Dobra djela ne propadaju

Bio je muž i žena, i imali su jednoga sina. Kad im sin poodraste, dadu ga na nauku, koja će mu u neko vrijeme i pomoći. On je bio dobar i miran, i za najviše pun straha Božijega. Pošto svrši nauku, otac mu da brod i u njemu trgovinu, da kroz prostrani svijet ide i da se trudi, ne bi li u starost roditeljima svojijema od pomoći bio. On se s brodom naveze, i ploveći po moru, sretne brod Turski i čuje, gdje u njemu veliki plač stoji, te zapita mornare na Turskome brodu: "Molim vas, šta se ta plač u brodu vašem čuje?" A oni mu odgovore: "Vozimo roblje, što smo kroz svijet zarobili, i to oni vezani plaču." Onda on reče: "Molim vas, braćo, upitajte kapetana vašeg, bi li ih na otkupe za gotove novce dao." Oni ga odmah veselo poslušaju, potrče i zovnu kapetana. Kapetan iziđe, i oni se odmah pogode, on kapetanu brod i trgovinu a kapetan njemu vezane robove. On ih prizove k sebi i počne ih pitati, oklen je koji, pa svakome reče da ide na svoju postojbinu, i tako redom jedno po jedno, dok najposlije dođe do jedne starice, koja je držala do sebe prekrasnu đevojku. Kad njih zapita, otkuda su, baba mu plačući odgovori: "Ja sam izdaleka, babica od dvora careva; a ova đevojčica, ovo je jedina šćer careva, koju sam ja iz malena gojila; pa po nesreći svojoj otide u bašču, podaleko od dvora. Prokleti Turci opaze je i uhvate, ona počne vikati, a ja opet po nesreći svojoj namjerim se blizu, pritrčim na glas, a oni uhvate i mene, i povedu obadvoje na brod." Potom one ne umijući kuđ hoditi, a i nemajući su što tražiti kuće svoje, zamole se njemu, da ih on uzme sobom. On ih uzme, đevojku vjenča sebi za ženu, i ode natrag svojoj kući. Kad dođe kući, otac ga zapita, đe mu je brod i trgovina. A on mu pripovjedi sve šta je bilo, kako je otkupio roblje i otpuštao kućama, "a ova" reče "đevojka jest šćer careva, a ova starica, ovo je careva kutnja babica; one ne umijući kud, a i nemajući su šta tražiti svoje kuće, ostadoše u mene, i ja uzeh sebi đevojku ovu za ženu." Otac mu se na to ražljuti: "Nesretni sine, što učini! Za što li izgubi moje blago bez i kake nesreće i bez i kake napasti?" pa ga išćera od sebe. On potom sa svojom ženom i s ovom staricom življaše dugo vremena u istome selu, ali u tuđoj kući, preporučujući se materi svojoj i ostalim prijateljima, ne bi li kakogod oca sklonili da ga jopet k sebi primi, i da mu druga brod napravi, obećavajući se da će unaprijed bolju pamet imati. Poslije toliko vremena otac mu se smiluje i primi ga k sebi sa ženom i s onom starcem, i dade mu drugi brod viši i ljepši od prvoga, pun trgovine svake, da ide jopet trgovati. On otplovi, a žena mu i ona starica ostanu kod njegovijeh roditelja. Kad doplovi u jedan grad, vidi gdje vojnici nesretne seljane po gradu hvataju i u tamnicu meću. On ih zapita: "Za što to činite, braćo? te siromaš u tamnicu mećete?" A oni mu odgovore: "Za to, za što nijesu carevine caru platili." Onda on pođe k vlasniku i zapita: "Koliko, molim te, ima oni narod pohvatani carevine da plati?" Vlasnik mu reče koliko i toliko. Onda on opet proda svoj brod i trgovinu, i otkupi sve pohvatane seljake, pa se opet vrati kući bez ništa, i padnuvši ocu pod noge kaže sve šta mu se dogodilo, i plačući počne ga moliti za