Dijete Jovan i mati mu

* * *


Od kako je nastala krajina,
Bolja nije postala vlahinja
Ka’ je sada na ove godine
U prostranu zemlju Posavinu,
Ljuba mila Save od Posavlja;
Ostala je udovica mlada,
Bog da znao da se preudava.
Na nju su se prosci naturili:
Sedam kralja od sedam zemalja,
I petnaest s mora dženerala,
I kneževa i governadura
Iz Srbije ni broja im nema.
No da vidiš udovice mlade!
Ne hće kralja, ne hće dženerala,
Ni vojvodu, ni governadura,
Ne hće kneza, ni Srbina s reda.
To se čudi do sedam kraljeva
Za što mlada ne odabra koga,
Ali kralja, ali dženerala,
Al’ vojvodu, ali governadura,
Ali kneza, ali Srba s reda.
To se čudo začu na daleko,
I ako je vila i lijepa,
A koliko vrati prosilaca;
Začulo se uz tursku krajinu,
To začuo buljumbaša Mujo
U Zvorniku gradu bijelome.
Kad začuo, na noge skočio,
Pa na prozor glavu proturio,
Pa je svojoj slugi poviknuo:
"Slugo moja, konja azurajte,
"Jere hoću putovat’ zanago."
Mamur đoga učiniše sluge
Mlakom vodom i raki sapunom,
U sunđer mu vodu pokupiše,
Ćebe turi, pa ga osedlaše,
Osedlaše sedlom srebrnijem,
U koje su dvanaest kamena,
Što valjaju dvanaest gradova,
Pa pokriše crvenom mavlutom,
Od crvene mletačke kadive,
Te on pokri dvanaest kamena
Da ne sjaju đe potrebe nema,
Zauzdaše klipom njemačkijem
I velikom uzdom pozlaćenom;
Na čelu mu danica zvijezda;
Pa se turi u ođelo divno:
On obuče kovče i čakšire,
Više mu je pod koljenom zlata
No crvene čohe na koljeno,
Na čakšire od zlata košulju,
Na košulju od sahe dolamu,
Na koju su puca s obje strane,
Tridest s desne a s lijeve tridest,
Svako nosi po po litre zlata,
A što mu je puce pod grocem,
Ono nosi punu litru zlata,
Unj mu stoji čaša od biljura,
Što njom Ture mrko pije vino
U ponoći kad je pomrčina,
Ka i u dan kada grije sunce;
Na dolamu toke s kanatima,
Pa opasa mukadem pojasa,
Za njga turi dvije puške male,
U njih ništa od drveta nema,
Kundaci im srmom zakovani,
Tepeluci zaliveni zlatom;
A među njih andžar okovani,
A na ramo bistra dževerdana,
Na njemu je sedamnaest lama,
Svaka nosi po po litre zlata,
Što je lama pod gornjim nišanom,
Ona mu je punu litru zlata.
To j’ oružje Save od Posavlja,
Jest ga Turčin na megdan dobio,
Uma zeman da oruže plati.
Na glavu mu kapa i čelenke,
Na kapu mu sedam čelenaka,
Svih se sedam na čekrk okreću
U sahatu po dvanaest puta,
Te junaka od sunašca brane,
Od sunašca i od zla vremena.
Bože mili, na svemu ti vala!
Silna ti je ona poturica!
Kako šeće, kako li se kreće!
Baš ka’ junak pomisliti neće:
Stoji klipa i srme i zlata.
Dok išeta na mermer avliju,
Tune nađe gotova đogina
Pod takumom i svijem pusatom,
Pa mu sluge konja privedoše,
Te mu Turčin skoči na ramena.
Bože mili, na svemu ti vala,
Koliko je od Zvornika grada
Do prostrane zemlje Posavine,
Zbore ljudi, ima šest konaka,
Sve to Turčin u jedan činjaše,
Dokle zemlji Posavini dođe.
U najljepše doba dolazio,
Među akšam i među jaciju.
Kada dođe zemlji Posavini
Pod Savinu prebijelu kulu,
Pa zapišta na rosnu livadu,
Začula ga udovica mlada,
I na prozor proturila glavu,
I ovako riječ besjedila:
"Bog t’ ubio, sužanj nevoljniče!
