Divljan
Pop i đak hodili kroz jednu veliku planinu, pa ih onđe uhvati noć. Videći oni da već ne mogu taj dan prispjeti kuda su bili naumili, stanu gledati tamo amo kroz planinu đe bi prenoćili, i ugledaju oganj daleko u jednoj pećini. Primaknu se oni blizu i nazovu: "Dobar veče, ima li to tamo?" Kad li šta vide? ni ljudi ni nikoga drugog, do jednog divljeg čoeka s jednijem okom navrh glave. Zapitaju ga: "Hoćeš li nas pustiti u kuću?" On im odgovori da hoće. Ali na vrata od pećine bijaše privaljena velika ploča, koju sto ljudi ne bi moglo pomaći. Divljan ustane, digne ploču, pusti ih unutra, pa opet ploču na vrata privali; potakne im veliki oganj i sjednu grijati se. Pošto se malo razgriju, počne ih divljan pipati iza vrata, da vidi koji je pretlji da ga zakolje i ispeče, i napiplje popa pretljega, spopane ga i ubije, navrti na ražanj i metne kraj ognja da se peče. Kad đak to vidi, dosjeti se i svome jadu, ali uteći iz pećine nije mogao nikako. Pošto se pop ispeče, zove divljan đaka da s njim jede, a đak jadni ne šćene, već mu odgovori da nije gladan. "A hoćeš" reče divljan "i na sramotu, ako ne ćeš pa lijepo." Đak šta će? već sjedne s njim, divljan prokleti jede, a đak meće u usta pa opet baca u kraj. "Jeđi" stane vikati divljan, "jer ću i tebe sjutra ovako." Pošto se divljan najede, legne kraj ognja, a đak počne đeljati jedan mali šiljak. Upita ga divljan: "Šta đeljaš ta šiljak?" Đak mu odgovori da se kod ovaca sjedeći besposlen naučio vazda tako đeljati. pa da ga je i sad ta volja dopala. Divljan zatvori oko i zaspi, a đak jadni videći da se i njemu sjutra nožić pod grlo spravlja, domisli se te oni šiljak zavrti divljanu u oko i oslijepi ga. Divljan slijep skoči kao mahnit i đaku reče: "Neka, da je Bogu hvala! izvadi ti mene ovo jedno oko, kad ne umjeh ja tebe obadva, ali mi uteći ne ćeš." Kad ujutru svane, napiplje divljan vrata od pećine i videći da su zatvorena počne po pećini brbati tamo amo da đaka uhvati, ali ga ne mogne naći nikako, jer je imao u pećini mnogo stoke, te se đak domisli i oguli jednog ovna, pa se obuče u onu kožu i izmiješa među ovce. Divljan već vidi da mu od mnoge stoke ne može ništa, pa pođe na vrata od pećine, otvori jedan kraj od vrata i počne stoku vabiti da jedno po jedno izbaca. Đak u onoj koži ovnujskoj stane se primicati s ovcama ne bi li i njega izbacio, i tako malo po malo primičući se dođe do njega, divljan ga uhvati i izbaci među ostalijem ovnovima. Kad se đak dohvati poljane, i vidi svu stoku pred sobom, vikne divljana: "Ne traži me" reče, "ja sam već na polju." Divljan kad vidi da mu je utekao, domisli se što će, otvori vrata sa svijem, i pruži mu jedan štap govoreći: "Kad si mi već utekao, na ti ovi štap da ćeraš stoku, jer ti bez njega ne će nijedna krenuti." Đak nesretni prevari se, i pođe da uzme štap; ali kako ga se prihvati, prijenu mu jedan prst pri njemu; viđevši da je poginuo stane skakati oko divljana tamo amo da ga ne dohvati, u to padne mu na um britvica koju je pri sebi imao, izvadi je i osiječe oni prst što mu pri štapu prijenuo bio i uteče. Onda se počne divljanu rugati i smijati ćerajući pred sobom stoku. Divljan onako slijep pristane za njim, te tako dođu dojedne velike vode i đak vidi da će ga već moći u vodu utopiti, pa počne zvižđeti okolo njega rugajući mu se. Divljan primičući se malo po malo da bi ga uhvatio primakne se uprav nad vodu, a đak mu onda pritrči iza leđa i tisne ga u vodu te se divljan utopi. Onda đak s mirom i s Bogom oćera stoku i dođe zdravo kući, ali bez popa.
Izvor
uredi- Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 147–150.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.
|