Dijoba Selimovića
Svadila se dva brata rođena,
Do dva brata, dva Selimovića,
Oko pusta blaga Selimova.
Nikako se pomirit' ne mogu,
No stavljaju zemaljske kmetove: 5
Od Kotora Sovru Providura,
A od Grblja Grbljičića Zana,
Od Novoga dva Lazarevića,
A od Risna Ćelović serdara,
I dijete Kuzman vojevodu: 10
Od Perasta do dva Perličića,
I junaka Pivljanina Baja;
Od Dobrote Đura Popovića,
Od Prčanja do dva Lučevića,
I junaka Šarabaću Vuka; 15
Od Njeguša dva Bogdanovića,
Od Cetinja dva Martinovića,
Od Ćeklića dva Vujoševića,
Od Bjelica dva Miloševića,
A od Čeva Vukala serdara, 20
I Bogdana sina Vukalova;
Od Zaljuti Pera i Radula,
I Manojla sina Vukotina.
Svega kmeta dvadest i šestina.
Na jedno se mjesto sastadoše, 25
Pak odoše preko gore Čarne
Dok dođoše na rijeku Crnu,
Tu mi staše tri bijela dana,
Te mi mire braću Sel'moviće,
Ali Turci ne će da se mire 30
Kad s' dosadi Perović Radulu,
On se skoči od zemlje na noge,
Ovako je Radul besjedio:
"Mirite se, dvije pasje glave!
"Jer, tako mi Boga istinoga, 35
"Ako li se pomirit' ne ćete,
"Učiniću, što sam namislio."
No se Ture jedno prepadnulo,
Sa pendžera od bijele kule
Opalilo sjajna džeFerdara, 40
Te pogodi Perović Radula
Posred pasa, ukide ga s glasa;
Jednom viknu: "Lele njemu, majko!"
Drugom viknu: "Osveti, Manojlo!"
To izreče, i dušu ispusti. 45
Manojlo ga osvetiti šćaše,
No ne daše zemaljski kmetovi:
"Sjedi s mirom, Vukotić-Manojlo!
"Nemoj danas zametati kavge,
"Još će biti dana od megdana." 50
Pak s' otole natrag povratiše,
Al Radula Pero ne ostavlja,
No ga nosi preko gore Čarne,
Donese ga u pleme Zaljuti,
Tu Radula saraniše divno, 55
Rodbina ga svoja ožalila,
Ožali ga malo i veliko.
Bog mu dao u raju naselje,
Nama, družbo, zdravlje i veselje!