"Koji cmiliš na rosnu livadu,
"Hajde amo u bijelu kulu,
"Evo ima dvije godinice
"Od kad mi je Sava poginuo,
"Teški mi je amanet predao
"Da ne žalim poharčiti blago,
"No da bolnom i nevoljnom dajem,
"Sve za dušu gospodara moga."
Kad to začu turska buljumbaša,
On otište konja na avliju,
Ali majka opravila sina,
Samoludo od dvanaest ljeta,
Da otisne od avlije vrata.
Hitro momče poslušalo majku,
Od avlije otište falangu.
Kad uljeze Ture na đoginu,
On sa sedla saturi mavlutu,
Dokle sinu dvanaest kamena,
Tako kula i avlija sinu
Ka da pade u avliju sunce.
Prepade se dijete Jovane,
Ciknu, pisnu, pobježe u kulu,
A srete ga na vratima majka,
Od sebe ga šakom udrila.
Koliko ga udri polagano,
Na obrazu ranu napravila:
"Što je, sine, ne veselio se!
"Od šta si se momak prepanuo?"
Kad pogleda na mermer-avliju,
Ona viđe da je junak dobar,
Pa ona strča niz mostove kuli,
Pa Turčinu konja uvatila,
Povede ga u mračne podrume,
Primače mu zobi i sijena;
Pa Turčina uvati za ruku,
S njim pošeta na tančicu kulu.
Koliku mu stimu napravila,
Ne vodi ga na odžaku svome,
No ga svrnu u tanku odaju,
Pa mu mrku kavu priparila.
Kavu pili, pa ju poturili,
A gospodski čibuk zapalili;
Lulu pili, pa ju poturili,
I gospodsku sovru postavili;
El na sovru meza svakojaka.
Na što reče turska buljumbaša:
"Bona bilam, udovica mlada,
"U što si se bona zaumila,
"Oko šta li ruke sastavila,
"A da šta se bona ne udaješ?
"A tako mi oči ne panule,
"Ja nijesam vidio đevojke
"Ni vlahinje ni Turkinje mlade.
"Nemoj tako mladost razdrijeti,
"No mi uzmi mene gospodara
"Iza Save gospodara tvoga."
No mu veli udovica mlada:
"Evo bih se udala zanago,
"No ja imam luke i čitluke
"I velike dvore i timare,
"I u dvore nebrojeno blago,
"I jošt imam dvoje đece ludo;
"Žao mi je đecu mlogo."
No što reče buljumbaša Mujo:
"Jadna bila, udovica mlada,
"Odi uzmi mene gospodara
"Iza Save gospodara tvoga,
"Kunem ti se i vjeru ti dajem,
"Zlatnu ću ti natru napraviti,
"A na čekrk hoću okrenuti;
"Jošt ja imam dvanaest orvana,
"Kada kreneš preko moje kule,
"Da ti drže skutce i rukavce."
Ono reče, pa zaturi ruku,
I izvadi stotinu dukata,
I na njima zećir prsten zlatan,
Pa ih pruži udovici mladoj.
Prevari se, ujede je guja,
Te Turčinu prsten privatila.
Kad to viđe dijete Jovane,
On pobježe iz bijele kule,
Pa on pisnu kano guja ljuta.
No da vidiš udovice mlade,
Buljumbaši tako besjedila:
"Buljumbaša od Zvornika Mujo,
"Ti pogubi dvoje đece mlade."
No joj reče turska buljumbaša:
"Bona bila, udovica mlada,
"Ja bih lasno đecu pogubio,
"No ne mogu porad rza moga,
"Koriće me po krajini Turci,
"Dosta sam im jada učinio."
Kad to začu udovica mlada,
Na njega se dobro nasrdila,
Pa istrča na bijelu kulu,
Pa svojega sina dovatila,
Pa ga turi kroz pendžer od kule.
Tako mu je Bog udijelio,
Ne slomio ni nogu ni ruku,
Pa uz prozor popružio ruke,
Kad će majka proturit’ đevojku.