oproštenje. Otac mu se još više ražljuti, i oćera ga jopet od sebe. Kako će sad nesretni sin, na koju li će stranu? kod bogatijeh roditelja sad prosi? Dok nakon toliko vremena opet prijatelji okolo njegova oca nagovarajući, da ga opet k sebi primi, obećavajući mu se oni, da više ne će biti onakov kakov i do sad, već da ga je nevolja na bolju pamet naučila. Već na sve duge jade otac mu se opet skloni, primi ga k sebi i dade mu brod još višlji i još ljepši od prvijeh. On ispiše na krmu od broda iznutra svoju ženu a na provu onu staricu: pozdravi se s ocem i s materom, sa ženom i sa svima u kući, i otisne se ploviti. Ploveći tako dođe pod jedan veliki grad, u kom je car živio, ispustivši svoja sidra stane grad topovima pozdravljati. Svi se građani začude, a i sam car, ne znajući ko je i što je. Kad bude pred noć, pošlje car k njemu svoga ministra da vidi, ko je i što je, i da mu reče, da će sjutra na devet ura ujutru car doći na njegov brod. Ministar pođe, gdje će viđeti čuda? ugleda na krmi od ovoga broda ispisanu njegovu vjerenicu a carevu šćer, koju mu je car još iz malena obećao bio, a na provu dvora careva babicu, koju su zajedno s njom Turci zarobili bili, ali od radosti nije mogao sam sebi vjerovati, niti je i kome za to što kazivao. Dok sjutradan, devet ura zazvoni, evo cara sa svojim ministrima na brod, počne se razgovarati, ko je i oklen je, i šetajući se s prove na krmu upazi đevojku ispisanu na krmi i staricu jednu na provu od broda, i on pozna svoju jedinu šćer i nje babicu, što su im Turci zarobili, ali ni on od velike radosti nije se mogao uvjeriti, već pozove kapetana dvije ure poslijed podne, da pođe u njegov dvor da ga iskuša, jeli istinito što mu srce kaže. Po tom se pozdravi s njim i otide. Kad su dvije zazvonile, kapetan otide na zapovijest carsku. Car ga počne ispitivati poizdaleka, što mu dolazi ona mladica ispisana na krmi od njegova broda i ona starica na provi! Spazi se on odmah, da je ovo žene njegove roditelj, i počne mu sve žitije svoje redom kazivati, kako je ploveći po moru srio Turski brod, pun robova, i kako ih je svijeh otkupio, i svakoga domu otpustio, "a ova đevojka" reče, "i s njom ona starica, ne umijući kuđ hoditi a i neimajući su što tražiti svoje postojbine, jer im je daleko bilo, ostanu u mene, i ja đevojku vjenčam za svoju ženu." Kad par to čuje, povikne: "To je moja jedina šćer, koju su prokleti Turci zarobili; a ta starica, to je od moga dvora babica, koja je nju još izmalena gojila i čuvala; a ti – ti ćeš biti krune moje našljednik, već trči natrag svojoj kući, i dovedi mi šćer moju, a ženu tvoju, da je viđu još jednom prijed nego li umrem, i dovedi oca svoga i mater svoju i svu familju svoju, i prodaj sve imanje svoje; tvoj otac biće moj brat, a tvoja mati moja sestra, a ti ćeš biti moj sin i krune moje našljednik, i svi ćemo življeti u jednome dvoru." Potom zovne ženu svoju caricu i sve ministre i kaže im, što se zbilo sa šćeri njegovom. Onda se počnu svi radovati i veliko veselje činiti. Potom car mu da svoj veliki i prekrasni brod, a on svoj ostavi onđe, ali reče caru: "Svijetla kruno! ne će mene kod doma mog vjerovati, ako mi ne daš jednoga od svojijeh ministara." Car mu da ministra, baš onoga kom je šćer svoju obećao bio. I