova, u čijoj se koži skupila sva čovječja nevaljalstva, sve gadosti!? Kakva je to nemila šala usudova? Zar ne bi bolje bilo po naš narod da ostane u mraku neznanja, nego da se od njega odvajaju taki sinovi, koji će mu na taj način iz svijeta donositi tobože luču vidjela? Da je taj ostao neuk, doista manje bi štete od njega moglo dolaziti...

Napipah žigice, upalih svijeću na stolici. Bješe pet i po časova. Obukoh se i izidoh u dvorište, gdje mi veličanstven prizor zaplijeni oči. Sa sredine neba sijao je pun mjesec i rasipao zlaćanu svjetlost po sniježnoj smrzloj površini. Milijuni trepetljika treperahu na sve strane. Kratke i duge sjenke pružahu se po neizmjernoj bijeloj ravnici. Konture zgrada, drveta, brjegova, oštro se održavahu prema čistini neba. Pijetli pojahu, psi lajahu, različiti glasovi stoke sa svih strana dopirahu. Sjetih se da osviće Božić, te, čisto očekivah još da čujem pjesmu nevidljivog zbora nebesnika: "Slava na visini bogu, a na zemlji mir među ljudima dobre volje!" - A tih ljudi "dobre volje" svakako bješe dosta u Malom Golupcu! Svi oni tada spavahu, pošto potkrijepiše dušu molitvama i slavopojkama malome Isusu i njegovoj prečistoj materi.

Obuze me jeza i otrže me od božanstvenog priviđenja. Vratih se i sjedoh kraj ognjišta. Plamen laznu i osvijetli dva dječaka, koji spavahu na ponjavi. Bješe onaj mali pecibrav i drugi, nješto stariji. Spavahu duboko, s uživanjem, kao što je doista spavao mali "car svjetova", pod okriljem svoje majke i blage stoke, u vitlejemskoj štali, - kako doista ne počivaju obični carevi zemaljski!...

Brava škrgnu i uđe Borilo, iznuren, blijed sa crnim kolutovima pod očima. Sjede i briznu u plač.

To me povrati u zbilju života, od koje se bjeh mnogo udaljio. Zapitah:

- Šta je, Borilo?

- Zlo je! - odgovori on kroz jecanje... - Zli udes! Došao mi je brat tobože na božićkovanje, poslije toliko vremena, a ovamo doveo ga je zli udes njegov. Došao je da ga sahranim!...

- Neće biti tako, čovječe, - rekoh. - Nije svaka bolest na smrt.

- Bojim se, da ova jest, - veli on, gušeći se ... - Ne varaju znaci i slutnje... Vi ljudi od škole ne vjerujete u snove ali... Ne vjerujete ni u sudbinu, ali... Njega je stigla! Nije kriv Razmanović, što ga je sudba namjestila na Konjevici. Strava me hvata, srce mi se ledi, ali se bojim božjeg prsta!... Nije već pri svijesti!

Ustadoh naglo i rekoh:

- Hajdemo gore zajedno.

Nađoh doktora gdje leži otvorenih usta, usijanih i ukočenih očiju, žutih, utonulih obraza, - tako preobražen da ga ne bi poznao, - da ne bi motao vjerovati e to može biti za nekoliko časova. Dihao je naglo i, nakon svakog drugog-trećeg dihaja, ječao je. Sa strane sjeđahu mati mu i snaha, pogružene, očajne. Sve troje upriješe poglede na moje lice, da bi na njemu čitali utisak.

- Doktore! Doktore! - počeh ga zvati. Bolesnik skrenu malko one velike, zažarene oči na mene.

- Šta je to, doktore? Jedva čujno odgovori:

- Finis!

Rekoh nješto, - izreku njeku hrabrenja, zatim, povukav domaćina za rukav, izidoh iz sobe.

Borilo i stara stigoše me na dnu stuba. Kad izidosmo u dvorište, oboje me na jedan mah pitaju:

- Šta je ono rekao?... Šta je?

- Čujte, prijatelji! Ovdje treba zbiljska i brza pomoć, koju mi nijesmo kadri dati. Trebaju liječnici! Sad je oko šest časova. Do devet, mogu biti u gradu. Odmah ću potražiti i poslati vam oba naša stara ljekara, koji mogu biti ovdje odmah po podne. Borilo, probudi kočijaša i naredi mu da odmah upregne!