Proz prozore turila đevojku,
Samoludo od dvije godine,
Al’ da vidiš đeteta Jovana,
I ako je jošt dijete ludo,
Ne dade joj na zemlju panuti,
Dočeka je na lagane ruke,
Pa je uze dite u naručje,
Ponese je na vrata od kule,
Pa doziva buljumbaša Muju:
"Bogom brate, buljumbaša Mujo,
"Nu daj mene babovo oružje,
"Eto tebi moja stara majka."
Ture skoči na noge lagane,
Pa dovati dvije puške male,
I njegova bistra dževerdana,
I Savinu krivajicu ćordu,
I odista dat’ oruža ćaše,
Nego ona kuja ne davaše:
"Ne za Boga, buljumbaša Mujo,
"I ako je jošt dijete ludo,
"Ma je Jovan traga đavoljega,
"Strah je mene pogubiće tebe."
Kad to začu buljumbaša Mujo,
Iz oruža izvio kremenje,
Pa đetetu na prozoru dava.
Kad se momče dovati oruža,
Bože mili, velike žalosti!
Sablja mu se po dolini vuče,
A dževerdan po kamenju tuče,
U naručje nosi milu seku,
Pa pobježe niza Posavinu.
Misli momče šta će od života,
Pa otide svome milu kumu,
Milu kumu Posavcu Lazaru,
Zakuca mu alkom na vratima.
Skoči Lazar na noge lagane,
Kad pogleda na vrata od kule,
Al’ đe šeta dvoje đece ludo,
Jedno drugo nosi u naručje.
No ga Lazar za mater upita.
Sve mu Jovan po istini kaže.
Kada mu je razabra besjede:
"Mili kume, ja te Bogom kumim,
"Nemoj mene osvanuti ođen,
"Ako čuje buljumbaša Mujo,
"On bi mene izgubio glavu."
Kad to začu dijete Jovane,
Pisnu momak kako zmija ljuta,
I Lazaru besjedio kumu:
"A da kud ću, moj kume Lazare?"
No mu tako Lazar besjedio:
"Pođi malo u Prolom planinu,
"Te potraži Dmitra strica tvoga.
"Evo ima dvanaest godina
"Od kako je Dmitar odvrgao,
"Odvrgao Dmitar u ajduke.
"U Prolom je napravio kulu,
"Oko kule kamenu avliju,
"Ima Dmitar četrdeset sluga,
"Te Turcima pačariza gradi:
"On razbija hane i dućane,
"Bule robi, a siječe Turke,
"Ne da carskoj proodit’ miriji,
"No razbija po planini Turke."
Kad to začu dijete Jovane,
On mu ište praha i olova,
I kamenje u pušku kremenje:
"Mili kume, Posavac-Lazare,
"Kad odmaknem u planinu pustu,
"Strah je mene od vukova, kume."
Dade Lazar praha i olova,
I privi mu u pušku kremenje.
Pa s’ otale momče podignulo,
Eto ti ga kroz planinu pustu.
Kad daleko odmaknulo bilo,
Vedro bješe pa se naoblači,
Bio snijeg sa sjevera na’đe,
I zastade đecu u planinu.
No da vidiš đeteta Jovana,
To bijaše pile od sokola,
Sve on ide od jele do jele,
Dokle dođe u Prolom planinu.
Na rastočje mloge raskrsnice,
Tu ga bješe noćca ostavila,
A danak ga bio privatio,
Tu mu bješe babo poginuo,
I mramor mu ukraj puta nađe.
Čim ga viđe, poznade ga d’jete.
Koliko se uželjelo baba,
S kamenom se bješe zagrlio,
Triput babu Bogom zakumio:
"O moj babo, Sava od Posavlja,
"Progovori, ja te Bogom kunem."
Ali kamen zboriti ne hćaše,
Ne hoćaše, ili ne mogaše,
E na njemu led i snijeg bješe.
A da vidiš đeteta Jovana,
O kamenu d’jete obisnulo,
Neće li se kamen rastvoriti,
Ali njega kako naučiti,
Ne umije klancem proz planinu,
Al’ mu kamen zborit’ ne hoćaše.
No kade se njemu dosadilo,
Od kamena bješe obrnulo,
Pa otide u bukovo šušnje,
Pa on povi svoju milu seku.