tako se oni otisnu i stanu ploviti. Kad doma dođe, otac mu se začudi, oklen tako ubrzo doma se vrati, i brod ljepši i viši dobavi. On mu kaže sve šta je i kako, i materi svojoj i ženi i onoj starici objavi radosni glas, i "evo" veli, "ako ne vjerujete, evo vam carskog ministra, koga je car sa mnom poslao da se bolje uvjerite." Kad žena njegova ugleda ministra, povikne od radosti svekru svome i svekrvi: "Jest istina, dragi oče, ovo je ministar oca moga, a moj nesuđeni zaručnik." Oni onda prodadu sve svoje imanje, i otisnu se ploviti. Ministar ovi gledao je svakojako mladog našljednika careva a vjerenice svoje muža da ubije, ne bi li se on s njome vjenčao, kako mu je od nje roditelja obećano bilo, da bi onda on našljednik carski ostao. Kad su već bili na neki dio puta, zovne on njega notnjo, kad su svi pospali, da iziđe na kuvijertu da se s njim nešto dogovori. On prave misli bez i kakvog straha iziđe gore, a ovi ga onda uhvati i preko broda u more baci. Brod je jedrio, i on se već nije mogao njega uhvatiti. Onda ministar otide opet spavati. Mladoga našljednika carskog iznese sreća na jednu seku podaleko od kraja, ali pod jednu pustinju, đe nikome tuda prolazak ne bijaše, da bi ga izbavio. Kad ujutru svane, vide oni u brodu da njega nema, pa počnu plakati i jaukati sudeći, da se notnjo sam nehotice utopio, i nikako se nijesu mogli utješiti i za najviše njegova žena, jer su se premnogo pazili. Kad dođu kod cara, jave mu nesreću, koja im se u putu dogodila. Tada nastane tuga i plač u carskom dvoru za mnogo, i nigda se utješiti nijesu mogli. Njegove roditelje car primi i kod sebe ih uzdrži kao što je obećao bio. Nesretni zet carev sjedeći na ploči morskoj življaše o travici, koja bješe pri ploči prirasla, vas bješe već pocrnio, aljine na njemu izagnjile, da se ne mogaše poznati i ni od kuda žive duše, koja bi ga izbavila, dok srećom njegovom poslije petnaest dana i petnaest noći eto ti jednog starca na štapu pokraj mora đe ribu lovi. On ga odmah stane vikati i moliti, da ga na suho prenese. Starac mu se obeća: "Hoću" reče "ali da mi platiš." ""Od kud ću ti platiti" odgovori mu on, "kad ni haljine na sebi nemam."" "Ništa za to" starac odgovori; "evo ja imam pri sebi kalamar i pero, ako umiješ pisati da mi se potpišeš, od svega svoga, što bi i gda imao, da ćeš mi polovicu dati." On na to pristane sa svim srcem. Starac onda zagazi i dođe do njega, on mu se potpiše, a starac njega na suho prenese. Onda on od kuće do kuće, od sela do sela, go, bos, crn i gladan, dade mu neko gaće a neko košulju, samo što tijelo pokrije. Nakom trideset dana donese ga sreća u carev grad i pred carev dvor, te sjedne sa štapom u ruci pokraj vrata od dvora, a prsten vjenčani s imenom njegovijem i njegove žene a careve šćere još mu je na ruci stajao. U veče sluge careve prime ga u dvor i dadu mu što je iza njih ostalo da jede. Sjutridan pođe i sjedne ukraj vrata od carske bašče; ali dođe baščovan te ga otole oćera govoreći mu, da će sad car tuda proći sa svojom familjom. On se otole makne i opet sjedne u jedan kraj od bašče, dok evo ti cara gdje šeta s njegovom materom, a otac njegov sa caricom, a žena njegova s krvnikom njegovim, ministrom. Onim se još nije hotio otkriti, već oni šetajući prođu pokraj