- Zar na Božić, prije svitanja, da mi ideš iz kuće, a došao si mi u goste!?... Pišite doktorima, pa neka nosi Jusuf, pa će biti svejedno, ako je suđeno, pomoći će!

- Ne! - rekoh odlučno, - ja idem... Drugo je živa riječ, a drugo je pismo, a u ovakvoj prilici ne možemo se osloniti na Jusufa. Ne zadržavaj me, ne dangubimo, poslušaj ti mene!

Baba uzviknu:

- Zlatni moj gospodine, to te bog uči doista! Pusti ga, Boro, jer on zna šta radi, ka'ono onaj, koji je bogu po volji!

Na to Borilo otide u štalu, baba uđe u kuću, a ja, da mi se živci smire, uzeh hodati po dvorištu.

Jusuf čupav, podbuven, mrzovoljan, kao čovjek koji bi rado otspavao još dva-tri časa, izvede konje da napoji. Borilo koji bješe za njim izišao, uđe u kuću.

Iznenadiše me kavom, što je u ono vrijeme bila velika rijetkost po našim selima. Popih dvije zdjelice. Ona dva mališana još spavahu. U pregratku djeca grajahu. Ja sam hrabrio mater i sina, kako sam najbolje znao. Dadoh im riječ da ću poslati oba starca, pošto, poto! Razumije se, uzeće ona druga kola.

Pozdravih se sa starom. Borilo me isprati do kola, noseći vunenu šarenicu da noge obavijem. Navukoh jaku i natukoh kapu pa odlijetjesmo.

Selo bješe budno. Po dvorištima, pred njima, po putovima, bilo je čeljadi i svi nas posmatrahu sa čuđenjem. Pošto izidosmo iz sela, konji potekoše kasom, a Jusuf se obazrije i poče:

- A naš dotur umrijeće, a? To me nemilo dirnu, te viknuh:

- Jezik pregriz'o, da bog da! Što zlo proričeš, uzmo jedna!

Jusuf se nimalo ne zbuni, niti se uvrijedi, nego slegnu ramenima i veli:

- A, bogme, to njegovi kažu. Pa onda, br'te moj, nije bog uzalud posl'o onaj san njegovoj snaji. Pa onda, ako ćemo pravo znam i: ja nješto!

Sjetih se one napomene Stanine o snu, o kome se u kući pominjalo, a kako sam već bio u mističnim strujama, to me zagolica, te mu rekoh da mi ispriča.

- Br'te moj, ružan je to san! - započe Jusuf. - K'o veli, k'o ona, snaja Stana, veli: "Čekamo ti mi moga djevera dotura, k'o znamo da će doći u selo. Cijelo selo čeka ga. Obaška su muški, obaška ženske. Muški su svi na broju, i stari i mladi, i ženjeni i neženjeni, ali među ženskima nema jedne stare, neto sve listom cure i nevjeste. I još nješto. Ljudi su svi u težačkom ruvu, a sve što je žensko u ruvu je stajaćem i okićeno. I još nješto, - što je najgore zlamenje, u toj gomili nijednoga djeteta ne bješe, a djeca su život, znaš? Kad, veli, ugledasmo u daljini konjanika na bijelu konju, u bijeloj odjeći. Ko snijeg se bijeli! Sav onaj narod graknu od čuda, a konjanik k nama, leti k'o munja, pa kad nam se primače, odjednom nestade bijelca pod njim, a on, ostavši na nogama, poče igrati. I svi poznadosmo da je to naš Lovro, bez haljina, u košulji prebijeloj! Tada se uhvati kolo oko njega i zaori se pjesma, a u tome se probudih".

Jusuf umuknu, ne skidajući očiju s mene. Ja slegoh ramenima, a on kao odmahnu glavom i završi:

- Ako to nije jasno, onda nije ni ovaj dan, što nastaje. P' onda, br'te moj, znam i ja nješto!

Koga to đavola on zna! rekoh u sebi. Šta je tome blesanu navrlo jutros da se po drugi put pozivlje na njekakvo svoje "znanje".