Tako mu je Bog udijelio,
Te đevojku sanak prevario,
Pa se opet na kamen povrnu.
Koliko se baba uželio,
Na kamen ga sanak prevario.
Kad se dite od sna razabralo,
Al’ se vedro nebo izvedrilo.
Dalo mu se nešto poslušati,
Ali stoji jeka uz planine,
Eto ide buljumbaša Mujo
Na njegova debela đogina,
Sobom vodi udovicu mladu,
I on goni tri tovara blaga.
No u srce dite pomislilo
Da pričeka buljumbašu Muju.
Tako mu je Bog udijelio,
Troljetna ga groja uvatila,
Pa on pade u dolinu glavom.
Kad je dite glavu podignulo,
Al’ se Ture blizo primaknulo,
Udovici tako besjedio:
"Udovice, Savina Dafina,
"Nu pogledaj ukraj druma puta,
"Đe sam Savu izgubio tvoga."
No da vidiš đeteta Jovana,
Dževerdanu tako besjedilo:
"Dževerdane moga mila baba,
"Nemoj mene danas prevariti,
"Nemoj Savi kuću iskopati."
Pa otide pušku da nategne,
Al’ ne more išćerat’ na zube,
No se dite jadu dujisalo,
Pa joj špatlu na dolinu baci,
Pa joj nogom na taban stanulo,
Te je na zub pušku išćeralo,
Pa u srce bješe pomislilo,
Te je nizanj okom pogledalo,
A pred oči vatru upirilo.
Puče puška, vazda mu pucala,
Te Turčinu štetu učinila,
I na prsi čovu raspučila,
I na pleći prozor učinila,
Pade Ture u travu na glavu.
No s’ obrće udovica mlada,
Otkle munja iz planine sinu,
Te upali buljumbašu Muju,
Dok ispade dijete Jovane.
Kad ga bješe ugledala majka,
Ona svoga kunijaše sina:
"Što je, sine, dijete Jovane,
"Što izgubi takvoga junaka,
"Eda bi ga zmija udarila
"Ka i što je u planinu Muja!"
Za to Jovan ni abera nema,
Nego moli svoju staru majku:
"Ne kuni me, moja stara majko."
Pa potrča u bukovo šušnje,
Pa dovati lijepu đevojku,
Pa je tako majci besjedio:
"Stara majko, uvij je u krilo,
"Od Boga ti tvrdu vjeru davam
"Da te nikad prekoriti neću,
"Pa obiraj kako ti je drago:
"Ti ako ćeš natrag da idemo,
"Koriće te tvoje drugarice,
"No ajdemo, majko, u planinu,
"Da tražimo Dmitra strica moga.
"Strica moga, a đevera tvoga,
"I on će ne dočekati divno."
I to jedva dočekala mlada,
Ne hće kuli da povrne blago,
Nego ide proz planinu pustu,
Dok na Savu vodu dolazili.
Al’ na Savu roblje od svijeta
Đe prevozi đemidžija Đuro.
No da vidiš đeteta Jovana,
Pa on Đuru riječ besjedio:
"Bogom brate, đemidžija Đuro,
"Prevezi me preko vode ladne,
"Da ne čekam dok se rob izredi,
"I evo ti stotina dukata."
Na blago se momak slakomio,
I pretrgnu roblje preko Save,
U đemiju blago uturio,
I njegovo roblje svekoliko,
No je Đuro veslo naturio.
Kade bili vodi u pučini,
A Jovan je tako besjedio:
"Vala Bogu, vala jedinome,
"Jesam čuo đe govore ljudi,
"Kad se vozi preko vode Save,
"Da s’ ispravi na noge lagane,
"Da udari vjetar preko Save,
"To je dobro za mlade čeljade."
Udovica na noge skočila,
A Jovan joj oči prevario,
Iz đemije te je isturio,
Te je Sava voda ćerdosala.
Kad to viđe đemidžija Đuro,
On sa sebe odijelo tura,
Pa u Savu vodu uskočio,
Bog da znava, izvaditi ćaše.
No ga Jovan Bogom bratimljaše:
"Brate Bogom, đemidžija Đuro,
"Nemoj moju izvaditi majku,
"Ere mi je mnogo jada dala."