njega i dadu mu nekoliko novaca; ali na onoj ruci kojom je novce prihvatao, prsten je stajao, žena ga njegova ugleda, i ne mogući ni pomisliti daje on nje muž, reče mu: "Nu, daj mi ruku, da viđu prsten taj kakav je." Ministar, koji je do nje stajao, malo se ka i prepane i reče joj: "Odmakni se" veli "kako bi s ovom odrpanicom govorila?" Ali ga ona ne ćedne ni slušati, već uzme prsten i pozna ime nje i nje muža. Kako se njoj tada učinilo, kako li se srce bilo okamenilo, kad prsten ovaj viđe; ali se opet ustrpi i premuči. Kad dođu u dvor, kaže ona ocu svom, kako je prsten nje pokojnog muža poznala u prosjaka onoga što u bašči sjeđaše, "nego pošlji" reče "neka ga zovnu, da ga ispitamo, od kud je prsten oni u ruke njegove došao." Car odmah pošlje sluge, te prosjaka dovedu. Onda ga car počne ispitivati, od kud je, i kako se zove, i kako je prsten taj u ruke njegove došao. On se više ne mogaše uzdržavati da im se ne otkrije, već počne im redom kazivati, kako ga je ministar oni kad su bili u putu, preko broda u more bacio, i kako ga je sreća na jednu ploču blizu kraja nanijela, na kojoj je petnaest dana i petnaest noći živio o travi, koja je pri ploči prirasla bila, i nakom ovoliko dana kako ga je starac jedan otlen izbavio, "i evo" reče "Bog i moja pravica donese me opet mojim roditeljima i mojoj ljubi." Oni kad ovo čuše, onijeme od radosti, a pošto se malo razabraše, skoči car i zovne oca njegova i mater i kaže im, što se dogodilo od sina njihovoga. Ko bi sad mogao iskazati radost ovu, koja ih obuze, kad su se poznali, kako li veselje u tome dvoru postade! Odmah mu donesoše svijetlo i novo ođelo, izmiše ga p obukoše. Za toliko dana trajala je radost i veselje ne samo u njihovom dvoru, već po cijelom gradu, pjevalo se i veselilo, i njega za mladog cara okruniše. Car odmah zapovjedi, te onoga ministra uhvate i da ga zetu na volju da mu sudi. On mu sve oprosti, ne dade ga ni ubiti ni objesiti, već samo oćera ga izvan njihovog carstva, da više pod vlast njihovu ne pripada. Novi car počne carovati, kad nakom malo dana njegova vladanja, evo ti mu onoga starca, koji ga je iz mora izbavio, nosi oni potpis što mu je potpisao, da će mu kad god bi što imao, od svega polovinu dati. Došavši starac u dvor, zamoli sluge da ga pred cara puste. Sluge uljezu k caru i kažu mu, da jedan starac želi k njemu uljesti. Car dopusti, i starac uljezavši pokloni mu se i poljubi mu ruku i metne mu kartu na koljeno. Car uzme i pročativši je reče mu: "Dobro, starče moj, sjedi, ja sam danas car, ali da sam i prosjak, ja ću riječ moju i potpis moj potvrditi; već pričekaj, da počnemo dijeliti. Car iznese knjigu i počnu prvo gradove dijeliti: "Ovaj" reče "meni, ovaj tebi" pišući sve na kartu, doklen sve podijele od najvišega grada do najmanje kućerice. Starac uzme svoju polovinu zapisanu svu u karti, i pokloni je opet caru govoreći: "Na, nijesam ja starac, čoek zemaljski; već sam ja anđeo Božij, kojino sam poslan bio od Boga, da tebe iz mora izbavim za tvoja dobra đela, koja si do sad pred Bogom učinio. Već caruj i uživaj, da ti bude dugovječno." Anđela nestane, a on ostane sretno vladajući.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 246–255.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.