Na istoku zarudješe prvi pramenovi, kao otsjevi dalekog požara. Malo pomalo, rumen se raskola po istoku, te sunce pomoli svoje sjajno lice. Jusuf zaustavi kola, skide kalu, ustade, prekrsti se tri puta i izgovori:

- Sunce na istok, gospod bog na pomoć! Daj nam, bože, srećan put i srećan ovaj dan! Ko danas slavi rođenje Ristovo, slavio ga u miru i veselju!

Pošto sjede, okrete se trupom napola i stavi novu torbu preda se i reče:

- Baba poklonila Jusufu novu novcatu torbu - šta misliš!

Iz torbe izvadi cijelu pogaču, pečenu plećku prasetine, i sklenicu vina, a zatim izvuče iza pojasa nožić i dade mi ga, rekavši:

- A to je popudbina! Jedi gospodine! Ni na kraj pameti ne bješe mi da bih mogao jesti u to doba, ali kad neočekivano dođe preda me lečenje i pogača, prohtje mi se silno, kao da sam dotle samo to želio. Brzo svukoh rukavice i naklopih se, gotovo kao što bi i Jusuf, samo što bi on žvatao sporije.

Ne bjeh ni opazio da smo već stigli do zlosrećne konjevičke krčme. Bila je zatvorena, ali vrata na manjoj zgradi bjehu otvorena, a kroza njih kuljaše dim. Jusuf otrča onamo i stade u dimu, pred vratima. Po pokretima ruku, sudih da s njekih razgovara što je vrlo malo trajalo. U čudu se pitah šta to može biti? Valjda njeka poruka od Borila Razmanoviću? Kad se vrati, mrdnuh glavom a on, sjedavši odgovori:

- A ništa. Neka znaju da i ja nješto znam. Ja ga gurnem i pokažem ostatak jela, - tri četvrtine pogače i polovinu plećke.

- 'Vala! - veli Jusuf. - K'o velim: "Na putu se!" I to baš na putu putujem, a ne, recimo, da sam u kući. Dakle, velim, da se, s pomoću božjom, smijem omrsiti!

Prekrsti se, pa započe lagano "slagati".

Mene vino zagrija iznutra, a spolja me ozari sunce, te zadrijemah. Kako li se ugodno iznenadih kad me trže glas Jusufov...

Bjesmo pred starim vratima grada Rebenika, odakle smo trojica pošla, dvadeset i četiri časa ranije!

Ja preporučih Jusufu da ne priča po gradu događaj u krčmi. Dadoh mu napojnicu, pa otidoh smjesta ka bližem starom liječniku, kojega zastadoh u kući. Ispričah uglavnom šta je sa Ivanovićem i dodadoh da je baš njegova želja da mu obojica priteku u pomoć. Znao sam koliko će im to polaskati. Starac izjavi da je smjesta gotov na polazak, a posla svoga momka s pismom onome drugom.

Otidoh u svoj stan i legoh, te spavah do mraka. U kafani me odmah zaokupiše pitanjima. Bješe se razglasilo da je u Konjevici bio atentat na nas dvojicu, ali da sam ja savladao i razoružao napadača. Ja ispravih priču, a izvrnuh da je napadač bio pijan.

Sjutradan bio sam pozvan na ručak u Trenka. On i stara gospođa odmah me dočekaše pitanjima o događaju. Razumio sam da oni znaju istinu, te ne izostavih ništa, jer mi je namjera bila da se Razmanović ne potrza na sud.

Prođe i treći dan Božića, a ne dobih nikakve vijesti o bolesniku, - doktori se ne bjehu vratili. Ali, dan za tim, istom što bjeh ustao, dođe mi u stan Jusuf i od prve reče:

- Eto, umro dotur!

Za njekoliko trenutaka nijesam mogao progovoriti.

Jusuf nastavi:

- Umro je sinoć, priča Đerek. On, Đerek, br'te moj, ostao je sa doturima u Golupcu sve do noćas. Oni su se hranili u popa, a on u Ivanovića. Jad i žalost velika, veli, i u selu! E, nije šala, izgubiše svoga prvoga gospodina, - znaš, do sada još nije bilo gospodina iz Maloga Golupca!...

Zadugo ćutasmo obojica, pa Jusuf dodade:

- E, eto vidjeste li, što učini žensko! Đavo neka ih nosi!