Pa mu s’ ode Jovan jadovati.
Tade Đuro pusti udovicu,
Te je Sava voda šćerdosala.
Kada bili vodi na ’nu bandu,
Tu bratinski zakon izvršili,
I dade mu stotinu dukata,
A on njemu gusle javorove,
I tako mu bješe besjedio:
"Pobratime, preludi Jovane,
"Ajde tamo uz Prolom planinu,
"Kada budeš dalek’ u planinu,
"Ti u gusle gudi polagano,
"Te poklikni Dmitra strica svoga."
Otole se Jovan podignuo.
Kada bio daleko u planinu,
On dovati gusle javorove,
Pa uza nje sitno udario,
A zapjeva tanko glasovito,
A prip’jeva Dmitra strica svoga.
Ono ne ču Dmitar arambaša,
Nego Dmitrove začule sluge,
Idu kazat’ gospodaru svome,
Gospodaru Dmitre arambaša.
Ne kažuju ka su ono začuli
Nego vele gospodaru svome:
"Gospodaru, Dmitre arambaša,
"Evo dobar junak uz planinu,
"Sve tebe zove na megdane."
No im tako Dmitar besjedio:
"Nu pođite, te mu zapanite."
Ono sluge jedva dočekale.
Podiže se četerest ajduka,
Popadoše oko druma puta.
Ema Dmitru dobra sreća bila,
Dovatio tešku karabinu,
Koja ždere litru tučenika
I sto drama mekoga olova,
I on ode za slugama tragom.
Stiže sluge usred druma puta,
Svi panuli oko druma puta,
Dmitar pade nasred druma puta.
Malo bilo, ništa ne trajalo,
Al’ eto ti dvije adžamije,
Oni gone tri tovara blaga,
I jaše Jovan Mujagina đoga.
Kada ga je Dmitar ugledao,
Pod đetetom konja ufatio.
A da vidiš đeteta Jovana,
I ako je jošt dijete ludo,
Ama bješe pile od sokola,
Za oštru se sablju dofatio,
Pa je Dmitru tako besjedio:
"Id’ otale, neznana delijo,
"Jer tako mi Boga milosnoga,
"Danas ću ti izgubiti glavu,
"Sve u zdravlje Dmitra strica moga."
Kad je ono Dmitar razumio,
Tako mu je riječ besjedio:
"A ti li si, moja zmijo ljuta."
Ono kad je Jovan razumio,
O grlu se stricu objesio.
No ga Dmitrar za mater upita.
Kade mu ga Dmitar razumio,
Al’ ovako riječ besjedio:
"Aoh meni, moj mio sinovče,"
No je on stricu besjedio:
"Nemoj tako, a moj mio striko,
"Ja dobro sam se osvetio majci,
"Ja sam njojzi pogubio Muja,
"Osvetio moga mila baba."
Nego mu je Dmitar besjedio:
"A ne luduj, moja zmijo ljuta,
"Ev’ u mene četerest ajduka,
"Triput sam mu dosle zapadao,
"I ne smjesmo njemu udariti."
Reče tako dijete Jovane:
"Ako mene ne vjeruješ, striko,
"Vrzi ruku u konjsku zobnicu,
"Te izvadi od Turčina glavu."
Ono Dmitrove začule sluge,
I pognaše konju u zobnicu,
Izvadiše od Turčina glavu.
Kakova je Mujagina glava
Prestravič ne živa bijaše,
Ema mrtva ni lijeka nema,
Nego glava iskesila zube,
Krvave oči izbečila.
Kad je Dmitar glavu sagledao,
Koliko ga od nje sujma bilo,
Troljetna ga uvati groznica,
I tresla ga dva od dnevi sata.
I kad ga je bila popuštila,
Uze dvoje đece na rukama,
Jovana na desnicu ruku,
A đevojku na lijevu ruku,
Ponese ih na bijelu kulu.
Sluge im konje privatili,
I od čuda glavu izmjerili,
Mače mrtva sedamnaest oka.
I to bilo, ali nije ni bilo,
Tader bilo, sad se spominjalo.


Izvor